Virtualne ovisnosti poput internetskog seksa zamijenile su klasične ovisnosti poput cigareta ili heroinaJoš malo pa bismo se mogli riješiti pušača, u padu je broj novih ovisnika o heroinu, mlade sve manje zanima marihuana, ni kokain više nije tako popularan – ovako sve više izgledaju zapadnoeuropske statistike kad su dosad najraširenije ovisnosti u pitanju, pogotovo kad je o mlađim generacijama riječ. Prema nedavno objavljenim podacima u Njemačkoj se, recimo, broj mladih pušača sveo tek na 12 posto - što je najniže ikada - dok se broj onih koji su ikad probali marihuanu od 2004. gotovo prepolovio. I broj mrtvih od teških droga prošle je godine u toj zemlji bilo najniži do sad. U SAD-u, zemlji u kojoj je broj ovisnika o derivatu kokaina cracku svake godine rastao za nekoliko stotina tisuća, njihov je broj konačno počeo značajnije padati – 2010. godine broj novih ovisnika konačno je pao ispod 100 000. Borba protiv ovisnosti nakon nekoliko je desetljeća počela izgleda davati rezultate. Međutim, iako se možda uspješno rješavamo starih ovisnosti, dobili smo nove. One su već sada vrlo raširene, a u bliskoj će budućnosti uzimati sve više maha.

GOVOREĆI O OVISNOSTIMA koje će obilježiti treći milenij, ona o internetu je već sada jedna od vodećih. Prema grubim procjenama njemačkog vladinog izvješća za drogu i bolesti ovisnosti, na primjer, samo u Njemačkoj gotovo milijun i pol mladih ima “problematičan odnos” prema internetu, a barem njih 250 tisuća može se klinički proglasiti ovisnim o internetu. U čitavoj odrasloj populaciji broj takvih ovisnika se procjenjuje na 560 000 građana. Međutim, te su brojke vjerojatno tek mali dio stvarnih ovisnika, jer niti se radi o osviještenom problemu u društvu, niti su ovisnici općenito oni koji svoje probleme lako sebi i drugima priznaju. “Kad sam odlučio prestati koristiti internet dok ne napišem knjigu, šokirao sam se reakcijom svog mozga”, izjavio je Nicholas Carr, autor svjetskog bestselera “Plitko – što internet čini našem mozgu” koji govori o tome na koji način korištenje interneta utječe na mozak. Drugim riječima, kako ga zaglupljuje. On se, primijetivši da mu je često korištenje interneta značajno utjecalo na sposobnost zadržavanja koncentracije na ičemu dulje od nekoliko minuta, tom tematikom počeo detaljnije baviti te svoje zaključke iznio u spomenutoj knjizi. No kad ju je počeo pisati, susreo se točno s tim problemom koji je u knjizi odlučio razložiti. “Mailovi koji su stizali, informacije koje sam na internetu tražio toliko su prekidali moje pisanje, da tako raštrkanih misli nisam mogao raditi. Postalo mi je jasno da moram poduzeti nešto ozbiljno: otišao sam u kuću u planine Colorada, gdje nije bilo signala za mobitel, a internetska veza bio je tek šepavi telefonski DSL. Otkazao sam članstvo na Tweeteru, zamrznuo Facebook i zakukuljio blog. Ugasio sam RSS-čitač i srezao upotrebu Skypea te instant poruka. I što je najvažnije, usporio sam svoju aplikaciju za mail – umjesto da provjerava nove poruke svake minute, zadao sam da to radi svaki sat. Kad se i to pokazalo prevelikim ometanjem, držao sam ga isključenim većio dio dana.”

