Objavljeno u Nacionalu br. 863, 2012-05-29

Autor: Dean Sinovčić

Ben Drew aka Plan B

'Rap, soul i film odvukli su me od heroina'

Ekskluzivno za Nacional iz Cannesa britanska zvijezda pred koncert u Zagrebu govori o svom prvom filmu 'Ill Manors', londonskom narko undergroundu i učenju djece repanju

Prvog dana inMusic festivala u Zagrebu, 28. lipnja, zvijezda večeri bit će britanski glazbenik Ben Drew (28), poznatiji pod imenom Plan B. Sasvim zasluženo, jer njegov drugi album "The Defamation of Strickland Banks" jedan je od najboljih britanskih albuma objavljenih prije dvije godine, što mu je na dodjeli Brit Awards donijelo i nagradu za najboljeg britanskog pjevača. Radi se, što je zanimljivo, o soul albumu, a Plan B započeo je karijeru kao reper koji je 2006. godine objavio prvi album "Who need Actions when you got Words", ali kako album nije postigao očekivani uspjeh, u dogovoru s izdavačkom kućom promijenio je glazbeni stil koji mu je donio niz hitova. Čak pet pjesama s albuma objavljene su kao singlovi i ostvario je status jednog od najzanimljivijih britanskih pjevača.

Prošlog tjedna ekskluzivno za Nacional razgovarali smo s Drewom tijekom filmskog festivala u Cannesu gdje je predstavio svoj prvi film "Ill Manors" koji je režirao i napisao scenarij. Radi se o nekoliko isprepletenih priča s londonske periferije koji pokazuju na koji način tinejdžeri ulaze u svijet trgovanja drogama, prostitucije, krađa i ubojstava. Naravno, film je prožet i njegovom glazbom te će uskoro biti objavljen i istoimeni album "Ill Manors" na kojem će se naći pjesme iz filma. Naslovni singl već je objavljen u Engleskoj i hvaljen je kao jedna od najboljih protestnih pjesama ikada objavljenih.

Na početku razgovora rekao nam je kako će u Zagrebu održati koncert koji će biti kombinacija hip-hop pjesama s prvog i soul pjesama s drugog albuma. Što je prethodilo njegovom uspjehu i kako je do njega došlo, opisao nam je u razgovoru koji se pokazao koliko je Ben Drew pametan glazbenik.


Film "Ill Manors" vrlo je sličan vašem prvom albumu jer ste tada rekli da želite pokazati stvari kakvim jesu, kao što u filmu pokazujete stvari onakvima kakvi jesu.
- Kada sam završio snimanje prvog albuma, želio sam istog trenutka snimiti film. Nakon izlaska iz studija napisao sam scenarij, bilo je to u siječnju 2008. godine i bio sam spreman na snimanje filma. Da sam u to vrijeme bio uspješan i slavan, ja bih ga i snimio, to bi bila prva stvar koju bih napravio nakon prvog albuma. Međutim, nakon debija nisam postao ni uspješan ni slavan. Ljudi nisu vjerovali u mene i nisu mi htjeli dati novac za filmski projekt. Na sve načine pokušavao sam doći do novca, sve dok nisam upoznao ljude iz filmske kompanije Microwave Film. U to vrijeme shvatio sam da moja hip-hop glazba nema komercijalnu kvalitetu i da ono što želim reći trebam preseliti negdje drugdje, a film je najbolje mjesto za to. Ujedno, odlučio sam promijeniti glazbeni stil i snimiti soul album. To sam i napravio svojim drugim albumom "The Defamation of Strickland Banks". S tim albumom sve je krenulo nabolje. Kada sam s njim postigao uspjeh, ljudi su me počeli kontaktirati i govoriti mi "hej, čujemo da planiraš snimanje filma, mogli bismo ti voditi posao". Ali, rekao sam im „da, snimam album, ali prekasno ste se javili" jer sam već potpisao ugovor s kompanijom Microwave koja mi je dala početnih 100 tisuća funti.

Osim što ste nakon uspjeha drugog albuma lakše našli financijere, vjerojatno možete računati i na daleko širu filmsku publiku, onu koju ste stekli izvrsnim drugim albumom.
- Slažem se. Možda ih neće privući socijalna tematika, ali će ih privući činjenica da je glazbenik čiji album slušaju snimio neki film. On funkcionira na dvije razine. Jedna je razina posvećena klincima koji žive u okolnostima koje sam prikazao u filmu, okolnostima u kojima pokazujem ilegalni tijek novca kojim se na kraju financiraju ilegalne stvari. Klinci danas trguju crackom i kokainom ispred škole jer dileri manipuliraju njihovim mozgovima. Govore im "vidim da trebaš novu trenirku, nove tenisice, napravi nešto za mene i moći ćeš ih kupiti". Takav klinac će u filmu vidjeti mogući rasplet događaja zbog trgovanja drogama. Želim da takvi klinci vide "Ill Manors" i to je najvažniji razlog zbog kojeg sam snimio film. Druga razina posvećena je mnogim ljudima koji ne razumiju što se zbiva u takvom okruženju. Oni u novinama čitaju o najgorim zločinima koji se događaju u mnogim gradovima, ali ne razumiju zašto se to događa. Kada bi znali zašto se to događa, onda bi možda nešto i napravili da to spriječe. Ja sam to napravio, snimio sam film kako bih pokušao nešto promijeniti.

Koliko iz osobnog iskustva poznajete okolinu koju prikazujete u filmu s obzirom na to da, koliko znam, niste odrasli u takvim uvjetima?
- Ljudima koji nisu iz Londona nepoznata je njegova siromašna periferija. Čini se kao da ta periferija ni na koji način nije povezana s gradom. Moja majka je samohrana, kupila je kuću i morala je otplaćivati kredit. Da bismo mogli živjeti u kući i otplaćivati kredit, ona je iznajmljivala sobe u toj kući koja je zato izgledala kao željeznički kolodvor. Zbog te kuće drugi klinci su mislili da smo bogati, ali nismo bili, nisam mogao priuštiti ni nove Adidas tenisice ni Nintendo konzolu. Često sam odlazio u školu odjeven u stvari koje sam posudio od sestre. Dakle, iako nisam bio dečko s periferije, svi moji prijatelji su bili. Moj najbolji prijatelj bio je žrtva heroinske ovisnosti. A bio mi je poput člana obitelji, posjećivao sam ga i gledao kako je okružen prostitutkama i puši crack. Dakle, bio sam izložen tom svijetu. Mogao sam to izbjeći jedino da sam odlučio kako neću više razgovarati ni s jednim od svojih prijatelja.

Jeste li ikada došli u poziciju da postanete ovisnik o cracku ili heroinu?
- Pa, pušio sam heroin jednom, na koncertu u Glastonburyju kad sam imao 15 godina. Da mi se dopalo, vjerojatno bih nastavio. Ali nisam jer mi je bilo odvratno. Osjećao sam se pijano, u glavi mi se vrtjelo, mislio sam da sam bolestan i drago mi je da sam se tako osjećao. Da mi se svidjelo to bi me sjebalo. Nikada nisam probao ni crack ni crystal meth, jedino iskustvo koje sam imao bio je heroin. Nije me tada zanimala droga, nego dilanje jer sam prodavao travu. Tko zna što bi se dogodilo kasnije, odrastanjem se mijenjamo i da sam nastavio s drogiranjem možda bih se kasnije navukao na kokain.

Jeste li se odmaknuli od droge i zato što ste se željeli u potpunosti posvetiti glazbi?
- Da, uvijek sam vjerovao da ću potpisati ugovor s nekom izdavačkom kućom, što sam i napravio. U tom trenutku moj ego je bio vrlo velik. Zatim sam vjerovao da će moj prvi album imati platinastu nakladu i da se to dogodilo, moj ego bi bio potpuno izvan kontrole. Činjenica da prvi album nije bio komercijalno uspješan me je dovela u red, natjerala da stojim s obje noge na zemlji. Kada sam počeo pisati pjesme, znao sam da želim govoriti o temama koje su zanemarene u društvu. Kada sam potpisao ugovor s izdavačkom kućom, mislio sam da ćemo napraviti velik posao. A to se nije dogodilo, što je bilo najgore iskustvo u mom životu. Tada sam postao vrlo ljut i sarkastičan, ali danas mi je drago što sam prošao kroz sve to, i bol i odbijanje. Na sreću, zadržao sam ugovor s izdavačkom kućom i dobio drugu priliku. Snimio sam album "The Defamation of Strickland Banks" koji je postigao uspjeh i promijenio mi karijeru. Međutim, istovremeno sam puno naučio na temelju prvog neuspjeha tako da nisam puno mario ni za uspjeh ni za nova ni slična sranja. Sve što sam u tom trenutku htio je postati umjetnik i film "Ill Manors" postao je najvažniji projekt u mom životu. S novcem koji sam imao i s manjkom filmskog iskustva, to je najbolje što sam mogao napraviti. Ali, ponosan sam jer se bavimo bitnom temom, a ne načinom na koji je film režiran.

Jesu li bijes i razočaranje zbog neuspjeha prvog albuma mogli biti kontraproduktivno za nastavak karijere?
- Ne, jer je bijes dobra stvar jer te vodi u pravom smjeru. Navesti ću vam primjer iz jedne škole gdje sada klince učim repati i koji će nastupiti u sklopu jednog koncerta na kojem će biti Jay-Z i mnoge druge zvijezde, a ususret Olimpijskim igrama. Ti klinci ne bi imali šanse negdje nastupiti pa sam došao kao učitelj repanja. Razgovarao sam s jednim koji je dan prije potjeran s nastave jer se potukao. Kaže kako su ga naljutili, kako mu se smračilo pred očima te je udarao sve oko sebe. Rekao sam mu "kada te netko naljuti, znaš da ćeš sve razjebati, zar ne? Dakle, sjeti se zadnjeg klinca koji te naljutio, sjeti se kako si ga htio izmlatiti i sve to uklopi u tekst pjesme koji ćeš repati. Ako to ne napraviš, doći ćeš se na pozornicu, nećeš znati što repati, svi će ti se smijati, a ti ćeš ponovno htjeti sve porazbijati. Dakle, kanaliziraj svoj bijes i napravi najbolju pjesmu koju možeš napisati".

Koliko je za vas važno imati ulični kredibilitet dok izvodite takvu vrstu pjesama?
- Važno je, osobito zbog klinaca koji slušaju moju glazbu. Kada govorimo o klincima koji ne pohađaju privatne škole, profesori se doista brinu o njima, ali klinci vrlo često imaju nastup u stilu "tko jebe profesora". I onda profesoru treba šest mjeseci da uspostavi normalan odnos s klincem, a ja taj odnos uspostavim za tjedan dana. Zašto je to tako? Zato što sam slavan, zato što me vidio na televiziji, ponudio sam mu se već na prvom koraku. Mi živimo u potrošačkom društvu a ti klinci su žrtve tog svijeta. Gledaju televiziju, brzo me primijete, ali ja moram pokazati da brinem za njih. To pokazujem u školi gdje ih učim repanju, svakog dana im pomažem kako da nauče izraziti se. Neki su mi rekli da ne znaju pjevati a onda ih čujem kako odlično bubnjaju. Zatvoreni su u sebe a ja polako pokušavam izvući najbolje iz njih.

Kako onda na klince utječu reperi kao što je 50 Cent koji stalno pričaju kako su "popili" deset metaka kad su bili mlađi?
- U školi je klinac od 15 godina koji me svojim tekstovima i glasom podsjeća na pokojnog repera Notorius B.I.G.-ja i koji pjeva o tim gangsterskim sranjima, o prodavanju droge, upadanju u obračune i dobivanju metka u jebeno lice. Njegov vokabular, tekstovi i sleng potječu od slušanja 50 Centa. Pitao sam ga vjeruje li u ono što repa, a on mi je odgovorio "ma ne, to su samo riječi". Odlično, rekao sam mu, ali ih nemoj onda repati u prvom licu, stavi te riječi u tuđa usta i na kraju pjesme unesi pozitivan obrat. Nakon pola sata taj je klinac došao s novom pjesmom. Dakle, uvijek im kažem - tekst pjesama ti je dobar, ali i poruka mora biti pozitivna. Želim da me ti klinci impresioniraju kao kolege glazbenici i reperi. A što se tiče 50 Centa, prije no što je upoznao Eminema, postao slavan i zaradio novac, repao je o obračunima i mecima u licu, misleći da to vrijedi repanja i da je to put do uspjeha. Bih li ga sada trebao kritizirati zbog toga? Ne, reperi koji to rade jednostavno ne znaju bolje, ne vide da to ima negativan utjecaj na klince. Kao i taj klinac u mojoj školi repanja.

Rekli ste da nemate iskustva u režiranju. Kako ste se onda postavili na snimanju filma "Ill Manors" i kakav ste odnos imali prema glumcima i tehničkoj ekipi?
- Bio sam naivan, znao sam da će to biti nešto najteže što sam ikada napravio u životu, ali nisam znao koliko je snimanje filma kompleksno. Ono što je bilo najteže nije bio rad s glumcima, nego je problem bio s tehničkom ekipom, ljudima koji su završili filmske škole, rade svoj posao već 15 godina, a možda su neki i frustrirani redatelji. Sa svima sam razgovarao, objasnio im da nikada nisam pohađao filmsku školu i zamolio ih da mi se ne obraćaju s visoka, nego da me nauče nekim stvarima. Rekli su da me shvaćaju, da im se sviđa scenarij i tako dalje, ali onog trenutka kada smo počeli snimati, okrenuli su ploču i počeli mi se obraćati s visoka. To je bilo najgore. A ja ne samo da sam bio redatelj debitant, nego sam i mladić, dok su svi ti ljudi bili stariji od mene. Međutim, bilo je i divnih ljudi, poput direktora fotografije koji ni u jednom trenutku nije posumnjao u mene i uvijek me podržavao.

Bez obzira na relativan neuspjeh prvog albuma, kako ste se osjećali kada ste prvi put čuli svoju pjesmu na radiju?
- Kao klinac, slušao sam radio i mislio kako bi mi se ostvarili svi snovi kada bih čuo neku svoju pjesmu. To se i dogodilo, ali kako to funkcionira? Poput televizije, magične kutije. Ne znaš kako funkcionira sve dok ne dođeš na snimanje. A onda vidiš da je to prilično dosadna stvar, da je tv studio manji no što očekuješ i da ništa nije glamurozno. Tada nestaje magija te kutije. Tako je i s radiom, kada sam čuo svoju pjesmu bilo mi je sasvim normalno, što je tužno. Nakon toga došao je film, što je za mene magija mogućnosti koje ti se nude. A sada, kada znam kako film funkcionira, mogu nastaviti dalje. Dakle, svaka pjesma na radiju, svaki spot na televiziji, svaki film je penjanje prema vrhu, nadajući se da ću inspirirati klince kao što su razne pjesme inspirirale mene kada sam bio klinac.

Tema filma i vaših pjesama su socijalna problematika i socijalni nemiri. Mislite li da će London ponovno gorjeti ovog ljeta kao što se to dogodilo prošlog ljeta?
- Neće, zato što su svi problematični tipovi uklonjeni s ulica. Većina njih su u zatvoru, a oni koji su ostali na ulici tvrde da je sve to bila teorija zavjere kako bi se godinu dana prije Olimpijskih igara problematični tipovi potrpali u zatvor tako da ovog ljeta ne mogu biti na ulicama Londona. Ne vjerujem u tu teoriju.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika