Draga Glamuzina - Alergičan sam na svaku priču o pjesnicima kao na bilo koji način posebnim bićima.Žiri Ministarstva kulture ove je godine napravio presedan i godišnju nagradu Vladimir Nazor za književnost dodijelio pjesniku Dragi Glamuzini za njegovu prvu zbirku pjesama “Mesari”. Naime, nikad do sada najveća državna nagrada nije bila dodijeljena debitantu, dakle piscu koji je objavio samo jednu knjigu: obično bi laureat godišnjeg priznanja već imao iza sebe “sabrana djela”. U slučaju Drage Glamuzine, rođenog 1967. u Vrgorcu, žiri je, ne bez otpora, napustio taj tradicionalni pristup. Inače, zbirka poezije “Mesari”, koju je izdala Naklada MD, odmah je po izlasku iz tiska 2001. naišla na gotovo jednoglasnu pohvalu kritičara i pjesničkih autoriteta – svi su se složili da je riječ o izvrsnoj, zanimljivoj i provokativnoj poeziji, koja, prvi put u hrvatskoj književnosti, o ljubavnom trokutu i ljubomori progovara sasvim bespoštedno i otvoreno, sa svim psihološkim nijansama prikazujući ljubavni odnos dvoje ljudi ne samo kao nježno gugutanje nego i kao međusobno mrcvarenje u oporom i vrlo često žestokom ratu.

Ljubav nije idilično stanje: ljudi sa sobom nose slabosti, frustracije, perverzije i često zapadaju u najkompliciranije situacije. Zato je odnos muškarca i žene često sukob, mučenje, ali ja ne vidim ništa zanimljivijeKnjiga je prošle godine dobila Kvirinovu nagradu za najbolju zbirku pjesama, nekoliko mjeseci nakon izlaska već je bila prevedena na slovenski i objavljena u mariborskoj kući “Litera”, a pjesme iz knjige prevedene su i na engleski, njemački i makedonski.

NACIONAL: Vi ste prvi književni debitant koji je za knjigu dobio Nazorovu nagradu. Smatrate li to posebnim priznanjem?

– To mi svakako godi, jer je ta nagrada najveće književno priznanje u Hrvatskoj. Ne mogu reći da me iznenadila jer su tokom cijele godine kritičari, od kojih su neki bili i u žiriju, pisali jako pozitivno o mojoj zbirci. No, istodobno sam bio skeptičan jer sam znao da Nagrada Vladimir Nazor još nikada nije dodijeljena nekome za prvu knjigu.

NACIONAL: Jedan od vaših najozbiljnijih protukandidata bio je Miljenko Jergović. No, prevagnula je opcija onih članova žirija koji su tvrdili da se Nazorova nagrada ne dodjeljuje za minuli rad nego za knjigu. Očekujete li zbog takve odluke ljubomorne i zavidne reakcije?

– Od Miljenka Jergovića sigurno ne. Osim toga, znam da se njemu “Mesari” sviđaju. Uz Jergovićeva “Hauzmajstora Šulca”, u najužem izboru bila je i knjiga pjesama Jozefine Dautbegović “Božansaka televizija”. Meni su i jedna i druga knjiga jako dobre i sigurno ne bi bilo nezasluženo da su one dobile nagradu. Zanimljivo je da su u najužoj konkurenciji bile tri pjesničke knjige, jer se posljednjih godina mnogo govorilo o bumu i dominaciji proze u hrvatskoj književnosti, dok se poeziju zapostavljalo.

NACIONAL: U zbirci “Mesari” ljubav se opisuje kroz ljubavni trokut, ponegdje i kroz četverokut, što je za hrvatsku književnost provokativna tema. Koliko u knjizi ima autobiografskih elemenata?

– Danas se često govori o stvarnosnoj orijentaciji u suvremenoj hrvatskoj književnosti, ali to je ipak književnost, literarizirana stvarnost. U knjizi doista ima autobiografskih elemenata, ali tu su i priče ljudi koje poznajem, literarno iskustvo, kao i potpuno izmišljeni događaji. Sve to predstavljalo je građevni materijal koji je objedinjen u jednu priču. Bilo mi je važno da pjesme ne funkcioniraju samo samostalno jer sam u “Mesarima” želio ispričati ljubavnu priču koja, kao i svaka priča, ima svoj početak, razvoj i kraj, nekakav rezignirani povratak obitelji. Dakle, nisu samo pojedine pjesme narativne, nego i knjiga kao cjelina iznosi jednu priču, što je malo neobično za poeziju.

NACIONAL: Stječe se dojam da ljubav često prikazujete kao eksces, a žene kao pomalo histerične osobe koje žive pod stalnim utjecajem hormona. Je li to vaš idealan svijet?

– Ne! Ne mislim da je ljubav eksces, dapače. Živimo u vremenu u kojem su sve ideje, od ideoloških do estetskih, potrošene, i ljubav mi se čini kao jedna od rijetkih stvari koja nije izgubila važnost, premda se ljudi ni o njoj ne usuđuju govoriti bez zazora. No, ljubav, naravno, nije harmonično, idilično stanje. Vole se ljudi a oni sa sobom nose svoje slabosti, frustracije, perverzije, često nemaju novca i zapadaju u najkompliciranije situacije koje je teško razriješiti. Zato je odnos muškarca i žene često sukob, ponekad čak i mučenje, ali ja ne vidim ništa bolje i zanimljivije. Također ne mislim da su žene generalno histerične. Čini mi se da i muškarac i njegova ljubavnica u “Mesarima” reagiraju žestoko jer je veza koju su izgradili opsesivna, isključuje sve drugo, zasnovana je na ljubomori, na nerealnim zahtjevima koji nužno dovode do sukoba jer ih nije moguće ispuniti.

NACIONAL: Kako je na knjigu reagirala vaša supruga?

– Ona je moj prvi čitatelj, sve što napišem prva pročita i odobri ili vrati na doradu. Lada je cijelo vrijeme podržavala to što pišem i vjerovala u tu knjigu, pa se tako i ovoj nagradi veseli jednako ili čak više od mene.

NACIONAL: Koliko ste sočnim erotskim opisima namjerno željeli provocirati javno mnijenje i uzdrmati moralne tabue?

– Dok sam pisao nisam razmišljao hoće li to biti šokantno. Ja, zapravo, u tim opisima ne vidim ništa skaredno i nepoćudno. Ljudi doista tako žive i to rade, a meni se činilo da ne bih mogao opisati taj žestoki, opsesivni odnos dvoje ljudi ako bih zaobišao krevet. Mene je zanimala emocija koja stoji iza seksa, a ne seks sam, ali naravno da snažna erotska privlačnost utječe na tu emociju. Kad sam opisivao kako se ljubavni par iz “Mesara” ševi u parku, na klupi, na minus 5, ispred nekog starca, meni je bilo važno da čitatelji razumiju zašto to rade, da to logično slijedi iz svega onog što im se događa, a ne da opišem nešto škakljivo, zbog čega će se netko zgražati a netko sliniti. Sve kad bih i htio danas je teško pisati o nečemu što bi šokiralo čitatelje jer je u literaturi već sve napisano, čak i u Hrvatskoj, od kanibalizma i incesta, pa do svih mogućih seksualnih perverzija.

NACIONAL: Često ste koristili citate iz stripova, kazališnih predstava i filmova, a spominjali ste i piramide i Aleksandriju. Da li bježite od hrvatske stvarnosti ili vas to ne zanima?

– Ni jedno ni drugo. Kako se priča u knjizi razvija, stvarnost sve više ulazi unutra. Na početku je prisutna idealna situacija: dvoje ljudi se upoznaju i ne zanima ih ništa izvan njihovog odnosa. Ali s razvojem, u njega sve više prodire stvarnost, od koje se naravno ne može pobjeći. Na primjer, pojavljuju se vukovarski prognanici u hotelu u kojem se ševe, a tu je i taj Tuđman koji umire, dakle, surova hrvatska stvarnost. Ne mislim da je knjiga eskapistička, niti pišem o Aleksandriji zato što taj grad nosi neke romantične konotacije. U knjizi postoji cijeli niz pjesama koje se naslanjaju na filmove i knjige u kojima se opisuju slični odnosi kao što je i odnos o kojem pišem. Važna mi je bila ljubavna priča iz “Aleksandrijskog kvarteta” Lawrencea Durella, iz “Engleskog pacijenta” Michaela Ondaatjea, filmovi “Banović Strahinja”, “Rondo”, predstava “Alma Mahler”… Priče i ljubavni odnosi iz tih knjiga i filmova služe mi kao komentar, oni na neki način objašnjavaju i proširuju ono što se događa u mojoj knjizi.

NACIONAL: Stalno citirate mnoge pjesnike i pisce, od Raymonda Carvera i Lawrencea Durella do Borisa Marune. Tko je najviše utjecao na vas?

– Carver, posebno njegove pjesme, koje mi se sviđaju mnogo više nego priče. U pjesmi “Nešto galopirajuće” spominjem gotovo sve autore koje sam citirao ili spomenuo u knjizi, ali, budući da u drugoj strofi kažem: “noćas čitam Bukowskoga i želim napisati nešto poput njega”, mnogi su se kritičari zakačili za Bukowskog. On mi je zanimljiv, ali i presirov, preravan, kod njega mi nedostaje taj emotivni život. Updike, Durell i Ondaatje su mi važnijii. Što se tiče hrvatskih pjesnika, Boris Maruna i Ivan Slamnig.

NACIONAL: Kada ste zapravo počeli pisati pjesme? Jeste li već na početku pisali erotske stihove?

– Pjesme sam počeo pisati u srednjoj školi u Vrgorcu i već sam 1983. neke objavio u Poletu. Dakle, premda sam tek lani objavio knjigu, pjesme po časopisima objavljujem gotovo 20 godina. Osamdesete su bile godine kvorumaša pa su i moje pjesme bile takve – zasnovane na jezičnim igrama, neprozirne.

NACIONAL: Nekad se govorilo da su pjesnici čuđenje u svijetu, potom su postali angažirani intelektualci i na kraju savjest društva. Što su pjesnici danas?

– Alergičan sam na svaku priču o pjesnicima kao na bilo koji način posebnim bićima. Ima ih svakakvih, ali generalno, to su ljudi koji imaju sposobnost opisati neke zanimljive i važne životne stvari, koje je teško izraziti drugi jezikom. No problem je što previše ljudi piše, pogotovo poeziju, a velika većina toga ništa ne valja.

NACIONAL: Da li vas zanima društveni ili politički angažman, što mislite o aktualnim sukobima u Društvu hrvatskih književnika?

– Gotovo nitko od književnika mlađe generacije ne želi ući u članstvo DHK, a mnogi stariji su izišli iz njega jer se to društvo kompromitiralo devedesetih godina kad ne samo da nije reagiralo na najdrastičnija kršenja ljudskih prava, već je cijelo vrijeme podržavalo Tuđmanovu politiku. Ono više ne funkcionira kao središnja književna udruga pisaca, ali volio bih da ta udruga postane otvorenija i dinamičnija pa u ovom sukobu Slavka Mihalića i Dražena Katunarića za mjesto predsjednika DHK navijam za Katunarića. Ne zanima me izravni politički angažman, ali mislim da svaki razuman čovjek, pa tako i književnik, treba reagirati na događaje s kojima se ne slaže.

NACIONAL: Vaše pjesme su narativne i gotovo svaka od njih ima priču. Hoćete li ih pretočiti u prozu?

– Da, pišem roman u kojem ću proširiti priču iz “Mesara”. Neke pjesme iz ove knjige pretvorio sam u poglavlja tog romana.

NACIONAL: Da li ćete u romanu zasjeći svojim mesarskim nožem još dublje? Naime, priča “Slušaj kako puca staklo”, koja je objavljena u časopisu “Quorum”, upućuje na taj zaključak.

– Pa imat ću više prostora za to, ali da li će biti dublje, vidjet ćemo.

NACIONAL: Za hrvatsku se književnost tradicionalno kaže da je impotentna, čak uškopljena, naravno, ako se izuzme Milko Valent. Gdje ste vi u toj slici?

– Mislim da hrvatska književnost nije tako uškopljena kako se priča. Nije samo riječ o Milku Valentu, koji se pojavljuje u jednoj skarednoj epizodi u “Mesarima” – lupa spolovilom o stol – što je zapravo nekakva posveta njegovu buntovništvu koliko god ono ponekad bilo naporno. Boro Radaković, Zoran Ferić, Edo Popović također pišu prozu koja je veoma natopljena seksom a oni su danas središnja imena hrvatske književnosti. Osim toga, fakovcima se općenito prigovara da im je proza vulgarna i genitalna. Što se tiče moje knjige, Zvonimir Mrkonjić je u kritici napisao da se u “Mesarima” može pronaći “prava orgija spolnih pikanterija kakvu hrvatska poezija još nije vidjela”, ali, premda je u poeziji situacija doista bila malo čednija, ja se i tu mogu sjetiti Valentove “Poeme njenom anusu” ili “Rupe nad rupama”, pornografskih soneta Tonka Maroevića i Borivoja Radakovića, Milana Begovića… prema kojima su moji stihovi dječja igra. Mislim da je kod mene zanimljivije to što sam u središte knjige stavio ljubomoru, ne štedeći pritom nikog, dok je provokativnih erotskih stihova bilo uvijek.

NACIONAL: Jedan ste od urednika knjige “Hrvatska erotska priča” koja će uskoro izići u izdanju Naklade MD i Nacionala. Koliko ste zadovoljni kvalitetom erotskih priča koje ste dobili od hrvatskih pisaca?

– Knjiga je zanimljiva i vrlo raznolika. Kada su Nacional i Naklada MD u proljeće 2001. godine pokrenuli projekt, nismo mogli ni pretpostaviti da ćemo dobiti više od 100 priča te da će nam se odazvati gotovo svi pisci koje smo pozvali. U knjizi “Libido.hr – Hrvatska erotska priča” bit će objavljene 23, po našem sudu, najbolje priče. U nekima od njih erotika je tek diskretno naznačena, a druge su žestoke i radikalne, govore o grupnom seksu, incestu, pedofiliji, nekrofiliji, egzibicionizmu… Mislim da će i ta knjiga pokazati da hrvatska književnost nije bespolna.