Objavljeno u Nacionalu br. 864, 2012-06-05

Autor: Tihomir Ladišić

Reporter rata i recesije

Potresne priče o ratu i strojevima

HRT pratim s nostalgijom, ali čini mi se kako više pratim tekstove o HRT-u od tv programa. Nevjerojatno da najbolji ljudi koje HRT ima ne rade, ili imaju priliku vrlo malo raditi. Zapravo, šaleći se, nisam siguran je li to HRTov ili neoliberalni problem onih koji rade na privatnim televizijama. Jer tamo se radi puno, puno više

Tihomir LadišićTihomir LadišićPONEDJELJAK 28. SVIBNJA

Posljednji ponedjeljak u svibnju. Dan koji je za mene, poslije tri godine provedenih u Iraku i Afganistanu dobio i jedno novo značenje. Slavi se kao američki nacionalni praznik "Memorial day". Dan u kojem se obilježava sjećanje na sve u ratovima poginule vojnike. U svibnju 2006. proživio sam svoje najstrašnije trenutke kao tadašnji ratni novinarski producent "Fox News Channela". S južnoafričkim snimateljem Petereom Ruddenom radio sam i živio u tzv. CO (Combat Outpost) bazi nazvanoj "The Rock". Već pri dolasku s američkim vojnim konvojem koji nas je na brzinu i uz povremenu pucnjavu iz okolnih ulica iskrcao i ostavio u maloj bazi marinaca u gradu Mosulu, osjetio sam da je ovo rat, koji uz svo iskustvo iz Hrvatske, BIH, Kosova, još nisam vidio i osjetio. Desetak marinaca živjelo je u zgradi, izvana gotovo uništenoj strojnicama i ručnim raketnim bacačima. Bez ijednog prozora ili vrata. umjesto kojih su bile zaštitne barijere od vreća ispunjenih pustinjskim pijeskom. Bila je to zgrada na rubu grada, uz rijeku, u kojoj se branio Mosul od ponovnog zauzimanja i pada u ruke al-Qaede. U desetak dana zgrada je gotovo svakodnevno bila napadana, kada su napadi bili posebno teški, iz zgrade je pozivana zračna pomoć. Postao sam posebno blizak s mladim marincem koji je bio šutljiv, u mirnim trenutcima gotovo neprimjetan. No u onim satima, kada su svi od užasa ili straha urlali, on je ostajao miran. Obilazio je i s hrabrošću se borio na prozorima s kojih su se svi drugi povlačili. Poginuo je dan prije našeg odlaska iz The Rocka. Tog se dana i trenutka, kada jednostavno nestane netko s kim si toliko kratko i intenzivno živio, sjetim svakog posljednjeg ponedjeljka u svibnju. Šaljem kratku poruku i Andrewu Stacku, novinaru s kojim sam radio, koji je objavio sliku nadgrobnog spomenika svojeg oca koji je služio u 2. svjetskom ratu i Vijetnamu. Sjetim se i svih svojih prijatelja, beskrajno hrabrih Iračana, kolega novinara i snimatelja, i njihovih obitelji. I gotovo da nema ni jedne od njih, u kojoj netko nije ubijen ili stradao. Danas je objavljeno i kako je u afganistanskoj pokrajini Helmand ovaj svibanj bio za strane vojnike najsmrtonosniji od početka američke invazije u toj zemlji…..


UTORAK, 29. SVIBNJA

Jutarnja urednička i voditeljska smjena u redakciji 24sata televizije počinje izvještajima koji sa svih strana dolaze o novom potresu u Italiji. Informacije skupljam i s Twittera i Facebooka, talijanskih internetskih portala, čekamo da agencija Reuters objavi i prve videosnimke koje koristimo u Express vijestima koje vodim na svaki puni sat. Potres se osjetio snažno i u Sloveniji, koja evakuira škole uz talijansku granicu. Potres se osjetio i u visokim stambenim zgradama u Rijeci… U Vijesti uživo u 13.00 dolazi mi kao gost novinar Vilim Cvok, jedan od autora knjige "Hrvatska mafija - od postanka do danas" koja je upravo otisnuta. Vilim dolazi, maše s knjigom ulazeći u redakciju i dobacuje mi: "Ti si na strani 47."…. Razgovaramo uživo u studiju i o tome kako su upravo novinari, posebno devedesetih, gotovo jedini otkrivali nove činjenice o postojanju i djelovanju kriminalnog podzemlja u Hrvatskoj. I često i sami bili mete prijetnji ili napada koji, gotovo u pravilu, nikada nisu bili otkriveni. I sam sam dva puta na sudu bio optužen za klevetu od ljudi koji su kasnije pravomoćno osuđeni. Prvi put tužio me Hrvoje Petrač koji je kasnije osuđen za otmicu sina generala Zagorca. A zatim i Ivica Raić. Zbog Ivice Raića bio sam suspendiran i smijenjen svojevremeno iz emisije "Otvoreno" na HTV-u. Ivica Raić nešto kasnije bio je uhićen i osuđen zbog ratnih zločina u BIH pred Haškim sudom….