Apstinencija od interneta prošla je, kaže, daleko od bezbolnog. “Mjesecima su mi sinapse urlale za svojom dozom Mreže. Znao sam se uloviti kako kradomice klikam na gumb za provjeru maila, a povremeno bih si priuštio cjelodnevni provod na Webu”, napisao je. Ipak, nakon nekog su vremena ti porivi izblijedili i ponovno je bio u mogućnosti satima pisati ili čitati a da mu pritom pažnja ne odluta ili da ne poželi otići na internet. “Počeo sam se osjećati mirnije i lakše sam vladao svojim mislima – manje kao laboratorijski štakor koji pritišće polugu, a više kao čovjek. Mozak mi je ponovno prodisao”, tvrdi. Nakon što je završio pisanje knjige, naravno, vratio se na staro. Iako ovisnost o internetu nije novost, razmjeri u kojima se ona počela javljati zadnjih godina ogromni su zbog druge stvari – razvoja mobilnih telefona. Budući da je sve više ljudi s tzv. pametnim telefonima, više je i ovisnika o internetu. Oni im omogućuju neprestano korištenje interneta u svakom slobodnom trenutku – u virtualni svijet mogu skoknuti u svakoj sekundi dana; dok rade, jedu, sjede na WC-u, voze se u javnom prijevozu, u autu čekaju zeleno svijetlo na semaforu. Ta neprestana dostupnost interneta potpuno mijenja njegov način korištenja i multiplicira vjerojatnost da će se razviti ovisnost. Uz ovisnost o samom internetu ili pregledavanju elektronske pošte, sve je više onih ovisnih o društvenim mrežama, pogotovo Facebooku. To je otišlo toliko daleko da su psiholozi u SAD-u i službeno ustanovili novi poremećaj mentalnog zdravlja – Poremećaj ovisnosti o Facebooku. Kao društvena mreža sa pola milijarde korisnika koju, drugim riječima, koristi svaki 13. stanovnik Zemlje, Facebook iz dana u dan generira nove ovisnike – 50 posto korisnika, prema nekim istraživanjima, odlazi na Facebook čim se probudi, 28 posto dok je još u krevetu.

Čak 11 posto njih bez toga ne mogu izdržati više od par sat, a 55 posto to radi barem jednom dnevno. “Probala sam jednom apstinirati od Facebooka”, priča 33-godišnja ekonomistica iz Zagreba. “Izdržala sam 10 dana i bilo je gore nego kad sam svojevremeno prestajala puštiti”, kaže. Kao jedna od vrlo aktivnih korisnika te društvene mreže, nikada nije razmišljala o posljedicama koje vrijeme provedeno na njoj ima na njezin život. Dok nije pretjerala. “Shvatila sam da mi svo vrijeme odlazi na to, da zbog Facebooka više ne čitam knjige niti gledam filmove, da u društvu nisam koncentrirana na razgovor jer stalno gledam što ima novo na Facebooku, da mi se produktivnost na poslu prepolovila jer mi odlazak na internet stalno prekida koncentraciju. Počela sam i fizički bježati iz stvarnog društvenog života, u strahu da mi se na Facebookovoj igrici FarmaVille ne bi osušili usjevi. Zaključila sam da je stvar izmakla kontroli i isključlila se. Ulovio me očaj. Mozak je bio stvorio naviku i bilo je teško oduprijeti se tome da odem na internet. Bila sam nervozna, zanimalo me je li mi netko poslao poruku, komentirao moj zadnji status, lajkao zadnju stavljenu fotografiju. Ta se znatiželja brzo pretvorila u pravu apstinencijsku krizu – ruke su mi se počele tresti, počela sam se znojiti, hvatala sam se da tipkam po kutiji cigareta”, priča. Ipak, nakon tih 10 dana, nastavila je po starom. Mobitel joj je i danas kraj sudopera kad pere suđe, kraj umivaonika kad je u kupaoni.

