Objavljeno u Nacionalu br. 339, 2002-05-15

Autor: Nina Ožegović

LONDONSKA KAMPANJA HRVATSKOG DIZAJNERA

Svjetski uspjeh dizajnera iz Samobora

Željko Borčić, dizajner koji već 14 godina kreira vizualni identitet TDR-a, predstavio je u Londonu novi dizajnerski braand Fluet

Da se i hrvatska tvrtka može probiti na europsko tržište, dokazao je u veljači zagrebački grafički dizajner Željko Borčić (60), američki đak, najpoznatiji po vizualnom identitetu za reklamnu kampanju Tvornice duhana Rovinj. Njegova novoregistrirana tvrtka “Trans-ID”, koja ima urede u Zagrebu, Londonu i Bruxellesu, predstavila je u veljači u Londonu novi dizajnerski brand Fluent. Jednostavni i funkcionalni proizvodi – ležaljka, stolac, kišobran, vješalica i kanta za smeće, na londonskom predstavljanju izazvali su zanimanje javnosti, a magazini za dizajn New design i Blue Print, te dnevni London Times objavili su članke o novom brandu Fluent. Marka je predstavljena i u Bruxellesu golemim plakatima baziranim na pitanju “Halo, možemo li vas zainteresirati za?”. Nakon europskog predstavljanja “Trans-ID” sklopio je povoljan aranžman za proizvodnju ležaljke, vješalice i kante za smeće s londonskom tvornicom “Pinguin Products”, koja je prije pretežito obrađivala plastiku, gumu i lake metale. Zapravo, postali su partneri a z”Pinguin Products” ima djelomično pravo da ležaljku marke Fluent, koja se može kupiti po cijeni od 200 funti, lansira na tržište. Također, potpisali su ugovor o prodaji kante za smeće s japanskom tvrtkom “Muji” koja po cijelom svijetu ima lanac trgovina za dizajn.
”Želimo se specijalizirati za društveno svjestan dizajn”, objašnjava Borčić politiku poslovanja dok razgovaramo u obiteljskoj kući u Samoboru, gdje je i sjedište zagrebačke podružnice i iz koje puca pogled na ruševine staroga samoborskoga grada. “Zasad imamo pet dizajnera, mnogo suradnika, a strateški smo povezani s londonskim Studiom Platform, koji se u prvom redu bavi produkt dizajnom. Njegov osnivač i vlasnik je dizajner Nick Jinkinson, koji je zajedno s Nickom Patersonom autor proizvoda marke Fluent. ‘Trans-ID’ je pak tvrtka za dizajn komunikacija, grafički dizajn, brand dizajn, strateško planiranje i vođenje dizajn projekata”, kaže Borčić.
Otvorili smo urede u Londonu i Bruxellesu te preko njih surađujemo s tvrtkama iz cijelog svijeta Brand Fluent počiva na ideji da dizajn treba učiniti jednostavnijim i pristupačnijim. Borčić smatra da se to može postići spojem novih ideja i poznatih tehnologija. “Hrvatska vapi za proizvodima koje bi mogla proizvesti domaća industrija, ali koji bi se mogli prodati u Europi. Mi imamo jako dobar dizajn, ali nemamo dobre klijente. Najbolji hrvatski klijenti uglavnom traže dizajn kojim će se promicati njihovi proizvodi, no dizajn ne može biti zastupljen u oglašavanju proizvoda. Malo više slobode pružaju narudžbe iz kulture, ali ima jako malo razvojnih projekata jer su o tome najviše odlučivali političari”, zaključuje Borčić, koji je i predsjednik Hrvatskog dizajnerskog društva, i s ponosom objašnjava da je za proizvodnju vješalica zainteresiran i poduzetnik iz Pazina, koji talijanskom tržištu isporuči godišnje osam milijuna vješalica. “U tijeku je završno testiranje, pa ćemo vidjeti,” ističe. Govoreći o novom brandu Fluent, napominje da su sklopivi kišobran i kanta za smeće, izrađena od PVC-a, posve drukčiji i još neviđeni. Vješalica za kapute napravljena je od tanke plastike, može se sklopiti te ušiti u kaput, što omogućava da se sako ne zgužva. No pun pogodak bila je vrlo praktična ležaljka koja se izrađuje jednostavnim tehnološkim postupkom bez ijednog vijka.
“Htjeli smo napraviti ležaljku koja za proizvodnju ne treba tvornicu”, objašnjava Borčić. “Izrađujemo je pomoću preše stare 60 godina od tanke plastike koju uvozimo iz Nizozemske. Plastika se preša s drugim materijalima, tkaninom, plastikom, krznom ili kožom, a gotova konstrukcija navlači se na rostfrei cijevi. Stolac djeluje krhko, ali je vrlo čvrst i može izdržati čak 180 kilograma. Najveća novost je što nema nikakvog varenja i ne upotrebljavaju se vijci. Može se kupiti u komadima i kod kuće složiti”, zaključuje Borčić dodajući da razrađuju čitavu seriju sličnih stolaca za koje već postoji zanimanje.
