Objavljeno u Nacionalu br. 342, 2002-06-05

Autor: Milivoj Đilas

Memoari udovice Fitzroya McLeana

Škotska lady koja obožava Tita i Mesića

Lady Veronica McLean (82), udovica Fitzroya McLeana, velikog Titovog prijatelja i diplomata čija je vojna misija 1943. bila odlučujuća za priznanje partizanskog pokreta, koja desetljećima dio godine provodi u svojoj kući na Korčuli, objavila je memoare 'Past Forgetting' u kojima opisuje svoje susrete s mnogim svjetskim državnicima, kraljevima i slavnim osobama te posebno sjećanja na Tita kojim je bila fascinirana

Veliki dnevni boravak kuće obitelji Maclean na Korčuli prepun je knjiga – na hrvatskom, engleskom, srpskom, francuskom, talijanskom… Izuzme li se beletristika, većina ostalih tematski je vezana za bivšu Jugoslaviju, Hrvatsku, Korčulu. Te je knjige Veronica Maclean brižljivo kupovala i donosila na Korčulu kako bi svatko od prijatelja i gostiju koji su ovamo svraćali – a u tridesetak godina bilo ih je na tisuće– mogao ponešto naučiti o povijesti “prekrasne zemlje i ovog prelijepog otoka”, kako ih ona opisuje. Nedavno, i ona je sama objavila novu knjigu. Nakon četiri knjige o kuhanju, koje su sve odreda bile nakladnički i kulinarski hitovi, te knjige za koju je intervjuirala sve svjetske kraljeve, u Londonu se nedavno pojavila knjiga “Past Forgetting”, memoari danas 82-godišnje Veronice Maclean.
Memoari su pisani jednostavnim i jasnim stilom, a prepuni su događaja za koje bi se moglo pomisliti da se uopće nisu dogodili, da su izmišljeni. No životi Veronice i njezina muža Fitzroya, diplomata, političara, vojnika, književnika i – više od svega – svjetskog putnika, po nekima i špijuna britanskog MI5, koji je preminuo prije šest godina, uistinu su bili takvi – prepuni pustolovina, ljubavi i nepredviđenih obrata. Bivša Jugoslavija, a nadasve njen predsjednik Josip Broz Tito, u njihovu su zajedničkom životu imali značajnu ulogu, a Veronica Maclean ne krije da je Tita obožavala: “Bio je diktator, surovi komunist, strašne su stvari učinjeno u njegovo ime. Ali sviđa mi se”, izjavila je nedavno za lifestyle prilog Financial Timesa.
“Prvi sam put posjetila Jugoslaviju davno, prije Drugog svjetskog rata, a uvijek s ponosom ističem i da sam to učinila prije svog supruga Fitzroya”, priča lady Maclean dok sjedimo u foteljama njezine korčulanske palače koju su kupili potkraj 60-ih i u njoj proveli, kako kaže, neke od najljepših trenutaka. “U rano proljeće 1939. prihvatila sam poziv svojih rođaka Sandy i Fanny Fraser i pridružila im se u uzbudljivoj botaničkoj ekspediciji Dalmacijom. Još u školskim danima nas smo tri skupljale divlje cvijeće i bile članice Britanskog društva skupljača divljeg cvijeća, a omiljena nam je knjiga bila ‘Illyrian Spring’ autorice Ann Bridge. Golicala nas je ideja da proputujemo cijelu Europu, sve do obala Jadrana, da zaplivamo u toploj vodi i posjetimo srednjovjekovne samostane te se eventualno odvezemo u planine Crne Gore. Uzele smo stari chevrolet i krenule na put, no zbog jake zime nismo mogle u Crnu Goru. Odlučile smo provesti Uskrs u Dubrovniku, posjetile katoličku i pravoslavnu uskrsnu ceremoniju, a u to su vrijeme u Dubrovnik doputovali albanski kKralj Zogu i kraljica Geraldina, koji su pobjegli pred talijanskom okupacijskom vojskom. Umjesto u Crnu Goru otišle smo na Korčulu. Imala sam tada 18 godina”, priča lady Maclean. Dok su je vozili od Dubrovnika do Korčule, mornari su je naučili “Ćiribiribelu ”, koja joj je do danas ostala najdraža dalmatinska pjesma i koju joj glazba uvijek zasvira kad se nađu u lokalu.
Fitzroy Maclean prvi je put posjetio Jugoslaviju u manje idiličnim prilikama. Premijer Winston Churchill predložio mu je da, umjesto u Grčku, otputuje u Jugoslaviju i vidi tko se uistinu bori protiv Nijemaca, “da vidi tko ih je najviše ubio”, kako kaže lady Maclean. Bilo je to u vrijeme kad su antifašističke snage, pogotovo Britanija, još uvelike pomagale Draži Mihailoviću i njegovu četničkom pokretu, koji su se predstavljali kao jedine legalne snage što se bore za Kraljevinu Jugoslaviju, a ni sam jugoslavenski kralj Petar II. nije se u izbjeglištvu u Londonu opirao tom viđenju situacije. Tako se Maclean, koji je već imao bogato diplomatsko iskustvo iz Rusije, gdje je prisustvovao nekim od najgorih Staljinovih čistki, 1943. našao u Drvaru, u Titovu štabu. Zahvaljujući njegovim izvještajima koje je slao u London, jugoslavenski partizani predvođeni Titom prepoznati su kao jedine antifašističke snage na području Jugoslavije. Ipak, iako profesionalni diplomat i iznimno pažljiv u biranju izraza, Maclean je tim izvještajima šokirao Engleze i savezničke snage, ali više od svega bilo mu je stalo do istine. Prijateljstvo s Titom stvoreno od 1943. do 1945., koliko je Fitzroy Maclean kao šef savezničke misije boravio pri Vrhovnom štabu NOV i POJ, produžilo se i nakon rata, sve do Titove smrti. Njemački desant na Drvar prisilio je Macleana i njegove suradnike da zajedno s Titom hitno napuste grad koji je kratko vrijeme bio u rukama partizana. Maclean je, noćima se prebacujući preko njemačkih linija i visokih brda, napokon stigao do Baške Vode, gdje ga je čekala ribarska brodica koju su mu osigurali partizani. Bila je noć i on je, umoran, zaspao. Kad se rano ujutro probudio, ugledao je stari grad Korčulu, okupanu zrakama ranojutarnjeg sunca. Potkraj 60-ih, kad su Veronica i Fitzroy Maclean odlučili da ljeta više ne mogu provoditi u hladnoj i vlažnoj Škotskoj, Dalmacija im se nametnula kao logično rješenje. Potražili su kuću između Dubrovnika i Cavtata, ali im je stari Fitzroyev ratni prijatelj Rafo Ivančević rekao da se u Korčuli, odmah pokraj katedrale, prodaje Palazzo Boschi, čiji su vlasnici odselili u Kaliforniju. Vidjevši palaču, bez imalo su je kolebanja kupili.
“Kad smo ušli u kuću”, prisjeća se lady Maclean, “na krevetu smo zatekli staru gospođu, svu u suzama. Fitz ju je upitao zašto plače, a ona mu je rekla da su ona i njena djeca u kući samo stanovali, a sad kad je prodana, moraju iz nje izići i ne znaju kamo će. Fitz je ostavio staricu i njenu familiju u prizemlju i dogovorio se da održavaju kuću kad mi nismo u njoj. Od sreće i nevjerice, Mami Katarini, kako smo je poslije zvali, ispao je rupčić na pod, a mi smo upoznali jednu od najvedrijih osoba, inteligentnu i zadivljujućeg karaktera, osobu kakvu samo privilegirani sretnici imaju priliku upoznati. Mame Katarine više nema, ali njena kći Ružica Napotnik nastavila je živjeti u prizemlju i održavati kuću kad nas nema.”
Godinama se pričalo kako je Tito, za sve što su učinili za Jugoslaviju, Macleanovima darova kuću na Korčuli. “Mi smo kuću kupili”, smije se lady Maclean, “a Fitz nikad ne bi prihvatio takav dar. Iako smo se sprijateljili, i Tito i Fitz imali su stroge stavove o tome dokud mogu ići u tom prijateljstvu. No Tito nam je, kad smo kupovali kuću, u jednoj pojedinosti ipak izišao ususret. Tadašnji zakoni nisu dopuštali da stranci posjeduju nekretnine u Jugoslaviji. Da bismo mogli kupiti kuću, Korčula je na trenutak proglašena slobodnim gradom, a Fitzroy i ja njenim stanovnicima. Nakon kupnje kuće zakon je vraćen u prijašnje stanje.” Bračni par proglašen je počasnim stanovnicima Korčule. Mnoštvo slika koje su zatekli u kući darovali su korčulanskom muzeju, a kako je kuća bila bez ijednog komada pokućstva, dovezli su ga iz Firence gdje su Macleanovi roditelji živjeli u vili.
