Dok je ovog vikenda, udobno se smjestivši na svoju Meis van der Rohe ležaljku, čitala knjigu a pogled joj padao na bliže obronke Sljemena, Carla Biancotti, pravnica u privatnoj kancelariji u Zagrebu, zaključila je da bi to mogao postati njezin omiljeni kutak u stanu.
Naglašava “možda”, jer ovo su tek njeni prvi dani u novom stanu od 115 kvadrata, a on je pun mogućnosti: tu je veliki “puf” (tabure), 1,40×1,40 m, u inozemstvu iznimno trendovski predmet koji služi umjesto stolića u dnevnom boravku: gore se stavi taca, a na njemu se može sjediti i ležati… Tu je i velika kupaonica, u japanskom stilu, kojoj stakleni mozaik na zidovima, biljke i voda puštena u veliku kadu daju zelenkastu boju. Luster njemačkog dizajnera Inga Maurera naziva “Birds, birds, birds…” pet godina je čekao da njegova vlasnica kupi stan u najboljem dijelu grada, kako bi mogao osvijetliti probrani dizajnerski namještaj i sivo-smeđi, grubi (naravno grijani) betonski pod. Beton i visoki dizajn odlična su kombinacija, a i trend u svjetskim metropolama, među mladim ljudima koji su puno putovali i dobro zarađuju.
“Ne, nisam se ničega posebno odricala da bih kupila ovakav stan”, odgovara Carla Biancotti na pitanje zašto se, umjesto drugih stvari za koje se mogla odlučiti mlada žena, odlučila upravo za stan koji, kako procjenjujemo, vrijedi milijun DEM. “Volim putovati, radi posla trenutačno mnogo putujem, nedavno sam privatno bila na Tajlandu, prije toga u Australiji i Americi.” Dizajnerska odjeća ne predstavlja joj poseban užitak, više voli dobar restoran, dobro vino, a vozi Audi TT.
“Mislim da je ovakav stan dobra investicija,” završava naša sugovornica kojoj njen loft (golemi dnevni boravak povezan s kuhinjom i blagovaonom, velika i mala kupaonica, spavaća soba, 80 četvornih metara terase), dizajniran kao “work in progress”, s trendovskim štihom tobožnje nedovršenosti omogućuje da na zidove vješa uvijek nove slike koje pasionirano kupuje, ili pak novi namještaj. Kako loftu nedostaje samo telefonska linija, odnosno Internet, Carla Biancotti, koja se inače s posla vraća u sedam ili osam navečer, ističe da zbog toga još ne može raditi i kod kuće.
Desetosatni radni dan nije, dakako, jedina osobina koju ova Talijanka, sedam godina nastanjena u Hrvatskoj, dijeli s naručiteljima koji su zadnjih godina zaslužni za boom arhitekture unutrašnjeg uređenja ili dizajna najintimnijih životnih prostora, koji vlasnici zagrebačkih kuća i stanova povjeravaju arhitektima.
Iako nije moguće precizno socijalno opisati investitora unutarnjeg uređenja kao, recimo, naručitelja kuće, u posljednjem desetljeću u Hrvatskoj pojedine osobine onih koji su spremni potrošiti nekoliko stotina tisuća, ili milijun eura na uređenje stana gotovo su konstante: srednjih je i mlađih srednjih godina, najčešće solidnog obrazovanja; u svom poslu vrhunski stručnjak; menedžer velike tvrtke poput Francka ili HT-a, privatnik sa 400 ili 500 zaposlenih, uspješan odvjetnik, rjeđe liječnik; ponekad nasljednik obiteljskog novca, političar bivše stranke i povratnik iz inozemstva (trenutačno najpoželjnije iz Moskve), vrhunski sportaš (najčešće nogometaš). Gornji srednji sloj, rekli bismo, kao i svugdje u svijetu. U nas je taj sloj formiran u posljednjih nekoliko godina, a odmah ispod njega strovaljuje se socijalno dno.
Novi bogataši i tajkuni nisu među onima koji se našim sugovornicima obraćaju, već i zbog prepoznatljiva, pročišćenog minimalističkog stila koji su ti arhitekti izgradili. Na pitanje – kome odlaze oni koji hoće “dizajnirani kič” ne dobivamo pravi odgovor, tek – “ima i takvih”. Nitko od sugovornika nije nam mogao reći ni približnu cijenu svog honorara, jer on se oblikuje “vrlo, vrlo individualno”.
