Hrvatska reprezentacija uoči susreta s MeksikomPremda sam kao i svi koji vole hrvatsku reprezentaciju razočaran jer ono što smo vidjeli na utakmici protiv Meksika nije bio dobar nogomet naše reprezentacije, i dalje vjerujem da imamo šanse za ulazak u drugi krug. Moj je optimizam porastao nakon gledanja utakmice Italije i Ekvadora, koju su Talijani dobili samo zahvaljujući rutini. Takvoj talijanskoj selekciji, agresivnija i ofenzivnija Hrvatska može parirati i odigrati neriješeno, a s puno sreće možda i pobijediti. Zatim bismo morali pobijediti i Ekvador, što nije prevelik problem jer se radi o osrednjoj ekipi nespremnoj za važnije domete na ovom SP-u.
Međutim, da bi se ostvario ovaj optimističan scenarij, obvezno moramo igrati ofenzivnije, a ne sve temeljiti na obrani, kao u jučerašnjoj utakmici.
'Moj je optimizam porastao nakon utakmice Italije i Ekvadora, koju su Talijani dobili samo zahvaljujući rutini: Hrvatska im može parirati i uz više ofenzivnosti možda izvući neriješeno' Dobiti Ekvador i nije prevelik problem jer se radi o osrednjoj ekipi nespremnoj za značajnije domete na ovom SP-u HRVATSKI ADUTI U UTAKMICI S ITALIJOM Hrvatski adut mogao bi biti loš talijanski srednji red gdje jedino Zambrotta igra nešto konstruktivnije, dok su svi ostali trkači bez posebne vizije u igri To je moj prvi dojam o onom što sam vidio u drugom dijelu utakmice s Meksikom, jer smo Martin Novoselac i ja prvo poluvrijeme propustili budući da smo tek doputovali u Sapporo, gdje smo za Mirka Jozića opservirali susret naših sljedećih suparnika Italije i Ekvadora. Prema riječima novinara koji su pratili i prvo poluvrijeme i u tom su dijelu naši bili inferiorni Meksikancima. Stvorili su samo dvije šanse iz prekida, ali ni njih nisu iskoristili, pa se može reći da je naša reprezentacija prilično nekvalitetno odigrala prvih 90 minuta na ovom SP-u.
Moram reći da sam jako iznenađen ovakvim razvojem događaja jer su svi nogometni stručnjaci dobro znali golemu važnost prve utakmice i to još protiv izravna konkurenta za ulazak u osminu finala. Već mjesecima slušamo da Meksikanci nisu momčad koja bi nas mogla iznenaditi, iz čega smo crpili optimizam, posebno uzme li se u obzir podatak da je naša momčad posebno spremana baš za ovaj susret. Umjesto naše pobjede doživjeli smo šok. Meksiko se pokazao kao dobra momčad, cijelu utakmicu su kontrolirali igru i pobjedom nad Hrvatskom stvorili su velike izglede za prolaz. S druge strane, mi smo u nezavidnoj situaciji jer u sljedeće dvije utakmice moramo osvojiti najmanje četiri boda. Ne treba dramatizirati, baš ništa nije izgubljeno i imamo šanse protiv Talijana. Na velikim međunarodnim natjecanjima na kojima nastupaju vrhunske selekcije uvijek ima i iznenađenja: potvrdilo se to i ovih nekoliko dana u Japanu i Južnoj Koreji. Ako je Senegal svladao Francusku, Šveđani odlično odigrali s Engleskom, Turci zamalo izvukli bod protiv Brazilaca, Meksiko dobio našu reprezentaciju, ne vidim zašto u subotu Hrvatska ne bi odigrala neriješeno s Italijom, a zatim u posljednjem kolu natjecanja u našoj skupini trijumfirali i nad Ekvadorom. U tom smislu slažem se i s Mirkom Jozićem koji je na konferenciji za novinare, održanoj poslije utakmice s Meksikom, rekao da još ništa nije izgubljeno jer su pred nama dvije važne utakmice. Da bi u tome uspjeli moramo igrati puno ambicioznije i ujedno računati na to da će ostale ekipe odigrati prema našim planovima. Prilično težak zadatak, ali ja sam još uvijek optimist.
Što se tiče igre naše reprezentacije, glavno trenersko pravilo glasi da kompoziciju igre treba uskladiti s profilom igrača kojima raspolažete. Mislim da Hrvatska ima dovoljno nogometaša koji su u cijelosti sposobni sudjelovati u napadačkom sustavu igre. No poznato je da izbornik Jozić preferira sigurniju i oprezniju igru koja se temelji na protivničkim pogreškama, što protiv Meksika nismo dočekali. Mogu razumjeti Jozićevu želju da u uvodnoj utakmici ne izgubimo, iz čega je formirao obrambenu postavu, ali da ne bi izgubio, moraš malo i napasti. Isključenje Borisa Živkovića je sasvim sigurno dodatno poremetilo našu koncepciju, ali činjenica da su u drugom poluvremenu zamijenjeni Prosinečki, Bokšić i Šuker govori da ni nakon primljena gola nismo krenuli u forsirane napade. Uostalom, tih posljednjih pola sata Meksikanci su gotovo u cijelosti kontrolirali igru. Bili su dominantni u svakom pogledu, tehnički kvalitetni, fizički skoro besprijekorni, dok naši iz igre nisu stvorili gotovo ni jednu pravu priliku. Nisam jako siguran ni da su izmjene bile adekvatne. Ponajprije držim da je Stanić mogao igrati od samog početka jer se na SP-u u Francuskoj potvrdio kao jedan od najboljih desnih bočnih napadača na svijetu. Protiv Meksika je ušao kao rezerva i igrao na poziciji koja mu nije svojstvena. Ako smo u rezultatskom minusu izvukli napadače Bokšića i Šukera, mogli su ući Olić i Vugrinec. Možda sam subjektivan, ali čini mi se da bi takva postava igrala puno ofenzivnije. O ovim bi korekcijama vrijedilo razmisliti već prilikom sastavljanja momčadi za možda i presudan susret s Italijom.
Žao mi je što ni nakon primljena gola nismo izmijenili način igre. I dalje smo držali četvoricu ljudi u obrani, čime smo ih gotovo eliminirali iz igre. Svaki put kada bi hrvatska momčad napadala, ova četvorka bila bi potpuno isključena iz napada i čekali bi na našoj polovici igrališta. Doda li se da smo igrali s igračem manje, jasno je da nismo uspjeli nametnuti napadački način igre. Ne mogu istaknuti ni jednog našeg igrača koji je pokazao više od drugih.
Sada se trebamo okrenuti onome što slijedi – utakmici s Italijom koja je možda i važnija od ogleda protiv Meksika, jer samo nam pozitivan rezultat ostavlja priliku za ulazak u play-off. Po zadatku našeg reprezentativnog stožera Talijane pratim nekoliko mjeseci i gledao sam ih na tri pripremne utakmice: protiv Engleske (2:1), Urugvaja (1:0) i Češke (0:1). Unatoč određenim problemima, pa i manjim nesuglasicama između igrača i izbornika Trapattonija, Italija je jedan od pet glavnih kandidata za titulu svjetskih prvaka. Ostala četiri su Francuska, Engleska, Argentina i Brazil. Pravu snagu naši sljedeći protivnici pokazali su samo protiv Engleza koje su pobijedili u Leedsu, dok su s Urugvajcima i Česima nastupali u kombiniranim sastavima, više uvježbavajući određene taktičke zamisli negoli igrajući u pravom natjecateljskom ritmu. Italija ima sve potrebno za najviše domete: kvalitetnu fizionomiju igre, odlične igrače koji mogu odigrati sve što se dogovore i vrhunskog trenera. Ipak, nogomet je nepredvidiv i mislim da možemo izvući jedan bod i s tako jakim timom. Protiv Ekvadora samo su Totti i Vieri odigrali vrhunski, ostali su bili prosječni, a Maldiini i Doni čak i slabi. Prema stvarnim potencijalima, mislim da su Talijani na 50-60 posto svojih mogućnosti. Hrvatski adut mogao bi biti loš talijanski srednji red, gdje jedino Zambrotta igra nešto konstruktivnije, dok su svi ostali trkači bez posebne vizije u igri. To ne znači da je Italija slaba, dapače veliki su izgledi da do subote na treninzima podignu kvalitetu svoje igre i zadaju nam puno problema. Ako uspijemo dominirati na sredini terena i zaigramo ofenzivnije, vjerujem da možemo ostvariti neriješeno, a možda i više od toga.
Sudeći prema dosadašnjim utakmicama, mislim da će ovo biti stvarno dobro svjetsko nogometno prvenstvo. Za razliku od pojedinih komentatora neću otpisati Francuze i Engleze samo zato što nisu dobro odigrali prve utakmice. Na ovakvim natjecanjima uvijek ima dosta iznenađenja, Senegal je iznenadio Francusku, Švedska je odigrala iznenađujuće dobro drugo poluvrijeme s Engleskom, u meču Irske i Kameruna svaka ekipa je igrala iznenađujuće dobro, u obilju takvih iznenađenja i mi bismo se mogli potruditi napraviti još jedno i savladati Italiju. Bit će jako teško, ali u sportu je sve moguće. Znam da neki gledatelji misle kako je u dosadašnjim susretima bilo prilično puno kalkuliranja, ali i u takvoj situaciji moglo se vidjeti puno lijepog nogometa. Budući da sam zagovornik ofenzivnog nogometa, logično je da mi se sviđa činjenica da većina reprezentacija igra otvoreno, pri čemu kao posebnu vrijednost želim istaknuti ponašanje napadača koji se vrlo kvalitetno vraćaju nazad i pokrivaju teren kada se njihova momčad brani. Teško je očekivati revolucionarne taktičke varijante, ali zasigurno ćemo do završetka turnira uživati u obilju tempa, odlične tehnike, a ne isključujem i povećanu agresivnost kao posljedicu želje za plasmanom među 16 najboljih.
I na kraju malo o Japanu. Zahvaljujući nogometu proputovao sam skoro cijeli svijet, osim Japana i Australije. Zato me odlazak u ovu dalekoistočnu zemlju dodatno razveselio, i moram priznati da su moja očekivanja, ako ne računamo poraz protiv Meksika, potpuno ispunjena. Već je let do Tokija bio zanimljiv jer su u avionu bili brojni članovi HNS-a, novinari i bivši izbornik Miroslav Ćiro Blažević. Gotovo cijelim putem razmatrali smo kombinacije oko ulaska u drugi krug natjecanja i svi smo bili veliki optimisti. Po običaju, prednjačio je Ćiro koji nas je neprestano pokušavao uvjeriti u svoju staru tezu da Hrvatska ima najbolje igrače na svijetu. Više nismo zajedno i ne mogu provjeriti misli li i dalje isto.
Japan me je impresionirao, a posebno glavni grad Tokio u kojem smo Martin Novoselac i ja proveli subotu i nedjelju. Japanci su kulturni i srdačni, pozdravljaju na svakom koraku i trude se pomoći strancima. Stadion u Sapporu je vrhunsko djelo arhitekture, ima 42.000 mjesta i pomičan krov. Svidjeli su mi se bučni ekvadorski navijači, ali nisam očekivao da je talijanska reprezentacija tako omiljena. Naime, tisuće i tisuće japanskih gledatelja nosili su njihove dresove i zdušno ih bodrili.
Prvu večer u Tokiju proveli smo u hrvatskom društvu: Australac čiji su roditelji iz Osijeka, otvorio je s japanskim partnerom restoran vrhunskih hrvatskih specijaliteta. Bilo je puno Hrvata, naravno tu su bili i tamburaši, pa se poslije večere i zapjevalo. Prvi dojmovi o Japanu su više nego pozitivni.
Sutra odlazimo u bazu hrvatske reprezentacije u Toyamu, gdje ostajemo do subotnje utakmice s Talijanima. Joziću ću reći sve što znam o talijanskoj igri i nadam se da ću pomoći da postignemo rezultat koji će sljedeće subote podići raspoloženje hrvatskih građana. I sam bih volio zadržati dobro raspoloženje i nakon te utakmice, jer bi to značilo da smo pobijedili ili barem odigrali neriješeno protiv izvrsne Italije.