Ilustracija

Knjiga započinje primjerom grada Nogalesa, podijeljenog na dva dijela američko-meksičkom granicom. Sjeverni dio grada pripada američkoj saveznoj državi Arizoni, a južni meksičkoj saveznoj državi Sonori. Geografske značajke i etnički sastav stanovništva s obje su strane državne granice podjednaki, ali u američkom su dijelu „prosječni prihod i životni vijek viši, kriminal i korupcija niži, zdravstvo i prometnice bolje, a izbori demokratičniji". Razlog tome su, tvrde autori knjige, velike razlike između političkih i ekonomskih institucija u SAD-u i Meksiku.

Sjeverna i Južna, Istočna i Zapadna

Tzv. „dobre institucije", čimbenik o kojem se u ekonomiji mnogo raspravlja pri traženju razloga bogatstva ili siromaštva određenih zemalja, žarište su knjige Acemoglua i Robinsona. Te je institucije moguće odrediti kao „zakone i prakse koji motiviraju ljude da marljivo rade, postanu gospodarski produktivni i tako obogate i sebe i svoju zemlju". Među njih spadaju zaštita privatnog vlasništva, jamstvo poštivanja ugovora, otvaranje novih prilika za ulaganja, kontrola inflacije i slobodna razmjena valute.

Državne granice pružaju najbolji dokaz u korist teorije „dobrih institucija": osim Nogalesa, primjeri za to su i drastične razlike u životnom standardu između Sjeverne i Južne Koreje te nekadašnje Istočne i Zapadne Njemačke. Ekonomisti iz takvih slučajeva susjednih zemalja obično izvlače općenite zaključkekoje primjenjuju i za međusobno udaljene i po geografsko-demografskim osobinama posve različite zemlje. Ali Diamond postavlja pitanje samog nastanka institucija: zašto se u nekim zemljama razvijaju dobre institucije, a u drugima ne?

Centralizirana vladavina

Glavni čimbenik tog nastanka je, prema Diamondu, „povijesno trajanje centralizirane vladavine": što je povijest vlade dulja, to je veća vjerojatnost da će zemlja imati dobre institucije. Prve države pojavile su se oko 3400 godina prije Krista, zamijenivši dotadašnje plemenske zajednice, ali ove su u nekim dijelovima svijeta opstale sve do danas. Naglo uvođenje državnih institucija u takve zajednice neuspješno je jer ljudi koji su internalizirali plemenski način života nemaju svijest o nužnosti djelovanja za dobrobit šireg društva. To pokazuje primjer Papue Nove Gvineje, gdje seoski vođe zadržavaju za sebe i svoj klan sav novac koji naftne kompanije plaćaju lokalnim zemljovlasnicima.

Duljina povijesti vlada u raznim krajevima svijeta neraskidivo je povezana s povijesnim trajanjem poljoprivredne proizvodnje koja je „preduvjet nastanka vlada". Ola Olsson i Douglas Hibbs dokazali su da su „nacije u kojima se poljoprivreda razvila prije mnogo tisućljeća" u prosjeku „bogatije od nacija s kraćom poviješću poljoprivrede": primjerice, u Europi se poljoprivreda razvila prije 9000 godina, a državna vlada prije 4000 godina; suprotno tome, u subekvatorijalnoj Africi poljoprivreda znatno slabije produktivnosti razvila se tek prije nekih 2000 godina, a državna vlada još kasnije.

Obrat sreće

U devetom poglavlju knjige autori navode još jedan čimbenik podrijetla institucija koji nazivaju „obratom sreće". Riječ je o paradoksu „neeuropskih zemalja koje su Europljani kolonizirali u posljednjih petstotinjak godina", pri čemu su one koje su isprva bile bogatije i naprednije danas siromašnije. Razlog tome je europsko uvođenje „ekstraktivnih ekonomskih institucija" poput prisilnog rada, prisvajanja proizvoda i dobiti i sličnih mjera poduzetih u svrhu „izvlačenja prihoda i bogatstva iz jednog podskupa društva [masa] u korist drugog podskupa [vladajuće elite]".

S druge strane, u siromašnim i slabo naseljenim kolonijama poput Kostarike i Australije razvile su se „poticajne institucije" jer su europski naseljenici morali sami raditi za sebe i tako razvili institucije koje će cijeniti i nagrađivati njihov rad. Sve su te kolonije nakon oslobođenja naslijedile već uspostavljene institucije, kako ekstraktivne koje su usporile njihov gospodarski razvitak tako i poticajne koje su ga ubrzale.

Treći čimbenik nastanka institucija također je paradoks koji autori knjige nazivaju „prokletstvo prirodnih resursa". Naime, čest je slučaj da „nacionalna ovisnost o određenim vrstama prirodnih resursa (poput dijamanta i nafte) teži poticanju loših institucija kao što su korupcija, građanski ratovi, inflacija i zanemarivanje obrazovanja". Navedeni su primjeri Sierra Leonea, Nigerije i Konga, iznimno siromašnih zemalja unatoč obilju dijamanata, nafte i minerala. No postoje i iznimke poput Norveške, velikog proizvođača nafte i najbogatije zemlje na svijetu čije su vođe i građani mudrim ulaganjima uspješno izbjegli „prokletstvo".

Sendvič

Uz navedene institucionalne čimbenike nacionalnog bogatstva, postoji i cijeli niz „geografskih čimbenika s izravnim ekonomskim posljedicama". U knjizi je prikazana karta svijeta u kojoj Afrika, Sjeverna i Južna Amerika „nalikuju sendvičima s maslacem od kikirikija": debeo središnji sloj siromašnih zemalja tropskog pojasa nalazi se između dvaju tankih slojeva bogatijih zemalja u umjerenim klimatskim područjima sjevera i juga. Rubne slojeve u Americi predstavljaju SAD i Kanada na sjeveru te Urugvaj, Čile i Argentina na jugu između kojih se nalazi 17 siromašnijih latinoameričkih zemalja. U Africi se „maslac od kikirikija" sastoji od 37 uglavnom vrlo siromašnih tropskih država koje s gornje i donje strane okružuje po pet barem neznatno bogatijih.

Institucionalno objašnjenje, komentira Diamond, ovdje nije dovoljno jer neke od bogatijih zemalja umjerenog pojasa imaju daleko lošije institucije od nekih tropskih zemalja. Ekonomska nerazvijenost tropskih zemalja rezultat je dvaju važnih čimbenika: „bolesti i poljoprivredne proizvodnje". Parazitske zarazne bolesti daleko su češće u tropima jer klima omogućava nametnicima lakše preživljavanje i širenje nego u hladnijim područjima,a „vektori zaraze poput komaraca i krpelja" daleko su raznolikiji. Zbog bioloških osobina uzročnika za tropske je bolesti poput malarije teže pronaći i cjepivo. Kako je velik dio stanovništva uvijek bolestan i nesposoban za rad, tropske zaraze nanose veliku štetu ekonomiji tamošnjih zemalja. Žene često ne mogu biti dio radne snage jer su zbog velike smrtnosti djece prisiljene stalno rađati i podizati potomstvo.

Poljoprivredna proizvodnja, pak, oskudnija je u tropskim nego u umjerenim područjima. To je stoga što biljke umjerenog pojasa „skladište više energije" u jestivim dijelovima, a tropsko bilje daleko je više izloženo štetnicima i zarazama. Nadalje, kretanje ledenjaka u prošlosti stvorilo je plodno tlo u umjerenom pojasu, dok je u tropima glacijacija izostala, a tisućljeća kišnih oborina izvukla su hranjive tvari iz tla. I danas kiše koje su obilnije u tropima ispiru iz tla nutrijente nužne za produktivan rast biljaka. I raspad organskih tvari brži je zbog viših temperatura te njihovi nutrijenti brže nestaju iz tla. Zbog svih je navedenih razloga, primjerice, zemlja južne umjerene zone Argentina unatoč manjku dobrih institucija vodeći izvoznik hrane u Latinskoj Americi.

Oceani, okoliš

Drugi važan geografski čimbenik koji utječe na bogatstvo zemalja je dostupnost oceana, bilo zbog obalnog položaja ili blizine plovnih rijeka. Prijevoz tereta kopnom otprilike je sedam puta skuplji od prijevoza morem te su kopnene zemlje stoga u lošijem ekonomskom položaju od onih koje imaju pristup oceanima; zato je najsiromašniji kontinent Afrika, s 15 kopnom okruženih zemalja i Nilom kao jedinim pristupom moru na ogromnoj suhoj površini.

Stanje okoliša još je jedan čimbenik bogatstva i moći. Zemlje koje neumjereno iskorištavaju svoje obnovljive prirodne resurse time osiromašuju sebe, iako su ekonomisti skloni zanemariti taj problem jer je teško točno procijeniti troškove uništenja okoliša. U konačnici, ne postoji jedinstven odgovor na pitanje zašto su neke zemlje bogate, a neke siromašne. Acemoglu i Robinson u svojoj se knjizi koncentriraju na ekonomske institucije kao ključnu odrednicu bogatstva te na političke institucije kao ključnu odrednicu ekonomskih. Od osobitog su im interesa „uključive (inkluzivne) ekonomske i političke institucije" koje „potiču sudjelovanje velike mase ljudi u ekonomskim aktivnostima", nagrađujući rad visokim životnim standardom.

Bogaćenje elite nauštrb većine

Uključive ekonomske institucije proizlaze iz uključivih političkih institucija koje „naširoko raspodjeljuju moć u društvu i podvrgavaju je ograničenjima", za razliku od apsolutističkih političkih institucija koje moć koncentriraju u rukama nekolicine i proizvode ekstraktivne ekonomske institucije koje tjeraju većinu da radi za korist malobrojne elite. Krajnji primjer razvoja uključivih institucija u današnje doba su demokratske skandinavske države, dok su njihova opreka diktature poput Sjeverne Koreje.

Autori knjige iznose stajalište da apsolutistički režimi ponekad uspijevaju postići ekonomski rast, ali je on zbog ograničenosti tehnologije kratkog vijeka i neodrživ, dok demokracije potiču tehnološke inovacije potrebne za dugoročno održiv rast. Kao primjer navode propast Sovjetskog Saveza i Otomanskog Carstva, ali i današnju komunističku Kinu kojoj predviđaju skori kraj naoko bezgraničnog gospodarskog rasta. Diamond, međutim, smatra da je vizija autora odveć uska i da su propustili uzeti u obzir neke bitne čimbenike.

Osim što autori u knjizi ne spominju ranije navedene čimbenike blizine vodenih površina i ekološkog stanja, Diamond im prigovara i nedovoljnu istraženost teorije „prokletstva prirodnih resursa" u kojoj postoje brojne neuvjerljivosti i iznimke: niti su svi resursi jednako podložni „kletvi", niti su sve zemlje s obiljem resursa ujedno i siromašne diktature. Autori odbacuju kao nebitne i čimbenike bolesti i poljoprivredne produktivnosti, svodeći razloge siromaštva tropskih zemalja isključivo na institucionalna objašnjenja i zanemarujući cijela polja prirodnih znanosti posvećena analizi tropskih uvjeta.

Nasumične pojave

Drugi Diamondov prigovor odnosi se na nezadovoljavajuće objašnjenje „povijesnog podrijetla" dobrih ekonomskih i političkih institucija. Autori njihov razvoj u velikoj mjeri pripisuju nepredvidljivim slučajnostima i impliciraju da je riječ o nasumičnoj pojavi, ne uzimajući u obzir povijest poljoprivrede koja je u Europi daleko dulja nego u subsaharskoj Africi te je rezultirala „tisućljetnim iskustvom vlade, složenih institucija i rastućih nacionalnih identiteta". Razvoj poljoprivrede dovodi do demografske eksplozije i potrebe za centraliziranom vladom jer pučanstvo postaje previše brojno da bi izravno sudjelovalo u odlučivanju; akumulacija viškova hrane omogućuje njihovo korištenje za uzdržavanje vladara i državnog ustroja. Taj proces, započet oko 3400 godina prije Krista, odvijao se neovisno u raznim krajevima svijeta, ali njegovi su uzroci jasno odredivi te nije riječ, kako autori misle, o pukoj igri slučaja.

Konačno, Diamond kritizira tvrdnje autora koje su ili nepotkrijepljene ili im dokazi otvoreno proturječe. Primjerice, objašnjavanje postanka poljoprivrede institucionalnim čimbenicima. Znanstvena istraživanja pokazuju da su „svi ljudi originalno bili lovci/sakupljači koji su neovisno postali ratari" na desetak manjih područja širom svijeta na kojima su zatekli osobito obilje „divljih biljnih i životinjskih vrsta pogodnih za pripitomljavanje". Iako je bilo uobičajeno da nomadski lovci/sakupljači prijeđu na sjedilačko-ratarski način života, bilo je i iznimaka. Autori koriste jednu anomaliju, „plodni polumjesec" koji se protezao od Perzijskog zaljeva preko jugoistočne Turske do Gornjeg Egipta, da bi ustvrdili kako su tamošnji lovci/sakupljači postali ratari uslijed neke „političke revolucije" i „institucionalne inovacije", što povijesne činjenice ne potvrđuju.

Za političare & laike

Diamondov je zaključak da institucije koje autori smatraju odlučujućim čimbenikom prosperiteta imaju možda 50% udjela u objašnjenju razlika u bogatstvu između država, što je ipak dovoljno da institucije odredi kao „jednu od glavnih sila modernog svijeta". Knjigu „Zašto nacije propadaju" preporučuje političarima, ali i svima zainteresiranima za ekonomski razvitak budući da je pisana jezikom koji mogu razumjeti i laici i sadrži ideje o poboljšanju ekonomskog stanja u siromašnim državama koje će zasigurno potaknuti brojne rasprave. Iako međunarodne organizacije nastoje pomoći tim zemljama putem humanitarne pomoći i ekonomskih savjeta, Acemoglu i Robinson upozoravaju da te mjere neće uroditi plodom bez rješavanja „korijenskog uzroka problema: ekstraktivnih institucija i politike koja ih drži na životu".