Sociolog Zygmunt Bauman piše za Social Europe Journal o idealu „dobrog društva" u kontekstu šire rasprave o „vraćanju izgubljene kontrole nad ljudskim stanjem". To je jedno od glavnih područja interesa magazina humanističkih znanosti za mlade Indigo čiji je glavni urednik Yong-june Park zamolio Baumana da se osvrne na moguće razloge gubitka te kontrole, kao i na „model 'dobrog društva'" koje bi nastalo kao rezultat njezine ponovne uspostave.

Iako širom svijeta postoji konsenzus da je današnje društvo daleko od ideala „dobrog društva" i da su alternativna rješenja zamisliva, nitko se ne slaže oko toga kakvo bi to idealno „dobro društvo" trebalo biti. Drugim riječima, svi znamo odakle bismo htjeli pobjeći, ali nitko ne zna kamo. Bauman vjeruje da je model „dobrog društva" ugrožen prvenstveno „krizom sredstva", što znači nepostojanjem sile koja bi pouzdano imala „sposobnost i voljnost da ga ostvari". Proces globalizacije doveo je do razdvajanja moći („sposobnosti da se stvari obave") i politike („sposobnosti odlučivanja o stvarima koje treba obaviti"), prethodno stoljećima povezanih u instituciji nacije-države.

Tržišta imaju zadnju riječ

Danas te dvije sposobnosti, prema terminologiji Manuela Castellsa, zauzimaju „prostor tokova", odnosno „prostor mjesta". Moć se iz nacije-države preselila u globalni prostor oslobođen „političkog nadzora i vodstva", dok politika ostaje omeđena „granicama državnog teritorijalnog suvereniteta". Politička sredstva prvotno utemeljena kako bi služila zajednicama unutar nacija-država nisu u stanju provesti reforme budući da se sva moć preselila na globalna „tržišta" od kojih državne vlade sve više traže odobrenje za svoje odluke. Tako tržišta imaju zadnju riječ u odlučivanju o sudbinama građana, iako ih za to nitko nije ovlastio. Tržišta su, kaže Bauman, „kratica za anonimne, bezlične sile" koje nitko nije demokratski izabrao niti ih je itko u stanju „obuzdati, nadzirati i voditi".

Javno mnijenje sve se više slaže da su državni parlamenti i vlade „nesposobni obavljati svoj posao", kao i političke stranke koje na svoja predizborna obećanja zaboravljaju čim njihovi predstavnici stupe na nove funkcije i nađu se suočeni sa zahtjevima „nedodirljivih sila tržišta i burzi vrijednosnica" koje daleko nadilaze kapacitete „tobože 'suverenih' nacija-država". Njihove institucije stoga su izložene sve dubljoj „krizi povjerenja" - od nepovjerenja javnosti u njih do nepovjerenja institucija u same sebe.

Geneza suvereniteta

Moderno poimanje državnog suvereniteta i državnih granica potječe još iz 1555., kada je potpisan Augsburški mir s ciljem okončavanja vjerskih ratova koji su razarali „kršćansku Europu". Na sastanku u Augsburgu skovana je krilatica „cuius regio, eius religio (onaj tko vlada određuje religiju podanika)" kojom je uspostavljena neograničena moć vladara nad svakime tko nastanjuje područje njihove vlasti. Suverenitet vladara značio je vrhunsku vlast unutar granica državnog teritorija; kako je ustanovio jedan od njegovih najznačajnijih teoretičara Niccolo Machiavelli, jedina obveza vladara je ona prema raison d'état (državnom interesu). Stanfordska enciklopedija filozofije navodi da se „suverena vlast provodi unutar granica, ali također, po definiciji, i u odnosu na druge koji se ne smiju upletati u vladanje suverena".

IlustracijaNačelo suvereniteta, međutim, uhvatilo je korijene tek nakon potpisivanja Westfalskog mira 1648. godine nakon kojeg je moć vladara da na svom teritoriju nametne zakone po vlastitom izboru, neovisno o pojedinačnoj volji njegovih podanika, postala „europska društvena i politička stvarnost". Nešto kasnije načelo cuius regio, eius religioi nehotice je, uz pomoć neznatne modifikacije u cuius regio, eius natio,postalo izvor „mentalnog okvira" koji je stvorio „(sekularni) politički poredak moderne Europe u nastajanju: obrazac nacije-države". Pritom „nacija koristi državni suverenitet da bi razdijelila 'nas' od 'njih', rezervirajući za sebe monopolističko, neotuđivo i nedjeljivo pravo uspostave poretka obvezujućeg za zemlju kao cjelinu", dok „država prisvaja pravo na discipliniranje podanika kroz prizivanje zajedničke nacionalne povijesti, sudbine i dobrobiti".

Krvava sudbina postjugoslavenskih republika

Nacija-država zasniva se na pretpostavci da između njezinih dviju sastavnica postoji „teritorijalno preklapanje". U stoljećima koje slijede većina je Europe prihvatila taj obrazac, „naturalizirala" ga i pridala mu „status samodokazivosti i neupitnosti" te ga nametnula svojim kolonijalnim carstvima širom planeta. Ipak, ponegdje bi se stvarnost pokazala previše otpornom na umjetno povučene državne granice, što je najčešće urađalo pokoljima; Bauman kao primjere navodi grube „'nacionalne granice' postkolonijalnih država koje jedva obuzdavaju plemenske sukobe ili krvavu sudbinu postjugoslavenskih republika". Nakon dva svjetska rata došlo je do prvog pokušaja uspostave pravila mirnog suživota na globalnoj razini uz pomoć Povelje Ujedinjenih naroda, sastavljene upravo prema modelu Westfalskog mira, koja jamči „političku neovisnost i teritorijalni integritet" i zabranjuje bilo kakve napade i strano upletanje u poslove suverenih država.

Danas živimo u „post-westfalskoj eri" obilježenoj bolnim i dugotrajnim procesom emancipacije od „westfalskog suvereniteta". Dok su se brojni obnašatelji moći uspješno otrgli njegovu zahvatu, politika i dalje ostaje zarobljena u nedostatku „globalnih političkih sredstava" koja bi išla ukorak s globalnim zahvatom moći. Njezina nesposobnost da ponovo uspostavi izgubljenu kontrolu glavna je prepreka na putu ka „'kozmopolitskoj svijesti' koja bi bila u skladu s novom globalnom međuovisnošću čovječanstva". Institucija najbliža takvom globalnom političkom sredstvu su Ujedinjeni narodi kojima je westfalsko načelo kamen temeljac. Stoga će se međunarodna politika kakvu oni provode prije pokazati kao prepreka nego kao krčenje puta prema „istinski globalnoj politici".

Ograničenost oruđa kolektivnog djelovanja

IlustracijaZajednička valuta euro također je jedna od žrtava nepomirljive opreke, prepušten „hirovima" suverenih nacija-država westfalskog tipa uhvaćenih između dvaju autoriteta čiji se interesi rijetko preklapaju: vlastitog biračkog tijela i nadnacionalnih institucija Europske unije. Trenutni položaj eura, u kojem je i sam njegov opstanak doveden u pitanje, tek je jedan u nizu dokaza o neispunjenoj potrebi za „globalnim ekvivalentom" institucija predstavničke, izvršne i sudske vlasti koje su izgradili naši preci kako bi osigurali zajedništvo politike i moći na „razini teritorijalne nacije-države".

Ugovor inicijalno sročen radi odvraćanja prevlasti katoličke crkve nad „monarsima kršćanske Europe", a kasnije prilagođen dobu razuma i industrijskog razvitka, stoljećima je funkcionirao zbog razmjerno dobre usklađenosti s „realnostima svog vremena". No, danas je jaz između naše globalne međuovisnosti i ograničenog dosega naših „oruđa kolektivnog djelovanja i izražavanja volje" sve širi i sve dublji. Njegovo premošćivanje ili popunjavanje, prema Baumanovu mišljenju, trebalo bi biti glavna preokupacija svih građana 21. stoljeća.