'Za Terraneo imam stranog investitora koji nam jamči financiranje svih obaveza', kaže ŠkugorIste frizure kao i u studentskim danima, istog neobaveznog izgleda, ali i istog pristupa poslu, Mate Škugor danas na čelu je jednog od najvećih, ali i najatraktivnijih glazbenih festivala u Hrvatskoj. Nakon što je posljednjih 10 godina proveo organizirajući male, alternativne festivale No Jazz Festival i Žedno uho – na koje je publika rjeđe išla zbog samih izvođača, a češće zbog njegovog glazbenog ukusa – lani je pokrenuo festival koji je u startu praktički postao brend. Iako i ove godine u Šibenik dovodi atraktivna imena, Škugor je u rekordnom roku uspio postići da na Terraneo, kao i na njegove male festivale, publika ne dolazi prvenstveno zbog izvođača, nego zbog samog festivala.

Kao umjetnički direktor vrlo komercijalnog projekta Škugor je uspio nemoguće – napraviti festival koji je iz prve privukao 10.000 ljudi bez da je pritom morao napraviti veliki kompromis između svog poprilično alternativnog glazbenog ukusa i komercijalne prirode festivala. Već otprije poznat kao organizator koji izvođače bira po kriteriju da su prvo zanimljivi njemu, a tek onda publici, u Zagrebu je praktički glazbeno odgojio nekoliko generacija i sve ih okupio u rodnom Šibeniku. No tamo nije privukao samo njih; publika je, kaže, lani bila u rasponu godina od 15 do 60. “Od tinejdžera, do sveučilišnih profesora”, veli.

Koncepcija cjelodnevnog festivala nije ništa novo, niti rijetko, ali njegova je u Hrvatskoj jedina. Dok su ostali festivali orijentirani prvenstveno na glazbeni program, Terraneo je lani imao jak naglasak na edukativni dio festivala, predavanja i radionice, i to ekološke tematike. Uz ekologiju, ove godine taj dio priče dodatno šire na uključivanje osoba s intelektualnim poteškoćama u društvo. Okupivši nekoliko lokalnih udruga tog profila, stvoren je program koji podrazumijeva likovni projekt, radionice izrade suvenira koji će se na festivalu prodavati, ali i zapošljavanje osoba s intelektualnim poteškoćama u sklopu festivala.

"Koncepcija Terranea je edukacija, istraživanje i zabava”, kaže Škugor. Pod edukacijom i istraživanjem pritom ne misli samo na ekološka i društveno odgovorna pitanja, nego i otkrivanje publici glazbenih opcija koje dosad nisu imali prilike čuti. "Pokazalo se tijekom godina da je dio ljudi zaista educiran kroz te programe koji su se događali, od radionica do koncerata. O tome nikad nisam razmišljao, radio sam to zbog sebe", priča. Eksperimentalna elektronika, avangardni rok i jazz improvizacija – na što je dosad bio orijentiran - nisu glazbeni stilovi interesantni širokoj publici, zbog čega nikad nije ni razmišljao o organizaciji velikih festivala. "Nisam mislio ni da je na njima moguće postići ono na čemu su se bazirali moji mali projekti – a to je interakcija izvođača, publike i organizatora. Međutim, na Terraneu se to desilo."

BIVŠI FER-OVAC, tada ETF-ovac, organiziranjem koncerata se počeo baviti na fakultetu. "Čim sam ušao u KSET", kaže. Klub studenata elektrotehnike izbjegavao je, doduše, do treće godine, poslušavši upozorenja da je do tad najbolje ni ne ulaziti. "Prve dvije godine su selektivne, kad se dođe do treće najizglednije je da će se i diplomirati. Dobar je to bio savjet", priča. Na fakultetu je kao apsolvent ostao duže zbog svog rada u KSET-u, dok se njegovi projekti nisu uhodali. Pokrenuo je i eksperimentalni No Jazz Festival, koji je funkcionirao još vrlo kratko nakon što je Dražen Kokanović pokrenuo svoj Vip Zagreb Jazz Festival u istom terminu. "Ja sam se prilagođavao, dvaput sam mijenjao termin festivala, ali problem je postao kad je grad skoro u potpunosti srezao sredstva za njega. Zagreb Jazz Festival i Jazzarella su od samog početka od grada dobili daleko veća sredstva nego što je dobivao No Jazz, da bi ta potpora kroz nekoliko godina narasla na čak 70.000 kuna – za sedam koncerata. Ja sam otpao." Često ga, kaže, pitaju je li ikad radio u struci, na što kaže da to čitavo vrijeme i radi. Završio je na FER-u elektroakustiku na smjeru radiokomunikacija, gdje je stekao znanje koje mu je olakšalo bavljenje ovim poslom. "Ljudi koji iznajmljuju opremu za ozvučivanje koncerata često prodaju maglu. Znanje s FER-a omogućilo mi je da takve odmah isključim iz priče", govori.

IAKO NE RADI prevelike kompromise kad su izvođači Terranea u pitanju, kaže da je ipak glavna pozornica za publiku, a druga i dio treće za njega. "Nema smisla ovakav projekt raditi na identičan način na koji radim stvari u Zagrebu, ali stoji da je Terraneo postao odličan poligon za ljudima plasirati kvalitetne stvari, a da toga nisu ni svjesni. Odnosno, za podvaliti nekomercijalne stvari ljudima koji to inače nikad ne bi imali priliku čuti i vidjeti. No isto se dešava i obrnuto – publika koja dođe zbog nekomercijalnog dijela programa usput čuje i nešto komercijalno, što im se svidi. To se lani desilo s Janelle Monae." Kaže da je samo 20 posto programa komercijalno, sve ostalo za njega ima umjetničku vrijednost. "Ja ovo i dalje radim zbog sebe, jer želim te ljude čuti, vidjeti i upoznati. Dio izvođača su novi, friški i zanimljivi, a The Roots je glavni bend na ovogodišnjem Terraneudio su oni koji su u mom životu odigrali bitnu ulogu. No ni oni komercijalni nisu industrijski projekti kojima je netko u uredu osmislio što će pjevati i kako će izgledati, već su većina kreativci koji su svoje prve albume sami snimili. Rootsi su, recimo, sami počeli i sami su ostvarili uspjeh – postupno. Što je i puno zdravije jer je konačni proizvod puno kvalitetniji. Dakle, to jest uglavnom pop glazba, ali koja je nastala na zdravim osnovama i koja privlači ljude koji razmišljaju svojim glavama – i izvođače i publiku."

O komercijalnom aspektu organiziranja koncerata i zarađivanju novca, kaže, nikad nije razmišljao. Ono je samo došlo do njega: "Sasvim nepretenciozno, jednostavno živim kako živim, a stvari dolaze. Ne razmišljam na taj način. Vozim bicikl jer mi je gušt, ne zato što je zdravo ili jeftino. A na kraju ispadne da je sve to. Tako je bilo i s poslom. Zapravo nisam nikad ni mislio da ću od toga moći živjeti. Doduše, stvari sam i prije bio posložio da mogu funkcionirati neovisno o ljudima koji raspolažu proračunskim novcem, ali ove je godine zbog ekonomske situacije to bilo strašno zahtjevno i bez potpore ministarstva to ovaj put ne bih mogao izgurati." Počelo je, priča, ovako: “Nakon što je Grad Zagreb drastično smanjio i gotovo ukinuo sredstva koja sam dobivao za festivale Žedno Uho i No Jazz i nakon što sam shvatio da tamo moje projekte ne doživljavaju kao nešto što je od javnog interesa ovog grada, tražio sam izlaz u nečemu u čemu bih bio samostalan. Bilo mi je jasno da je to nemoguće u Zagrebu, gdje je već postojao određen broj programa tog tipa. Objavio sam na jednom internet forumu da ću No Jazz morati ugasiti, a da ću Žedno uho preseliti u Šibenik. Na to mi se javio Luka Pavić iz Artim produkcije, sin mog profesora s faksa, kojeg je on kao klinca vodio na jazz koncerte u KSET. Ispričao mi je njihovu ideju za Šibenik, imali su već ideju o festivalu, lokaciju i ime, a trebao im je netko tko će ga glazbeno artikulirati. Odlično nam se sve poklopilo, lani smo putem mojih kontakata uspjeli dobiti izvođače od 30 do 50 posto jeftinije i prošlo je sjajno. Ove godine je sasvim druga priča, stvari puno manje idu po privatnoj liniji, a više preko britanskih agencija koje su vrlo krute, a i ekonomska situacija je drukčija. Da lani nismo krenuli s tim, ove godine ne bismo imali šanse."

KONCERTNI BIZNIS u Hrvatskoj kriza je, govori, tek ove godine pogodila do kraja, s preko godinu dana zakašnjenja u odnosu na susjedne zemlje. "Taj strah i pesimizam koji se ulijeva ljudima kontraproduktivan je za gospodarstvo jer je zaista sve stalo. Ljudi u Hrvatskoj su krajem ožujka naprosto prestali kupovati ulaznice za sve; zato Madonna i jest otkazana." Za Terraneo se ne brine, prodaja je već sada dva i pol puta veća nego u ovo vrijeme lani, a sigurnost mu daje i novi partner o kojem ne želi previše govoriti. "Našli smo investitora", to je sve što o tome želi reći, "inozemnog". Njegov je predstavnik lani bio na festivalu i svidjelo mu se što je vidio, tako da je Terraneu zagarantirano financiranje svih obaveza.

I U ŠIBENIKU SE, kaže, pomalo mijenja gospodarska klima; pokreću se projekti koji bi mogli ne samo oživjeti grad, nego i utjecati na Terraneo. Grad je, govori, uspješno povukao sredstva iz EU za uređenje šetnice do tvrđave Sv. Nikole te preuređenje čitave tvrđave Sv. Mihovila – gdje bi se sagradio amfiteatar kapaciteta 1300 ljudi. Na njemu bi mogli proširiti program festivala, a ideja je da se kroz popratne programe njegovo trajanje produži od kraja lipnja do sredine rujna. Idući korak je, kaže, da festival počne živjeti kroz cijelu godinu te da se u njega što više uključi lokalna zajednica. Na ruku mu ide i tursko-hrvatski projekt izgradnje marine za mega-jahte, koji će industrijom nagrđene plaže u blizini mjesta održavanja festivala pretvoriti u atraktivna kupališta, a izgradit će se i novi smještajni kapaciteti koji će isto ići na ruku festivalu. Osim Terranea, Škugoru se i u Zagrebu otvorila opcija koja mu je omogućila da se makne od ovisnosti o državnom i gradskom proračunu. Nakon što je zagrebački klub Tvornica, zbog ogromnih dugova prethodnog voditelja Darka Putaka – bliskog prijatelja Duška Ljuštine - došao u ruke tvrtke Raul, Škugora su pozvali da preuzme umjetničko vodstvo. Preselio je Žedno uho tamo, proširivši ga i na redoviti koncertni program koji se događa tijekom cijele godine. Govoreći o glazbenim festivalima općenito, nije mu jasno zašto su grad i država "potpuno gluhi i slijepi za takve projekte i ne shvaćaju da se uloženo u njih višestruko vraća": Ako uzmem za primjer svoje projekte koje realiziram u Zagrebu, oni se svi realiziraju kroz firmu, ne kroz udrugu – tako da državi i gradu godišnje uplatim preko 200.000 kuna davanja. Zbog toga ovih 100.000 kuna poticaja što sam, recimo, ove godine dobio od Ministarstva kulture, zapravo doživljavam kao povrat dijela novca koji sam ja kroz PDV uložio u državu. Država je i dalje zaradila 100.000 kuna. Dakle, na uloženih pet kuna u takve projekte vraća se 10, 20 ili 50. No to se tako ne gleda i čim je neko uspješniji u tome što radi, država i grad ne žele sufinancirati. Baš sam neki dan razgovarao s bitnom i utjecajnom osobom iz kulturnog miljea i dobro je rekla – da se zapravo sve svodi na financiranje prosječnosti jer ljude koji dobro rade, koji su dokazali da mogu privući sponzore i samostalno funkcionirati, njih država ignorira. Pomaže one koji to ne mogu, koji žive na državnim jaslama i koji nemaju ni motiva pokušati potruditi se sami, oni se u potpunosti mogu osloniti na državu. Time se potiče nerad i prosječnost."