Naš naručitelj je, kaže i arhitektica Vedrana Ergić iz AAG-e, prije svega vrhunski profesionalac. Kako je sebe izgrađivao u svojoj profesiji, tako je shvatio da je i unutrašnje uređenje visokokodirana, posebna profesija. Odluke donosi lako, a dizajn za koji se odluči ne vrišti, kaže Vedrana Ergić, prisjećajući se početka 90-ih kad su se ona i Marko Murtić kao arhitekti susretali s naglo obogaćenim ljudima koji su, kao i u svakoj tranzicijskoj zemlji, željeli pokazati moć i bogatstvo stanom, automobilom, odjećom. “Danas će se odreći čak i kože, jer to nije ekološki, a u inozemstvu se doživljava kao jako nazadno. Pristat će na to da “ne mora svaki dio namještaja bit top level, ali, da se na svaki detalj dobro pazi”.
Vedrana Ergić i Marko Murtić, koji već desetak godina projektiraju unutrašnje uređenje za odlično situiranu i često estetski zahtjevnu klijentelu, pokazuju nam nacrt za adaptaciju obiteljske vile na Šalati, “Kuće F”, u kojoj za jednog vrhunskog menedžera i njegovu suprugu (djece još nemaju) adaptiraju interijer u arhitektonsko-građevinskom smislu. “Jako bih istaknula razliku između dekoracije interijera i arhitektonskog projekta interijera. Velika je pogreška odvajati ta dva posla, jer najvažnija arhitektonska djela 20. stoljeća i svi publicirani interijeri, nastali su kao rezultat kompletnog zahvata. Ova je kuća primjer takve intervencije, kompletna arhitektonsko-građevinska intervencija, rušenje starih i stvaranje novih prostornih odnosa,” kaže Vedrana Ergić.
“Objekt koji se proteže na četiri etaže ima neobičnu komunikaciju, na prvi pogled možda i odbojnu: od prizemlja do trećeg kata ide se dizalom do dnevnog boravka. No tu vertikalnu komunikaciju koristimo kao jedan od najvažnijih estetskih i konceptualnih elemenata projekta, tu su smješteni najatraktivniji elementi”, opisuje Vedrana Ergić. “Dizalo nije kupljeno gotovo, nego smo dizajnirali staklenu kabinu, a i na zidu na koji je dizalo naslonjeno vidjet će se nešto vrlo zanimljivo, aplicirano po cijeloj vertikali. Ulaz u zgradu je na vrlo uskoj i dugoj etaži, pa ćemo tu smjestiti dva vrlo atraktivna elementa – potpuno dizajnirano stubište i dizalo.
Sljedeća je etaža spavaćih soba, riješenih kao ‘open space’, što je na prvi pogled kontradiktorno. Radi se o tri spavaće sobe koje pripadaju dječjem traktu i traktu roditelja. Masterbedroom ima golemu drvenu ‘kutiju’, unutar koje je smještena kupaonica. Ona se može rastvoriti tako da jacuzzi bude u središtu spavaće sobe; može se potpuno zatvoriti, a iz nje se mogu ‘izvući’ vrata tako da se cijeli prostor odcijepi od ostatka etaže. Kad se vrata ‘uvuku’, etažu doživljavamo kao jedinstvenu cjelinu. Dječje sobe su od sigurnosnog stakla, a elementom koji se okreće mogu se pretvoriti u dvije sobe , odnosno formirati igraonicu.
Naprosto je šteta spavaću sobu proglasiti zatvorenim sobičcima u stanu, u koje čovjek uđe navečer i iziđe ujutro. Kod nas on postaje dio života ”, ističe Vedrana Ergić, dodajući da se cijena adaptacije ovakvog objekta ne razlikuje bitno od cijene obične adaptacije ili je maksimalno 20 posto veća. Dnevna soba, na posljednjoj etaži, ima nekoliko zanimljivih elemenata: terasa je riješena tako da se živi jedinstveno, dio poda je u staklu kako bi se i iz donje etaže vidjelo da je netko u dnevnom boravku. “To su iznimno važne intervencije koje nam omogućuju da se cijeli interijer namještajem zaokruži prilično diskretno”, kaže Vedrana Ergić.
Marko Murtić radi ovaj posao od kraja 80-ih, a Vedrana Ergić od početka 90-ih. Iako se naručitelj iz njihovih početaka jako razlikovao od ovog današnjeg, oni svaki projekt rade u duhu modernizma. No modernizam ima paletu imidža, a kako je suzdržanost ponovno ključna riječ, s nekim su se klijentima morali razići. Kad je riječ o namještaju, neki su brandovi statusni simboli i u svijetu i u Hrvatskoj. Bulthaup kuhinja; namještaj Cassina, B&B Italia… klasici su modernog dizajna koji imaju longlasting koncepciju ne samo u smislu kvalitete nego i dizajna. Ono što je Antonio Citterio radio za B&B 70-ih i danas, osim za one koji ne znaju o čemu je riječ, podjednako su moderne.
Ako je riječ o trendu, možda treba spomenuti upravo ta imena, ali Vedrana Ergić dodaje: “Obraćaju nam se ljudi koji se znaju prepoznati u priči za koju od nas dobiju scenarij. Volimo raditi potpuni dizajn, dakle, do ‘slike na zidu’, a tada radimo sa Zoltanom Novakom, Edom Murtićem i drugim hrvatskim slikarima.”
Interijer kuće Željka Žužića – diplomiranog inženjera, trenutačno jednog od najzanimljivijih bogataša u Hrvatskoj; supruga mu je sutkinja, a imaju dva sina – od oko 375 četvornih metara s garažama u Velikoj Gorici, koju je uredio Andrija Rusan, vlasnik atelijera “Desar”, primjer je raskošnog klasičnog uređenja. Financijska ograničenja, slažu se i arhitekt i investitor, nisu postojala. Na pitanje jesu li se čega odricali da bi uredili kuću, obitelj Žužić odgovara da nisu. Šetnja kućom omogućuje da doznamo koliko takav izlet u mobilijarsku klasiku, pravu malu vječnost u dizajnu i kvaliteti, može stajati.
U kući je nekoliko Hoffmanovih fotelja: Josef Hoffmann bio je bečki arhitekt, jedan od neprikosnovenih arhitekata secesije, a njegove fotelje, u proizvodnji npr. Cassine, za kuću Žužić nabavljene su u Zagrebu. Jedna manja, crna, u ulaznom holu stajala je sedam tisuća DEM, a svaka od kožnih, u dnevnoj sobi, stoji 14.000 DEM. Stolarija je rađena izuzetno kvalitetno od drveta koje je osigurao investitor, a napravili su je domaći majstori. Dvokrako stubište obloženo je u furnir od drveta divlje kruške.
U kući je, inače, tri vrste drveta: trešnjin parket, kruškovo stubište, stolarija i rolete od ariša. Sanitarije su Phillippe Starck, hladnjak Gagenau. “Poulsenovi lusteri mislim da su bili prvi u Hrvatskoj, manji je stajao 12.000, a veći 17.000 DEM. Stakla na vratima su brušena: jednostavno rješenje, ali zahtjevan posao. Stol za blagovanje je Frank Lloyd Wright, (oko 12.000 DEM) s pripadajućim stolcima (svaki četiri tisuće DEM), a kuhinja Bulthaup, Rolls Royce među kuhinjama, stoji 60.000 DEM.
Kamin i unutarnje stepenice su od kamena rosso verona, dok je kameni oval iz brazilskog kamena blue kahia, čiji kvadrat stoji više od tisuću DEM. Svi televizori i hi-fi linije u kući su Bang&Olufsen. “Mislim da je ovo jedina kuća u Zagrebu”, kaže Žužić, “u kojoj je usisavanje riješeno centralno, umetanjem cijevi za usisavanje u zid”. Uređujući kuću, Rusan se morao kretati u zadanim gabaritima – eksterijer je prije desetak godina projektirao Branko Žnidarec, a unutarnji raspored, jer su gotovo svi zidovi nosivi, ostao je gotovo nepromijenjen.
Inače, tvrtka Željka Žužića “Solidum-Žužić”, koja se bavi drvetom, jedna je od najpoznatijih u Europi za proizvodnju parketa i furnira; najviše izvoze u Italiju, Španjolsku, Portugal i Švicarsku; a u Hrvatskoj imaju samo dobavljače. Kad ju je pokrenuo potkraj 80-ih imao je 12 ljudi, sad zapošljava njih 329; mjesečno ima tri milijuna DEM prometa; a osim ove ima još nekoliko kuća. Svom je voznom parku od nekoliko mercedesa i BMW-a nedavno dodao i helikopter.
Kuća Žužić je gotovo cijela uređena namještajem kupljenim u Zagrebu, što je prije desetak godina bilo nezamislivo. Da je unutrašnje uređenje našim sugrađanima postalo važno, a nekima su i cijene dostižne, svjedoče i dizajnerski studiji i prodavaonice dizajnerskog namještaja, od kojih neke imaju ustaljen posao. Zona Moderna nedavno je otvoren dućan s namještajem talijanskog dizajnera Giulija Cappellinija, a upravo njime opremljen je stan Carle Biancotti s početka naše priče.
Vlasnik Zone moderne, arhitekt Krešimir Haramina kaže da su mu najbolji klijenti odvjetnici, ali nije nevažan ni generacijski moment. Njegova generacija 30-godišnjaka i 40-godišnjaka afirmirala se i hoće si nešto priuštiti. Možda i ne postaju toliko imućniji, koliko su informiraniji, pa i on ističe da se ne radi o tipu dizajna za nove bogataše. “Ne postoji mogućnost da ovakav stan prihvati neki novopečeni bogataš. To je i u inozemstvu tipologija namještaja više srednje klase koja će radije kupiti dobar komad namještaja ili dobru sliku nego novi tip BMW-a,” kaže Haramina.
Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić iz studija “2 arhitekta” upozoravaju da se stan može opremiti i niskobuždetno, a da to bude simpatično i kvalitetno.
“Ako ne gradite arhitekturu na namještaju – a mi to ne radimo, nego je ostvarujemo u prostoru pa je stan i bez namještaja iznimno atraktivan – možete to uraditi relativno jeftino. Ono što uvelike povećava cijenu preuređenja je građevinsko stanje stana. Adaptacija građevinski lošeg stana s početka stoljeća, koji treba građevinsku sanaciju, nove instalacije, žbuku, podove, stropove stoji, bez namještaja oko dvije tisuće DEM po četvornom metru. Naravno, potreban je i potpuno nov raspored prostorija jer početkom stoljeća život se sasvim drukčije koncipirao”, kaže Zoran Zidarić.
Tomislav Ćurković, međutim, napominje da su u zadnje vrijeme preuređivali i vrlo mnogo potpuno novih stanova, a zahtjevi su išli ponajprije u funkcionalnom smjeru. “To su standardni stanovi projektirani za prosječna konzumenta, a naručitelji žele otvorenu kuhinju američkog tipa, pult koji se otvara prema dnevnom boravku. U načelu, intervencije uvijek idu u smjeru otvaranja prostora koji je obično rascjepkan zidovima i ne izgleda atraktivno. Otvaramo prostor i nastojimo prostornim sklopovima, koje sami dizajniramo, prostoru dati identitet i funkcionalno ga riješiti”.
“Krešimir Rogina je u Abecedi arhitekture pod pojam Babuška napisao da je to omiljena tema u arhitekturi, tzv. kuća u kući. Mi često tako djelujemo: unutar stana napravimo objekt, obično kuhinju koja automatski izgleda kao da je ‘zaplivala’ u velikom prostoru, a taj prostor izgleda još veći,” kaže Zidarić.
“To se može napraviti i Ikea elementima. I moj stan je napravljen od takvih elemenata”, kaže Tomislav Ćurković, a Zidarić napominje da se kod nas u odnosu na inozemstvo interijeri još uvijek jako skupo uređuju. Vani su ljudi skloniji to učiniti jeftinije i za deset godina ga promijeniti. Pokušavamo interijer napraviti što jednostavnije, neću reći s dosjetkama, ali atraktivnošću bez obveze da tako ostane sljedećih pedeset godina”, kaže Zoran Zidarić koji ističe da je interijer bio glavnina njihova posla početkom devedesetih. Kako je potkraj devedesetih novca ipak više, “2 arhitekta” sada više rade kuće.
Kako stanuju hrvatski trendsetteri, pitali smo Zidarića i Ćurkovića, a oni su tu bili vrlo decidirani. “Pretpostavljam da ne možete biti trendsetter ako imate ženu i dvoje djece”, kaže Zoran Zidarić: “Imali smo jedan takav slučaj, stan za mog prijatelja, vlasnika privatne tvrtke, koji je htio da prostor bude takav da se može pokazati. To mu je bio element života, da može dovesti društvo, da bude moderan, zanimljiv…”
“Usprkos činjenici da poznaje naš minimalizam, tendenciju ogoljivanja, ‘less is more’ kao princip, htio je da stan ima dozu glamuroznosti, u kojoj kuhinja nije jako važna jer će se tu rijetko kuhati. Bitan je šank, udobnija spavaća soba. Radili smo čuda da bi je proširili za veliki jacuzzi i tuš s prozirnim staklom”.
Iako su neke projekte odbili, kažu za sebe da su dosta fleksibilni. “Daleko smo od slučajeva kada su, sada već u pretprošlom stoljeću, arhitekti određivali i dizajn spavaćice gospodarice, kao recimo belgijski arhitekt Henri van de Velde,” kaže Ćurković.
Da glavni element unutrašnjeg uređenja mogu biti i boje i svjetlo potvrđuje Neda Cilinger, koja je u neboderu u Domagojevoj ulici uredila stan od 80 četvornih metara za svoju tetu, umirovljenu profesoricu hrvatskog jezika Brigitu Milhofer. Zidovi su pastelnih boja (tijekom desetljeća dominacije bijelih zidova ostala im je, kao jedna od rijetkih, vjerna). Različitim bojama obojila je prije nekoliko godina i zidove poznatog restorana Lenuzzi. “Boje su priče u kojima uživamo, uživamo u sutonima, boji mora, i onda dođemo u bijeli ili tamnosmeđi stan, u neku neprirodnu priču”, kaže Neda Cilonger.
Lampe ne bira oblikovno, nego razmišlja koliko one i kakve svjetlosti daju, da se ne bi dogodilo, kao u nekim pizzerijama da pizza zbog plavog svjetla izgleda kao da je pokvarena, “U stanu svoje tete upotrijebila sam topla svjetla. Godinu dana čekala sam da postavim jednu lampu, ali morala je biti ono što sam htjela, dematerijalizirana,” kaže Neda Cilinger. Ona je, međutim, postupila potpuno drukčije uređujući s Emirom Kulenović prvi hi-tech interijer u Hrvatskoj, klub Aquarius.
Amira Čaušević, mlada, ali već afirmirana vlasnica projektnog biroa “Arta projektiranje” u poslu je samostalna posljednjih desetak godina i kako kaže, ako gradi kuću, uglavnom završi i interijer. Glavni joj je cilj u interijeru postići željenu atmosferu. “Ona može biti topla, ugodna, hladna, morbidna… netko može imati želju za prostorom svima odbojnim, ali je njemu drag. Od toga krećem. Investitor obično ne zna definirati tu atmosferu, ja mu pokazujem, nudim, ispipavam… Mislim da imam dobar pristup – ni agresivan ni inferioran.”
Prije deset godina uglavnom je radila kafiće i poslovne prostore, tu i tamo koju kuću ili stan. Smatra da su ljudi postali svjesniji da im je i za mali stan ili za kuću, koju su svi prije znali sami napraviti, potrebna stručna pomoć. “Dolaze i sasvim mladi ljudi koji nemaju novca. Moram reći da jako cijenim kad netko s minimalnim novcem želi napraviti ugodan prostor, ne samo zato što su to jednog dana potencijalni bogati klijenti. Gotovo svi poslovi koje danas imam došli su preko onih.”
Ipak, prevladavaju ljudi koji imaju novca. Početkom 90-ih njeni klijenti bili su povratnici iz inozemstva, a danas, zahvaljujući promjeni strukture vlasništva, i njen se posao donekle promijenio. “Danas bih rekla da su to ljudi iz Hrvatske, a moj je radijus kretanja širi centar. Do svega mogu doći u roku od deset, petnaest minuta od mog studija u Hebrangovoj ulici. Radi se o intervencijama u sjevernim zonama, što se tiče vila, a kad je riječ o stanovima, to su adaptacije starih velikih stanova koje sada kupuju imućni ljudi. Dok su ti stanovi bili u društvenom vlasništvu, vlasnici nisu imali novca ni za bojenje zidova.”
“Uz prostor ureda je i njen stan, čija je adaptacija, uz osnovno funkcioniranje kuhinje, kupaonice i rasvjete – ne računajući namještaj, jer jedna sofa može stajati 35.000 DEM – stajala nešto više od dvije tisuće DEM po četvornom metru”, kaže Amira Čaušević koja je u proteklih deset godina uredila šezdesetak interijera, i u podsljemenskim vilama i donjogradskim stanovima. Iako nije koristila najskuplje, uvijek su to bili kvalitetni materijale. Nije pristalica kićenih stvari, poput zlatnih pipa ili monumentalnih kvaka. Pri tome se, kao trend, izdvojilo: veliki dnevni boravci vezani s kuhinjom i blagovaonicom, ako imaju vrt jako su otvoreni prema njemu, većina kuća koje projektira ima bazene i uz njih fitness opremu. “U zadnje dvije-tri godine čest je zahtjev, pa i moj stav, da svaka soba treba imati svoju kupaonicu i garderobu, male apartmane za djecu i goste. U kući se najčešće pojavljuje masterbathroom dimenzija sobe, s iznimno velikom kadom; tu su garaže za nekoliko automobila, koje se ne vide,” objašnjava Amira Čaušević.
I njeni su klijenti najčešće vrhunski profesionalci u svom poslu; ti 30 i 40-godišnjaci za uređivanje stana nemaju vremena, a svjesni su i nedostatka znanja. Kada treba izabrati, znaju donijeti pravu odluku.
Ljiljana Ćurčija, vlasnica arhitektonskog biroa “Arhitektura Ćurčija” i njen kolega Rene Đurašin posljednjih su godina radili puno interijera. Njeno je pravilo puno razgovarati s korisnicima prostora, uhvatiti njihovu nit života; kad joj pokazuju slike iz časopisa pokušava ih od toga odvratiti. Želi znati kako upravo oni funkcioniraju, gdje vole boraviti, gdje imaju intimne zone, primaju li puno gostiju, ili uopće ne. “U principu, ne pitam ih čak što im se sviđa nego postoji li nešto što izričito ne podnose: neku boju, materijal. Često ljudi ne podnose inox, tj. nehrđajući čelik, zato što ga viđaju na mjestima tehnicističke izvedbe, pa stvara dojam hladnoće. Međutim, ja ga jako volim. Upotrijebila sam ga u jednom stanu u Zagrebu, inox aluminij kontrastirala sam s kvalitetnim drvetom na podu, po meni je u tom kontrastu postignuta ljepota.
Za nju, svaki je novi interijer novi svijet, pa ako se radi i o šanku koji ima svaka treća kuća u Zagrebu, Ljiljana Ćurčija dizajnira ga tako da bude “samo njihov”. Od trenda ili mode puno joj je važniji odgovor na problem.
Priznaje da je poznata kao arhitektica koja voli “mučiti majstore”. “Inzistiram na savršenoj izradi svakog detalja, baš zato što ih u mojim interijerima nema mnogo. U zadnje dvije-tri godine dajem izraditi puno namještaja, jer tako idealno koristim prostor, a nakon 50 godina u Zagrebu ponovno postoje majstori koji to mogu pratiti”, kaže Ljiljana Čurčija.
Kao i ostali naši sugovornici, inzistira na tome da je interijer oblikovanje cjelokupnog prostora, ne samo namještaj. “Onda bi to mogao i sam investitor, uz pomoć arhitekta koji radi za dobavljača. Namještaj je opremanje, dizajniranje, ne stvaranje interijera, kompletnog prostora od stvaranja zoninga, individualiziranje, istraživanje maksimuma prostora.
Zašto je narudžbi za unutrašnje uređenje više? Za Ljiljanu Ćurčiju to je spoj: “Financijski moment kod nekih ljudi, i svijest o tome da ne bi bili u stanju producirati prostor koji sam ja nekome ostvarila, a oni ga vidjeli. K tome, na tržištu je mnogo časopisa, ljudi vide da postoje različite mogućnosti. Kako su sebe izgrađivali u svojoj profesiji, shvatili su da je i ovo što od nas traže posebna profesija”. Pokazuje nam to na primjeru stana Hitrec-Brnetić u zapadnom dijelu grada.
“Sve je počelo od stepenica koje nismo znali riješiti”, kaže mladi par Hitrec-Brnetić, oboje diplomirani inženjeri elektrotehnike koji rade s kompjutorima i s dvoje djece živi u stanu od 170 četvornih metara s galerijom. “Stepenice su krive za sve: nakon njih počeo se rješavati i ostali prostor s velikom dnevnom sobom, koji je u potpunosti riješila Ljiljana Ćurčija u svom jednostavnom stilu, određene geometričnosti, uz kvalitetne materijale, bez previše detalja koji jedu jedan drugoga i namještajem rađenim po narudžbi”. Ljiljana Ćurčija misli da se na njihovu primjeru dobro vidi ono bez čega uopće nema priče o boomu zagrebačkog interijera: svijest o važnosti uređenja prostora. “Kažu da sam ih ‘razmazila’, jer prije nekoliko mjeseci išli su u Ikeu, gdje im se prije dvije-tri godine sviđalo sve, a sada im se više ne sviđa skoro ništa”.