Na Facebook odlazi kad se vozi u tramvaju ili na suvozačevu mjestu, kad je na kavi, kad je na poslu. “Moram vidjeti tko je na g-talku, imam li novih sljedbenika na Pinterestu, provjeriti koliko je lajkova dobio moj novi status na Facebooku i tko mi je sve poslao mail. Ja sam školski primjer ovisnice o mobitelu. On bi, do prije par godina, provodio dane na dnu moje torbe, a ja se ne bih sjetila odgovoriti na primljenu poruku ili primijetiti propušten poziv. Baterija mi je trajala sedam dana, bon od 50 kuna mjesec-dva.” Ipak, kaže, obožava svoju ovisnost. “Znam gdje su moji ljudi u svakom trenutku, fotke se postaju s lica mjesta, našla sam frendove koje sam pogubila prije dva desetljeća. Imam samo jedan mali problem, moram se odučiti od toga da sjedim s prijateljicom na kavi i da komuniciramo preko komentara na Facebooku.” Cjelodnevna dostupnost interneta utjecala je i na širenje ovisnosti o internetskom seksu i pornografiji. Sve se više seksualnih odnosa odvija putem interneta, bilo da je riječ o chatu, dopisivanju na društvenim mrežama ili mobitelu, putem kojeg se danas i pornografija može gledati u svakom trenutku dana. Nije jednostavno, kažu psiholozi, odrediti kada ljubav prema pornografiji prelazi u ovisnost, ali upozoravaju da je ugrubo taj trenutak sljedeći: kada se dobar dio slobodnog vremena troši na on line pornografiju, razmišljanju o njoj ili planiranju vezanom za nju. Ona počinje s povremenim surfanjem porno stranicama, što postepeno postaje sve češće i češće. Statistički se, kažu, znanost slabo time do sada bavila, ali neka istraživanja pokazuju da taj problem u porastu i pogađa oko osam posto muškaraca. Ovisnost o seksu danas je, govori psihijatar Slavko Sakoman, sve češća tema konferencija psihologa i psihijatara i sve veći problem u svijetu, a dostupnost pornografije na internetu samo ga intenzivira.

“DANAŠNJE VRIJEME jednostavno pogoduje razvijanju ovisnosti. Ljudi su sve nesretniji i isfrustriraniji te si bilo kakvim podražajima pokušavaju ugoditi”, kaže Sakoman. To, između ostalog, vrijedi i za seks, o kojem je - tvrdi – ovisno sve više ljudi, a u tom segmentu psiholoških poremećaja pojavio se, kaže, i novi pojam – seksualna anoreksija. To je, objašnjava, poremećaj potpunog izbjegavanja ikakvog seksualnog ponašanja, pri čemu osoba osjeća zadovoljstvo svaki puta kad u tome uspije. Međutim, sociolog i seksolog Aleksandar Štulhofer s tim se ne slaže: “Do danas nije objavljena niti jedna ozbiljna studija koja bi potvrdila postojanje ovisnosti o pornografiji, a kamoli njezinu vezu s, često navođenom, erektilnom disfunkcijom. To, naravno, ne znači da ne postoje muškarci koji ne uspijevaju kontrolirati svoju konzumaciju pornografije. Također, nije teško zamisliti kako bi uporaba pornografije u velikim količinama mogla interferirati s interesom za stvarnu partnericu ili partnera. No, umjesto zabrinutosti zbog nove “epidemije” koja nas sve potencijalno ugrožava, Seksolog Aleksandar Štulhofer kaže da još nije dokazana ovisnost o pornografijimnogo je uputnije razmišljati o ranjivosti specifične skupine osoba koje i inače imaju problem s kontrolom ponašanja”, ističe. Jedna od starih ne-kemijskih ovisnosti je i ona o kockanju, klađenju i igrama na sreću – koja u zapadnoeuropskim zemljama i SAD-u uzima sve više maha - samo u Njemačkoj četiri milijuna ljudi ima problema s tim oblikom ovisnosti. Iako nije nov društveni problem, što je ekonomska kriza dublja, egzistencijalna nesigurnost pogoduje svim oblicima dolaska do lake i brze zarade, pa tako i kockanju, klađenju i igrama na sreću. U skladu s tim, broj ovisnika o klađenju i kocki u Europi i SAD-u neprestano raste, a u SAD-u se u posljednje vrijeme udvostručio broj bankrota uzrokovanih kockanjem. Od čak osam milijuna ovisnika, prema podacima američke anti-kockarske udruge Casino Watch, od tih osam milijuna jedan je milijun djece – bez obzira što je odnedavno zabranjeno on-line kockanje te što je i ono uživo dozvoljeno samo u par saveznih država. Među njima se taj oblik ovisnosti i najbrže širi. “Više djece danas kocka i kladi se nego što puše, piju i drogiraju se zajedno”, stoji u njihovom izvještaju.

