Objavljeno u Nacionalu br. 340, 2002-05-22

Autor: Mirjana Dugandžija

Ekskluzivno iz Londona

Najezda hollywoodskih zvijezda na londonski West End

Madonnina predstava 'Up for Grabs' uključuje lezbijsku scenu, masturbaciju, sodomiju, šmrkanje kokaina, umjetni penis koji Madonna u jednom trenutku uperi kao pištolj

“Draga moja, postoji li nešto što ti nisi spremna učiniti?”, pita Madonnu, dok u hit predstavi “Up for Grabs” u “Wyndham’s teatru” glumi beskrupuloznu newyoršku art dealericu Loren, njen kazališni zaručnik. Na to ona ozbiljno odgovara: “Čekaj da razmislim”. A ono što vrijedi za dealericu Loren, vrijedi i za samu Madonnu: ona je spremna izigravati čak i glumicu u kazalištu na londonskom West Endu.
Komedija “Up for Grabs” (mogla bi se prevesti kao “Spremni za grabež”) s Madonnom u glavnoj ulozi najnovija je od ovosezonskih londonskih predstava u kojima nastupaju američke zvijezde. Od 9. svibnja pretpremijerno, s premijerom 23. svibnja, svake večeri igra u Wyndham’su. U isto vrijeme u elitnom, malom “Donmar’s Warehouseu” nastupa Gwyneth Paltrow, a u kazalištu “Garrick” Matt Damon.
U posljednjih nekoliko godina u kazališnim predstavama na londonskom West Endu nastupio je cijeli niz američkih filmskih zvijezda, no taj je trend ovih dana doživio vrhunac: trenutačno u londonskom Wyndham's teatru nastupa Madonna, u 'Garricku' oskarovac Matt Damon te u elitnom 'Donmar's Warehouseu' dobitnica Oscara Gwyneth Paltrow To je vjerojatno vrhunac najezde na londonska kazališta koju su od kraja devedesetih do danas, u kvalitetnim predstavama oko kojih ne treba mnogo razbijati glavu, napravile hollywoodske zvijezde, mnoge već nagrađene Oscarom: 1998. u kazalištu “Almeida” nastupao je Kevin Spacey; iste godine u “Donmaru” skidala se Nicole Kidman, nazvana “čistom teatarskom Viagrom”; Jessica Lange i Daryl Hannah nastupale su 2000. u komadima “Dugo putovanje u noć” i “Sedam godina vjernosti”; iste godine Macaulay Culkin u “Madame Melville”; na posljetku, Kathleen Turner, gola gospođa Robinson u “Diplomcu”, oborila je sve rekorde gledanosti u teatru “Gielgud”.
Dakle, dok tanašnim glasićem i naivnim gestama Madonna “glumi” smutljivicu u predstavi s humorom kao u pivnici, pred kazalištem se čitav dan roje kolone onih koji žele iz blizine vidjeti omiljenu megazvijezdu. Neki čekaju, sasvim uzaludno, “returns”, karte koje pedantni Englezi vraćaju na blagajnu ne mogu li te večeri na predstavu; drugi pregovaraju s preprodavačima karata; treći su naprosto ondje, čekajući čudo. Sumnjamo, međutim, da karte ispod ruke dostižu cijenu od 500, pa i 300 funti, kako je nedavno objavljeno na Internetu. Strpivši se, naime, gotovo do samog početka predstave, nabavili smo kartu za 50 funti, samo 15 funti više od njene prave cijene.
Publika je dočekala Madonnin izlazak na pozornicu aplauzom, kasnije je aplauzom često i prekidala, a izlazak na bis pratile su “standing ovations”. Publiku su uglavnom činile američke dame srednjih godina u tirkiznim pamučnim majicama i mnogo zlatnog nakita (i poneka Engleskinja u crnom kostimu). Bilo im je vrlo smiješno kad jedan od Madonninih klijenata u “pregovorima” o cijeni slike – jer Madonna-Loren je spremna sve učiniti – donese ogroman crni dildo, a ona prozbori: “Ali, on je prevelik za mene”, na što 25 godina uredno oženjeni bogataš koji sliku kupuje za društveni prestiž svoje supruge odgovara: “Ali ne, to je za mene”. Smiješno im je i kad supruga iz drugog para u predstavi, kompjutorašica i pritajena lezbijka, zorno rukom pokaže kako je efikasan penis njenog supruga nakon umjetnog produživanja.
Priča počinje kad se na tržištu pojavi dotad nepoznato platno čuvenog slikara, pijanca i narkomana Jacksona Pollocka, čiji život biografi opisuju kao “automobilski sudar”. Za njega se nadmeću tri klijenta: spomenuti ljubitelj dilda i njegova supruga; također spomenuti mladi kompjutorski par bogataša i swingera, a treća je stroga povjesničarka umjetnosti. Madonna njima manipulira, ne bi li izvukla više novca. To je sadržaj predstave. U toj ustajaloj temi o bešćutnosti i podlosti svijeta biznisa svima na kraju “padaju maske”! Šteta i čudno, jer predstavu je napisao australski autor David Williamson, pisac “Godine opasnog življenja ” i “Galipolja”, a “Up for Grabs” je bila i broadwayski hit.
Iako, dakle, predstava uključuje lezbijsku scenu, masturbaciju, sodomiju, šmrkanje kokaina, umjetni penis koji Madonna u jednom trenutku uperi kao pištolj (to je tek bilo smiješno!), moguće ju je, sasvim slobodno, gledati “bez pratnje roditelja”, toliko je predstava priglupa. Jedini koji predstavu ne bi trebali gledati su pasionirani cinici – ne bi mogli podnijeti pretvaranje svog životnog motta, i tobože motta glavne glumice, u ordinarni kič.
Vrijedna pažnje je, dakako, sama najslavnija amaterka na West Endu, Madonna, odjevena cijelo vrijeme u široke crne hlače, dvije čedne majice i baloner. Priuštila si je i nekoliko plesnih pokreta, pa je bilo, recimo, moguće provjeriti tvrdnju jedne engleske kritičarke da je Madonnin trbuh ponovo “ravan kao palačinka”.
Kritika je predstavu ocijenila tako-tako; njena je mnogo veća miljenica krhka Gwyneth Paltrow, sigurno ne samo zato što je proteklih tjedana viđana kako ispija pinte Guinessa oko Kilburna ili je u shoppingu u Sainsburyju na Fulham Roadu, što je sve, tvrde novinari, “oplemenilo njen karakter”.
Gwyneth Paltrow glumi u predstavi “Proof” (“Dokaz”) koja igra u nezavisnom, malom (ima svega 250 mjesta), elitnom pa i snobovskom kazalištu “Donmar Warehouse” u kojemu se prije četiri godine skidala Nicole Kidman u predstavi “Blue Room”. Kazalište zadnjih deset godina vodi karizmatični Sam Mendes, dobitnik Oscara za režiju filma “American Beauty”. Oscarom je nagrađena i Gwyneth Paltrow, koja je ovdje prvi put nakon predstava u svom rodnom gradu napustila sigurnost koju pruža filmska kamera. U rukama Johna Maddena, koji je režirao film “Zaljubljeni Shakespeare” zahvaljujući kojemu je dobila Oscara, odglumila je ulogu Catherine, kćeri nekad genijalnog, a sad poludjelog matematičara. Za predstavu se može reći da propituje mučna pitanja odnosa genijalnosti i ludila, ali i da se radi o toploj ulozi u toploj obiteljskoj predstavi u kojoj, jedinoj od tri koje sam gledala, nitko ne šmrče kokain.
Procedura je za dobivanje karata za predstavu “Proof”, koja je, kao i ostale, potpuno rasprodana do kraja prikazivanja u lipnju, sljedeća: ustati ujutro što je ranije moguće, recimo u pet, sjesti u taksi i doći pred kazalište gdje svakog dana u 10.30 počinje prodaja karata za stajanje po pet funti. Karata, naravno, odavno nema, jer tamo je već dugi red ljubitelja kazališta na vrećama za spavanje, okruženih knjigama i šalicama kave. Neka od gradskih filantropskih službi dijeli čaj.
Kad se otvori blagajna, svi staju u red, a kad posljednja, četrnaesta karta za stajanje bude prodana, oni ponovo disciplinirano sjedaju u red čekajući “returns”. Moja molba da nakon četrnaeste proda i petnaestu kartu, jer sam novinar iz Hrvatske, izazvala je pravi šok kod momka za šalterom; možda je ta kulturološka vrtoglavica zaslužna i da mi ju je stvarno prodao, pola sata kasnije.
Svakako, mogućnost da ispadnete Balkanac u Londonu zlurado vreba na svakom koraku. Na mene, na primjer, u kazalištu “Garrick”. Tamo svake večeri nastupaju Matt Damon, Summer Phoenix, sestra pokojnog Rivera, i Casey Affleck, brat Bena Afflecka, u komediji “This is our Youth” (“To je naša mladost”) u kojoj su naslijedili Haydena Christensena, zvijezdu filma “Klonovi napadaju”, najnovijeg nastavka “Ratova zvijezda”, Annu Paquin i Jakea Gyllenhaala. Troje bogatih mladih Newyorčana iz snobovskog kvarta, Upper West Sidea, početkom 80-ih provode dva dana svog besciljnog života. Jedan od njih ukrade ocu 25 tisuća dolara nakon što ga je otac izbacio iz kuće, za što kupuju ogromnu količinu kokaina, koju namjeravaju dilati. Drugi spava s njihovom kolegicom, studenticom mode, pokušavajući ostvariti nemoguću ljubavnu vezu. Scenografijom možda i predoslovno dominiraju dva postera: široko nasmijani Reagan, i warholovski Che Guevara s natpisom “Revolucion”. Kako se radnja događa početkom reaganovske ere, gotovo je moguće pogoditi rasplet ove priče.
Među pristojnu publiku sam dospjela kartom kupljenom, preko Interneta, za 44 funte. Kasnila sam. Zakašnjenje od desetak minuta omogućilo mi je, naime, da u kazalište – foto aparati uredno se oduzimaju na ulasku na svaku od navedenih predstava, uz brojne obavijesti da je svako snimanje krađa autorskih prava i da će biti odmah sankcionirano – unesem foto aparat.
Već sam, naime, znala da Gwyneth Paltrow i Madonna glume i golim nožnim prstima, Matt Damon čini to (i) boksericama. Odlučila sam to ovjekovječiti. Pokušala sam, neuspješno, iskoristiti jednu od provala smijeha koji izazivaju njegove i Affleckove replike. Aparat je proizveo “ziiik”, prema meni se okrenulo pedesetak prijekornih očiju, poletjelo nekoliko psikavih “Miss..!” a do kraja predstave nisu me prestale preko naočala pogledavati Engleskinje uredno prekriženih nogu u cipelama s poluvisokom petom.
Iako im nije ni na kraj pameti da se zbog toga odreknu predstava, invazija američkih zvijezda na West End podijelila je Londončane. Dok jedni smatraju da je to za London korisno, Guardian kiselo podsjeća kako engleski glumci, idu li u SAD, odlaze najčešće kao članovi cijelih ansambala londonskih hitova. To su, k tome, stari glumački macani, poput Alana Batesa, Iana McKellena, Alana Rickmana, a “Madonna se samo jednom pojavila u broadwayskoj predstavi, dok je jedino kazališno iskustvo Gwyneth Paltrow bilo prije osam godina, u gradu Williamstonu države Massachusetts, kad je glumila sa svojom majkom glumicom Blythe Danner”.
Nijedna američka zvijezda u Londonu ne zarađuje mnogo – Gwyneth Paltrow, na primjer, 300-350 funti (500-600 dolara) tjedno; Matt Damon, glumeći svake večeri pred 600 ljudi u “Garricku”, zarađuje 1000 funti (1600 dolara) tjedno, dok je za sljedeći film, hollywoodski špijunski triler od 86 milijuna dolara, potpisao ugovor na 11,5 milijuna dolara. Što ih, dakle, tjera da se iz večeri u večer pojavljuju pred publikom čiji je aplauz, za naše pojmove, nevjerojatno mlak?
“Pojavljivanje na West Endu uvijek će biti čast u biografijama američkih glumaca… K tome, londonska kritika uvijek je lakša nego broadwayska, gdje su ispred teatara proliveni potoci krvi”, piše Matt Wolf, londonski kazališni kritičar časopisa Variety. “Na Broadwayu mora nastupati najmanje četiri mjeseca. U ‘Donmaru’ ili ‘Almeidi’, glumac će to morati činiti samo šest tjedana, čime raste njegova mogućnost da ima popunjene predstave. Zatim će se vratiti u Ameriku i zaraditi na tome milijarde.” A ako mu predstava propadne, izjavio je isti kritičar za BBC, uvijek će to moći pripisati “zločestom Londonu”.
“Nakon dugo vremena vidio sam u kazalištu mnogo, mnogo mladih ljudi, a West End je uobičajena postaja ljudi srednjih godina na putu između posjete roditeljima i partije bridgea u predgrađu”, piše Michael Winner, kazališni producent, o predstavi s Mattom Damonom. “Zatim”, nastavlja, “oduvijek sam volio zvijezde. One obično i jesu zvijezde zato što ono što rade, rade jako dobro. Ljepota im obično pomaže. Ali, u čemu je problem s lijepim ljudima? Kad je Madonna stupila na scenu tri četvrtine kritičara čekalo je da je ubije, baš zato što je Madonna – američka filmska zvijezda, i još gore, pop zvijezda. Ali ono što kritičari zaboravljaju jest da je kazalište obično propast. Predstava za predstavom se postavlja, gubi se novac i zatvara…”, kaže Winner, opisujući kako je investirao, i gubio novac, u predstavama koje su igrale dvije ili dvadeset godina.
“Zašto ne bi ‘Donmar’ doveo Nicole Kidmann u ‘Plavu sobu’? To nije najbolji komad Davida Harea, ali ona mu je dala karizmu, napunila kazalište, naučila ljude nešto o teatru. Osim toga, sjedio sam na manje od dva metra od njena golog tijela. To je ono što ja zovem vrijednost za novac!”, rekao je Winner, podsjetivši da su hollywoodske zvijezde, poput Deana Martina, Jerryja Lewisa, Dannyja Kayea, Harpa ili Chica Marxa, Jacka Lemmona… oduvijek su dolazile na West End, samo, tko zna zašto, to nije bila takva novinarska senzacija.
U ovom trenutku hollywoodska opsada West Enda ne prestaje. U jesen stiže Gillian Anderson, zvijezda serija “Dosjei X”, koja je dobivala više od 300.000 dolara po epizodi. Njen dolazak mogao bi koincidirati s dolaskom Glenn Close koja će u “Nacionalu” glumiti u “Tramvaju zvanom čežnja”. Sam Mendes završit će u jesen svojih deset godina u “Donmaru” postavljajući Čehovljeva “Ujaka Vanju” i Shakespeareova “Na tri kralja”. Glumit će Emily Watson, zvijezda u usponu, nama poznata kao Elsie iz Oscarom nagrađenog “Gosford parka”. Prestižno je trenutno glumiti na West Endu, pa bilo to i u isto vrijeme s Madonnom.

Vezane vijesti

Ušminkani vodoskoci u nekadašnjem carstvu sitnih dilera

Ušminkani vodoskoci u nekadašnjem carstvu sitnih dilera

Prošloga tjedna u Londonu je za javnost otvoren Granary Square, jedan od najvećih urbanih javnih prostora tog tipa u Europi koji će veličinom… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika