Suradnicima se mogu iskazati jedinim autoritetom koji posjedujem, a to je vlastiti primjer u svakodnevnom raduPrema mišljenju stručnjaka Marko Turina već dvadesetak godina spada među nekoliko najvećih svjetskih kardiokirurga. Zagrepčanin koji unatoč tomu što je bio vrhunski student, zbog partijske kvalifikacije da je buržuj nakon diplome nije vidio perspektivu u Jugoslaviji tako da od 1964. radi u Sveučilišnoj bolnici u Zurichu. Godine 1985. postao je ravnatelj i prvi kirurg tamošnjeg Centra za bolesti srca i krvnih žila, a na takvom su položaju stranci rijetko. Turina spada među najznačajnije svjetske kardiokirurge – prvi je u svijetu konstruirao, a potom klinički primijenio umjetno srce izvan grudnog koša, prvi je operirao urođenu srčanu manu na novorođenčetu starom jedan dan, a prije dvije godine obavio je operaciju uz pomoć robota, što je također predstavljalo inovaciji u medicini. Dnevno obavlja nekoliko operacija i to na švicarski racionalan način. Najteži dio operacije obavi sam, a dok asistenti dovršavaju , on već u drugoj dvorani operira novog pacijenta. Do sada je obavio nekoliko stotina transplantacija srca, i premda odbija govoriti o bilo kojem pacijenatu, zna se da je upravo Turinu odabrao čuveni Christian Bernard, kada je išao na operaciju srca. Da bi obavio sve što treba, Marko Turina je svaki dan na klinici od 7 ujutro do 9 sati navečer. Jedini hobi za koji javnost zna je pilotiranje zrakoplovom “Piper Pa-28”, iako će tijekom razgovora naglasiti da posljednjih godinu dana nije pilotirao zbog nedostatka vremena. U prosjeku jednom mjesečno dr. Turina dolazi u kliniku Magdalena u Krapinskim Toplicama gdje cijeli vikend operira. O tempu kojim živi govori podatak da je prošli petak ujutro, u društvu supruge i dvojice sinova, doletio unajmljenim zrakoplovom u Zagreba te u Magdaleni obavio dvije operacije i u šest poslije podne već su bili na putu za Zurich. Stručni ugled Marka Turine i košta. Njegove operacije u “Magdaleni” stoje oko 15.000 eura, odnosno dvostruko skuplje od ostalih kardiokirurga u toj ustanovi. Za optimiste može biti utješno saznanje da je to ipak dvostruko jeftinije nego kada istu operaciju obavi u svojoj zuriškoj klinici.
NACIONAL: Kardiokirurgijom se bavite od 1964. Koliko je ovo područje medicine napredovalo u posljednja četiri desetljeća? – To su nevjerojatne promjene, gotovo neprepoznatljive, kao da nije riječ o istoj disciplini. Kada sam se 1964. počeo baviti kardiokirurgijom ona se još uvijek nalazila u pionirskom razdoblju karakterističnom po visokoj smrtnosti pacijenata. Danas su to skoro rutinske operacije za koje kroz nekoliko godina možete izobraziti svoje suradnike i od njih napraviti odlične kirurge. Jednostavno govoreći ovo je područje doživjelo pravu revoluciju. Danas možete planirati operacije, predvidjeti potencijalne rizike tako da cijela operacija bude rutinski postupak. Dat ću vam i primjer za to što govorim, prošle je godine na klinici u kojoj radim u Zurichu mortalitet na koronarnoj kirurgiji iznosio 0,8 posto, što znači da nije preživio samo jedan od otprilike 120 pacijenata.
NACIONAL: Kolika je bila smrtnost kada ste se počeli baviti koronarnom kirurgijom? – Koronarna kirurgija započinje negdje krajem 60-tih godina, i razvijala se u sedamdesetima. U to vrijeme mortalitet je bio 4-5 posto, znači nekoliko puta veći nego danas.
NACIONAL: Premda ste ostvarili zapaženu znanstvenu karijeru vi ste Jugoslaviju napustili na neki način kao politički emigrant. Glavna zamjerka tadašnjeg režima bilo je vaše buržujsko porijeklo? – U stvari Partija mi je napisala lošu karakteristiku, a u takvim okolnostima ne bih nikada mogao postati dobar liječnik. Bio je to tajni dokument koji je imao svaki student i na temelju njega su vam mogli uskratiti stipendiju ili vas poslati raditi u neko manje mjesto. Zanimljivo je da neki od tadašnjih rukovodilaca koji su napisali moju karakteristiku još uvijek “vedre i oblače” u Hrvatskoj, ali više nama smisla pričati o prošlosti. Iskreno sam mrzio komunizam i mislim da je on Hrvatsku bacio strašno unazad. Zbog svog porijekla, nakon što sam diplomirao, poslan sam u vojsku u Banja Luku kao običan vojnik i bio mi je onemogućen odlazak u sanitetsku podoficirsku školu u Beogradu. Tada sam shvatio da za mene nema budućnosti u Jugoslaviji i odlučio sam otići u inozemstvo. U vojsci mi je bilo užasno jer sam bio u posve neprirodnom okruženju gdje je od 80 ljudi u četi, njih 70 bilo nepismenih, bili su to ljudi koji nikada nisu vidjeli vlak, jednostavno, jedan potpuno drukčiji svijet od mojega. Smjestivši me u takvo okružje režim mi je dao do znanja da više tu nemam što tražiti.
NACIONAL: Nakon odsluženja vojnog roka otišli ste u Švicarsku? – Olakšavajuća okolnost bila je ta što sam još kao student praznike provodio u Švicarskoj, pa su mi još tada predlagali da se vratim kada diplomiram. Zato nakon Banja Luke nisam imao nikakvih dilema što želim i odmah sam otputovao u Švicarsku. Osim toga, imao sam i malo sreće. Bilo je to vrijeme kada se teško dobivala putovnica, međutim, gospođa koja je stanovala preko puta moje obitelji bila je prijateljica šefa Udbe za Hrvatsku i pomogla mi je da dobijem dokumente potrebne za odlazak.
NACIONAL: Da li mislite i nakon toliko vremena provedenog u inozemstvu, da morate biti tri puta bolji od domaćih stručnjaka da biste napredovali u struci. – I dalje mislim jednako. Naravno, danas ja kao vrhunski kardiokirurg imam odličan status i jako me uvažavaju, ali doći do tog položaja zaista je teško, a strancima još teže.
NACIONAL: U listopadu 1998. prvi ste na svijetu ugradili umjetno srce jednom 19-godišnjaku iz Švicarske. Na koji način funkcionira umjetno srce? – Rad na razvoju umjetnog srca traje izuzetno dugo. Još 1969. boravio sam u Americi i sudjelovao na projektu za izradu umjetnog srca u koji je tadašnja američka Vlada ulagala izuzetno velika sredstva. Umjetno srce koje smo ugradili jedno je od najboljih na svijetu, a rezultat je tridesetogodišnjeg rada na tom projektu.
NACIONAL: Prošle godine su u Americi ugradili umjetno srce jednom pacijentu, međutim čini se da tamošnji projekt nije uspio u potpunosti? – To je drugačija situacija jer su tom pacijentu potpuno maknuli njegovo srce, i ugradili mehaničko. Međutim, u takvim operacijama rezultati su daleko od dobrih, jer je ostala velika stopa smrtnosti. Zbog različitih postoperativnih komplikacija nekoliko je pacijenata umrlo u roku od par mjeseci nakon operacije. Zato se danas ne mijenja cijelo srce već se ugrađuje uređaj koji zovemo “umjetno srce”. Naime, najčešće je dovoljno promijeniti samo pacijentovu lijevu klijetku, što je dobro, jer ako dođe do nekakvih komplikacija, ostaje vam vlastito srce kao svojevrsna rezerva. Umjetno srce je svojevrsna pumpa veličine palca. Priključi se na lijevu klijetku, i krv se pumpa u aortu, sve u svemu, radi se o relativno jednostavnoj napravi. Zanimljivo je kako je realiziran ovaj izum. Prije više godina stručnjaci NASA-e slične su pumpice koristili za precizno ubrizgavanje raketnog goriva u svemirske letjelice. Netko je s takvom napravom došao u Houston poznatom američkom kardiokirurgu Michaelu De Bakeyu i sugerirao mu da je iskoristi kao umjetno srce. De Bakey je pristao i poslije desetogodišnjeg istraživanja konstruirali su umjetno srce koje je sada u kliničkoj upotrebi.
NACIONAL: Koliko ste transplantacija srca obavili u dosadašnjoj karijeri? – Više od 300, no tu su uključeni cijeli timovi. Najčešće obavim najteži dio posla, a za ostalo se pobrinu moji suradnici, dok do kraja ostajem samo kod najtežih slučajeva kao što je ugradnja umjetnog srca. Prvu transplantaciju obavio je Christian Bernard u Južnoj Africi 1967. godine, dok je moj šef dr. Seening 1969. obavio dvije transplantacije. U to sam vrijeme bio njegov najmlađi asistent i sjećam se da ta dvojica pacijenata nisu dugo živjela. Prvi je umro nakon šest tjedana a drugi nakon tri mjeseca, međutim u oba slučaja smrt je nastupila zbog problema s imunitetom, a ne našeg lošeg rada. Danas je situacija sasvim drukčija. Recimo, u mojoj klinici u Zurichu, statistički gledano, kada vam transplantiramo srce, imate 88 posto izgleda da preživite prvu godinu nakon operacije, a da ćete živjeti još najmanje pet godina šanse vam iznose 75 posto. Slične rezultate ima još dosta svjetskih klinika, i to su puno bolji rezultati od onih u liječenju karcinoma.
NACIONAL: Takvi rezultati mogući su samo u dobro uređenim, ali i izuzetno skupim državama. Ne mislite li da se stvara nepravedan sustav u kojem jedino bogati i platežno sposobni mogu računati na vrhunski medicinski tretman, dok ostatak planete može samo moliti za zdravlje? – Medicina je danas strašno skupa, no zauzvrat je i znatno bolja nego što je nekad bila. Pogrešno je misliti da svatko ima pravo na sve, i zato svakom građaninu treba kazati da mora štedjeti za vlastito zdravlje. Razumije se da niste bolesni kada imate 20, 30 ili 40 godina, ali kada pređete 50-tu počinju se javljati neka oboljenja. Za to razdoblje treba štedjeti još od mladosti, a ne da kao tridesetogodišnjak vozite skup auto i ljetujete na Mauriciusu, i istovremeno očekujete da će vam država morati pružiti najbolju njegu kad se razbolite u 65-oj. Činjenica je da je medicina jako skupa i zato se ljudima treba jasno reći da dio svojeg dohotka moraju uložiti u medicinske troškove. Ljudi u Hrvatskoj još uvijek misle da medicina ništa ne košta, i takvo razmišljanje treba promijeniti.
NACIONAL: Koliko koštaju operacije koje obavljate u Švicarskoj? – Kada biste došli u Zurich na operaciju koronarnog premoštenja kao privatni pacijent, operacija bi vas koštala između 45.000 i 50.000 franaka. Ista operacija u Krapinskim Toplicama stoji od 12.000 – 15.000 franaka, što je i logično s obzirom na lošiji standard života u Hrvatskoj.
NACIONAL: Poznata je vaša metoda kada da na operaciji obavite najvažniji dio posla, a ostatak prepuštate studentima dok vi prelazite u drugu dvoranu operirati sljedećeg pacijenta. Je li takvo žurno operiranje normalna stvar u kardiokirurgiji? – Jest. Da radim drukčije vrlo loše bih koristio svoje dragocjeno vrijeme. Ali osnovni dio posla, a to je operacija na srcu gdje se radi o životu ili smrti, radim uvijek sam. Sve iza toga je stvar rutine koju mogu dovršiti moji suradnici.
NACIONAL: Jedna od stvari koje su vas proslavile bila je i operacije urođene srčane mane na djetetu starom jedan dan. U čemu se razlikuju operacije male djece i odraslih pacijenata? – Operirati novorođenče je izuzetno specifično jer traži vrlo veliko znanje, specijalnu opremu, i iznimno obučenu ekipu suradnika. Danas je to posebni dio srčane kirurgije kojim se bavim sve rjeđe. Kada ugrađujem by-pass ,završetak operacije mogu prepustiti asistentima. Ali kod ovakvih operacija kirurg mora ostati do samog kraja, ponekad sve traje 7-8 sati i jako je naporno. Operacije urođenih srčanih mana intelektualno su veoma zahtjevne jer morate imati ogromno znanje, pa ne čudi da u ovo područje ulazi samo dio vrhunskih kirurga koji iza sebe imaju cjelokupnu izobrazbu u kardiokirurgiji.
NACIONAL: Koliko su napredovale operacije na fetusima o kojima su mediji pisali prije nekoliko mjesece? – To su još uvijek pokušaji koji nisu došli daleko. Koliko znam najviše operacija fetusa je bilo kod bubrežnih malformacija, a radilo se pomoću kateterske tehnike s valvulama. Kateter se uvodi kroz pupčanu arteriju te se pokušavaju obaviti operacije, no u ovakvim je operacijama smrtnost još uvijek jako velika.
NACIONAL: U čemu hrvatska medicina najviše zaostaje za svjetskom? – Mislim da je najveća razlika u tome što je u Hrvatskoj sve koncentrirano u Zagrebu, dok su u drugim državama vrhunski centri raspršeni diljem tih zemalja. U Italiji nije bitno hoće li vas operirati u Milanu, Raveni, Rimu ili Napulju, dok vas u Hrvatskoj mogu operirati jedino u Zagrebu. Gotovo je nemoguće obaviti zahvat iz koronarne kirurgije u Dubrovniku i Osijeku, a jako je teško i u Splitu. To nije dobro. Morat će se smanjiti razlika između Zagreba i drugih centara jer ide na štetu cjelokupnog sustava. Drugi veliki hrvatski problem je destimulativna politika prema kojoj su jednako plaćeni liječnici koji u četiri odlaze svojim kućama i kirurzi koji ostaju do kasno u noć brinući se o životima svojih pacijenata. U takvim okolnostima logično je da nitko neće ići u koronarnu kirurgiju jer nema nikakve stimulacije. Iz toga proizlaze i podmićivanja, plave kuverte i gomila loših stvari.
NACIONAL: Ima li podmićivanja u Švicarskoj? – Nema. Maksimalno što će vam se pokloniti je boca vina, ali to je gesta, a ne potkupljivanje. U Švicarskoj vrijedi pravilo čist račun, duga ljubav. Točno se zna koliko košta određena operacija. Pacijent plati račun koji ja i ne vidim, a zatim od bolnice za tu operaciju dobijem plaću prema zaslugama. Ja u Zurichu ne zarađujem loše, ali se nisam obogatio da bih mogao vile na moru ili u Alpama. Prije tridesetak godina moj je šef zarađivao zbilja velik novac, međutim danas više nije tako. Ako si vrhunski stručnjak možeš zaraditi više od drugih, no velik novac se više ne zarađuju u medicini.
NACIONAL: Kako iskorijeniti korupciju kada se hrvatski liječnici uzajamno štite čak i u slučaju smrti pacijenta zbog nečijeg nemara. – Medicinske greške postoje svuda u svijetu. Evo vam primjera. Kada sam 1985. preuzeo Kliniku u Zurichu u to vrijeme smo zbog pacijenata nezadovoljnih radom naših liječnika imali prosječno jedan sudski spor godišnje. Sada gotovo svaki tjedan dobivam pisma od odvjetnika koji zastupaju naše pacijente. Jednim dijelom to možemo povezati s činjenicom da su odvjetnici u medicini otkrili veliku mogućnost zarade, što je posebno rasprostranjeno u Americi, ali naravno i s liječničkim greškama koje se popnekad dogode. U Švicarskoj postoji tzv. sustav arbitraže, za slučajeve kada pacijent smatra da su liječnici loše obavili posao. Liječnička komora tada odabire dva eksperta koji provjeravaju sporni slučaj.
NACIONAL: Koji su najbolji kardiokirurški centri u svijetu? – Toga više nema, danas postoji niz klinika s vrhunskim osobljem i skoro je svejedno hoćete li otići u Zurich, Pariz, negdje u Englesku ili Njemačku. Amerikanci su vještiji od nas Europljana kada je u pitanju marketing i znaju sebi bolje napraviti reklamu. Ipak, treba priznati da su u SAD-u vrhunski centri: California u San Franciscu, UCLA u Los Angelesu, kao i klinike u New Yorku i Houstonu. Sve u svemu, podjednak je broj vrhunskih kardioloških centara u Europi i u SAD-u.
NACIONAL: Jedna od novina koju ste uveli prije dvije godine ,bilo je i operiranje uz asistiranje robota. Na koji način takav stroj sudjeluje u operacijama srca? – U stvari to nije robot nego telemanipulator. Kirurg više ne mora stajati čitavo vrijeme operacije nad pacijentom jer se kroz male rupice instrumenti uvedu u grudni koš, a vi onda sjedite desetak metara dalje i upravljate strojem. Kirurg vodi te instrumente kroz pacijentovo tijelo, a na ekranu gleda što se događa. Dobra strana ovog postupka je što svoje prste npr. pomičete tri centimetra, a instrumenti u tijelu se miču samo centimetar. To je prednost jer smanjuje opasnost od tremora kod kirurga, no nedostatak je što na ovaj način ne možete reagirati jednako brzo kao kad obavljate klasičnu operaciju. Takav stroj košta milijun dolara i mislim da će proći još dosta vremena dok ne postane uobičajena stvar u kirurškim dvoranama.
NACIONAL: Koliko traje radni dan šefa Klinike u Zurichu? – Uglavnom se budim oko šest i ako ne moram odmah otići na sastanak, najčešće sa suprugom joggiram u obližnjoj šumi. Oko sedam idem na posao gdje odlazim u vizite, operiram, posjećujem intenzivnu njegu, sudjelujem na sjednicama ili vodim predavanja na fakultetu. Navečer pogledam pacijente koje ću drugi dan operirati i kući stižem između pola devet i devet sati. Subotom radim manje, otprilike od osam do jedan poslije podne, osim ako ne moramo odraditi nešto što nismo uspjeli tijekom tjedna. To je teško, ali neophodno, jer bez predanosti u poslu nema uspjeha. Suradnicima se mogu iskazati jedinim autoritetom koji posjedujem, a to je vlastiti primjer u svakodnevnom radu.
NACIONAL: Imate li kakve hobije? – Ne poput nekih ljudi kojima recimo igranje golfa određuje cijeli život. Ali volim sa suprugom posjećivati kulturne događaje, takve stvari me odmaraju. Osim toga do prije godinu dana sam i pilotirao, ali sam zbog puno posla morao prestati.
NACIONAL: Zašto ste angažirani u Magdaleni, pretpostavljam da vam novac nije prevelik izazov? – Jednostavno sam im obećao da ću im pomoći da se razviju. Tu je u prvom redu riječ o emocijama. Rođen sam u Zagrebu, ovdje sam izučio medicinu i na ovaj način nešto vraćam Hrvatskoj. Znam da se u Magdaleni neću obogatiti, a i prilično je naporno doći iz Švicarske te cijeli petak i subotu operirati umjesto da se kod kuće odmaram ili čitam knjige. No veseli me što u Magdaleni mogu raditi na istom nivou kao u Švicarskoj, osim na dječjoj kirurgiji. Razlozi mojih dolazaka su emocije i ovdašnji uvjeti.
NACIONAL: Pitanje eutanazije posljednjih je godina jedna od najkontroverznijih tema u puno razvijenih zemalja. Kako vi, čiji posao uključuje i umiranje, gledate na nedavne odluke nizozemskog i belgijskog parlamenta o ozakonjenju ubojstva iz milosrđa? – Ne mogu podržati eutanaziju. Prvi ću podržati skraćivanje muka najtežih bolesnika kod kojih nema nikakve nade za izlječenje. Na njihov zahtjev možemo se dogovoriti o uskraćivanju daljnjeg liječenja, odnosno reducirati svu vrhunsku njegu koja uključuje medikamente, dijalizu, respirator ili umjetno srce. Ali to je sasvim druga stvar nego nekome dati špricu kojom ćete ga ubiti.
NACIONAL: Mislite li da biste zastupali isto stajalište da ste onkolog, a ne kardiokirurg? – Bio sam asistent na onkologiji i znam o čemu je riječ. Mislim da je humano bolesnicima dati visoke morfijske doze sredstava protiv bolova. Vjerujem da to nije čak ni u suprotnosti sa stajalištem Katoličke crkve. Sasvim je druga stvar moždani udar ili neurološka oboljenja, jer se u tim područjima medicina razvija jako brzo i oduzimanjem nade pacijentima može se napraviti veliku grešku. Ali ako kod karcinoma liječnik ne može izliječiti čovjeka, onda mu može pomoći dajući mu lijekove protiv bolova. Međutim, to nije davanje smrtonosne šprice koja me podsjeća na Drugi svjetski rat i naciste koji su se na sličan način rješavali ljudi koje se nisu uklapali u njihovu viziju svijeta.

RADNI DAN ŠEFA KLINIKE U ZURICHU
Budim se oko šest i najčešće sa suprugom joggiram u obližnjoj šumi. Oko sedam idem na posao, odlazim u vizite, operiram, posjećujem intenzivnu njegu, sudjelujem na sjednicama ili vodim predavanja na fakultetu. Navečer pogledam pacijente koje ću drugi dan operirati i kući stižem između pola devet i devet sati. Subotom radim manje, otprilike od osam do jedan poslije podne, osim ako ne moramo odraditi nešto što nismo uspjeli tijekom tjedna

CIJENA OPERACIJE KORONARNOG PREMOŠĆENJA
Kao privatni pacijent kod mene u Zurichu operaciju koronarnog premošćenja platili biste između 45.000 i 50.000 franaka: istu operaciju u Klinici Magdalena u Krapinskim toplicama zbog lošijeg standarda naplaćujem 12 do 15 tisuća franaka