Nora i Zvonimir RumboldtIako na prvi pogled izgleda poput mnogih gornjogradskih dvorišta, ono u Basaričekovoj 11 jedno je od najpoznatijih u Zagrebu. Prosječni građanin Hrvatske sigurno ga je vidio barem nekoliko puta, ovisno o tome koliko je puta gledao film Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli”. Jer upravo je u toj kući živjela obitelj šestogodišnjeg Perice Šafraneka, iz tog je dvorišta njegov otac Franjo Šafranek odlazio k Žnidarščiću uz gemišt raspravljati o stanju u Abesiniji. U toj je kući usluge “peglanja” pružala atraktivna Marijana koja je navlačila zastore na prozore kad bi imala mušterije i s kojom se stari Šafranek zatvorio kako bi se osvetio ženi zbog flerta s gosponom Fulirom.
Kuća u Basaričekovoj 11 ni danas nema manje zanimljive stanovnike, u njoj živi bračni i redateljski par Nora i Zvonimir Rumboldt, koji su za Extru! prvi put otvorili vrata svog doma, omogućivši tako njenim čitateljima da vide kako 32 godine nakon snimanja izgleda najpoznatija filmska lokacija u Zagrebu.
Svoj stan u prizemlju od 87 četvornih metara kupili smo od redatelja Ivice Kunčevića koji danas sa suprugom, glumicom Biserkom Ipšom, stanuje kat iznad, a preko puta živi Bruno Gamulin: tako je cijela kuća nastanjena ljudima iz kazališta i filma Stan u prizemlju, 87 četvornih metara, Nora i Zvonimir Rumboldt kupili su od redatelja Ivice Kunčevića koji danas sa suprugom, glumicom Biserkom Ipšom, stanuje kat iznad njih. Cijela je kuća tako nastanjena ljudima iz kazališta i filma. “Preko puta stanuju Gamulinovi”, govori Nora Rumboldt misleći na obitelj filmskog redatelja Brune Gamulina, dok prolazimo slavnim dvorištem i ulazimo u njihov stan. “Donedavno su u istoj ulici stanovali i glumci Ksenija i Kristijan Ugrina, susjed nam je i Jakov Sedlar”, dodaje i podsjeća da je na vrhu Basaričekove kuća Ante Topića Mimare. “Doselili smo ovamo prije tri godine, kad smo doznali da ćemo postati roditelji”, govori Nora Rumboldt. “Dotad smo, zajedno sa Zvonimirovim bratom i njegovom suprugom, živjeli dva ulaza dalje, u kući Zvonimirova djeda”. Prije no što ćemo ući u stan pitamo Noru Rumboldt koji je od prozora u dvorištu onaj poznati, Marijanin, s crvenim zastorima. “Onaj nasuprot prozoru našeg dnevnog boravka”, govori nam i pokazuje na prozor koji i danas ima crvenkasti zastor. “To je prvo što pitaju ljudi koji razgledavaju dvorište”, dodaje Nora Rumboldt objašnjavajući kako im često dolaze turisti, ali i Zagrepčani koji žele vidjeti gdje je sniman film “Tko pjeva zlo ne misli”.
Ulazimo u prostrani dnevni boravak u kojem prevladava bijela boja. Na podu su umjesto parketa svijetle široke daske od jelovine. Zidovi su svježe oličeni, bijeli, bez slika. U sredini dnevnog boravka niski stolić i na njemu vaza puna crvenih margareta. Do zida sofa prekrivena bijelim prekrivačem, oko stolića dvije bijele fotelje, modernog Ikea dizajna. Jedan je cijeli zid prekriven policama s gusto poredanim videokasetama, CD-ima, audiokasetama, mini-discovima. U sredini zida su vrata zatvorena policama na kojima su televizor, dva videorekordera, CD player, pojačala, gramofon i ispod svega bogata kolekcija LP-ja. Iznad televizora pažnju privlači natpis: nosače zvuka i slike ne posuđujemo. “Možda djeluje pomalo čudno i nepristojno”, govori Zvonimir Rumboldt, u čijoj privatnoj kolekciji filmova ima oko 1900 naslova. “Tko god nam dođe u goste, zaleti se prema filmovima i CD-ima, počne ih vaditi oduševljavajući se naslovima i svi redom pitaju da im posudimo nekoliko kaseta. Međutim, osim što su nam oboma važne za posao, iskustvo nas je naučilo da se posuđenim stvarima ponekad teško ulazi u trag, ili zaboravimo komu smo ih posudili, ili se zagube, ili nečiji video proguta vrpcu.”
Do prozora koji iz dnevnog boravka gleda na dvorište veliki je ovalni crni stol za blagovanje i oko njega četiri stolca presvučena bijelim navlakama. “Stol je star 30 godina i dar je moje mame, a navlake za stolce sašila sam sama dok sam ležeći čuvala trudnoću i namjerno su, koncepcijski, ostale rasparane na dnu”, objašnjava nam Nora Rumboldt i dodaje kako je nedavno odlučila da će nove navlake sašiti kad ponovno bude trudna. Dnevni je boravak od kuhinje odijeljen zidom, no spaja ih prozor koji cijelom prostoru daje romantičan ugođaj i kroz koji pogled pada na mali stol za dvoje, s također dva u bijelo presvučena stolca.
“Taj stol i police iznad njega već su bili u stanu kad smo ga kupili, jedino sam kuhinjska vrata i elemente sama dizajnirala i dala ih izraditi”, govori Nora Rumboldt pokazujući elemente u prirodnoj boji drva. “Iza hladnjaka su vrata koja vode u poštu”, kaže Zvonimir Rumboldt objašnjavajući da ta vrata nikad nisu pokušali otključati, ali da jesu, mogli bi iz vlastite kuhinje ući u ured pošte koja je ulaz do njihova. Odvodi nas potom, kroz dugački, crnim i bijelim mramornim pločama popločen hodnik s prozorima koji gledaju na dvorište, u spavaću sobu. Zapravo ne moramo ni ulaziti kako bismo je pogledali jer i ona, kao i kuhinja, ima prozor koji je otvara prema hodniku. I u njoj prevladava bijela boja i asketski je namještena. U sredini sobe je veliki bračni krevet s ručno kukičanim prekrivačem koji se doima poput čipke i prostoriji daje starinski ugođaj. Na širokoj prozorskoj dasci posuda s bršljanom, a na zidu, u kutu, televizor. Svod spavaonice nepravilna je oblika, u sredini stvara luk koji je premošćen bijelom željeznom šipkom. “Ne znam čemu je to moglo služiti, ali ta je željezna greda izvorni dio stana i vjerojatno je karakteristična za gradnju iz tog doba”, kaže Zvonimir Rumboldt dodajući da su prizemni stanovi nekoć bili namijenjeni posluzi dok su one na katovima nastanjivali vlasnici, plemići.
Kroz vrata s natpisom ”Šuma Striborova” ulazimo u prostranu dječju sobu u kojoj se na šarenom tepihu na kojem su iscrtane ceste, jezera, škola, igralište i zoološki vrt, autićima igra Norin i Zvonimirov dvoipolgodišnji sin Stribor. Na jednom zidu sobe polica sa slikovnicama, ali i ozbiljnijim dječjim knjigama, na drugom zidu košarkaški koš, u kutu parkiran plastični automobil i popularni romobil. Pitamo ga koji mu je najdraži autić, na što Stribor ispod svog kreveta izvlači jednu od tri plastične kutije pune igračaka i znalački pokazuje autiće kojima redom zna marke. Krevet na kojem spava je na kat, no gornji je bez madraca, na što nam pažnju skreće Zvonimir objašnjavajući da tu stoje Striborove plišane igračke koje on, kao u samoposluživanju, može izvući kroz prečke dok se igra na krevetu. Strop iznad dječjeg kreveta obojen je u plavo a na njemu su fluorescentne zvijezde koje u mraku svijetle. Iz Striborove sobe ulazimo u prostranu kupaonicu koja ima troja vrata. Jedna vode u dječju sobu, druga u radnu, a treća u garderobu koja povezuje kupaonicu i spavaću sobu. “Primjećujete da u stanu uopće nemamo ormare”, govore Zvonimir i Nora i dodaju kako je to bila garderoba i prije njihova useljenja, što ih je posebno oduševilo jer je praktično. Nora Rumboldt objašnjava da je zadnje preinake u unutarnjem uređenju stana radio Charlie ……….., koji je i scenograf, te je stan zato tako prohodan, praktičan i pomalo bajkovit.
Kroz kupaonicu ulazimo u radnu sobu u kojoj je računalo za kojim oboje rade. “Mislim da se Zvone odlučio mnome ženiti kad sam mu obećala da ću cijelu arhivu filmova, koju je godinama vodio po blokićima, unijeti u kompjutor i napraviti bazu podataka u kojoj u svakom trenutku može pronaći bilo koji film iz svoje kinoteke”, govori u šali Nora koja se još kao jako mlada kazališna redateljica, tada još pod djevojačkim prezimenom Krstulović, proslavila predstavom “Closer” u “Gavelli”. Sada, osim što radi kao producentica i PR brojnih kazališnih, književnih, glazbenih i modnih događanja, svakodnevno uređuje i jedinu kazališnu Internet stranicu u Hrvatskoj, onu u sklopu Monitorova portala. Zvonimir Rumboldt, koji je već kao apsolvent medicine shvatio da ne želi, kao njegovi roditelji i brat, biti liječnik nego redatelj, te upisao filmsku režiju, proslavio se dokumentarnim filmom “Spomenik nulte kategorije”, zatim asistirao Lukasu Noli u režiji filma “Svaki put kad se rastajemo”, potom Ivanu Salaju u filmu “Vidimo se”, da bi lani debitirao kao kazališni redatelj predstavom “Erotska masaža”, a režirao je i nekoliko glazbenih videospotova, pa i najnoviji spot Nene Belana i Fiumensa “Ludo zaljubljen”. U toj radnoj sobi Zvonimir je napisao i vlastiti scenarij za igrani film koji počinje snimati za mjesec dana. “Nora i ja sve radimo zajedno”, govori Zvonimir Rumboldt, “u filmovima i spotovima Nora je moj art direktor, a ja njoj pomažem u produkciji i promociji njezinih projekata.”
Pokraj radnog stola je ležaj, iznad njega na zidu televizor (po jedan u svakoj prostoriji u stanu osim u kupaonici i dječjoj sobi), a posebna atrakcija radne sobe je mala terasa s vrtnom garniturom. Osim kroz kupaonicu, u radnu se sobu može ući i kroz poseban ulaz iz dvorišta. “Zamislili smo da će to u budućnosti biti Striborova soba, tako da može imati svoju privatnost”, govori Nora Rumboldt ističući kako su pri uređenju stana najviše brige vodili o djetetu, te da zato ni u jednoj prostoriji nema suvišnih pojedinosti ni sitnica na koje bi dijete neprestano trebalo upozoravati da ih ne smije dirati.
Vraćamo se u dnevni boravak kroz hodnik što se prostire cijelom dužinom dvorišta, koje tako i iz stana djeluje kao središnji prostor stanovnicima kuće. U hodniku nam Zvonimir i Nora Rumboldt ispod prozora otkrivaju ugrađene ormariće u kojima drže obuću. “Oni su izvorni dio stana i posebno su me oduševili”, kaže Nora Rumboldt pokazujući još nekoliko sličnih ugrađenih ormarića u spavaćoj sobi i kuhinji. Prozori u spavaonici i kuhinji daju pak posebnu draž cijelom stanu, starinski su, s bijelim okvirima i ostakljeni, pravi prozori, samo što ne dijele eksterijer od interijera nego su unutar stana. “Ti su me prozori osvojili”, priznaje Nora Rumboldt. Svi ostali prozori gledaju na dvorište i nepravilna su oblika, na vrhu zaobljeni u luk.
Već se smračilo. Zvonimir Rumboldt posegnuo je u ladicu stolića u dnevnom boravku za jednim od devet daljinskih upravljača kojima pali svjetla. U kutu dnevnog boravka, pokraj stola za blagovanje, u dnu drvenih kolica bar je s rijetkim rakijama – od ruže, od rogača, rute, oraha. Iznad njega su pretinci s priborom za jelo, radne površine za pripremu jela, a na vrhu, u vreći od jute i drva, fikus benjamin. Kolica su vjenčani dar, baš kao i nargila na prozorskoj dasci. Nju je Nori Rumboldt darovala prijateljica koja joj nije mogla biti kuma na vjenčanju jer je kao balerina HNK gostovala u Turskoj gdje je nargilu i kupila. I dok Zvonimir s police iznad televizora izdvaja još jedan posebno drag vjenčani dar – pravu malu filmsku kameru, Nora pokazuje bijeli koralj: “Njega nam je usred ceremonije vjenčanja darovao korčulanski župnik koji nas je vjenčao. Rekao nam je neka pogledamo kako je bijel i objasnio da to znači da je dugo, brižno i pomno obrađivan. Dodao je potom kako jednako tako valja raditi i na braku.” Nori, dok priča o koralju, prilazi Zvonimir i njih dvoje izmjenjuju nježne poljupce. Stribor je zaspao a Nora i Zvonimir Rumboldt za stolom za dvoje u kuhinji pijuckaju vino i slade se suhim smokvama izmjenjujući zaljubljene poglede. Ostavljamo ih u romantičnoj atmosferi, koja očito u ovoj kući nije okruživala samo gospona Fulira i milostive Šafranek.