Saule AshimovaTridesettrogodišnja balerina nakon premijere “Bajadere” u zagrebačkom HNK, na kojoj je predvodeći ansambl od trideset balerina plesala jednu od tri sjene, koju su kritičari pohvalili kao jednu od najljepših scena klasičnog baleta, te nakon sljedeće izvedbe u kojoj je plesala glavnu ulogu Nikije te očarala i publiku – proglašena je mladom baletnom nadom koja će označiti smjenu generacija u Baletu Hrvatskog narodnog kazališta. Još prije deset godina, kada je sa Sergejom Radchenkom, direktorom moskovskog Festivala Baleta, plesala na pozornicama diljem svijeta, a na prestižnom baletnom natjecanju “Djagiljev” u Moskvi, gradu koji se smatra prijestolnicom baleta, dobila posebnu nagradu Kirov Baleta za najbolju “Giselle”, uživala je status primabalerine. Danas je, pak, u Zagrebu smatraju tek perspektivnom balerinom mlađe generacije, čije vrijeme tek dolazi. Taj paradoks moguće je objasniti dugogodišnjom krizom i neimaštinom nacionalnog baleta: nove premijere su rijetkost, a onda po ustaljenoj hijerarhiji glavne uloge plešu provjerena i iskusna baletna imena poput Almire Osmanović i Irene Pasarić.

U Moskvi je dril mnogo žešći, a konkurencija neopisiva: kod njih si ili solist ili član ansambla, a svaki solist je spreman otplesati svaku pa i najveću ulogu, i uopće ne dolazi u obzir da je ne može otplesatiVeć i stoga je premijera “Bajadere”, koja se na svjetskim pozornicama izvodi već 125 godina, izazvala golemo zanimanje javnosti. Prvu izvedbu predstave u Hrvatskoj novi ravnatelj Baleta HNK i koreograf Dinko Bogdanić osmislio je po predlošku Mariusa Petipa, koreografa Marijinskog kazališta u Sankt Peterbugu, koji je i proslavio “Bajaderu”. Predstava je u Zagrebu izazvala ovacije i publike i kritike, koja ju je “usprkos nesavršenostima” proglasila pravim podvigom i bajkovitim doživljajem.

(33), balerina rodom iz Kazahstana koja već osam godina živi u Hrvatskoj, nedavnim je nastupom u baletu ‘Bajadera’ u zagrebačkom HNK oduševila i publiku i kritičare: iako je prije desetak godina na najprestižnijim svjetskim pozornicama nastupala kao primabalerina, plešući sa Sergejom Radchenkom, direktorom moskovskog Festivala Baleta, u Hrvatskoj je tek proglašena mladom baletnom nadom koja će označiti smjenu generacija u Baletu Hrvatskog narodnog kazališta.

Za taj epitet bajkovitog dijelom je zaslužna i sama priča “Bajadere”, kako glasi europski naziv za indijske plesačice. Glavna bajadera u “Bajaderi” je Nikija, junakinja koju beznadno voli Brahman, ali mu ona ne uzvraća ljubav jer voli drugoga – ratnika Solora. Njihova tragična veza okosnica je “Bajadere”: Solor se ne može oduprijeti Radži koji mu je namijenio djevojku jednako lijepu kao i Nikija – svoju kći Gamzati. Nikija na svečanosti zaruka dobiva košaricu s cvijećem i zmijom koja joj zadaje smrtonosni ugriz. Solor utjehu traži u nargili opijuma, i tu kulminira i ples i ishod priče: tako omamljen Solor odlazi na vlastito vjenčanje, ali se hram simbolično ruši na njega. U ruševinama započinje ples sjena, među kojima je i mrtva Nikija…

prošli je četvrtak izvela neizvedivo: bila je izvrsna u naslovnoj ulozi plešući sa zvijezdom berlinske Staatsopere Ronaldom Savkovićem. Partnera je, zbog deficita muških plesača, morala posuditi od Irene Pasarić, pa se publici predstavila nakon samo četiri probe i to u dvorani, a niti jednom na sceni HNK.

Činjenicu da se odlično snašla i prihvatila ponudu koju bi većina odbila, treba pripisati i njezinom velikom iskustvu koje je stekla prije nego što je počela živjeti u Hrvatskoj. Odmah nakon diplome baletne škole, koju je stekla u rodnom gradu Alma-Ati u Kazahstanu, dobila je tamo angažman u Državnom akademskom kazalištu Opere i Baleta “Abai”. Tamo već nakon dvije godine postaje primabalerina nacionalnog baleta i pleše sve značajnije uloge klasičnog baleta: “Labuđe jezero”, “Orašara”, “Don Quijotea”, “Vragolastu djevojku”, “Le Corsaire”, “Trnoružicu”, “Chopinianu”. Radila je s Natalijom Makarovom, jednom od najpoznatijih svjetskih balerina, nastupala je u SAD-u, Japanu, južnoj Koreji, Turskoj, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Italiji, Mađarskoj, na Malti…

U Zagreb je prvi put došla prije osam godina; kao predstavnica mariborskog slovenskog Baleta, sudjelovala je u međunarodnoj koprodukciji “Donauballet”, koji je naprasito odgođen zbog raketiranja Zagreba. Zagreb je napustila s osjećajem da se u njega nikada više neće vratiti, pod dojmom gelera koji su 3. svibnja prekinuli probu u baletnoj dvorani HNK i, kao što je poznato, tamo ranili sedamnaest osoba. No, već potkraj te godine Zagreb je postao njezina trajna adresa: postaje solistica Baleta HNK, udaje se za Zagrepčana Roka Grbin, inspicijenta u HNK, a potom postaje i majka sina Marina. u Kazahstanu je glumila u nekoliko filmova i TV drama, a to iskustvo ponovila je u filmu “Da mi je biti morski pas”. Za lik Japanke koja ne progovara ni riječ hrvatskog bila je nominirana za Zlatnu arenu na Filmskom festivalu u Puli 1999. Ognjen Sviličić smatrao ju je idealnom, pri čemu je vjerojatno presudnu ulogu odigrao njezin pomalo egzotični izgled, kosooki pogled i činjenica da je lakše naučila nekoliko rečenica na japanskom, negoli na hrvatskom.
Snažnim naglaskom strankinje koja se još uvijek muči s hrvatskim jezikom protestirala je i dok je u baletnom kostimu Ike Škomrlj i Diane Kosec-Bourek u centru grada pozirala Nacionalovom fotoreporteru: “Ne, na sceni me nije sram, prepustim se muzici i uopće se ne opterećujem publikom, ali ovo….”

Zbog naslovne uloge , kako je priznala, četiri dana prije predstave nije mogla ni jesti, niti spavati, jer se bojala da nije dovoljno uvježbana: ”’Bajadera’ je prekrasna dramska predstava s mnogo istočnjačkog duha, zaljubila sam se u ulogu Nikije… Meni je uvijek draže plesati na priču s mnogo emocija, nego pokazivati samo klasičnu tehniku pokreta. Kolegice koje su me gledale na probi bez partnera, rekle su mi kako vjeruju da ću se snaći na pozornici, bez njihove podrške vjerojatno se ne bih usudila. U Kazahstanu sam plesala glavne uloge, tamo sam svladala tremu, naučila se kontaktu s publikom, ali uvijek sam izlazila dobro pripremljena…”

HNK-ova publika prošlog četvrtka vjerojatno nije zamijetila prvotni strah Saule Ashimove: “U baletu je izuzetno važna podloga na kojoj plešeš, pod u dvorani za vježbe znatno je mekši i podatniji od onoga na pozornici. Iznenadila sam se kad sam izašla i shvatila koliko me pod na pozornici ne sluša… Nisam prije plesala u kostimu, s maskom i repom, koji mi maše ispred lica, a sva ta gomila detalja utječe na koncentraciju”, priča ona i tumači bitne razlike baleta u Alma-Ati, Moskvi i Zagrebu: “Izgubila sam dosta kondicije, jer sam u posljednjih sedam godina plesala samo male uloge; da bi se dobro otplesala glavna uloga, moraš stalno plesati velike uloge, a ne malo velike, pa male, pa onda dugo ništa. U Moskvi je dril mnogo žešći, a konkurencija neopisiva: kod njih si ili solist ili član ansambla, a svaki solist je spreman otplesati svaku pa i najveću ulogu, uopće ne dolazi u obzir da je ne može otplesati.”

smatra da je takvo stanje naprosto posljedica premalog broja baletnih predstava i izražava nadu da će se najave novog ravnatelja Dinka Bogdanića o mnogo više naslova i izvedbi i ispuniti. Ona je puna pohvala za novog ravnatelja Bogdanića i vjeruje da će njegovo golemo iskustvo balet majstora u Berlinu i pristup poslu izvući Balet HNK iz učmalosti:

“Bogdanić je osoba koja iz ljudi za koje se na prvi pogled može činiti da imaju dvije lijeve noge, izvlači maksimum, plesače bira prema sposobnostima. To je pokazao sada i u ‘Bajaderi’: doveo je u ansambl balerine iz škole, koje dosad nisu plesale na sceni, i uigrao ih je tako da izgledaju fantastično.”

“Balet je surov – u njemu se sve vidi”, dodaje . “Bogdanićeva teorija je, pojednostavljeno rečeno, da nema pionirskih zasluga, nego da treba stalno raditi. On ima veliku pokretačku energiju, zna motivirati ljude, no isto tako gleda sve izvedbe i vrlo dobro uočava i vrline i mane. No, put do savršenstva može biti i bolan, jer je on temperamentna osoba, koja se zna smijati i hvaliti, ali i podviknuti.”

Zahvaljujući svom nomadskom porijeklu, koje joj je usadilo životnu filozofiju da lako mijenja adrese i ne tuguje za uspomenama, kaže kako se lako navikla na život u Zagrebu. Uz osmijeh će primijetiti da joj se osim njezinog muža muškarci nisu previše svidjeli, a da su je žene očarale. Prve dojmove o Zagrebu skupljala je u kafićima: “Bilo mi je čudno što su kafići i danju i noću puni, a ljudi su, bez obzira na ratnu situaciju, dobro raspoloženi. U Baletu su svi željeli raditi, ‘gorjele’ su im oči dok su pričali o poslu… Osupnulo me je kad sam vidjela da se u Hrvatskoj, bez obzira na rat, lakše i jeftinije živi nego u Kazahstanu: tamo su plaće iznosile oko sto dolara, stanova uopće nije bilo ispod 150, sobe tamo nitko ne iznajmljuje, a ovdje sam i s malom plaćom mogla živjeti i kao podstanarka… Zagreb mi se u odnosu na moj rodni grad, koji je po broju stanovnika dvostruko, a po površini barem tri puta veći, činio minijaturnim. Klima je slična kao i tu, a zemlja je jedna od najvećih na svijetu po površini, Kaspijsko jezero tri puta je veće od Jadranskog mora… Kazahstan je desetljećima bio podvrgnut sovjetskoj kolonizaciji, pa smo do 1990. bili manjinski narod u vlastitoj zemlji… Nakon raspada Sovjetskog saveza zemljom je zavladala ekonomska depresija, pa je od milijun i pol Nijemaca, koliko ih je tamo živjelo, više od pola uzelo njemačko državljanstvo i napustilo Kazahstan, a život se preko noći urušio i kazališta su zjapila prazna…”
U Hrvatskoj joj se svidio temperament i liberalnost ljudi, koja je odudarala od načina života u njezinoj zemlji, u kojoj nije vidjela svoju budućnost: ljudi su, kaže, tamo vrlo konzervativni, od žena se još uvijek očekuje da se prema muškarcima odnose s velikim poštovanjem, a ona se, priča, u to teško ukapala.

Jedini problem bio je jezik. Učenje hrvatskog postao je izvor sitnih nesporazuma, koje se u njezinom društvu prepričavaju kao anegdote. Prve godine života u Zagrebu s kolegama i suprugom sporazumijevala se na engleskom jeziku, a onda je shvatila da će ostati nijema u gradu u kojemu živi ako nešto ne poduzme. Pomagale su i sličnosti: hrvatski burek, kazahstanski je čeburek…

I to ju je nagnalo da upiše auto-školu, računajući da je jezik vozača razumljiv. Tako su prve riječi u njezinom hrvatskom vokabularu bile lijevo i desno. Vozački je položila od prve, ali je mnogo mjeseci kasnije birajući sendviče u obliku trokuta pitala supruga: što znači trokut, u auto-školi su tu riječ stalno spominjali. Njezin suprug Roko još uvijek čeka da upozna njezinog budućeg izabranika, kako ga je, kao i milijunsko gledateljstvo HTV-ove emisije “Pola ure kulture”, obavijestila, izjavivši da je u Hrvatsku došla upoznati svog budućeg muža.

vjeruje da devedeset posto uspjeha ovisi isključivo o radu, ali preostalih deset posto može biti fatalno u karijeri balerine: “Za balerinu je najvažnije da ima čvrst karakter: na špicama je teško plesati, mnogo puta je potrebno svladati golemu fizičku bol po čitavom tijelu. Moraš imati čvrstu vjeru u to da će se upornost jednog dana isplatiti. No, možeš imati odličnu tehniku i naporno raditi, možeš znati dubiti na nosu, ali ako nemaš fluida s publikom, ako ljudima nisi simpatičan, sve je uzalud”, zaključuje ona i priznaje da ju je strah godina: “Spremna sam raditi na svom fizičkom izgledu. Plesat ću sve dok vidim u ogledalu da imam ravna leđa, a kad vidim da mi više ne ide, da s mukom izravnavam leđa koja se godinama iskrivljuju kod svakog čovjeka, pa tako i balerina, prestat ću i posvetiti se pedagoškom radu.”