TVRDE I DA ČAK 80 posto djece kocka, i to u prosjeku s 11 godina, te da je njih 4-6 posto o tome ovisno. Kod igara na sreću je problem što one vrlo lako razvijaju ovisnost, dok liječnici – prema tvrdnjama njemačkog psihologa i stručnjaka za ovisnost o igrama za sreću Hansa- Jürgena Rumpfa sa sveučilišta u Lübecku – nisu za borbu protiv nje obučeni te kod pacijenata često ne prepoznaju simptome ovisnosti. Mnoge države stoga razmatraju mogućnosti ograničavanja tog tržišta, a najradikalniji primjer je Švicarska koja je lokale s automatima za igre na sreću u potpunosti zabranila – pravo na igre na sreću zadržala je samo država, sa strogo kontroliranim kasinima u koje se ulazi samo uz predočenje dokumenata. Osim što je time ograničila problematična ponašanja svojih građana, država je u prošloj godini na tome zaradila preko tri milijarde eura. U Hrvatskoj, govori psihijatar i pasionirani pokeraš Herman Vukušić, pada popularnost atomata za igre na sreću, ali i posjećenost kasina. “Sektor živih igara u drastičnom je padu u zadnjih nekoliko godina - prije pet godina sve je vrvjelo od ljudi u zagrebačkim kasinima, što danas nije slučaj. Istovremeno sve više ljudi odlazi na odvikavanje”, kaže. Međutim, jako je narastao broj onih koji se klade u sportskim kladionicama. To može izazvati ovisnost jednako kao i kockanje, proces koji se odvija u mozgu zajednički je svim aktivnostima koje izazivaju uzbuđenje, napetost, lučenje adrenalina. “I kod ne-kemijskih ovisnosti sve se svodi na kemijsku reakciju u mozgu – kada se ljudi često i dugotrajno dovode u stanje uzbuđenja, koje je predviđeno da traje kratko, mozak ga počinje prepoznavati kao prirodno stanje i traži još uzbuđenja, još hormona koji se u tim trenucima luče i još povišenog adrenalina. Ista priča vrijedi za sve – za ovisnike o kocki, o klađenju, adrenalinskim sportovima”, priča Vukušić. Ljudi koji rade poslove koji često podrazumijevaju takva stanja, zato su i izloženiji takvom tipu ovisnosti. Stoga je – pogotovo u posljednje vrijeme - puno takvih ovisnika među američkim i londonskim brokerima te financijskom sektoru općenito, ali i u svim drugim dinamičnim sektorima koji trenutno doživljavaju posebno turbulentne trenutke. S tim se problemom preklapa još jedna ovisnost 21. stoljeća – radoholičarstvo. Iako kao pojam već dugo postoji, kao sama ovisnost o poslu znanstveno se slabo istraživalo. Ipak, jedno od rijetkih istraživanja, s kraja '90- ih, pokazalo je već tada da je svaki četvrti zaposlenik u SAD-u bio radoholičar. Kada se uzme u obzir da je od '70-ih godina do danas broj radnih sati u godini u zapadnoeuropskim zemljama porastao za 200 te da je produktivnost prosječnog radnika od '50-ih godina do sad porasla za 400 posto – porast je neizostavan.

ZANIMLJIVO JE DA JE SAMA produktivnost pritom potpuno relativna – radoholičar može biti i netko niske produktivnosti, ono što ga čini ovisnikom je preokupiranost poslom, ne količina obavljenog posla. Iako se definicije ovisnosti o poslu razlikuju, jedna od najčešćih je prekomjeran rad kao posljedica bijega od emocionalnih problema i nezadovoljavajućeg privatnog života. S tim se slaže i psihoterapeut Velimir Dugandžić, specijaliziran za poticanje osobnih, obiteljskih i organizacijskih potencijala. “Ono što možemo smatrati ovisnošću kada je posao u pitanju je nemogućnost uživanja bez da se radi ili manifestacija osjećaja nelagode kada ne radimo. Poznato je, iz perspektive humanističke psihoterpijske paradigme, da stalna vezanost uz posao te opsesivno bavljenje i preokupiranost njime može biti i vrsta otpora prema bavljenju sa nekim drugim aspektima životne stvarnosti i osobnog iskustva, a kada se taj otpor pretvori u obrazac možemo govoriti i o potencijalnim počecima ovisnosti. Tada je to vidljivo kroz pad kvalitete društvenog života pojedinca i nemogućnosti uživanja u odnosima i aktivnostima koje nisu usko vezane uz posao jer je prisutan osjećaj nelagode i neispunjenosti - toliko da osoba pati. To naravno ima posljedicu i utječe na širi društveni kontekst te osobe, dakle na obitelj i kontakte sa prijateljima, ali u konačnici i na zdravlje”, tumači Dugandžić. I upravo se za radoholičare vežu ozbiljni zdravstveni problemi: stalan stres rezultira teškim kardiovaskularnim oboljenjima i slabim imunološkim sustavom. Situacija je, po tom pitanju, posebno zabrinjavajuća u SAD-u, gdje svaki treći Amerikanac ne koristi godišnji odmor, a 10 milijuna Amerikanaca radi više od 60 sati tjedno. Ta je država jedna od rijetkih koje nemaju zakonski određen maksimum tjednih radnih sati. “Možemo očekivati da se taj trend nastavi i dalje”, kaže psihoterapeut Velimir Dugandžić. “Posljedica je, naravno, vezana uz narcisoidno depresivne simptome koju su posljedica društva željnog osobnog uspjeha proklamiranog kroz medije i usko vezanog uz kapital. To vodi alienciji, ali i padu senzibiliziranosti za druge ii za okoliš. Ispunjeni smo tek kada postoji svijest da smo bez obzira na financijske dobitke i količinu posla koji dnevno obavljamo ok sami sa sobom a to je u suprotnosti sa današnjim sve prisutnijim ritmom maksimalne orijentacije na posao i 12 do 15-satnog radnog dana.”

JEDNA OD NOVIH opsjednutosti, koje se u sve više slučajeva mogu nazvati i ovisnosti, ona je o injekcijskim tretmanima lica preparatima poput botoxa i hijaluronske kiseline. Njihovo brzo i vidljivo djelovanje, maksimalna moguća bezbolnost i sve veća dostupnost omogućila je ženama, a sve više i muškarcima, da nezadovoljstvo svojim izgledom riješe za nekoliko minuta. Problem je jedino u njihovom kratkotrajnom djelovanju, odnosno potrebi da se takvi tretmani ponavljaju svakih nekoliko mjeseci, pri čemu se nekima mijenjaju kriteriji. “Nije upitno da je to novi problem - broj ljudi koji su se odlučili na injekcijsku terapiju raste svake godine za 30 posto. Drugim riječima, zadnjih 10 godina kad su takve supstance postale dostupne broj njihovih korisnika je porastao za 3000 posto”, govori estetski kirurg Siniša Glumičić. Botox je, kaže, pritom zahvat bez konkurencije, a nakon njega slijede fileri za bore – uglavnom hijeluronske kiseline. Potražnja za tim je posljednjih godina toliko uzelo maha da tu uslugu danas pružaju i dermatolozi, stomatolozi pa i oni koji nemaju veze s medicinom, što Glumičić smatra upitnim. “Često čujem rečenicu: 'Ovisan sam o botoxu'. Od 10 ljudi koji dođu devet će se vratiti nazad - toliko im se dopadnu rezultati da više ne žele natrag na staro”, 'Ispunjeni smo kad smo ok sami sa sobom, a to nam ne dopušta ritam od 15 sati posla', kaže psihoterapeut Velimir Dugandžićkaže. No nije problem u redovnom korištenju tih preparata, već u gubitku stvarnih kriterija ljepote koji se nekima dogode. Isto se dešava i s estetskom kirurgijom, ali na operaciju se ipak teže odlučiti, kao što ju je i teže platiti. Injekcija-dvije ovdje, još pokoja ondje, lako se zanijeti, priča. Nije to ovisnost o samom tretmanu, naglašava, već o potrebi za ljepotom – botox je samo brzo i efikasno sredstvo da se do toga dođe. Pri čemu se ponekad pretjera. “Ljudi nekad pritom izgube osjećaj za estetiku, pacijenti mi znaju pokazivati neku boru koju uopće ne vidim. To se dogodilo nekim celebrityjima poput Carle Bruni, koji su se na taj način praktički unakazili. Oni su, doduše, skloniji tome jer nije lako biti stalno pred kamerama zbog svoje ljepote – a čim primijete prve znakove gubljenja te ljepote teško se nose s tim. Ipak, kod žena koje su još uvijek mlade i lijepe poput Carle Bruni to je odraz psihičke nestabilnosti, koja općenito dovodi do ovisnosti o bilo čemu.” Sve je više mladih djevojaka koje u njegovu ordinaciju dolaze na takve tretmane, a on se trudi odgovoriti ih. Zbog agresivnog marketinga, sve više mladih želi stvari koje pripadaju starijima”, kaže.

MEĐUTIM, PORED TZV. ne-kemijskih ovisnosti, u posljednje je vrijeme procvalo ogromno novo tržište novih droga. Iako se broj ovisnika o klasičnim drogama u većini europskih zemalja zaista stabilizirao, a negdje i počeo stagnirati, to ne znači da se na tržištu nisu pojavile nove. Brz napredak kemijske tehnologije te njegova sve češća primjena u kućnoj radinosti, sve veći broj siromašnih koji si mogu priuštiti samo jeftine droge i zakoni koji se sporo prilagođavaju dolasku novih opojnih supstanci na tržište, tome sve više pogoduju. Jedan od takvih primjera je tzv. K-2 ili Spice, službeno sasvim legalni potpurri - sušene latice, lišće, začini i slično koje se koristi kao ukras i daje miris prostoru – proizveden u Kini. K-2 smotan u cigaretu ima sličan učinak marihuani, a može rezultirati simptomima poput halucinacija, povraćanja pa i shizofrenije. U Njemačkoj je ta supstanca zabranjena 2009. godine, a tek je nedavno još 11 europskih država učinilo isto. Puno manje bezazlen je mefedron, službeno predstavljan kao umjetno gnojivo pod nazivom Molly. Ima učinak sličan ecstasyju i trenutno je u zapadnim zemljama među najopasnijim uličnim drogama – njezine posljedice uz mučninu, paranoju, halucinacije i ubrzanje srčanog ritma su i dehidracija, zatajenje organa pa i smrt. Inicijalno proizvedena u Kini, raširila se SAD-om i Europom, a dostupna je i u Hrvatskoj. Kao umjetno gnojivo, tu je drogu u mnogim zemljama legalno posjedovati pa i distribuirati, tako da policija ima vezane ruke. Još opasnija i smrtonosnija nova droga je kemijska supstanca nafiron, zvan NRG-1. Također proizveden u Kini, višestruko je jača od cracka i izaziva jaču ovisnost od heroina. Posljedice mogu biti oštećenje mozga, suicidalne misli pa i smrt, a ima efekt kao kokain, kristalni metamfetamin i ecstasy skupa. Budući da konzumentima omogućava ultimativni užitak, preplavila je ulice Velike Britanije i SAD-a, a uzrokuje ozbiljna fizička i mentalna oštećenja. U nekim je zemljama, poput Engleske, zabranjena, ali se ponegdje poput u SAD-u lažno oglašavala kao sol za kupanje. Upravo su tzv. soli za kupanje veliki problem u zemljama poput SAD-a, jer se pod tim nazivom prodaju u dućanima široke potrošnje i na kioscima. One se puše, inhaliraju ili injektiraju te imaju efekt sličan kristalnom metamfetaminu i cracku. Izazivaju paranoju, agresivno i psihotično ponašanje, pa su i neka nedavna neobjašnjiva ubojstva proglašena rezultatom njihovog konzumiranja. Promjena zakonske regulative u SAD-u je u tijeku i već ih je 25 država do sad proglasilo nelegalnim.

S POTRAŽNJOM ZA takvim jeftinim drogama raste i broj kućnih laboratorija koji ih proizvode - u SAD-u, recimo, policija godišnje uhiti tisuće Amerikanaca zbog proizvodnje opojnih supstanci u njima. Međutim, koliko daleko se u njima može otići najbolje govori primjer Rusije: tu je zemlju nedavno preplavila nova droga iz kućnih laboratorija, sintetički opijat desomorfin nazvan Krokodil. Nazvan heroinom za siromašne, tolikom se brzinom proširila zemljom i u kratkom roku stvorila ogroman broj ovisnika. Napravljen od smrtonosnih, ali jeftinih sastojaka poput kodeina, razrjeđivača za boju, benzina i crvenog fosfora, očekivana životna dob ovisnika o toj supstanci procijenjena je tri na godine od trenutka kada ju je počeo uzimati. Posljedice su katastrofalne: kod ovisnika se širi posivjelo tkivo koje trune dok ne počne otpadati s kostiju, tako da ovisnicima nedostaju dijelovi udova. Opisuju se i kao "truljenje do smrti", a oni koji se pokušavaju odviknuti moraju neprestano primati iznimno jake analgetike kako se ne bi onesvijestili od boli. Tu su i oštećenja mozga, trovanje krvi, meningitis, upala pluća i gangrena, a ona najšokantnija je što ovisnik doslovno gleda vlastito meso kako postepeno truli te često mora na amputaciju udova. Zato je droga i dobila ime Krokodil, jer mjesto uboda pozeleni te se počne ljuštiti jer supstanca nagriza meso i izaziva truljenje. Smrt je neminovna; ili otkaže jetra od toliko količine otrova, ili ovisnik iskrvari jer se krvne žile počnu raspadati. S obzirom na takve posljedice, policija smatra da tzv. “krok” konzumiraju ili oni koji si ne mogu priuštiti heroin, ili oni koji zapravo misle da su ga kupili. Krokodil se pojavio prvi put u Sibiru 2002., a proširio se čitavom Rusijom i susjednim zemljama oko 2008. U listopadu 2011. njemački su mediji javili o prvim smrtnim slučajevima ovisnika o krokodilu i u centru Europe. Budući da se nastavlja širiti, pitanje je hoće li mimoići Hrvatsku.

IZUZEV OVE RUSKE, zanimljivo je da je većina novih sintetičkih droga uvezeno u SAD i europske zemlje iz Kine te da se mnoge od njih pod drugom namjenom još uvijek reklamiraju te nesmetano prodaju na komercijalnim mjestima. Ekonomska kriza dodatno pogoduje širenju takvih droga jer su izuzetno jeftine i za proizvesti i za nabaviti, a posljedice koje ostavljaju na mlade koji ih najčešće koriste su razarajuće.

NOVE SINTETIČKE droge, govori Slavko Sakoman, sve su češće i u Hrvatskoj. Sintetički opijati, kojih je najviše, sintetički kokain, sintetička marihuana – sve je već na tržištu, kao i različite druge kemijske supstance. Od 2008. na tržištu ih je registrirano oko 150. Najveći je problem, kaže, što one nisu na listi zabranjenih tvari – niti policija može sankcionirati konzumente i distributere, niti postoje tehnološka rješenja poput testera kojima bi se dokazala njihova prisutnost u nečijem organizmu. Upravo ih zbog toga, govori, mladi radije biraju, jer u njihovom slučaju ne dolaze u sukob sa zakonom. Osim toga, najčešće su – kao na primjer sintetički kanabinoidi - i snažnijeg djelovanja. O takvim se drogama u Hrvatskoj tek prikupljaju podaci, što nije lako jer ih se ne može detektirati. Sakoman potvrđuje da je stanje u zapadnoeuropskim zemljama po pitanju širenja klasičnih ovisnosti – osim alkohola – stabilizirano ili je u padu. Kemijske ovisnosti istovremeno ne nestaju, samo na tržište neprestano dolaze nove – sve jeftinije u proizvodnji.” Za to je, kaže, kriva situacija u društvu.

“ČOVJEK TOLIKO izudaran informacijama i marketingom, da gubi sva dosad znana uporišta i svijest o smislu života koje mu je uvijek davalo okvire ponašanja. Čovjek je izgubljen, živi pokraj života gledajući reklame koje mu tumače kako bi njegov život trebao izgledati i čeka da on zaista i počne. U takvim okolnostima ljudi se osjećaju živima jedino u trenucima kada osjećaju užitak, kada dopaminski uživaju, i što je više takvih trenutaka to smatraju da im je život bolji. Sustav vrijednosti je toliko devalvirao da baca u očaj sve generacije; i mlađe jer nisu u mogućnosti ostvariti život iz reklama, i starije jer današnje društvo ne priznaje starenje i smrt. Rezultat je da su stariji odbačeni, beskorisni i strahovito usamljeni, a mladi su u strahu od starosti kao od nečeg neprirodnog te se stoga trude što više uživati dok mogu. Zato i raste broj ovisnika o svemu što izaziva osjećaj zadovoljstva i uzbuđenja; od pića i hrane, preko rada, do droga, legalnih lijekova, seksa, kocke i bježanja u virtualne mreže i svjetove.”