Srećko JurdanaDok zemlja propada – najveće stranke bave se svojim kongresima, što bi iskusnije promatrače moglo podsjetiti na epohu velmože Broza, poznatog kao drug Tito, koji je također volio partijske kongrese nuditi kao odgovor na krizu. Irelevantno od historijskoga ironiziranja, jasno je da u HDZ-u i SDP-u vlast nastoje učvrstiti dvojica poletnih ekonomskih nevježa koji viškom ambicija pokušavaju nadoknaditi manjak programa, i suočavaju se pri tom s unutarnjim otporom. Zoran Milanović, na primjer, u predsjedništvu stranke nije uspio pozicionirati neke svoje ljude od povjerenja, što se među esdepeolozima tretira kao signal da njegov utjecaj nije bezgraničan. Otpali su zaslužni kadrovi Josip Leko, Nenad Stazić, Šime Lučin, kao i benigni riječki gradonačelnik Vojko Obersnel. Osim svježe ministrice okoline Mirele Holy i ministra poljoprivrede Tihomira Jakovine za kojeg se otkrilo da je u ratu bio pripadnik ozloglašene sisačke postrojbe specijalne policije, u stranačkom outu ostao je i ministar današnje policije Ranko Ostojić, Milanovićev tradicionalni favorit.

Nesuvisle dosjetke najdražeg gosta

Gospodina Ostojića publika pamti iz vremena kad je – boreći se protiv Keruma za položaj splitskoga gradonačelnika – mahao jeftinom folklornom parolom "Nisam ovca da me vodi čoban", koja je dijelom bila i uzrok njegovoga tadašnjeg poraza. Danas se pokazuje kao solidan ministar, policija je očito njegov milje i zašto ga SDP-ovi delegati guraju na marginu, stvar je za analizu. U svakom slučaju, premijer Milanović može to shvatiti kao upozoravajuću poruku. Značenje situacije pokušao je minorizirati veličanjem ljepota demokracije i fair-playa – "Shvatite to sportski" – no ostao je kod promatrača Nachgeschmack da se u SDP-u ispod površine zbivaju nekakve turbulencije i da Milanovićev autoritet možda nije bezuvjetan. Pitanje je koliko na taj autoritet utječe neizbježna partnerska pojava Radimira Čačića, koji se po zadnjim redovnim anketama zatekao na pola koraka iza Sanadera kao drugi najnegativniji političar u Hrvatskoj. Na konvenciji SDP-a gospodin Čačić nastupio je k. g. (kao gost, najdraži gost - može se dodati) i posegnuo je po običaju za verbalnim dosjetkama u kojima se potvrđeno snalazi kao slon u staklani. Spomenuo je "početak serije pobjeda", pozivajući se na "Casablancu", iako se u filmu "Casablanca" radi o "početku jednog divnog prijateljstva", i premda se u odnosu SDP-a i HNS-a teško može govoriti o bilo kakvom početku. U koaliciji su već godinama, zajedno su dobili izbore i figura s "Casablancom" bila je možda primjenjiva u trenutku kad su tu koaliciju stvarali, a danas je potpuno besmislena. Pored trivijalne verbalistike, gospodin Čačić uspio je u kongresnome nastupu reafirmirati svoj ekonomistički redukcionizam koji kao da je preuzet iz ideograma Ante Markovića, posljednjeg premijera Jugoslavije. Politiku je definirao kao "mjerljivu disciplinu", koja se "na kraju mandata mjeri porastom BDP-a, zdravljem ekonomije i postotkom realizacije korištenja EU fondova". Dodao je u propagandističkome stilu kako "ne vidi ni jedan razlog za neuspjeh vladajuće koalicije", "ni jedan razlog da ne postignemo rezultat i da to ne bude dobro ili vrlo dobro ocijenjeno od naših građana". "Odlično bi bilo pretenciozno", pokušao je u zaključku prodati humor, što je navika od koje ga očito nitko i ništa ne može odvratiti. Čačićeva usiljeno optimistička ekonometrija nema nikakve suptilnije veze s hrvatskom konfliktnom zbiljom i Zoran Milanović – kao političar općeg tipa – morao bi prepoznati činjenicu da je takvom jednostranom pristupu nacionalnoj problematici potreban kontrolni mehanizam, koji može osigurati jedino SDP.

Milanovićev odmak od Račanovog 'poštenja'

Gospodin Milanović dao je u svom govoru naslutiti da razmišlja o kulturologiji, a ne samo o ekonomskoj neefikasnosti nacije. Spomenuo je nužnost odbacivanja nepotističkoga mentaliteta ili "rodijačke države" i usmjerio pažnju na hrvatsku iznimnu regionalnu raznolikost, sugerirajući između redaka da se ona može odražavati kao politički problem. Da je izravnije i snažnije adresirao te fenomene, ostavio bi kvalitetniji dojam. Izbjegavanje kategoričnosti ili sklonost relativizaciji, međutim, kroničan je Milanovićev problem. I kad je nedavno zabranjivao ustaški skup u Zagrebu, za svoj logičan postupak nudio je kenjkava opravdanja. Na planu pribjegavanja dosjetkama Milanović je ispao za nijansu napredniji od Čačića, poručujući kako "nikada za sebe ne ćemo govoriti da smo pošteni jer onaj tko za sebe stalno govori da je pošten, uskoro počinje govoriti – neka institucije rade svoj posao". Ta skromna duhovitost ujedno je i povijesni odmak od parole "Pošteno, gospodo", s kojom je SDP uporno pokušavao fascinirati naciju u Račanovo vrijeme. Uspoređujući Europu s nekadašnjom Jugoslavijom, gospodin Milanović izveo je dubiozan zaključak kako se u Jugoslaviji jaz između siromašnih i bogatijih nije smanjivao unatoč fondovima za nerazvijene, dok se u EU događa suprotno: taj jaz je sve manji. Po čemu ? Vladari Europe - Njemačka i Francuska - uz tihu suglasnost mnogih drugih, već gotovo otvoreno traže način kako da Grčku izbace iz unije i stvore upozoravajući primjer za sve nedisciplinirane ekonomije mediteranskoga pojasa koje, po obrascu Jugoslavije, žele preživjeti na račun "fondova za nerazvijene". Tretiranje Europe kao ekonomskoga kontrapunkta Jugoslaviji vrlo je usiljeni način lokalnoga poticanja europskih sklonosti.