SRIJEDA, 30. SVIBNJA

U srijedu ujutro pratimo iz sata u sat vijesti iz Londona prema kojima je britanski Vrhovni sud donio odluku o izručenju osnivača Wiki- Leaksa Juliana Assange Švedskoj, koja ga traži zbog ispitivanja u slučaju u kojem ga dvije djevojke terete za seksualno napastovanje. Vrhovni sud podijelio se u svojoj odluci, pet sudaca bilo je za izručenje, dvoje protiv. Assangeu, koji je zakasnio na izricanje presude, sada ostaje vrlo malo vremena, i vrlo malo pravnog prostora. Ostaje mu samo Europski sud za ljudska prava, no čini se da je pitanje izručenja sada samo pitanje trenutka. Istodobno, početak suđenja pred vojnim, prijekim sudom u Americi čeka Bradleya Manninga. Mladi američki vojnik koji je služeći u Iraku s vojnih sigurnosnih i zaštićenih servera skinuo gotovo 70 tisuća dokumenata koje je dostavio upravo Assangeu. I učinio njegov WikiLeaks najvećim ikada poznatim izvorom svjetskih vojnih i diplomatskih tajni. Manningu, koji je prošao torturu američkih vojnih samica i ispitivanja prijeti smrtna kazna zbog 22. točke optužnice, među kojima su i one za vojnu izdaju i pomaganju neprijatelju u ratu. Pripremajući se i pišući vijesti o cijelom slučaju, čitam i tekst u Britanskom Guardianu koji donosi razgovor s njegovom ostarjelom ujnom koja ga je uspjela posjetiti u zatvoru. I koja mu redovno donosi knjige po njegovom izboru. Među njima, jedna od posljednjih koju je tražio bio je "Rat i mir"… Rat, koji američka politika nije uspjela dobiti na terenu u Afganistanu i Iraku, je istodobno i rat u kojem će dvije žrtve zasigurno biti i Assange i WikiLeaks i Private Bradley Manning…

ČETVRTAK 31. SVIBNJA

Dan u kojem se još jednom otvara rasprava o HRT-u, novom Zakonu, ali i stanju u javnom televizijskom servisu. HRT sada pratim s nostalgijom, tužno, ali čini mi se kako puno više pratim tekstove o HRT-u od samog televizijskog programa… Potpuno je nevjerojatno da najbolji ljudi koje HRT ima zapravo ne rade, ili imaju priliku vrlo malo raditi… Zapravo, šaleći se, nisam siguran je li to HRTov ili moderni, neoliberalni korporacijski problem onih koji rade na drugim, privatnim televizijama… Jer tamo se radi puno, puno više…Ovaj četvrtak je dobar primjer. Radim vijesti u 16.00. Središnje Vijesti u 18.00. Veliki razgovor s ministrom financija Slavkom Linićem u 18.30. Zatim svoju autorsku emisiju "60 minuta" u kojoj, u velikom televizijskom intervjuu poslije dugo vremena, govori bivši predsjednik Stjepan Mesić. O Karamarku i razlozima razlaza Mesić govori vrlo oprezno, ali odmah zatim i dodaje kako je prema njegovom sudu Karamarko jedan od onih ljudi koji ne razumiju što se zapravo dogodilo u 2. svjetskom ratu i tko je bio pobjednik, a tko gubitnik… Čitam već i prve reakcije na razgovor s Linićem koji prvi put otvoreno progovara kako je upravo Ina jedan od najvećih problema koje ima premijer Milanović. Jer, tvrdi Linić, mora donijeti odluku hoće li se boriti za Inu kojom potpuno upravljaju Mađari…Ili usprkos stavu EU ipak inzistirati na ulasku ministara u Nadzorni odbor te kompanije i time pokazati kako se odluke donose u Zagrebu, a ne u Bruxellesu… Pripremam te izjave za kasne večernje Vijesti u 22.00 koje vodim već potpuno na kraju snaga…. Čekam onaj čarobni trenutak kad se na prompteru "kamere 2", pojavi rečenica: "Vrijeme će sutra biti..." Laku noć. I sretno.

PETAK, 1. LIPNJA

Službeno smo u recesiji. Neslužbeno, u njoj već živimo dvadesetak godina. Pripremam se za veliki razgovor uživo u studiju s prvim potpredsjednikom vlade Radimirom Čačićem. Na svim portalima i danas je osvojio zavidno visoka mjesta naslovima koji prenose njegov današnji ispad na Nacionalnom savjetu za obrt i poduzetništvo: "Za sve treba vremena, a za medijski dječji vrtić ja više nemam živaca", ispalio je Čačić na pitanje kada će konačno krenuti velike investicije. Spremam listu s pitanjima iako znam da je s Čačićem uvijek sve neizvjesno. Na prethodnom dogovorenom intervjuu povodom 100 dana Vlade jednostavno je - otkazao dolazak. Njegov je medijski stožer bio uvrijeđen i neugodno iznenađen činjenicom da su uz Čačića u studiju trebali sjediti i predstavnici sindikata. I danas kasni. Već sjedim u studiju i Vijesti u 18.00 se bliže kraju, kad konačno, u posljednji trenutak, ulijeće u studio.

SUBOTA, 2. LIPNJA

Dan koji pripada mojem sinu Leonu. Sjajan i zgodan gimnazijalac koji čita Ilijadu, ali i prati i komentira sve s novinskih naslovnica. Ima sjajan smisao za humor i uvijek se sjajno zabavljamo komentirajući stvari iz medija. Smije se i najavljuje mi još jednu borbu s bežičnom internetskom vezom na njegovom računalu. Svakih nekoliko mjeseci nešto se čudno dogodi i onda obično satima traju postupci resetiranja svih postavki, ponovnog aktiviranja i očekivanja da sve ponovo proradi. I svaki, baš svaki put dogodi se isto… Jer i ovog puta i oboje se smijemo jer ne znamo kako i zašto, ali u jednom trenutku sve ponovo proradi… Leon već iskusno odmahuje rukom i smijući se izgovara "Ah to su ti Windowsi". Na što ga je uvijek dočekam istom rečenicom "Zato svi i prelaze na Mac OS".

NEDJELJA, 3. LIPNJA

Propustio sam prošle večeri koncert Zadruge u Zagrebu. Jednog od rijetkih i posebnih proizvoda koji dolaze iz Hrvatskog Zagorja. Prekrasnog dijela Hrvatske koji tek treba biti otkriven. Izgubljen devedesetih, kada su redom propadale zagorske tekstilne industrije koje su zapošljavale tisuće ljudi. Jednu od najpotresnijih priča u svojem novinarskom poslu nisam snimio na ratištima. Snimio sam je u Krapinskoj tekstilnoj tvornici koja je devedesetih prestala s proizvodnjom jer joj je novi vlasnik, lokalni čelnik HDZa, inače veterinar po struci, isključio struju i vodu i to dok su radnici još bili za svojim strojevima. Imao je plan!!! Kako je tvornica u blizini granice sa Slovenijom, odlučio je da mu radnici ne trebaju! Želio je samo dvorište i hale kako bi ih pretvorio u carinsko skladište i iznajmljivao prostor. Tekstilni strojevi više nikada nisu bili pokrenuti, a plan s iznajmljivanjem je - propao. U tamnim i mračnim halama snimio sam možda najbolji televizijski kadar u svojem životu. Supružnici, koji su 35 godina proveli radeći u tvornici, nekoliko godine poslije zatvaranja prvi put su posjetili svoje strojeve. Plačući, prstima su brisali debeli sloj prašine koji se skupio i tražili mjesto na kojem su na tim istim strojevima, davno, urezali imena i godinu rođenja svoje troje djece… Sjećajući se svega toga, posjetio sam danas i svoje roditelje, Anu i Antuna u Zaboku. Antuna, koji je i danas najbolji majstor za drvo kojeg znam. I Anu koja je u školi kao učiteljica naučila čitati i pisati stotine djece. A danas, priprema najbolje kolače…Pruža mi ih spakirane za Zagreb. I to toliko puno da nema šanse pojesti ih sljedećih tjedan dana….

Vezane vijesti

Tihomir Ladišić - ratni pustinjski reporter nova zvijezda kablovske

Tihomir Ladišić - ratni pustinjski reporter nova zvijezda kablovske televizije

“Još 1991. na Baniji shvatio sam da mogu raditi ovaj posao, u stanju sam zadržati pribranost, paziti na svoju sigurnost i osjećaje ljudi s kojima… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika