Iva MajoliNakon pet godina Iva Majoli pobijedila je na velikom WTA turniru u američkom Charlestonu. Zadnji njezin veliki trijumf bio je na Roland Garrosu 1997. Šest uzastopnih pobjeda u Južnoj Karolini, sigurnost u igri, te napokon sanirana ozljeda ruke, vratili su joj vjeru u velike rezultate i povratak u tenisku elitu. Iva Majoli vratila se u Zagreb i odmah otputovala na Bol, gdje je hrvatska ženska teniska reprezentacija odigrala Fed Cup meč s češkom reprezentacijom u okviru prvog kola svjetske skupine. Iako je izbornik Goran Prpić nije želio, i jednostavno je izostavio iz reprezentacije, Iva Majoli je, zahvaljujući odličnoj formi i intervenciji predsjednika HTS-a Slavena Letice, ipak nastupila u Bolu, gdje ovog tjedna počinje i Croatian Ladies Open. Iva Majoli se nada da će na hrvatskom WTA turniru ostvariti dobar rezultat i nastaviti povratak među deset najboljih tenisačica na svijetu. “Znam gdje sam bila, svjesna sam gdje sam sada, ali znam gdje mi je mjesto”, odlučna je Iva Majoli, koja je nakon Charlestona dospjela na 33. mjesto rang-liste najboljih svjetskih tenisačica. Iako je bila umorna od dugog puta, rado je pristala na razgovor. U hotelu “Elaphusa” prvi ju je pozdravio direktor turnira i prvi čovjek Hotelskog poduzeća “Zlatni rat” Juraj Plenković. Preplanula, odlučna, igre i pobjeda željna Iva Majoli prvo je htjela obilno doručkovati, jer “vremenska razlika kod mene izaziva veliku glad”. Sirom i šunkom nagradila je svoje ljubimce, maltezere Rokyja i Piku, jer “su ti najrazmaženiji psi na svijetu bili divni tijekom leta od Zagreba do Splita, i u malom zrakoplovu do Bola”. Nakon “mirotvornog sastanka” s Leticom i izbornikom Prpićem, na Zlatnom ratu odmah je počela s trčanjem i kondicijskim treningom. “Preplanula sam od sunca, jer je i na Floridi i u Južnoj Karolini bilo jako toplo. Uz veliku vrućinu ide i velika vlaga. Tijekom Family Circle Cupa u Charlestonu temperatura je dosezala između 35 i 40 Celzijevih stupnjeva. Morala sam mazati lice kako ne bih izgorjela. Nakon osam i pol sati leta iz Miamija do Frankfurta, trebala sam u Zagreb doći s bratom Dadom. No njegov let iz Miamija za Atlantu i Frankfurt je otkazan, jer je osiguranju nešto bilo sumnjivo. Tako se Dado morao vratiti u naš stan u Miamiju, a ja sam napokon doma i u Hrvatskoj. Spremna sam za mečeve i odlično se osjećam”, kazala je Iva Majoli.
NACIONAL: Vaša majka Dragica rekla mi je da dugo niste bili doma. Zbog čega? – Istina, više od dva mjeseca nisam bila doma. I mama dolazi na Bol, pa ćemo biti zajedno. Florida mi postaje drugi dom. Naime, na Miami Beachu uređujemo stan od 150 kvadrata. Prekrasan je, ima veliku terasu, i nalazi se odmah uz more. Upravo smo se u obitelji dogovorili o uređenju, posebno o postavljanju mramora i uređenju kuhinje. Na redu su majstori koji sve trebaju posložiti i urediti, zato je moj otac Stanko ostao na Floridi još tjedan dana. Nas dvoje odlično surađujemo. Čak bih rekla da u uređenju stana imam presudnu riječ.
NACIONAL: Kako ćete urediti svoj novi dom? – Bit će moderno uređen, u “miami” stilu. U njemu će sve biti bijelo, bez previše namještaja, želim što više prostora za slobodno kretanje. Lijepa je i cijela zgrada, kompleks u kojem se stan nalazi. Tu su dva bazena, dva teniska terena, beach club, yacht club, teretana, beauty centar, masaža. U toj zgradi, sve je na jednome mjestu. U istoj zgradi stan su kupili Marat Safin, Carlos Moya i drugi tenisači. Sve bi trebalo biti gotovo za mjesec i pol dana. Od sada ću za vrijeme nastupa na američkim turnirima boraviti u Miamiju. Naravno i po zimi, jer tamo je lijepo vrijeme i lakše se trenira nego u dvorani.
NACIONAL: Znači li pobjeda na turniru u Charlestonu početak drugog velikog dijela vaše karijere? – Vjerujem da je tako. Zatvorila sam za sobom jednu stranicu i otvorila novu. Mislim da ćete sada nakon Charlestona pratiti zreliju Ivu, koja će biti više na zemlji. Nije isto igrati i pobjeđivati na velikim turnirima sa osamnaest i sa dvadeset četiri godine. Veselim se svemu što dolazi, i nastupima, i igri, i treninzima, ali na drugi način. Najvažnije je da sam zdrava i da nema ozljeda.
NACIONAL: Što je s ozljedom ramena? Nakon Charlestona ste izjavili da ste prvi put nakon nekoliko godina cijeli turnir mogli odigrati bez bolova. – Posljednjih godina ta je ozljeda postala moja noćna mora. Prvo me smetalo rame, pa se bol proširila na lakat, potom na cijelu ruku. Ruka mi je trnula. Nisam znala što činiti, jer su svi liječnički tretmani bili uzaludni. Čim bih u Australiji odigrala jedan jači meč, zbog bolova bih morala nekoliko dana pauzirati. Odlučila sam se na zadnji pokušaj i otišla u Italiju k dr. Parru, liječniku koji radi u Monte Catini. Premda radi i operativne zahvate, dr. Parra ozljede ovakvog tipa liječi laserima, koje je on patentirao. On je bio osobni liječnik Alberta Tombe, k njemu dolaze ozlijeđeni nogometaši Rome i Juventusa, Gaudenzi i drugi talijanski tenisači. Nisam vjerovala da će mi ti tretmani pomoći, ali otkako sam bila kod dr. Parra ništa me ne boli. I rame i ruka izdržali su u Americi sve napore. Istina je da puno radim na tom ramenu, moram ojačati leđne i prsne mišiće i rame, smanjiti pritisak.
NACIONAL: Jeste li dr. Parra preporučili i Goranu Ivaniševiću? – Svakako. Rekla sam mu, ali on je radije na svojim tableticama. Vjerujem da je njegova ozljeda teža nego moja. Također vjerujem da je ovo kraj mojih patnji s ozljedom i da su preda mnom lijepe godine. Ako budem pametna i vrijedna, tek mi dolaze najbolje igračke godine. Osjećam se zrelo i psihički stabilno i želim se vratiti u igračku elitu. Znam gdje sam bila i znam gdje opet mogu biti.
NACIONAL: Jeste li slutili da će Charleston za vas biti potpuni preokret u karijeri? – Teško je to bilo reći na početku turnira. Mnogo sam trenirala, radila sam po nekoliko sati dnevno i teniski i kondicijski. Često se naporno radi i trenira, a rezultata nema. Čovjek počne sumnjati u sebe i svoje sposobnosti. Charleston je došao u pravom trenutku. Moj put k novom uspjehu se otvorio. Ovu priliku neću propustiti. Prvi i drugi meč nisam odigrala baš dobro, ali prošla sam. No iz meča u meč postajala sam sve bolja i sigurnija.
NACIONAL: Kada je bilo najteže? – Težak mi je bio meč s Anom Smašnovom u trećem kolu. Ona ima dobru sezonu. Amandu Coetzer sam rutinski dobila. Potom su došli teški mečevi s Francuskinjom Sandrin Testud i u finalu sa Švicarkom Patty Schnyder. Ti su mečevi bili i psihološki teški. Sa Schnyder sam imala loš scor, čak 0:4, nikada nisam dobila ni set. Testud sam pobijedila jednom davno. Sretna sam, jer sam pobjedama nad dvjema jakim i znatno bolje plasiranim igračicama prebrodila psihološku barijeru. U finalu u Charlestonu Patty i ja smo dosta bile nervozne. Bilo je to moje prvo i dugo čekano finale nakon pet godina. Patty je dobila tri top-igračice i na njoj je bio pritisak. “Bit će joj teško”, rekla sam. “Protiv tri prve igračice nije imala što izgubiti, ali mene mora pobijediti.” Bila sam u pravu. U prvom setu se osjetilo koliko smo nervozne, bilo je to nadmudrivanje s puno breakova. U drugom setu sam počela više napadati, napokon sam bila pravi fighter. Od sada ću igrati upravo takav, borbeni, napadački tenis. Iva se promijenila.
NACIONAL: Što očekujete u Bolu, na Fed Cupu, a što na Croatian Ladies Openu? – Uvijek sam voljela doći na Bol. No očekivanja da odigram što bolje na turniru, uvijek bi mi stvarala pritisak. Ovoga puta pritiska nema i jako se veselim mečevima. Prvo, važan je Fed Cup i meč protiv Čehinja. Sasvim je realno očekivati našu pobjedu. To bi bio veliki poticaj za hrvatski tenis i za Hrvatsku. Tada bi se u Bolu u srpnju održao senzacionalni meč Hrvatska protiv SAD-a. Što se Ladies Opena u Bolu tiče, neću ništa prognozirati. Dobro sam, treniram i uz malo sreće u ždrijebu, mislim da bih mogla daleko stići.
NACIONAL: Je li Patty Schnyder, trenutačno 17. igračica svijeta, doista tako dobra? – Patty Schnyder ne udara jako, ali je vrlo nezgodna igračica. Bila je među deset najboljih i, po meni, jedna je od najtalentiranijih igračica na svijetu. Ljevakinja je kao i Monika Seleš. Ali Schnyder igra s više osjećaja i elegancije. Ima servis prema van, izbaci te s terena. Protiv nje sam igrala pametno, čekala sam svoju priliku i napala je.
NACIONAL: Sada ste 33. igračica na svijetu, u Charlestonu ste ostvarili zanimljiv rekord. Je li to nagovještaj da ćete se i vi uskoro naći među prvih deset? – Cilj mi je nakon nekoliko turnira na zemlji što prije se naći među dvadeset najboljih. I zatim želim među prvih deset! Dugo je trebalo, ali napokon sam se opametila. U Charlestonu se prvi put dogodilo da kao najniže rangirana igračica do sada, na 58. mjestu, osvojim turnir. Prvi put su u finalu toga turnira igrale dvije djevojke koje nisu nositeljice. French Open je bio 1997., bio je 100., jubilarni turnir i bila sam najniže rangirana nositeljica koja je osvojila Roland Garros.
NACIONAL: Mogu li se usporediti pobjede na Roland Garrosu i u Charlestonu? – Teško je uspoređivati Roland Garros bilo s kojim od mojih osam osvojenih turnira. Sjećanja na tu veliku pobjedu ne blijede. No lijepo je bilo držati i trofej u Charlestonu. Rekla sam sebi: “Iva, radi, doista možeš biti u takvim finalima!” Sada znam da nakon trijumfa sa 18 godina malo previše odletiš u nebo. Zanimale su me druge stvari. Svi su se prema meni odnosili kao prema princezi. Ali na teniskom vrhu se može ostati samo ako ste sto posto u tenisu. Osvajačice turnira sve protivnice žele što prije pobijediti. Došle su nove odlične igračice i tour nikada nije bio jači nego zadnju godinu ili dvije. Prije se znalo da su nositeljice do trećeg ili četvrtog kola sigurne. Sada se više ne zna tko će koga pobijediti. Uz mlade djevojke, tu su Venus, Serena, Jennifer, Monika, Hingis, Clijsters, Davenport, Henin.
NACIONAL: Je li bilo normalno da kao mlada igračica nakon Roland Garrosa dođete u iskušenja? – Istinu govoreći, i nakon Roland Garrosa sam dosta radila. Tek nakon Wimbledona napravila sam stanku od dva tjedna. Uzrok mojim slabijim igrama nije toliko bilo opuštanje koliko eksperiment. Mislili smo da treba promijeniti moj stil igre, a zapravo to nije bilo potrebno. U to vrijeme trenirala sam s Goranom Prpićem. Na nekoliko turnira zaredom izgubila sam od cura od kojih nisam trebala. Igra uopće nije sličila mojoj igri. Tada je došlo do pada i psihičke blokade. Radila sam, trenirala, a rezultata nije bilo. Nisam znala što dalje. U to vrijeme, krajem 1998., počele su i nevolje s ozljedom ruke. Mislila sam da je to mala ozljeda, da će uz pauzu od nekoliko tjedana neigranja sve proći. U početku mi je ta pauza odgovarala, opustila sam se, odmorila, izlazila s prijateljicama. Nisam previše radila. Kada sam htjela početi, ustanovilo se da je ozljeda kompliciranija nego što se mislilo. Išla sam k liječnicima, proputovala sam cijeli svijet od klinike Mayo do Švicarske i Njemačke. Šest tjedana bila sam u Munchenu kod doktora Muller-Wolfarda, poznatog po liječenju injekcijama. Kada sam Goranu Ivaniševiću rekla da idem k njemu, rekao mi je: “A, doktor Igla! On ti je poznat po injekcijama!” Mislila sam, dobro, primit ću dvije, tri injekcije, ali znala sam u jednom danu primiti po 30 velikih injekcija u ruku i leđa.
NACIONAL: Je li bilo kakvih rezultata? – Kad sam prvi put došla k dr. Mulleru, vidjela sam 30 posloženih injekcija. Mislila sam da su to injekcije za cijeli odjel. Nažalost, sve su bile za mene. Bilo mi je užasno. Svaki dan sam plačući odlazila k njemu. I ništa mi nije pomoglo. Sve se zakompliciralo. Operirali su me u klinici u Baselu. Vrijeme je prolazilo, oporavci, počeci, uigravanje, pa sljedeća ozljeda lakta. Nikako da mi krene. Bila sam frustrirana, pitala sam se kada ću proigrati, kada će prestati bol. Sretna sam što nakon mnogo vremena mogu opet raditi u kontinuitetu. Zadovoljna sam, imam volju, vjerujem u sebe. Samopouzdanje se stječe u mečevima. Sampras na treninzima često izgubi, ali na mečevima dobiva. Zna što radi! Kada čovjek ima samopouzdanje, dobiva i mečeve u kojima ne igra najbolje.
NACIONAL: Što slijedi nakon turnira u Bolu? – Nakon Bola, nastupit ću na turnirima u Berlinu i Rimu. Potom i na Roland Garrosu. Poslije Pariza, igrat ću u Beču, također na zemlji. Samo nekoliko dana prije početka otići ću na Wimbledon. Prije, što bih više igrala na travi, to bih prije ispala. Kada sam pričala s Agassijem, one godine kada je u finalu Wimbledona pobijedio Gorana, rekao mi je da dva tjedna nije uzimao reket u ruku. Samo je radio na fizičkoj spremi i kretanju na travi. To je jako bitno. Mogla bih i ja tjedan dana prije vježbati kretanje, imati kondicijske treninge i igrati golf. Važno je navići se na zeleno.
NACIONAL: Ivanišević je rekao da je Wimbledon osvojio jer je svakog dana jeo kokoš. – Kad sam osvojila Roland Garros, od prvog dana, svake sam večeri jela mozzarela tomato i pizzu margaritu. Četrnaest dana zaredom. Kada je završio turnir, otišli smo uspjeh proslaviti u talijanski restoran. Kada sam shvatila da sam ponovno naručila isto, uhvatila sam se za glavu. Uzviknula sam: “No, anything else!” Ima nešto u Goranovu vjerovanju. Nisam u tome ekstremna, ali imam i ja majicu koja mi donosi sreću. Goran je u svemu poseban.
NACIONAL: Zašto je došlo do sukoba s Goranom Prpićem i njegove odluke da vas izostavi iz reprezentacije za meč u Fed Cupu? – Iskreno, ne znam što je bio razlog takvom Goranovu stavu. Pretpostavljam da je razlog moj nedolazak na prošlogodišnji meč Hrvatske i Venezuele. Goran se naljutio zato što nisam igrala. Potpuno bez razloga. Moj otac i ja smo mu mjesec i pol dana prije rekli da postoji mogućnost da ne odem u Venezuelu. Imala sam problema s rukom, nisam se dobro osjećala, trebao mi je odmor, upravo je uslijedio prijelaz na betonske terene. I doista, za Venezuelu nisam bila spremna. Hrvatska je u Venezueli pobijedila, a Goran je rekao da on Ivu više nikada neće zvati u reprezentaciju. Poručio je da ako želim igrati, neka ga zovem. Razgovarala sam o tome s nekoliko prijateljica, top igračica. Njima je to jako smiješno. One misle da bi svakoj zemlji trebala biti čast da najbolje igračice igraju za reprezentaciju. Ali ako se njihovi reprezentativni nastupi jedne godine ne mogu uskladiti s drugim obvezama, za to treba imati razumijevanja. Martina Hingis je izmorena, smatra da joj treba stanka, i neće nastupiti za Švicarsku. Ali rekla mi je da će igrati idući meč. I nitko od toga ne pravi dramu. Barbara Schett, prva igračica Austrije, upravo je rekla saveznom kapetanu da ne može igrati s Amerikankama, jer se priprema za turnire u Europi. Nije bilo problema. Mary Peirce trenutačno je najslabije rangirana francuska igračica. Tijekom Charlestona, koji je bio nekoliko dana prije Fed Cupa, kazala je izborniku Forgetu da bi igrala u tom susretu. I on ju je bez problema postavio u reprezentaciju, iako sve ove godine Mary za reprezentaciju nije htjela ni čuti. Mislim da ovo Goranu Prpiću nije trebalo. Puno puta sam igrala za hrvatsku reprezentaciju. Bilo je i dobrih i loših mečeva. Užasno me pogodilo što se tako ponio. Koliko god sam bila u krizi, mislim da sam za hrvatski ženski tenis puno napravila. Preko Interneta sam pratila Goranove izjave da samo preko njega mrtvog mogu igrati u reprezentaciji. Rekao je da dok je on tu, mogu trenirati, ali da me nikada neće staviti u tim. Onda, odjednom, preko noći, na inzistiranje predsjednika HTS-a dr. Letice, kada sam došla u polufinale i finale Charlestona, odlučio je prijeći preko svega. Samo dan prije toga rekli su mi da je izjavio: “Prošlo je Ivinih dvanaest sati!”
NACIONAL: Ipak, Slaven Letica je tražio da se u Bolu vi i Goran pomirite. – Dr. Letica je tražio da sjednemo i razgovaramo. Ja ne igram ni za Prpu, ni za ikoga drugoga. Intervencija predsjednika Letice pokazuje mi da HTS-u i hrvatskoj reprezentaciji nešto značim. Volim igrati za hrvatsku reprezentaciju, društvena sam osoba, volim se šaliti i nisam nikakav baksuz. Takve situacije me navode na pomisao da Prpa uopće nije zreo da bude savezni kapetan. Mislim da bi trebao kontaktirati sa svim igračicama, razgovarati o našoj formi, ponuditi nam pomoć. Prpa i ja dugo smo dobro surađivali, pa sam bila jako iznenađena kada su počele pojavljivati njegove izjave. Međutim, nastupe u reprezentaciji odradit ću najprofesionalnije što znam. U odličnim sam odnosima sa Silvom Talajom i Jelenom Kostanić. Dolazeći u Bol, odlučila sam ne kontaktirati s Goranom. Ali predsjednik saveza dr. Letica odlučio je razgovarati sa mnom i s Goranom. Tražio je da pokušamo razriješiti problem. Pristala sam razgovarati, jer ne želim da to oteža atmosferu u reprezentaciji uoči važnog meča s Češkom.
NACIONAL: Je li realno da se nakon turnira u Bolu i Rimu nađete među petnaest najboljih? – To bi bilo divno. Nadam se da ću ubrzo biti među najboljih dvadeset. Potom i prvih deset. Ja sam Lav u horoskopu. Ne dam se, ne odustajem. Znam da griješim, znam da sam temperamenta, kako kaže moja mama. Ali takva sam, kakva sam. Nikom se neću ulizivati. Ako me netko voli, voljet će me ovakvu.