Veronica Maclean rođena je 1920. kao četvrto dijete Simona Lovata, XVI. lorda od Lovata. Odrasla je u škotskom zamku od ružičastog pijeska, ponad rijeke Beauly, u bajkovitom svijetu kakav danas više ne postoji. Fitzroy Maclean bio joj je drugi muž. Prvi se put udala u kolovozu 1940., za četiri godine starijeg Alana Phippsa, mornaričkog časnika i sina britanskog veleposlanika u Njemačkoj i Francuskoj, s kojim ima dvoje djece, kćer Susan i sina Jeremyja. Godine 1943. javili su joj da Alana smatraju nestalim, vjerojatno poginulim u borbi kod grčkog otoka Lerosa. Mjesecima je živjela u uvjerenju da je živ. Čekajući ga, kao bolničarka proputovala je velik dio Europe, pomažući ranjenima na brojnim frontama. Potkraj rata srela je Roberta Cecila, svoju ljubav iz davnih dana, koji ju je upitao želi li se još uvijek udati za njega. “Gledajući jedno u drugo, nakon svih silnih godina tijekom kojih smo živjeli razdvojeni, znali smo da naša budućnost nije zajednička. Bilo je prekasno za nas. Strast i snaga mladenačke ljubavi sada je bila puko sjećanje, iako mi je jasno da tu ljubav nikada neću zaboraviti.”
Fitzroya Macleana upoznala je kao novopečena supruga Alana Phippsa, na koktelu koji je priredila lady Salisbury ratne zime 1941., u povodu sretnog povratka broda kojim je Phipps plovio. Kad ju je, nekoliko godina poslije, Maclean zaprosio, ona mu je predložila da mu, za prvo vrijeme, bude ljubavnica. “Ali na takvo što nije pristao i tako smo se 1946. vjenčali.” Kao njegova supruga upoznala je mnoštvo slavnih i bogatih, prijateljevala je s Winstonom Churchillom, bila u iznimno dobrim odnosima s Kraljicom Majkom sve do njene smrti, slaže se s Mickom Jaggerom, upoznala je Nikitu Hruščova i Jurija Gagarina, Waltera Cronkitea i Paula Newmana, sve poslijeratne američke predsjedničke obitelji i sve kraljevske dinastije svijeta. Gdje god je u svijetu postojala britanska ambasada ili misija, Fitroy i Veronica Maclean bili su dobrodošli prijatelji.
Pišući svoju knjigu o kraljevima i kraljicama, Veronica Maclean intervjuirala ih je sve osim nizozemske kraljice Beatrix i britanske kraljice Elizabete, jedinih dviju okrunjenih glava koje nikada ne daju intervjue. Godinu i pol putovala je svijetom ne bi li sakupila sav potreban materijal, ali danas, kad se prisjeća svih tih susreta, nikoga od kraljeva i kraljica ne bi mogla usporediti s Titom. “Tito sebe nije doživljavao kao kralja, iako mu to pokušavaju imputirati, ali imao je više moći i neusporedivo veći značaj nego većina kraljeva i kraljica koje sam upoznala. Međutim, Tito je bio sramežljiv, to je osobina koja me kod njega najviše iznenadila. Tolika moć, toliki utjecaj, a ipak sramežljiv.”
Titovu sramežljivost Veronica Maclean zapazila je već prilikom njihova prvog susreta, na Brdu kod Kranja. Maclean je putovao u Jugoslaviju da vidi što se događa s izbjeglicama iz Jugoslavije koji su i dvije godine nakon rata čekali u kampovima u Italiji i Austriji vize za Ameriku i Australiju, a njegov je zadatak bio da se s Titom dogovori što činiti jer je među njima bilo i pripadnika ustaškog pokreta. S Titom su bili i njegovi sinovi, Ranković sa svojom djecom, ali i brojni drugi čelnici Jugoslavije s obiteljima. Veronica i Fitzroy Maclean prespavali su u hotelu, a s Titom su se trebali sresti rano ujutro. “Do Tita su nas dovezli crnim autom koji je nekoć pripadao Goringu. Bila sam posve neprimjereno odjevena i, kako se vidjela nelagoda na mom licu, Titu je postalo nelagodno. Netko je donio toplo mlijeko i brandy, a kad smo nazdravili i kad sam počela govoriti mješavinom njemačkog i talijanskog za kućanice, sve se pretvorilo u dobru zabavu. Titove prirođene lijepe manire tomu su umnogome pripomogle, kao i mnogo puta poslije, na Vangi, gdje smo se često družili.” Za večeru im je poslužena kaša koju su s užitkom pojeli.
O Jovanki Broz, Titovoj posljednjoj supruzi koja i danas živi u Beogradu, bez dokumenata, Veronica Maclean priča vrlo malo: “Družile smo se na Vangi, gotovo uvijek u prisutnosti Vere i Vladimira Velebita, bliskih Jovankinih i Titovih prijatelja. Vera je mnogo pomogla Jovanki, koja potječe iz sirotinjske obitelji i postala predsjednikova supruga, a manire su joj bile nešto nezgrapnije nego što takav položaj iziskuje. Jadna Jovanka, zaista nije imala mnogo sreće. Osim što je njena briga za Tita i njegovo zdravlje bila iritantna, mislim da su je maknuli zbog veza s nekim generalima JNA koji su bili vezani za Udbu. Znam da su joj još tada ponudili kuću u središtu Beograda, ali je ona bila preponosna da je prihvati i našla se u situaciji koja do danas nije riješena.”
Svake godine nekoliko dana provede zajedno s obitelji Velebit u Malom Lošinju, a tako će biti i ove. Knjigu o Vladimiru Velebitu, “Svjedok povijesti”, koju je napisala Mira Šuvar, supruga Stipe Šuvara, još nije vidjela, ali se raduje da je netko zabilježio njegov bogat život.
Ljubav prema Korčuli Veronica i Fitzroy Maclean prenijeli su i na svoju djecu. Njihov sin James i Sarah Jansen, njegova prva supruga, umjetnica čija je majka organizirala najbolje londonske partyje a očuh bio financijski čarobnjak koji je male svote pretvarao u bogatstvo, vjenčali su se na Korčuli. Brak nije dugo trajao, ali Korčulani se i danas sjećaju slavlja Macleanovih. Posebnim letom JAT-a iz Londona je u Dubrovnik stiglo stotinu gostiju, stjuardese su gostima poslužile izvrstan šampanjac, dotad nezamisliv luksuz na JAT-ovim letovima. Uz još dvjestotinjak Korčulana, svadbeno je slavlje trajalo tri dana. Mladence je vjenčao don Ivo a cijeli je stari grad slavio s njima. Pila se travarica i domaće vino, jeli makaroni s pršutom i tradicionalni korčulanski kolači, a cijeli je hotel “Korčula” bio rezerviran samo za uzvanike. “Ave Maria” vježbala se tjednima, a umjesto svadbene glazbe u crkvi se u jednom trenutku zaorila – partizanska koračnica. Dan nakon vjenčanja, gosti iz Britanije zamoljeni su da sjednu u brod kojim su otplovili u Vigan, dok je u drugom brodu bila klapa Moreška koja ih je slijedila i zabavljala. Britansko visoko društvo sedam je dana uživalo u raskošima Jadrana i dalmatinskih specijaliteta.
Uz hotel “Korčula” Veronicu Maclean veže i anegdota iz davnih dana. “Kad sam prvi put bila u njemu, prije Drugog svjetskog rata, slomili smo kadu, ali nismo imali novaca i pobjegli smo. Godinama me to proganjalo i, kad smo već kupili kuću na Korčuli, otišla sam k direktoru kako bih napokon platila štetu koju sam počinila. Ne sjećam mu se više imena, ali rekao mi je da zaboravim na to, a zatim smo popili po travaricu i tako izgladili taj nesretni slučaj.”
Fitzroy Maclean imao je priliku upoznati trojicu vođa pod kojima nekadašnji jugoslavenski narodi nisu osjetili mnogo dobra – Franju Tuđmana, Slobodana Miloševića i Aliju Izetbegovića. “S Miloševićem se znalo na čemu ste, od prvoga dana bilo je jasno da on ne nosi ništa dobro. Za Aliju Izetbegovića bilo je jasno da se slučajno našao na čelu države, on nije bio nikakav vođa niti je imao ikakvu karizmu. A Franjo Tuđman je bio čovjek hladnih očiju i sklon pompi. Iako smo činili sve što je bilo u našoj moći da pomognemo ljudima u nevolji, nije bilo mnogo razumijevanja za naše inicijative.” Štoviše, unatoč konvojima pomoći za Hrvate koji su živjeli pod opsadom, mediji su Fitzroya Macleana optužili da želi obnoviti Jugoslaviju. A Maclean je, kao i sam Tito, znao da bez čvrste ruke Jugoslavija ne može opstati. Kad je počeo njen raspad, Maclean je dao sve od sebe da on bude što bezbolniji.
Kad govorimo o današnjim hrvatskim političarima, Veronica Maclean ne krije da obožava predsjednika Stipu Mesića: “Dao mi je odlikovanje u studenom kad je bio u Londonu i kad su me pozvali na prijem u veleposlanstvu Republike Hrvatske. Predsjednik Mesić obećao mi je prijem povodom objavljivanja knjige na hrvatskom, i to od njega očekujem kad je moj dugogodišnji korčulanski prijatelj Živan Filippi prevede.” Unatoč ljetima provedenima u Hrvatskoj, Veronica Maclean vrlo slabo govori hrvatski, tek pokoju riječ. “Mogu otići na večeru i sve ću razumjeti, ali bila sam lijena da naučim jezik.” No, kaže, naučila je mnogo o običajima, što je za stranca u nekoj državi mnogo važnije.

FITZROYU SAM PREDLOŽILA DA MU BUDEM LJUBAVNICA
Kad me je Fitzroy zaprosio, nisam znala što da mu odgovorim pa sam predložila da mu, za prvo vrijeme, budem ljubavnica: on je međutim to odbio tako da smo se ipak vjenčali i ostali zajedno do njegove smrti

KUPNJA KUĆE NA KORČULI
Iako nikakvi pokloni između Tita i Fitzroya nisu dolazili u obzir, kad smo kupovali kuću pomogao nam je tako da je privremeno Korčulu proglasio slobodnim gradom kako bismo mi kao stranci mogli kupiti nekretninu, što je onda bilo nemoguće

TITO JE BIO SRAMEŽLJIV
Nikoga od kraljeva i kraljica ne bi mogla usporediti s Titom: imao je više moći i neusporedivo veći značaj nego većina njih. Međutim, Tito je bio sramežljiv, što me je kod njega najviše iznenadilo – tolika moć, toliki utjecaj, a ipak sramežljiv

Vezane vijesti

'Nikolić - četnički vojvoda ili redizajnirani predsjednik?'

'Nikolić - četnički vojvoda ili redizajnirani predsjednik?'

Uoči inauguracije Tomislava Nikolića na mjesto predsjednika Srbije, novosadski Dnevnik objavio je osvrt bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika