Objavljeno u Nacionalu br. 343, 2002-06-11

Autor: Maroje Mihovilović

Politička turneja pjevača UN-a

Bono - rock ikona spašava Afriku od gladi i AIDS-a

Bono, frontman grupe U2 koji se godinama angažira u humanitarnih akcijama

Bono, prilikom susreta sa Papom Ivanom Pavlom IIBono, prilikom susreta sa Papom Ivanom Pavlom IIJack Lemmon i Walter Matthau snimili su 1968. film “Neobičan par” o dvojici sasvim različitih ljudi koji žive zajedno – strog, uredan, uštogljen Lemmon i neuredan, neodgovoran, neozbiljan Matthau. Naslov (“The Odd Couple”) ušao je u američki žargon, pa i politički, kad god se misli na dvoje sasvim različitih ljudi koji nešto rade zajedno. Na prvim stranicama mnogih američkih novina osvanuo je ovih dana naslov “Neobičan par u Africi”: specijalni izvjestitelji deset su dana na turneji po četiri afričke zemlje, Gani, Južnoafričkoj Republici, Ugandi i Etiopiji pratili pjevača irske rock grupe U2 Paula Hewsona, poznatijeg kao Bono Vox, i američkog ministra financija Paula O’Neilla. Na put su pošli na Bonov poticaj, kako bi se O’Neill uvjerio da je Africi nužna veća financijska pomoć od one koju sada afričkim zemljama daju Sjedinjene Države.

Bono je jedan od najvećih političkih aktivista među rockerima, bori se za pomoć najsiromašnijim zemljama, u prvom redu onima u Africi. Elton John apelira za pomoć bolesnima od AIDS-a, Sting vodi kampanju za spašavanje prašuma, Bob Geldof pokazao se uspješnim organizatorom pomoći gladnima u Africi, no svi su se oni ograničili na humanitarni, nepolitički okvir. Bono Vox danas komunicira s najmoćnijim ljudima svijeta zagovarajući svoje humane ideje pred onima koji ih jedini mogu provesti u djelo. Svoje zamisli izložio je papi Ivanu Pavlu II., američkim predsjednicima Billu Clintonu i Georgeu W. Bushu, britanskom premijeru Tonyju Blairu, glavnom tajniku UN-a Kofiju Annanu i brojnim drugim utjecajnim ljudima. Na Svjetskom ekonomskom forumu raspravljao i s najbogatijim čovjekom na svijetu, vlasnikom “Microsofta” Billom Gatesom.

Njegov je osnovni zahtjev da moćnici svjetske politike najsiromašnijim zemljama svijeta oproste dugove Međunarodnom monetarnom fondu, Svjetskoj banci, razvijenim zemljama, komercijalnim bankama, kako bi taj novac uložile u zdravstvo, školstvo, poljoprivredu. Uvjerava ih da je to i za njih i dobra investicija, jer će razvojem najsiromašnijih zemalja bogati pomoći i sebi da se oslobode imigracije i terorizma koji izviru iz siromaštva.

Religioznost u djetinjstvu

Bono Vox počeo je takav angažman prije 18 godina, gotovo slučajno, kad je irska grupa U2 1984. postizala prve velike uspjehe. Irski rocker Bob Geldof tada je u Londonu okupio rockerski Band Aid koji je snimio ploču za pomoć gladnima u Africi, a godinu poslije na stadionu Wembley organizirao je koncert “Live Aid”, čiji je prihod bio namijenjen gladnima u Etiopiji a na televiziji ga je gledalo više od milijardu ljudi. Sa suprugom Alison Stewart, gimnazijskom kolegicom kojom se oženio dvije godine prije, Bono Vox je otputovao u Wello u Etiopiji gdje su šest tjedana radili u sirotištu. Vidjeli su djecu kako umiru, troje u jednom krevetu, majke koje nose mrtvu djecu, očeve koji su im nudili svoje kćeri govoreći: “Kad bi moja kći postala vaša, bio bih siguran da neće umrijeti od gladi.”

Bono Vox već je zarana bio vrlo osjećajan. Rodio se 10. svibnja 1960. u Dublinu a djetinjstvo proveo u siromašnoj sjevernoj četvrti Ballymunu. Otac mu je bio poštar, katolik, a majka kućanica, anglikanka. Poput roditelja, i on je bio vrlo religiozan, ali se nije opredijelio ni za katoličku, ni za anglikansku vjeroispovijest. Majka mu je umrla kada mu je bilo samo 14 godina, i to na pogrebu svog oca, dječakova djede. Taj se događaj jako dojmio dječaka, koji je utjehu počeo tražiti u glazbi.

Jako se sprijateljio sa školskim kolegom Larryjem Mullenom, kojemu je majka također rano umrla. Mullen je na školskoj ploči 1976. izvjesio oglas pozivajući zainteresirane da s njim osnuju bend. Uzeo je braću gitariste Davida i Dicka Evansa, basista Adama Claytona i svog prijatelja Paula Hewsona kao pjevača, dok je on svirao bubnjeve. Nakon što je Dick Evans napustio grupu kako bi osnovao vlastitu, složili su se da im ime bude U2. David Evans postao je poznatiji po nadimku Edge, a Paul Hewson kao Bono Vox, što je ime prodavaonice ploča u Dublinu.

Ostali članovi grupe bili su nezadovoljni pjevačem Bonom, čak su ga namjeravali isključiti iz benda. No s vremenom su svi glazbeno napredovali, a prvi uspjeh postigli su 1978. pobijedivši na rockerskom natjecanju na kojem ih je zapazio menedžer Paul McGuinness i počeo voditi njihove poslove. U2 se 1979. s prvom pločom probio na prvo mjesto irske rang-liste. Sljedeće godine počeli su nastupati u Engleskoj pa im je diskografska tvrtka “Island” ponudila ugovor za prvi njihov album “Boy”, što ga je producirao Steve Lillywhite, kritičari su tvrdili da ga krasi svjež zvuk u to dosta neinventivno postpunkovsko doba.

Zvjezdani uspon U2

Album se našao na listi 100 najprodavanijih ploča u Britaniji i SAD-u. Drugi album “October” sljedeće godine dosegnuo je 11. mjesto britanske rang-liste, a pjesme “I Will Follow” i “Gloria” stalno su se emitirale na tek osnovanom MTV-ju. Treći album “War” već je prvog tjedna prodaje u Britaniji dospio na prvo mjesto, a u SAD-u na dvanaesto. Nakon nastupa na “Band Aidu” uslijedio je album “The Unforgettable Fire”, koji su, uz mnogo eksperimentiranja, producirali Brian Eno i Daniel Lanois, a u Britaniji opet na prvom mjestu rang-liste, a u SAD-u opet na dvanaestom. A na spektakularnim koncertima posebno se isticao neumorni pjevač Bono.

Album “The Joshua Tree” 1987. kritičari su proglasili remek-djelom. Bila je to njihova najprodavanija ploča, u Britaniji i u SAD-u na prvom mjestu. U Britaniji je prodano 100.000 primjeraka u samo 28 sati. Američki magazin Time posvetio je grupi svoju naslovnu stranicu, a snimljen je i dokumentarni film o njihovoj američkoj turneji “U2: Rattle & Hum”.

Slijedili su albumi “Achtung Baby” i “Zooropa”, pa stanka sredinom 90-ih, da bi nakon toga izdali album “Pop”, a u jesen 2000. “All That You Can’t Leave Behind”, koji im je donio osam nominacija za nagradu Grammy. Danas U2 spada u bendove koji su obilježili povijest rocka. Svi članovi grupe postali su i samostalno velike zvijezde i multimilijunaši. Neki žive povučeno, drugi su postali članovi jet-seta, kao Adam Clayton koji je neko vrijeme bio i u vezi s Naomi Campbell.

Najveća zvijezda među njima ipak je Bono, i na pozornici najeksponiraniji. Nakon šestotjednog boravka u Etiopiji snažno se angažirao u raznim humanitarnim organizacijama, potičući pomoć najsiromašnijim afričkim zemljama. Uključio se i u Amnesty International i Greenpeace.

No s vremenom je shvatio da sama pomoć nije dovoljna. Počeo je istraživati razloge afričke bijede, od liberalnog ekonomista Jeffreyja Sachsa zatražio je detaljno ekonomsko i financijsko objašnjenje. Zamolio ga je da na razgovor povede i nekog konzervativnog kolegu, “kako bi čuo i drugu stranu”. Poslije je sa Sachsom otišao i na studijsko putovanje po Africi.

Korijeni afričke bijede

Zaključio je da je jedan od najvećih uzroka afričke bijede prezaduženost i pokrenuo inicijativu među rockerima da organiziraju političku akciju, kako bi se najsiromašnijim zemljama oprostio dug. U veljači 1999., kad su se u Londonu dodjeljivale najveće britanske glazbene nagrade Brits, sa skupinom rockera osnovao je komitet Jubilee 2000 kako bi upozoravao javnost na problem duga. Cilj mu je bio da jubilarne 2000. godine nagovori najmoćnije političare svijeta da oproste dug Africi. Najaktivniji uz njega bili su David Bowie i Bob Geldof, a pridružili su im se i neki američki glazbenici, među njima i Quincy Jones. Papa Ivan Pavao II. primio je 23. rujna 1999. Bona, Geldofa, Jonesa i još dva predstavnika Jubilee 2000 u svojoj rezidenciji u Castelgandolfu i svesrdno ih podržao.

Bono je o dugu najsiromašnijih zemalja razgovarao i s britanskim premijerom Tonyjem Blairom pa jebritanski ministar financija Gordon Brown čak savjetovao da MMF i Svjetska banka poduzmu transakcije sa svojim rezervama kako bi se od zarade vratio dio duga. Takvom se nastojanju nakon promjene vlade pridružila i Njemačka. Potvrđen je i argument da bi ukidanje duga koristilo i razvijenim zemljama jer bi to oživilo privrede afričkih zemalja i potaknulo njihovo trgovanje s razvijenim svijetom. Protuargumenti bankara bili su da to uopće nije humanitarno pitanje nego pitanje korupcije, jer su u zemljama koje najviše duguju na vlasti korumpirane autokratske elite, koje su isisale nacionalna bogatstva i položile basnoslovan novac na inozemne račune.

Bono je počeo lobirati i u Bijeloj kući, sastao se i s Billom Clintonom koji je imao sluha za njegovu argumentaciju. Zahvaljujući i njegovu agitiranju, na zasjedanju MMF-a i Svjetske banke i 1999. i 2000. počeli su se pojavljivati novi tonovi.

No potom je na vlast došao republikanac George W. Bush, potpuni ignorant kad je urbana kultura u pitanju, za kojeg se nedavno doznalo da ne zna tko je Leonardo DiCaprio, a nikad nije čuo za tv seriju “Seks i grad”, pa ni za Bona. No Bono je zatražio prijem i kod Bushova ministra financija Paula O’Neilla.

Paul O’Neill

O’Neill se rodio u obitelji vojnog narednika 1935. u St. Louisu. Završio je studij ekonomije i postao financijski stručnjak. Radio je deset godina u državnom uredu za proračun, potom u upravi velike kompanije “International Paper”, posljednje tri godine kao njen predsjednik, a potom 13 godina kao predsjednik najveće američke aluminijske kompanije “Alcoa”. Kad je lani napuštao “Alcou”, prodao je svoje dionice u toj tvrtki za 110 milijuna dolara. Utjecajan je, vrlo blizak najmoćnijem američkom financijeru, predsjedniku federalnih rezervi Allanu Greenspanu, prijatelj bivšeg predsjednika Georgea Busha, oca sadašnjeg predsjednika. Mlađi Bush ga je po očevu savjetu i postavio za ministra financija.

On smatra da investirati treba vrlo oprezno i promišljeno. Upravo stoga Bush ga je imenovao ministrom financija, jer je Bushova politika da se znatno smanje državni troškovi. O’Neill je najavio brojne restrikcije u budžetu, pa i u inozemnoj pomoći. Obznanio je da će smanjiti i pomoć Africi, jer su novac od pomoći afričke vlade spiskale za nepotrebne stvari ili prebacile na privatne račune. Kad su mu rekli da Africi treba novac, odgovorio je da Africi treba netko tko će uvesti reda u poslovanje i iskorijeniti korupciju.

Upravo zbog takvih stavova Bono je želio razgovarati sa O’Neillom. Kad su mu rekli da ga traži nekakav rocker sa samo jednim imenom, za kojeg O’Neill nikada nije čuo, u prvi se mah s njim nije htio sastati. Kako je poslije ispričao, “mislio je da je to neki manipulant koji ga želi iskoristiti za reklamu”. No, kad su mu objasnili o kome je riječ, O’Neill je ipak odlučio odvojiti pola sata za njega. Primio ga je vrlo skeptično, no, umjesto da razgovor traje pola sata, produljio se na 90 minuta. Nakon sastanka O’Neill je izjavio da je impresioniran Bonom, da je potkovan u onome o čemu govori, da je dobro argumentirao svoje stavove. Bono je O’Neilla uspio uvjeriti da se s afričkim dugom nešto mora učiniti. O’Neill je pripremio plan ublažavanja afričkog duga i izložio ga predsjedniku Bushu. Bush je primio Bona, koji je i od njega zatražio da poveća pomoć Africi. Bush se s njim složio pa je 27. ožujka u vrtu Bijele kuće održao kraći govor pred novinarima u kojem je objasnio svoj plan, po kojem će za međunarodnu pomoć SAD dati dodatnih 5 milijardi dolara. Uz njega su tom prilikom bili O’Neill i – Bono. Bono je toliko impresionirao Washington da je Time objavio veliki članak o njemu a na naslovnici je uz njegovu fotografiju pisalo “Čovjek koji želi spasiti svijet”.

Put u Afriku

No po Bonovu mišljenju to nije dovoljno. Ponovno je razgovarao s O’Neillom, uvjeravajući ga da ne razumije Afriku jer ju nije posjetio, jer ne zna kakva je ondje situacija. O’Neill je tvrdio da ondje može vidjeti samo kako se novac nepotrebno razbacuje i krade. I tako su se ta dvojica toliko različitih ljudi, koje dijeli i dobna razlika od 25 godina, koji pripadaju dvama različitim svjetovima, dogovorili da pođu u Afriku i vide tko je u pravu.

Na putu su bili deset dana. Bono je postigao ono što je htio: O’Neill je očito bio dirnut onim što je vidio, kad je razgovarao s bolesnicima od AIDS-a u Ugandi, kad ga je etiopska djevojčica bez roditelja obgrlila oko nogu. Rekao je: “Osjećao sam se kao da je ona mene posvojila.” Posebno ga je zabrinuo problem pitke vode i najavio da će poduzeti sve da se izdašnije financira opskrba pitkom vodom u Africi.

Bilo je i sukoba. O’Neilla je južnoafričkom predsjedniku Thabu Mbekiju predbacio što subvencionira poljoprivredu jer tako krši pravila slobodne trgovine. Tada je Bono podsjetio O’Neilla da je to nepravedna ocjena, jer je upravo nedavno na njegov prijedlog američka vlada subvencionirala američke farmere s čak 35 milijardi dolara, više nego bilo koja druga zemlja na svijetu. U Ugandi su se u jednom selu posvađali zbog pitanja treba li zemljama pružati pomoć u stvarima ili u novcu. Bono je tvrdio da treba davati novac, O’Neill, koji stalno sumnja da bi novac netko mogao pronevjeriti, zalagao se za to da se daju roba, stvari, hrana, školski udžbenici. Bon je ljutito rekao: “Već smo osam dana na putu, a on ništa ne vidi, ništa ne čuje. Kupit ću mu nove naočale i darovati novi par ušiju.”

Nakon povratka iz Afrike ipak su se razišli kao prijatelji, a hoće li od toga biti kakve koristi, vidjet će se već na konferenciji Svjetske banke i MMF-a ovog ljeta po stavovima koje će ondje prema afričkom dugu iznijeti O’Neill.

Vezane vijesti

Korporativna zafrikancija

Korporativna zafrikancija

Jill Richardson, pokretačica bloga o organskom uzgoju hrane La Vida Locavore, piše za AlterNet o novom planu zapadnih multinacionalnih korporacija za… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika