Ilustracija: DWNekad davno je u Europi postojala konfederacija. Protezala se od Alpa do Jadrana i zahvaćala liniju koja je razdvajala zapadni kršćanski svijet i Bizantsko carstvo.

Konfederacija je obećala kako će zauvijek zaustaviti ratove koji su kroz povijest dijelili njene narode. Gradilo se jedinstvo i međuovisnost kroz zajedničku valutu, slobodno kretanje rada i kapitala.

Zalažući se za mir, jednakost i ljudska prava, konfederacija je ponudila 'treće rješenje' koje se nalazi negdje između okorjelog američkog kapitalizma i neučinkovitosti centralnog planiranja.

Također je ponudila alternativni centar moći zemljama koje nisu bile zadovoljne biranjem svojih saveznika između Sjedinjenih Država, Kine i Rusije.

Jugoslavija je propala 1991. godine nakon desetljeća eskalirajućih sukoba. Njen pad je bio popraćen obnovom etničkih sukoba krvavijih od borbi u Drugom svjetskom ratu, koje je poslijeratna konfederacija nastojala zaustaviti.

Neću pretjerivati u analogiji između Jugoslavije i današnje problematične Europske unije. Jugoslovenski 'tržišni socijalizam' je bio više autoritaran nego europska socijaldemokracija. Nije priča o 'bratstvu i jedinstvu' kod kuće i 'nesvrstanosti' u inozemstvu održala Jugoslaviju već čelična ruka njenog vođe Josipa Broza Tita, kojeg su nakon smrti 1980. godine naslijedili neuspješni i neizabrani birokrati.

Kraj suparništva između SSSR-a i SAD-a je oslobodio napetost između istoka i zapada, koji je izvana pomogao osnaživanju zajedništva jugoslavenskih naroda.

Ne želim ni podcijeniti tu analogiju. Kao Europska unija i Jugoslavija je neprestano pokušavala ispraviti duboko ukorijenjena suparništva birokratskim putem, kako između Albanaca i Srba, tako između Srba i Hrvata. Promjene vodstva, dupliranje institucija i izmjene ustava nikad nisu uspjele zaustaviti spomenuta suparništva iako su skoro svi narodi Jugoslavije govorili istim jezikom.

Tito je koristio ekonomski rast izazvan zaduživanjem kako bi kupio mir, ali kada su računi došli na naplatu fiskalne mjere štednje su bile dodatni iritirajući faktor.

Dva recepta

Kriza s kojom se danas suočava Europa nije u potpunosti bez presedana. Nije riječ samo o ekonomskoj i financijskoj krizi. Važnije pitanje je kako i da li uopće ijedna multinacionalna konfederacija može preživjeti u kopnenoj masi između Urala i Atlantika. Kako Europska unija može izbjeći sudbinu svakog dosadašnjeg carstva ili konfederacije u europskoj povijesti?

Ukoliko stvari promatramo na taj način, budućnost Europe ne izgleda sjajno.

Francusko njemačko rivalstvo je izazvalo jedno krvoproliće za drugim, od kojih je najmonstruozniji bio Drugi svjetski rat. Ujedinjena Europa je trebala povezati Francusku sa poslijeratnom Zapadnom Njemačkom toliko ekonomski snažno da bi mogućnost izbijanja rata bila gotovo nemoguća.

To je bio plemenit i barem potencijalno izvediv projekt. Gledajući unatrag potpuno je jasno kako su autori europskog ujedinjenja previdjeli izvorni problem.

Mogli su imati francusko njemački mir da nisu dali Španjolskoj i Finskoj mogućnost veta na političke odluke koje se tiču naroda Njemačke i Francuske te obratno. Mogli su imati slobodno tržište, mobilni kapital bez pretvaranja da Grčka i Nizozemska spadaju u valutnu uniju.

Da li se Evropska unija pretjerano proširila i protegla zato što je Francuska trebala sredstvo za vlastite nerealne vanjskopolitičke ambicije? Ili zato što su siromašnije zemlje u Europi željele imati povlašten pristup njemačkom novcu? Više nije ni važno.

Činjenica je kako je Europa zaglavila s tom konfederacijom koja više nije rješiva ni politički ni ekonomski.

Europski političari se bave kratkoročnim nastojanjima kako bi prikrili nered. Oni se pokušavaju boriti protiv tektonskih sila koje su se urotile protiv Europe ne uzimajući u obzir kako su slične sile razorile Sveto rimsko carstvo i Jugoslaviju.

Postoje samo dva načina da se krene naprijed. Jedan od njih je raspad. Iako je malo vjerojatno kako će biti krvav kao raspad Jugoslavije, propast Europske unije, čak i postepena, osiromašila bi kontinent i ostavila otrovni talog nacionalističke mržnje.

Drugi način je slijediti vječni recept 'Više Europe'. Jedini lijek za boljke današnje, relativno labave konfederacije je još snažnija konfederacija, bar se tako priča.

To bi u praksi značilo predati Bruxellesu još veći dio svog nacionalnog suvereniteta, što po prvi put uključuje gubitak kontrole izabranih državnih parlamenata nad osnovnim financijskim odlukama.

Takvo prepuštanje moći neće biti simetrično. Njemačka i druge bogate zemlje će odrediti nova pravila igre, a dužnici će ih slijediti, ali ne bez primjedbi.

Budućnost ujedinjene Europe, ukoliko je uopće ima, izgleda sve više asketski, svađalački i iznad svega manje demokratski. Ponavljam, ovo je optimističan scenarij.

Autor: Charles Lane

Washington Post

Prijevod je inicijalno objavljen na portalu Radia Slobodne Europe