Žarko Puhovski - smatra da rezultati Nacionalova ispitivanja javnosti pokazuju "tipičnu sliku poslijeratnog traumatiziranog društva, ali i želju onih koji su se odazvali ispitivanju da budu socijalno prihvatljivi, a to znači tolerantni."“Nacionalovo istraživanje pokazuje stabilan rasistički potencijal koji se kreće između 20 i 30 posto hrvatske populacije. Ovo istraživanje iznimno koristi srpskoj manjini u Hrvatskoj, omogućujući joj da jasno definira strateški cilj svoga suživota s većinskim Hrvatima – postići status Roma, odnosno Židova.”
Tim je riječima Boris Buden, filozof i publicist koji živi u Beču, najpoznatiji kao autor “Barikada”, koje su kritičari proglasili najlucidnijom analizom patologije društvenog života u Hrvatskoj, ironizirao rezultate ispitivanja. Nacionalov istraživački tim proveo je 21. travnja telefonsku anketu o odnosu prema nacionalnim manjinama na uzorku od 693 građana Hrvatske, od kojih su gotovo 92 posto Hrvati, 3,5 posto Srbi, malo više od dva posto Albanci i zanemariv postotak pripadnika ostalih manjina. Rezultati su pokazali veliku netrpeljivost prema Srbima i povećanje tolerancije prema Židovima i Romima.
Istraživački tim redakcije Nacionala proveo je 21. travnja telefonsku anketu o odnosu Hrvata prema nacionalnim manjinama, a skandalozne rezultate komentirali su publicist i filozof Boris Buden, predsjednik HHO-a Žarko Puhovski, don Ivan Grubišić i Mirjana Domini iz Instituta za migracije i narodnosti Gotovo 35 posto Hrvata ima izrazito negativan stav prema Srbima. U boljoj varijanti (18,2 posto) – ne žele sa Srbima uopće išta imati, u goroj (16,6 posto) – smatraju da bi bilo najbolje da Srbi ne žive u Hrvatskoj. Pritom je odnos prema Srbima najuže povezan s političkim opredjeljenjima: najveću odbojnost prema Srbima osjećaju simpatizeri HDZ-a i HSS-a, a najmanju pristaše IDS-a.
Odnos Hrvata prema drugim naconalnostima manje je dramatičan, ali ništa manje alarmantan : 22 posto ispitanika Crnogorce smatra nepoželjnima i ne želi s njima imati nikakve kontakte, 23 se jednako odnosi prema Bošnjacima-Muslimanima, 31 posto prema Romima, a rigidan stav prema Židovima ima 16,6 posto ispitanika.
Gledano po županijama, najnetolerantniji prema Srbima i Romima su u Krapinsko-zagorskoj županiji, Ličko-senjskoj, Osječko-baranjskoj i Dubrovačko-neretvanskoj, a najtolerantniji su u Požeško-slavonskoj, Primorsko-goranskoj i Sisačko-moslavačkoj.
Kad su u pitanju regionalni antagonizmi, najgore su prošli Hercegovci (17,3) i Janjevci (10), premda je gotovo 62 posto ispitanika izjavilo da nema ništa protiv ni jedne regionalne skupine.
Žarko Puhovski smatra da rezultati Nacionalova ispitivanja javnosti pokazuju “tipičnu sliku poslijeratnog traumatiziranog društva, ali i želju onih koji su se odazvali ispitivanju da budu socijalno prihvatljivi, a to znači tolerantni.”
Razmjerno visok postotak prihvatljivosti među prijateljima i susjedima Puhovski tumači ovako: “Pojam komšiluka je nestao, susjedstvo se danas svodi na činjenicu da je vaš stan blizu mojega u zgradi koja ima više stanovnika nego što je nekoć imala većina sela. Ljudi još uvijek nemaju onu svijest, kakva primjerice postoji u SAD-u i nekim drugim zapadnim državama, a koja pokazuje da naseljavanje određenih skupina izravno utječe na vrijednost nekretnina.”
U pravilu, ispitanici u velikom broju slučajeva ne žele odgovarati na pitanja o tome prihvaćaju li ljude druge nacije, religije i kulture kao ravnopravne sugrađane. A tog iskustva- da se anketari doživljavaju kao policijski agenti, kako je Puhovski objasnio to što je čak 44 posto ispitanika odbilo sudjelovati u anketi – nisu bili pošteđeni ni istraživači redakcije Nacionala.
Kad su u pitanju najintimniji odnosi – bračne veze- rezultati pokazuju značajnu distancu: samo 7 posto ispitanika sklopilo bi brak s Crnogorcima, Srbima, Židovima i Bošnjacima-Muslimanima, odnosno 4,9 posto s Romima.
Ti rezultati Puhovskoga podsjećaju na pjesmu rugalicu “Opet momci oko Mare”, koja ih najprije pušta u dvorište, pa u kuću, pa sve dalje i dalje. On objašnjava da se ljudi od nepoznatog ili onog što im se ne sviđa brane idejom “pregradnih zidova” koji ih spašavaju od nadiranja drugih, ma tko god drugi bili, Romi, Srbi, a za neke druge Hrvati ili Židovi. Veću snošljivost prema Romima nego prema Srbima Puhovski tumači time što većina stanovnika Hrvatske zapravo uopće nema iskustvo svakodnevnog života s Romima. Njih se percipira na temelju filmova, kao one koji jeftino i ustrajno sviraju na svadbama.
Budenov komentar još je oštriji: “To je ‘razumljivo’ samo ako na problem gledamo iz perspektive prošlosti, Domovinskog rata u kojem su Srbi bili (glavni) neprijatelji. Prešutna pretpostavka te priče sugerira da nacionalistička mržnja ima svoj uzrok u nekoj stvarnoj traumi ili materijalnom razlogu. Ni Židovi, ni Romi, pa čak ni Bošnjaci-Muslimani nisu bili vinovnici agresije na Hrvatsku, te se mržnja prema njima može objasniti samo kao ‘strukturalni’ fenomen. Druga implikacija priče o ratu kao traumatskom izvoru mržnje, ratu koji je bio, prošao, ostavio za sobom posljedice koje s vremenom nestaju, jest teza da se Hrvatska danas zapravo nalazi na putu normalizacije, što ujedno znači i putu tendencijskog smanjivanja netolerancije. U toj optimističkoj perspektivi i mržnja prema Srbima jednoga će dana postati ‘normalna, strukturalna’ mržnja. Mrzit ćemo ih ne zato što su nas napali, nego zato što su Srbi i ni zbog čega drugoga. Mrzit ćemo ih onoliko koliko danas mrzimo Rome i Židove. To će se onda zvati pobjeda demokracije, tolerancije, europejstva, odnosno civilizacijski napredak uopće. Tada će onaj dobro poznati uzvik kojim se još prije rata, posebice na sportskim priredbama, vrijeđalo Srbe: ‘Cigani!, Cigani!’, napokon ponovno zadobiti svoj smisao. Kad jednog dana Srbin u Hrvatskoj samosvjesno izjavi da se u njoj osjeća kao Židov ili Ciganin, znat ćemo da je cilj postignut, da je tolerancija pobijedila. A to i jest najvažnija spoznaja ovakvih istraživanja, naime to da tolerancija svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduje.”
Za malu zemlju kao što je Hrvatska indikativni su i podaci koji otkrivaju intenzitet suradnje i kontakata s drugim nacionalnim manjinama: 54,7 posto ispitanika tvrdi da nema iskustvo života s drugim nacijama na poslu, čak 71,4 posto njih nema takvo iskustvo ni u užoj obitelji, a 45,7 posto ni u susjedstvu. Većina ispitanika deklarirala se Hrvatima, 68,5 posto osjeća da pripada većini, 10,4 posto manjini, a 17 posto ne osjeća pripadnost ni jednoj grupi. Suprotno očekivanju da bi otpor prema bračnim vezama bio veći u bivšim ratnim područjima, najveći broj ispitanika koji nema ništa protiv braka sa Srbima živi upravo na tom području.
Na rang-listi prijateljskih zemalja iz bivše Jugoslavije prva je Slovenija, ali Slovence kao prijatelje vidi tek 20 posto Hrvata. Deset posto ispitanika tu bi etiketu dodijelilo Makedoncima, osam posto njih Bošnjacima-Muslimanima, a Srbe kao prijatelje doživljava tek 1,6 posto, a taj dio se ionako odnosi na broj ispitanika koji su se tako i deklarirali. Ipak, više od četvrtine ispitanika, 27,6 posto, ni jednu državu bivše Jugoslavije ne smatra prijateljskom. Najveći broj Hrvata, čak 40 posto, najmanje voli srpsku naciju, 6,3 posto Albance, 5,6 Bošnjake-Muslimane, a 26,3 ni jednu.
Pravo manjine da živi ravnopravno s većinom i ima jednake šanse za uspjeh u društvu većina zemalja svijeta smatra civilizacijskim dosegom. Standardi o zaštiti manjine i njezinom pravu da sačuva svoj jezik i kulturu i postane ravnopravni dio zajednice pretočeni su u stotine stranica raznih konvencija i povelja. Odnos Hrvatske prema nacionalnim manjinama u velikoj mjeri posljedica je rata, koji je rasplamsao etničke podjele i time ideju multikulturalizma odgodio za neka druga vremena. Da je riječ o trendu u zadnjem desetljeću, slaže se i svećenik i sociolog iz Splita don Ivan Grubišić, potvrđujući to vlastitim istraživanjem koje je početkom 80-ih proveo na području Splitske nadbiskupije. Tadašnji rezultati pokazivali su vrlo nizak stupanj ksenofobije u srednjoj Dalmaciji, što su potvrdili odgovori na pitanje o sklapanju braka s pripadnicima druge nacije ili svjetonazora. Većini ispitanika prije dva desetljeća etničko podrijetlo nije bila prepreka za zasnivanje braka.
“Dolaskom višestranačja u Hrvatskoj se javio prejak nacionalno-državotvorni naboj koji je posebno forsirao HDZ. I dobar dio svećenika podržao je tako isključivu politiku, dok su joj se suprotstavili tek rijetki crkveni ljudi”, objašnjava Grubišić i podsjeća da takvo ponašanje nije u skladu s kršćanskim naukom: “Crkva treba biti glasnogovornik svakog ugroženog čovjeka, bez obzira na njegovo podrijetlo ili vjersku pripadnost jer je to bit kršćanstva.”
Dio je odgovornosti i na sadašnjoj vlasti koja je iznevjerila očekivanja. Njeni glasači očekivali su veću tolerantnost, da više neće nasjedati na hadezeovske stereotipe o drugim narodima, ali paradoksalno je da su odnosi sa Srbijom poboljšani na diplomatskoj razini, dok su na pojedinačnoj tek neznatno promijenjeni. Stoga će razdoblje isključivosti, posebno kad se radi o odnosu prema Srbima, odumirati vrlo sporo, prognozira don Ivan Grubišić.
Mirjana Domini, čija su uža specijalnost nacionalne manjine u Institutu za migracije i narodnosti, podsjeća da je Hrvatska potpisnica Okvirne konvencije za zaštitu manjina i Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima. Ona smatra da je Hrvatska u nekim segmentima ispred europskih država i za ilustraciju navodi primjer: mnoge europske države priznaju manjinska prava autohtonim skupinama, dakle onima koje stoljećima žive na njihovu prostoru. Hrvatska je napravila iskorak, jer ne ograničava prava manjina autohtonim teritorijem. Drugim riječima, potpuno je svejedno živi li Mađar u Baranji, Rijeci ili Zagrebu . I kao suprotan slučaj navodi Austriju, gdje gradišćanski Hrvati uživaju sva prava u Gradišću kao autohtona manjina, ali kad se isele u Beč, a tamo ih ima preko 12.000, gube status manjine. Istodobno, ni treća generacija Hrvata nema status nacionalne manjine.
Život je, međutim, nešto drugo od paragrafa i konvencija: gotovo ni jedan stanovnik svijeta nije pošteđen izvještaja o nacionalnim, rasnim, vjerskim ispadima mržnje. U Hrvatskoj su to posljednjih godina, potencirano ratom – Srbi, a tradicionalno Romi, u Engleskoj – Irci, u Njemačkoj konflikti se i nakon rušenja Berlinskog zida vode na relaciji istočnih i zapadnih, a bijes se obrušava na – gastarbajtere, koji potkopavaju temelje tržišne ekonomije nudeći se kao jeftina radna snaga.
U Srbiji se pak trenutačno vodi rat protiv Kineza, koje tamošnji ksenofobi proglašavaju odgovornima za “zarazne bolesti, kriminal i komunizam”. No već i to što se javno objavljuju vijesti o ekscesima koji potpaljuju ideologiju “krvi i tla” neka je vrsta upozorenja i moralne osude. U Hrvatskoj su ta javna upozorenja u doba HDZ-a više bila iznimka nego pravilo. U novinarskoj dokumentaciji nisu sačuvani izvještaji o incidentima diskriminacijei manjina iako su bili sveprisutna pojava. Ljudi su nestajali samo zato što su imali pogrešno ime: Srbi u Zagrebu, Hrvati u Okučanima i Varešu, Bošnjaci u Srebrenici. A mržnja je buktjela na svim razinama: od brutalnih progona, izravnih paleža kuća i izbacivanja iz stanova do istančanijih metoda pritiska.
Nacionalistički desničari uveli su pejorativno vrijeđanje na etničkoj osnovi: predsjednika Mesića zovu Ciganom, Vesnu Pusić Srpkinjom, od Morane Paliković-Gruden traže da javno deklarira svoju nacionalnost iako je ona privatna stvar pojedinca.
Puhovski ovako opisuje stvaranje antimanjinske klime: “U ovoj zemlji deseci tisuća ljudi doživjeli su da ih polupismeni činovnici na šalterima dočekuju prostačkom galamom zato što bi rekli hiljada umjesto tisuća ili šalter umjesto prozorčić. U nekim dijelovima Slavonije u krčmama su čobanac preimenovali u pastirac. Manjine su se prihvaćale, a pogotovo one koje se smatralo opasnima, pod pretpostavkom da potpišu iskaze lojalnosti i da se ponašaju konformno. Neki nam se mirisi, pa i smradovi čine normalnima od malih nogu, jer smo navikli na njih i naši su, dok nam se drugi ne čine normalnima. To ima svatko od nas u sebi. Međutim, takva svijest favorizira etnički čistu državu i vjerujem da će rezultati popisa stanovništva uskoro pokazati da je u tome postignut ‘značajan napredak’ u zadnjih deset godina. Većina Hrvata bi htjela da se manjine ponašaju na način koji je primjeren rezervatima, ali da se u službenom ophođenju ponašaju kao većinski narod.”
Jedino što je bilo vrijedno arhiviranja u novinarskoj dokumentaciji u zadnje dvije godine bili su pojedinačni ispadi i brutalnosti mladih razbojnika koji se vole nazivati skindeadsima. Tekstovi svjedoče o barbarizmu Bad Blue Boysa, koji su utjerivali strah u kosti nedužnim prolaznicima, demolirali automobile, razbijali tramvaje, konzumirali narkotike, potezali noževe po trbuhu Romkinje, nasrnuli toljagama i sjekirama na skupine Roma. Za BBB tipično je da su svoj bijes istresali ne samo prema pripadnicima drugih nacija, nego i prema svima koji su im se našli na putu. Koliko god bila strašna njihova pojava, dugoročno je opasnije ono što se događalo na društvenoj sceni, a sadržano je u naslovima o segregacija u školi, kojima se najavljuju posebni razredi za Rome.
Ostali izrazi netolerancije ostali su stvar privatnog sjećanja, poput, primjerice, “anegdote” koja kruži u novinarskim krugovima. Predstavniku mađarske zajednice u Saboru visoki dužnosnik HDZ-a nakon službenog dijela razgovora objasnio je kako će se riješiti problem mađarske manjine kad se ona – kroatizira.
U rezultatima Nacionalova istraživanja Puhovski nalazi sličnosti sa srodnim istraživanjima u Jugoslaviji 80-ih, što upućuje na zaključak “da je cijela povijest Jugoslavije od 1945. do 1990. bila neka vrsta produljenog primirja, a ne mir, čije je glavno obilježje transgeneracijsko prenošenje traume – iz generacije u generacije prenosila se legenda o tome što su oni nama činili.” Puhovski smatra da su mnoge generacije u Jugoslaviji bile shizofreno socijalizirane: školski sustav tražio je učenje napamet priča o dobrim partizanima i njihovim ofenzivama, dok su djeca kod kuće često slušala nešto sasvim drugo. Da bi se to izbjeglo, smatra Puhovski, “važno je suočiti se s prošlošću, kao što su to učinili 60-ih godina zapadni Nijemci kao jedina nacija u Europi.
Nacionalna, rasna ili vjerska isključivost nije samo hrvatska slabost. Prema upravo objavljenim podacima opsežnog istraživanja koje je proveo Europski centar za rasizam i ksenofobiju sa sjedištem u Beču, ni zemlje Europske unije nisu imune na netrpeljivost prema manjinama. Dok su se 1997. dvije od tri osobe složile s izjavom da je za društvo dobro da se sastoji od raznih rasa, religija i kultura, tri godine poslije taj se broj smanjio za dva posto. Značajno je porasla i tendencija da se ne slažu s tom izjavom, sa 21 na 24 posto.
Prvo statistički obrađeno suočavanje s vlastitim rasizmom – prema kojemu su dvije trećine podložne raznim stupnjevima ksenofobije, Europljani su doživjeli 31. prosinca 1997. – posljednjeg dana Godine borbe protiv rasizma. Tada je objavljeno opsežno istraživanje EU u kojem je od 16.000 ispitanika koji žive u 15 najrazvijenijih država Starog kontinenta, njih 9 posto sebe opisalo “veoma rasistički nastrojenima”, 25 posto ih je priznalo kako su “donekle rasističkih pogleda”, dok je trećina dodijelila sebi etiketu “pomalo sam rasist”. Da ni najmanje ne podliježu rasizmu, izjasnilo se samo 34 posto europskih građana. Istraživanje je pokazalo i da najveći broj deklariranih rasista živi u Belgiji (55 posto), Francuskoj (48 posto) i Austriji (42 posto), nakon čega slijede Njemačka (34), Britanija (32) i Italija (30). S druge strane je petorka najtolerantnijih kontinentalnih zemalja: Švedska, Luksemburg, Portugal, Španjolska i Irska.
Većina Europejaca danas bez dileme izjavljuje da koegzistencija većine i manjine oplemenjuje vlastitu kulturu, ali istodobno pokazuju rezervu prema sklapanju braka. No razlozi za tu distancu drastično se razlikuju od hrvatskih. Dok hrvatski ispitanici razloge netrpeljivosti objašnjavaju apstraktnim ideološkim razlozima, a nerijetko ne znaju artikulirati zašto pripadnici manjina izazivaju animozitet, građani EU svoje su razloge vrlo egzaktno izrazili – strahom od nezaposlenosti.
Odnos prema manjinama promijenio se, konstatiraju autori izvještaja, na proturječan način: građani EU s jedne strane daju prednost političkim opcijama koje otvoreno zagovaraju koegzistenciju većine i manjine. S druge pak strane većina je Europejaca zabrinuta zbog manjina jer se boje da će one ugroziti socijalni mir i status.
Najnovija istraživanja pokazuju da se postotak zabrinutosti povećao u te tri godine, a mala, ali relevantna manjina Europejaca izjavljuje da se osjeća osobno uzurpiranim postojanjem manjina. Broj onih koji doseljenike vide kao obogaćivanje kulturnog života zemlje povećao se od 33 posto 1997. na 48 posto 2000. K tomu, velika većina Europejaca, koliko se god osjećali ugroženima postojanjem manjina, odbija politiku koja zagovara povratak imigranata svojim kućama.
Ali bitna razlika, ono po čemu se ksenofobični Europljani razlikuju od Balkanaca, jest protivljenje bilo kakvom nasilju: 86 posto anketiranih usprotivilo se bilo kakvoj vrsti diskriminacije. Ipak, nedavno provedeno istraživanje u Britaniji pokazalo je znatnu odioznost birača prema političarima azijskog ili afričkog podrijetla. Uspoređujući izbore 1997. i 2001. politolozi su otkrili kako je u 11 okruga u kojima su crnci ili Azijci zamijenili bijelce na laburističkim listama, stranka premijera Tonyja Blaira gubila u prosjeku 4,4 posto glasova. Nasuprot tomu, u okruzima gdje su bijeli kandidati zamijenili stranačke kolege neeuropskog podrijetla, laburisti su dobili prosječno 4,2 posto više glasova nego četiri godine prije.
Ništa bolje nisu prošli ni Liberalni demokrati koji su kandidirali 21 člana koji potječe izvan Europe i svi su oni gubili prosječno 2,9 posto glasova. Jedini koji se s takvim problemima nisu susreli bili su konzervativci. Razlog je jednostavan, njihovih 659 kandidata od prvog do posljednjeg bili su bijelci. Takvi rezultati naveli su vladina savjetnika Faza Haskima na zaključak: “Ovo ne iznenađuje. Britanija je blago rasistička država i ljudi se identificiraju s predstavnicima vlastite zajednice. Britancima nije uobičajeno vidjeti crnca ili Azijca u politici.” Zbog takvih shvaćanja u britanskom parlamentu ne sjedi ni 2 posto zastupnika manjinskog podrijetla, što je četiri puta manje od ukupnog broja doseljenika. Britanci su i u takvim okolnostima kudikamo otvorenije društvo nego Njemačka u čijem Bundestagu sjedi samo jedan zastupnik čiji korijeni nisu njemački. Ozdemir Cen s liste Zelenih u saveznoj državi Baden-Wurttemberg po podrijetlu je Turčin. Cen je gotovo endemski primjerak političara u Njemačkoj koju je 1. ožujka ove godine savezni parlament proglasio useljeničkom zemljom. Usprkos prosvjedima desničara – koalicije CDU-CSU u verbalnoj, a neonacističkih republikanaca i skinhaedsa u formi premlaćivanja “obojenih” doseljenika, vladajuća koalicija je priznala kako Njemačka ne može zadržati mjesto druge svjetske gospodarske velesile ako ne pojača uvoz radne snage. U tome su konsenzus postigle tri utjecajne društvene skupine – vladajuća crveno-zelena koalicija, udruga poslodavaca te obje kršćanske crkve, katolička i evangelička.
Puhovski smatra da su etnički problemi u Hrvatskoj u opadanju iz tri razloga. Prvi, zato što je brojka od 78 posto etničkih Hrvata skočila na 92 ili 93 posto. Drugo, zato što je u ratu dio tih sukoba iživljen sa svim tragičnim konzekvencijama. I treće, zato što je socijalna bijeda “ohladila” emocionalnu uzbuđenost koja je početkom 90-ih tjerala ljude da kažu: past ćemo travu u našoj suverenoj domovini.”
Mirjana Domini, članica savjetodavnog tijela Vijeća Europe za provedbu i primjenu Okvirne konvencije za zaštitu manjina, međunacionalne razdore vidi kao posljedicu neznanja. Ona je pobornica teorije da bi u mješovitim sredinama bila prirodna nužnost da i većina uči jezik manjine: “Spoj kultura u pravilu rađa nepovjerenje, strah i otpor. To je prilagođavanje slično braku, u kojemu dvije osobe moraju naći mjeru zajedničkog življenja.” Njezino je mišljenje da Hrvati nisu uopće bili svjesni što znači biti Hrvat, a odgovornost za to što sebe ne poznaju dovoljno prebacili su na drugu stranu. Hrvati još nisu shvatili da njihove vrijednosti djelomice proizlaze iz multikulturalnosti, da vrijednosti manjina zajedno s većinom čine hrvatsku kulturu i zato je to neznanje plodno tlo za devijacije. Kad dođemo do toga da prihvatimo i svoje negativne i pozitivne strane, jer ne možemo sebe glorificirati i vidjeti isključivo kao neporočne, bit ćemo tolerantniji prema drugima.”