“Mi smo zapravo dizajnerska obitelj”, kaže Borčić. “Imao sam mogućnosti pa su mi se djeca školovala u inozemstvu: sin Ian diplomirao je na akademiji Gerrit Rietveld, a magistrirao na institutu Sandberg u Amsterdamu. Inače živi u Bruxellesu, no trenutačno civilno služi vojni rok u Ministarstvu za europske integracije. Na aktualnoj međunarodnoj izložbi plakata ‘Europa 2020’, otvorenoj u zagrebačkoj Gliptoteci, dobio je drugu nagradu. Kći Vanessa također je diplomirala interaktivni dizajn u Amsterdamu. Živi u Londonu gdje se udala za produkt dizajnera Nicka Jinkinsona, vlasnika Studija Platform. Najmlađi sin Luka studira dizajn u Amsterdamu.”
Njegova supruga Ann Kramer Borčić je Amerikanka, ali živi u Zagrebu više od 30 godina. Upoznali su se tri mjeseca nakon Borčićeva povratka iz Kanade u Zagreb gdje je studirala slavistiku. Kako nam objašnjava tečnim hrvatskim jezikom, tadašnja Jugoslavija dugovala je SAD-u novac za žito, pa su taj dug prebili stipendijama za američke studente među kojima je bila i ona. Rođena je u Chicagu, no odrasla je u Portlandu u Oregonu, i ne vuče podrijetlo iz Hrvatske, nego iz Irske i Njemačke. Potječe iz obitelji sveučilišnog profesora koji je predavao marketing na raznim američkim sveučilištima, i zapravo se cijelo djetinjstvo selila. Prvo je godinama prevodila s hrvatskog na engleski jezik za tadašnji Američki konzulat i za neke galerije, a danas vodi zagrebačku podružnicu tvrtke “Trans-ID”. “Sigurno smo među najboljim potrošačima HT-a jer stalno visimo na Internetu i telefonima”, kaže.
Nakon što je završio srednju arhitektonsku školu i odslušao dvije godine na Arhitektonskom fakultetu, Željko Borčić shvatio je da u Hrvatskoj nema novca za realizaciju njegovih ideja. Zapravo, razočarao se arhitekturom. Kao student je radio u studiju svog profesora arhitekta Vjenceslava Richtera, koji ga je naučio funkcionalno razmišljati, i tada se prvi put susreo s pojmom grafičkog dizajna. To ga je osvojilo. No u to vrijeme grafički dizajn nije bio razvijen ni u Europi, a kamoli u Hrvatskoj, i 1967. otišao je u New York. “No prijetila mi je opasnost da me pošalju u rat u Vijetnam, jer su voljeli birati vojnike sa slavenskim imenima”, kaže. “Pošto je u to vrijeme Richter radio jugoslavenski paviljon na Svjetskoj izložbi u Montrealu, nazvao sam ga i upitao treba li mu pomoć. Sa zadovoljstvom je prihvatio ponudu i otputovao sam u Montreal.” Diplomirao je na montrealskom Sveučilištu Sir George Wiliams vizualne komunikacije, koje su pokrivale široko područje – film, fotografiju, kostimografiju i scenografiju. Uz Kanađane, zajedno s njima na godini studirali su Amerikanci, Nijemci, Izraelci i Japanci, jer na Zapadu, kako ističe, škole podržavaju multikulturalni sastav studenata. Kako nije imao ni novca niti stipendiju, tijekom studiranja prao je podove u kineskom restoranu, radio kao garderobijer, konobar i barmen, preko vikenda je prao automobile, a povremeno je dobivao i neke posliće kao dizajner.
“Budući da sam znao crtati, zaposlio sam se u velikom dizajnerskom birou u Montrealu gdje sam počeo raditi na projektu čuvene zgrade Place Bonadventure”, kaže Borčić. “Poslije sam se zaposlio u robnim kućama gdje sam radio ambalažu. Kao nesuđeni arhitekt imao sam i jedan uspjeh: pokraj Fullerove kupole napravio sam amfiteatar za country muziku s krovnom konstrukcijom koja se oslanja na samo jedan stup. To je bila prva takva konstrukcija ikad napravljena u svijetu”, ističe. Na pitanje koliko su geni odredili njegovu profesiju, Borčić s ponosom otkriva da je njegov daleki predak File Borčić, koji je živio u 15. stoljeću, bio kamenorezac. Praujak Bogoslav Petanjek napravio je 1949. prvi jugoslavenski crtani film o mikrobima, otac Ivo Borčić, operni pjevač, godinama je objavljivao karikature u Vjesniku i Kerempuhu, a majka Ana Borčić bila je modistica. Kad je bio mlađi, najviše ga je impresionirao finski dizajner Aalvar Alto, sinonim za funkcionalni i lijepi dizajn 20. stoljeća, a danas cijeni Francuza Philipsa Clarka i Hermana Millera, autora posebnog stolca sa 12 funkcija. Također, vrlo poštuje nizozemsku grafičku školu. No oduvijek je volio istraživati. “Produkt dizajn mora biti jednostavan, funkcionalan i pristupačan po cijeni”, ističe. “Zato posebno raduje što se nova generacija britanskih dizajnera, postdiplomanata na Royal Collegu, opredijelila za takav pristup.”
Kada se 1970. Borčić vratio iz Kanade, napravio je originalnu scenografiju i kostimografiju za predstavu Slobodana Šnajdera “Histerična bajka”, koju je u Studentskom eksperimentalnom kazalištu režirao Petar Veček. “Scenografiju sam napravio od plastičnih crijeva, koja su se neprestano napuhavala i splašnjivala, kao neki organizam koji diše. Imao sam i porađanje djeteta na sceni: iz balona smještenog u ženski trbuh izletjelo je perje i lutka. Čak su me predložili i za neku nagradu, no na kraju je pobijedila klasika”, kaže. U toj konceptualnoj fazi, kada se družio i s Bracom Dimitrijevićem, Sanjom Iveković, Goranom Trbuljakom i ostalim predstavnicima Novih tendencija, napravio je izložbu “Prvi svjetski psihokibernetički autoportret” na kojoj je izložio sebe samoga, od fotografija, igračaka i odjeće do rendgenskih snimki, bakterija, svojih lijekova i vlasi kose. Nakon toga je godinama radio kazališne plakate, no kada su mu se rodila djeca, od kulture više nije mogao živjeti i počeo je komercijalno razmišljati.
Prije 14 godina počeo je raditi za Tvornicu duhana Rovinj kompletni vizualni dizajn i zbog toga golemog posla koji se mjerio stotinama plakata godišnje nije imao vremena ni za što drugo. Upravo je završio redizajn kutije Ronhilla, koji se od prijašnjeg razlikuje po mekanim, zaobljenim vrhovima. Također, u sedamdesetima je napravio logo za “Dukat”, te dizajn za ambalažu cijele serije proizvoda, no u to doba ništa nije realizirano. Kad je Luka Rajić kupio “Dukat”, pronašli su u ormaru njegove skice, nazvali ga i zatražili da to doradi. U Londonu je dizajn za Bio-kulturu bio proglašen najboljim dizajnom. Potom je njegov tadašnji studio Graffiti dizajn napravio identitet Hrvatskog prirodoslovnog muzeja i Hrvatskog imunološkog zavoda, koji nisu realizirani zbog manjka novca. Radio je i kompletnu toaletnu liniju “Saponije”, a oblik popularnog sapuna Lahor dizajnirao je poznati hrvatski kipar Ivan Kožarić. U to se vrijeme sapun Lahor prodavao u Jugoslaviji u tri milijuna komada, a nakon redizajna 1972. prodaja je skočila na 35 milijuna. “Dakle, dizajn prodaje proizvod!” naglašava Borčić, dodajući da se u Hrvatskoj ne poštuje dizajn. Dizajnirao je i ambalažu za juhe Kolinska, za “Naturin” cornflakes Crispy, za “Plivine” čajeve, Cedevitu i bombone.
Borčić ističe da “Trans-ID” možda najbolji u interaktivnom dizajnu, ali spominje i ostale klijente. To su “Vodafone”, multinacionalna kompanija za mobilnu telefoniju, ”’Enry ‘Iggins Haircare” – tvrtka za otkvačene predmete za kosu, Blueshad, Evolution Brand Development PLC, Acme Writing Tools, “Panalpina”, Belgian Presidency Youth, nizozemsku Organisation for Black and Migration Women… Zasad dizajneri “Trans-ID-a” više rade za inozemstvo, ali žele raditi i za Hrvatsku. Na pitanje imaju li rješenje za hrvatsku plastičarsku i gumarsku industriju, Borčić je odgovorio da mogu ponuditi zanimljive dizajnerske prijedloge. No, da mogu žestoko krenuti, trebalo im je novca pa su od Raiffeisen banke zatražili kredit, no odbili su ga s obrazloženjem da nisu zainteresirani za projekt koji se investira i u Engleskoj. Istodobno, kao hrvatsko poduzeće u Velikoj Britaniji zbog tamošnjih propisa “Trans-ID” ne može tri godine računati na kredit. S druge strane, nisu se htjeli vezati uz neke investitore jer se ne žele komercijalizirati. Dizajneri iz obitelji Borčić prije svega žele ostati kreativno slobodni, no prihvatili bi suradnju s industrijom jer ih zapravo najviše zanima lansiranje novih proizvoda i usluga. Na primjer, rade i na projektu novog turističkog imidža u Istri, koji bi pod motom “Dođeš, doživiš, zapamtiš i uvijek se ponovno vraćaš” nudio sasvim novu sliku poluotoka.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika