Branko LustigPonedjeljak, 21. svibnja
U ponedjeljak, nakon otvorenja Festivala židovskog filma, bili smo jako sretni. Unatoč manjku novca i izostanku potpore Vlade, Zagrepčani će moći pogledati čak 54 filma o užasima Holokausta, koji promoviraju multikulturalnost i toleranciju. To je i cilj našeg festivala, jedinstvenog na svijetu, da širenjem ljubavi i tolerancije osvijestimo ljude da zaustave genocide i ratove. Otišao sam na ručak s rumunjskim redateljem Raduom Gabreom, koji me izgledom jako podsjeća na Orsona Wellesa. Navečer je prikazan njegov film "Gruberovo putovanje" o talijanskom ratnom dopisniku Malaparteu, koji početkom rata putuje u Rumunjsku da opiše život na fronti. No pati od jake alergije i hitno mu je potreban liječnik pa u gradu Iasi traži poznatog alergologa Grubera, koji je Židov. Međutim, uzalud - dan ranije Židove su poklali, njihova krv je na zidovima policijske stanice, a u okolici grada kopaju se jarci i njihova se tijela zalijevaju vapnom. On to doznaje na nonšalantan način, kao da se ništa bitno nije dogodilo. A njemačkoj je vojsci najveći problem to što su Rumunji razbili tisuću boca vina, koje nas proganjaju do kraja filma. To je jedini film na ovom festivalu koji govori o Židovima, a Židove ne vidimo.

Navečer smo otišli u VIP klub na koncert izvrsnog Klezmer orkestra, koji je svirao profinjeni etno jazz. Redatelj Gabrea je navečer, kad smo išli preko praznog Trga bana Jelačića, primijetio da na ulicama nema puno policije, što je ocijenio kao dokaz velikih sloboda. Dojmila ga se i organizacija festivala. Međutim, mi nemamo ni vremena ni novca da se o našim gostima brinemo kao što se to radilo na jugoslavenskim filmskim festivalima. Primjerice, na premijeru "Bitke na Neretvi" u Sarajevu došla je cijela Europa u tri karavele, od Sofije Loren i Carla Pontija do Petera Ustinova i direktora canneskog festivala. Goste smo vodili po tvornicama ćilima, gdje su Sofiji Loren darivali tepihe i narodne nošnje. Organizirali smo izlete i večere, novca je bilo napretek, to je bilo vrijeme procvata jugoslavenske kinematografije. A danas, kad predložim neki projekt, svaki put mi odgovore: "Nema para!" Jedino nas Bandić nije razočarao. Morat ću bolje istražiti njegovo podrijetlo. Možda je on hercegovački Židov, a da to ni sam ne zna, jer nam uvelike pomaže.

Utorak, 22. svibnja
Kad sam dolazio u kino Europa, pitao sam se koliko je jučer bilo posjetitelja na projekcijama. Kad sam čuo da je zadnji film vidjelo više od 500 ljudi, bio sam zadovoljan. Na žalost, sjajne dokumentarce, koji se prikazuju u radno vrijeme, gleda puno manje ljudi. Predložio sam u šali da se svi ljudi koji sjede po kafićima u centru grada silom dotjeraju u kino Europa da gledaju dokumentarce, jer bi im to više koristilo. Znam da to ne bi bilo korektno, no sjetio sam se kako smo u bivšoj Jugoslaviji dovlačili ljude na svečane akademije u sklopu festivala: nazvali smo direktora vojne škole i rekli mu da pošalje 200 đaka. On je pitao kako trebaju biti obučeni, a mi bismo im odgovarali: "U civilu!" I oni su na naš znak pljeskali i sve je savršeno funkcioniralo. Danas je puno teže biti direktor filmskog festivala.
Prikazan je i jedan jako dobar njemački film o toleranciji, "Izgubljeno vrijeme". Mislim da je kod nas u Hrvatskoj iznimno važno pitanje tolerancije. Ne bih htio zvučati demagoški, ali zaista mislim da mi iz ovog kina Europa podižemo spomenik toleranciji, koji se zasad još ne vidi, ali će se vidjeti jednoga dana. Ta djeca, koja danas pohađaju naše radionice o toleranciji, sjetit će se mojih riječi i nadam se da tada neće biti moguće da neonacističke grupe zaposjednu Trg bana Jelačića. Kad sam to čitao u Los Angelesu, gdje sam bio radi kemoterapije, nisam mogao vjerovati da se to događa u Zagrebu. Jako je lijepo što su Josipović, Milanović i Bandić bili protiv tog skupa, ali zašto nisu bili protiv već onog trenutka kad su čuli za to? Ne vjerujem da to nisu znali. Jer ako nisu znali, imamo loše obavještajne službe. Čemu one služe? Morale su znati da Matica hrvatska želi iznajmiti prostor tih grupama i da je netko ponudio novac hotelu Palace. Zašto to već tada nisu spriječili? Zašto je redarstvo dalo dozvolu? Nadam se da će jednoga dana na pozicijama ljudi, koji će davati takve i slične dozvole, biti djeca koja danas sjede na našim radionicama o toleranciji i da će se sjetiti poruka koje su tu naučili.

Srijeda, 23. svibnja
U srijedu se dogodilo nešto nevjerojatno: na Cvjetnom trgu ugledao sam grupu od pet mladića, koji su djelovali malo čudno - nosili su duge brade, bili su odjeveni shabbyk, u kosi su imali neke trave, a na glavama kipe. Zastali smo i promatrali se. A onda sam ja prvi rekao: "Vi ste Židovi, zar ne?" A jedan od njih je odgovorio: "I ti si Židov!" Otkrili su mi da su došli u Hrvatsku kako bi se penjali na Velebit, što je jako neobično za Židove, a u Zagrebu su nabasali na naš festival i pogledali jedan izraelski dokumentarac, čija se radnja događala ispred kuće jednog od mladića. Jedan od njih tada mi je ispričao da je on vođa grupe doseljenika u Izraelu, u Galileji, koja zastupa stajalište da se pitanje Arapa riješi na miran način. S druge strane nalazi se ekstremistička grupa koja to nastoji riješiti oružjem. Također je rekao da tolerancija, koju propagiramo na našem festivalu, dovodi do tog mira, te kad bi bilo više takvih festivala i ljudi poput nas, svijet bi brže napredovao. Zagrlili smo se i izljubili, a onda su oni požurili na aerodrom gdje ih je čekao direktan avion za Tel Aviv.
Kasnije sam sreo redateljicu Odette Orr, autoricu sjajnog filma o mladiću Aviju koji se razbolio od neizlječive bolesti ALS i saznao da su mu preostale samo četiri godine života. No on je snagom volje pobijedio sve i još danas živi. To me podsjetilo na mene i moje preživljavanje u logoru. Kad sam izišao, svi su me pitali: kako sam preživio Auschwitz? Uvijek sam odgovarao isto - voljom. Kad sam ujutro ustao, rekao bih sam sebi: "Danas je novi dan." Na festivalu me jedna Romkinja pitala jesam li svakog dana u logoru pomislio na Boga i jesam li ga zamolio da mi da još jedan dan? Nažalost, morao sam joj reći da nisam, jer smatram da je Bog u nama i da naša volja vlada našim životima. Mi sebi možemo oduzeti život, ali ga možemo i produžiti baš na taj način što vjerujemo da ćemo preživjeti.

Četvrtak, 24. svibnja
Na Edukacijskom jutru pričao sam romskim učenicima o Holokaustu i toleranciji, jer želimo mlade ljude naučiti da poštuju različitosti. Zato je otvorena i izložba kojom smo htjeli ukazati na teškoće s kojima se suočavaju Romi u Hrvatskoj - siromaštvom i diskriminacijom. Govorio sam im o Holokaustu kroz priču koja završava happy endom. A u mom životu je to bio ponovni susret s majkom, koju sam pronašao nakon dvije i pol godine logora u Bergen-Belzenu, a ostavio sam je u Auschwitzu. Djeca su me pažljivo slušala, kao i priču o Jasenovcu gdje su ubijali Rome i pravoslavce. Objasnio sam im da Rome nisu ubijali Nijemci nego ustaše, bez njemačke direktive, kamama, kako bi uštedjeli na municiji. Iznimno je važno znati istinu o Jasenovcu, ali, nažalost, još nije snimljen film o tom logoru i zločinima koji su ondje počinjeni. Dok sam romskoj djeci govorio o Jasenovcu, pristupio mi je nepoznat muškarac, koji mi je dao sinopsis o tom konclogoru pod naslovom "Lječilište Jasenovac".
Navečer je prikazan sjajan film "Korkoro" Tonyja Gatlifa o progonima Roma. Žao mi je što na predavanje i film nije došao predstavnik Roma u Saboru. Naša vlada daje novac za festival o ribolovcima, a ne daje novac za festival koji govori o ljubavi prema bližnjima i toleranciji.

Petak, 25. svibnja
Gledao sam izraelski film "Rastrgan" Ronita Kerstnera o mladom svećeniku u poljskoj katoličkoj crkvi, koji doznaje da su mu roditelji Židovi i cijeli mu se život preokrene. Popodne me se dojmio susret s autorom izraelskog filma "Odstraniti bol", koji govori o pogibiji trojice izraelskih mladića čiji je tenk prešao preko eksploziva. Preživjelom amputiraju nogu i on prestaje patiti od bola pa postaje sportaš i počinje proživljavati slične stvari kao i junak filma "Kralj" Dejana Aćimovića. Redatelju tog filma poklonio sam odlični Aćimovićev dokumentarac o invalidu bez noge koji baca kuglu i odlazi na Paraolimpijadu. Nakon toga sam se družio s mađarskim redateljem Gáborom Kálmánom koji je snimio lijep film "Bilo jednom" o Kaloči, mjestu između Budimpešte i Pečuha, poznatom po paprikama. Stigla je i glavna junakinja tog dokumentarca - direktorica Povijesnog muzeja u Kaloči, koja je pripremajući disertaciju iz povijesti otkrila da je u Kaloči nekad živjela velika židovska zajednica te predložila Kálmánu da o tom djeliću izgubljene povijesti snimi film. U filmu se pojavljuje i njezina lijepa kći, koju je toliko impresionirala majčina misija da je i sama diplomirala povijest i nastavaila predavati o Židovima. Donijela mi je dvije drvene kutije paprika - ljutih i slatkih.
Na kraju dana prolazio sam Praškom ulicom i bio užasnut zidom na kojem stoji zahrđala ploča u spomen srušenoj sinagogi. Zid je posve ruiniran, a zbog sutomobilskih para toliko smrdi da prostor nalikuje na krematorij. Navodno su Grad Zagreb i Vlada pronašli novac da se tu sagradi spomenički kompleks, no o njegovu izgledu nisu se uspjele dogovoriti dvije zagrebačke židovske općine - Krausova i Goldsteinova. To je sramota! Ja sam predlagao da se izgradi Memorijalni muzej Holokausta koji bi s prednje strane imao repliku pročelja stare sinagoge. Mislim da je Kraus kao liječnik trebao napraviti operativni zahvat i riješiti problem. A dvije židovske općine nisu se složile ni o novcu dobivenom od parkiranja.
Navečer sam bi mrtav umoran, pojeo ukusnu večeru što mi ju je žena pripremila - jaja sa slaninom i mladim lukom, i "pao u nesvijest".

Subota, 26. svibnja
Mađari su jako pohvalili što smo jedan dan festivala posvetili toleranciji prema Romima i prikazali film "Korkoro". Zatim su nam ispričali da su i oni imali sličan slučaj u Mađarskoj: prije nekoliko mjeseci u županiji Borsod, prema Transilvaniji, neki rasisti pobili su 11 Roma i jedno romsko dijete. Najstrašnije je bilo to što su neki mađarski mediji to odobravali. O tom pokolju snimljen je i dobar film "Kao vjetar", koji će biti prikazan na konkurentskom Vukovarskom filmskom festivalu. Poseban doživljaj priuštio nam je dokumentarac nagrađivanog američkog redatelja Michaela Kinga "Spasitelji", koji je dobio i Nagradu Nikola Tesla na festivalu satelitu u Los Angelesu. Opisuje potragu mlade aktivistice iz Ruande koja s Martinom Gilbertom, vodećim britanskim povjesničarom, obilazi 15 zemalja na tri kontinenta i razgovara s potomcima diplomata, spasilaca Židova u II. svjetskom ratu.
Festival je završio s divna dva filma - francuskim "Slobodnim ljudima" o prijateljstvu Židova i Palestinca i austrijskim "Disanjem" Karla Markovicsa o mladom čovjeku koji nalazi posao kao mrtvozornik u Beču kako bi ga pustili uz zatvora. Festival je zaokružen koncertom, ali otišao sam kući i - zaspao. Ako ste oko ponoći čuli nešto glasno poput topa s Griča, to je bio zvuk kamena koji mi je pao sa srca.