Objavljeno u Nacionalu br. 344, 2002-06-19

Autor: Mirjana Dugandžija

INTERVIEW

Sanja Iveković Zvijezda ovogodišnjeg Kassela

Sanja Iveković, hrvatska umjetnica čiji se radovi nalaze u Museum of Modern art u New Yorku, Nacionalnoj galeriji u Kanadi, Stedeleijk muzeju u Amsterdamu, Generali Foundation u Beču..., na ovogodišnjoj Documenti u Kasselu, najprestižnijoj svjetskoj smotri suvremene umjetnosti, predstavila se projektom 'Tražim mamin broj' koji je izazvao veliko zanimanje kritičara i javnosti

Jedna zatamnjena životna epizoda iz biografije njezine majke – dvije godine provedene u nacističkom logoru Auschwitz i logoraški broj istetoviran na njezinoj ruci, koji nikad nije pronađen u logorskim arhivima – bio je početni impuls novog rada Sanje Iveković, suvremene hrvatske umjetnice poznate po feminističkom angažmanu koji snažno prodire i u njezin umjetnički rad, na ovogodišnjoj izložbi u Kasselu, najapartnijoj svjetskoj dvogodišnjoj smotri suvremene umjetnosti.
Sanja Iveković trenutačno je vjerojatno poznatija u inozemstvu nego Hrvatskoj, samo za ovu godinu planira nekoliko nastupa u svijetu, a njezini se radovi nalaze u Museum of Modern Art u New Yorku, Nacionalnoj galeriji u Kanadi, Haram muzeju moderne umjetnosti u Tokiju, Stedeleijk muzeju u Amsterdamu, Muzeju savremene umetnosti u Beogradu koji se upravo sprema otkupiti još jedan njezin rad, MSU u Zagrebu, Generali Foundation u Beču, Galeriji suvremene umjetnosti u Ljubljani.
Izložen u kuli Fritericianum, u najstarijem izložbenom prostoru u Kasselu, njen je rad neprestano privlačio i zadržavao pažnju posjetitelja. “Ljudi su čitali arhivske materijale, gledali moj video u kojem čitam majčin dnevnik, vraćali se…”, priča Sanja Iveković.
NACIONAL: Je li bilo važno što se izložba održava u Njemačkoj, s obzirom na to da je vaš rad “Tražim mamin broj” povezan sa zatočenjem vaše majke u Auschwitzu? – Dakako da je to važno, s tim da projekt obuhvaća i njezino djelovanje kao članice pokreta otpora u Crikvenici, dakle prije rata, zatim razdoblje provedeno u logoru Auschwitz i nakon toga povratak te poslijeratni život u Zagrebu. To je početni materijal na temelju čega se uključuju istraživači, moji suradnici koji rade na projektu, jer to je “rad u nastanku” (work in progress).
NACIONAL: Kako izgleda glavni izložbeni prostor? – Radi se o konkretnoj osobi, mojoj majci, ali to je i nastavak mojih dosadašnjih radova, jer su se oni bavili primjerice Nadom Dimić ili Rosom Luxembourg. Majka je case study, predmet proučavanja. Izložbeni materijal se sastoji od tri dijela. Prvi je video u kojem čitam mamin dnevnik, na drugom se videu pokazuju rješenja, odnosno dokumenti koje je majka sačuvala, a ja ih našla u obiteljskoj arhivi, kojima ona traži borački status, a on joj se odbija zbog toga što nikada nije nađen njen broj u arhivama logora. Oni su priloženi i na policama za posjetioce, u pisanom obliku, a treći video je vizualni punkt, koji je montiran od fotografija Auschwitza u trenutku oslobađanja i 4 fotografije moje mame te teksta koji ide uz sliku. To je citat njene rečenice iz dnevnika, gdje kaže da je održala govor zatvorenicima u trenutku oslobađanja logora i da su u tom trenutku vojnici Crvene armija, koji su snimali oslobađanje Auschwitza, snimili i nju. Slijedi tekst koji kaže da je jedna od stvari “koje se traže” i arhivski snimak oslobađanja i eventualan majčin lik na njemu. Meni je bio jako važan taj društveni moment upravo zato da se granice tradicionalne umjetničke prakse prošire, nestanu, da se rad nastavi multidisciplinarno.
NACIONAL: S majkom ste živjeli do 1988., do njene smrti. Koliko vam je pričala o svom ilegalnom radu, Auschwitzu… – Kao mala nisam puno o tome čula, niti je moja majka imala potrebe o tome govoriti, a tu nevoljkost potvrđuje i u dnevniku. Postojala je neka vrst ‘kućne politike’ da se o tome ne govori, ili bar ne pred djetetom. To je ponašanje vrlo često kod preživjelih iz koncentracijskih logora, da bi se zaštitili od trauma članovi familije. S druge strane mene je proganjalo nakon njene smrti da postoje neki podaci, a da ih ja nemam, niti postoje neki materijalni dokazi. To me počelo proganjati, neću reći da je bila opsesija, ali ipak motivacija, da sam se počela baviti tom činjenicom da postoje dijelovi povijesti koji nisu dokumentirani, da postoje rupe u pamćenju kolektivnom, osobnom…
NACIONAL: Naslov “Tražim mamin broj” odnosi se na činjenicu da je ona imala na ruci tetoviran broj, ali taj broj ne postoji u logorskoj evidenciji. – Ne postoji, jer da postoji, ne bih u to ni krenula. On u naslovu rada postoji, njega se traži kao podatak, ali ipak ima i simboličan značaj, on je simbol identifikacije, identiteta. Dakle, ipak je područje istraživanja višeslojno, višeznačno. Jedan dio posla je već obavljen, jer sam ja tražila od Državnog arhiva sve podatke koji se tiču mame i ljubazno osoblje je u roku od mjesec dana našlo dva dokumenta u kojima se nalaze dvije informacije: jedna o njenom uhićenju i odvođenju u zatvor u Trst, a druga o njenom sudjelovanju u partizanskom pokretu. Naime, moja majka je rođena 1919. u Crikvenici, i u ranim godinama priključuje se antifašističkom pokretu. Uhvaćena je kao partizanski kurir, to je bilo 1942., a od 1943. do oslobođenja bila je u Auschwitzu, ali o tome nema pisanih dokumenata. Ipak je ostavila dnevnik, bilješke koje sam ja poslije našla.
NACIONAL: Što kažu bilješke? – One su nastale u jednoj godini, kada je očito imala potrebu zapisati nešto o svom životu. Naslov mog videa je “Čitanje maminog dnevnika”, ja činim iz njega jedan scenarij i pravim jednu priču koja počinje rečenicom “Kad sam od 14. godine postala članica SKOJ-a…” pa do trenutka kad je izbačena iz Komunističke partije. Danas mislim da je to tekst izuzetne vrijednosti kao nespecifičan tip diskursa. Govori o privatnom životu, ali je očito namijenjen i javnosti, odnosno meni. Važna za nju, koja preživljava koncentracijski logor, čini mi se rečenica “ono što me održalo na životu je misao na pobjedu i na mog zadnjeg ljubavnika.” To je fenomenalan pogled iz pozicije ne žrtve, nego onog koji se bori za svoja prava. Zato i njene fotografije, koje su moja mala umjetnička mistifikacija jer su snimljenje u 11. mjesecu 1945., a fingiraju logoraške, nikako nisu fotografije žrtve. To me nagnalo i da u projekt uključim i dio dokumentacije koju je dobivala od raznih institucija, zavoda za socijalno osiguranje, republičkog zavoda za mirovinska i boračka pitanja, u kojem se navodi da se iz izjava svjedoka nije moglo zaključiti da je “imenovanoj ilegalan rad za navedeno vrijeme bilo jedino zanimanje i da je on obuhvatio puno radno vrijeme” pa ne dobiva ratne beneficije. Dakle, oni dokumentiraju njenu daljnju borbu za prava, i u tom smislu cijeli projekt za temu ima “pokret otpora”, “kulturu otpora”, odnosno borbu pojedinca s vlašću, režimom, nacističkom, socijalističkom, fašističkom. Radi se o jednom paradigmatičnom, poučnom primjeru jer dakako borba za prava, ženska, ljudska, prava građanina je nešto što bi se svih nas moralo ticati.
NACIONAL: Piše li u dnevniku o boravku u Auschwitzu, u koji je dospjela s 23 godine. – Da, mogu vam to dati na uvid, kao što moj izbor iz njenog dnevnika imaju posjetioci Kassela. Dva-tri puta se pojavljuje jedna rečenica koja je tipična, a to je da ona ne želi pričati o Auschwitzu, prema tome, o tome nema puno. Ali cilj nije meni, a očito ni njoj, da se previše zadrže na tom vremenu, nego da se poveže više vremena.
NACIONAL: Otac vam je bio vrhunski intelektualac, akademik, rektor Sveučilišta, profesor farmaceutskog fakulteta. Je li se u samoj obitelji govorilo o majčinom zatočenju u Auschwitzu? – Opet vi s tim pitanjima. Ne vidim tu smisla, morali bi ipak više razgovarati o umjetnosti. To me ne zanima, nisam ja nikakav stručnjak za Auschwitz, ja sam privatna osoba, umjetnica koja radi s materijalima koji su mi dostupni. Priča je tek
poticaj za umjetnički rad koji će otvoriti razne teme, pitanje Holokausta i nacizma danas važno je kao i prije 5 i prije 10 godina.
U tom smisli je to nastavak mog dugogodišnjeg rada, jer je važno osvijestiti i kod nas da postoji problem “drugih”, s obzirom da je majka jedan takav slučaj, nije bila Židovka nego politička zatvorenica, to je jedno od pitanja kojima se danas bave mnogi. NACIONAL: Kako je vaš rad izabran za nastup u Kasselu? – Ja pretpostavljam da se moje, i sudjelovanje mlade umjetnice Andree Kulunčić, dogodilo tek nakon što je direktor Dokumente Okwi Enwesor bio u Zagrebu i vidio naše radove, sve zaslugom Nade Beroš iz Muzeja suvremene umjetnosti koja ga je dovela u Zagreb što zaista graniči s čudom, jer je on zadnjih godina jedan od najtraženijih europskih kustosa.
NACIONAL: Kako je koncipiran postav? – Glavni izložbeni prostor sam podijelila na dva dijela: izložbeni i radni. Radni ja zovem “ured” i on zaista funkcionira kao ured, ima faks, 2 kompjutera… istraživanje će trajati 100 dana. Postoje 2 tima, jedan zagrebački, jedan kasselski, koji će istraživanjem na neki način zaokružiti tu priču.
NACIONAL: To je povijesno istraživanje i pomalo detektivsko, jer na kraju se možda pronađe i logoraški broj i još štošta. – Naravno, ovisno o tome kako ćemo ja i članovi tima napredovati u istraživanju. Negdje se to i mora završiti, publiciranjem knjige ili na neki drugi način. Ja ću vjerojatno najviše raditi na web siteu koji je jako bitan za one koji ne mogu doći u Kassel, koji čak ne moraju ništa znati niti o umjetničkom kontekstu. Vjerojatno će se uključiti svjedoci, druge osobne priče. Bit će zanimljivo vidjeti je li dostupan spomenuti film koji je Crvena armija snimila oslobađajući Auschwitz. On se već traži, jedan britanski mladi stručnjak, kritičar i povjesničar bavi se time. A naravno, možda se pronađe i zatvorenički broj.
NACIONAL: Vi ste vašu majku jednom fotografijom već uveli u projekt Gen XX. Ostali “likovi” su fotografije menekenki. Što vas je navelo da uz tekst o stradanjima žena narodnih heroja date slike manekenki? – Feministička praksa i teorija bavi se izgledom i reprezentacijom žene, to je skoro najvažnija tema feminizma, i meni vrlo bliska. “Gen XX” pojavljuje se u trenutku kad Tuđmanov režim zabranjuje bilo kakav pogled unazad, radi se o proizvodnji kolektivne amnezije i to je nešto protiv čega se ja u ovom radu borim. Kad sam otkrila da moja kćer nema pojma tko je Nada Dimić, ni o tim osobama a kamoli tom periodu, a baveći se i činjenicom nevidljivosti žena kroz povijest kao jednom od klasičnih tema feminističkog diskursa, činilo mi se najprirodnijim da proizvedem rad koji će komunicirati s današnjom generacijom, i koji će koristiti jezik medija da najupečatljivije prenese gest političkog otpora. Manekenke su “modeli”, a sama riječ model u ovom slučaju ima značenje. Model može biti Nada Dimić, ili Rosa Luxemborg. Gen XX je bio vrlo popularan s obzirom da je objavljen samo u Arkzinu, koji je više jedan mitski prostor.
NACIONAL: Što je s Vašom skulpturom Rosa Luxembourg, visokom 2,5 metra, izloženom na 18 metara visokom tornju u Luxemburgu. Jer, i ona je na kraju postala vrlo kontroverzna. Pred vama je press clipping od 7000 članaka, što pohvala, što pokuda. – U Luxembourgu sam imala problem jer su me cenzurirali veterani 2. svjetskog rata, sami antifašistički borci. Skulptura nije postala dijelom stalne kolekcije njihova gradskog muzeja, koji je bio i organizator izložbe, vjerojatno zato što su organizacije vetereana zahtijevale da se njihov kip Gell Frau, “zlatna žena”, po kojem je Rosa napravljena, zaštiti kao nacionalni simbol. Razlog zbog kojeg je svakodnevno zanimljiva medijima, je to što se radi o dekonstruckiji nacionalnog simbola Luxemburga. Sigurna sam da bi slične reakcije bile i u nas kad bi se neki umjetnik usudio dekonstruirati Jasenovac, bana Jelačića, traumatske ili reprezentativne teme. Vjerojatno je “trudnoća” zlatne gospođe bila nešto što je provociralo, ali uvijek je navođen problem koji do kraja i nije definiran. Naime, radilo se o tome da sam ja umjesto teksta na postamentu spomenika stavila drugi tekst: izabrala sam tri jezika i termine koje se tiču ženskog rodnog, spolnog autoriteta: na engleskom, recimo, Madonna, Whore (kurva), Bitch (kučka)i Virgin (djevica). “Rosa” je stajala u Luxembourgu tri mjeseca, a polemike ne prestaju. Mogu reći da sam tamo dosta velika zvijezda. Evo, sad ova “press klipping knjiga” ima 7000 članaka, a uskoro će navodno biti izdana i prava knjiga. Citiram Bojanu Pejić koja, opet citira jednog drugog uglednog međunarodnog kritičara, koji kaže da su dobra umjetnička djela nešto kao dobar body building – ona koja mogu na plećima podnijeti veliku količinu polemika teorijskih doprinosa. Mislim da je to takva skulptura.
NACIONAL: Od samih početaka bili ste enfant terrible
hrvatske umjetnosti, recimo, krajem sedamdesetih izveli ste performans poznat kao “Triangl”, izvodeći ga s balkona na svom stanu u Savskoj 3. – Nažalost nije snimljen, samo fotografiran. Inspirirala me činjenica da živim u Savskoj, u ulici kojom prolaze svi predsjednici, plus pape i ostali uglednici, a moj balkon je jedan polujavni prostor i nastupanjem u njemu mogla sam u nastup uključiti i prolazak Maršala Tita. To je rad koji bi danas nazvali “space specific” ili “time specific”, dakle rad napravljeni za određen prostor i vrijeme. Akcija se održava kad predsjednik Tito ulazi u grad, kad se skuplja mnoštvo na ulici i mnogo je policije na krovu hotela preko puta. Pala mi je na pamet ideja da iziđem na balkon, zagrađen cementom, dakle nevidljiv ljudima na ulici, a mogu ga vidjeti jedino redarstvenici na krovu preko puta stana. Redarstvenici su i ispod mene, toki vokijem u kontaktu s onim na krovu. Mi činimo trokut, triangl. Ja čitam sumnjivu literaturu, pijem viski, ponašam se kao da me se ne tiču događaji na cesti, pri tom se i skidam, odnosno izvodim radnju mastrubacije za koju se nadam da će privući pažnju gospode na krovu. I to se i događa, nakon nekog vremena čujem zvono na vratima i uniformirane osobe zahtijevaju da se “sve osobe i stvari uklone s balkona”. I kao što bi kritičarka Bojana Pejić rekla, tema ovog rada je odnos ženskog subjekta i njenog identiteta, spolnog, rodnog, i subverzije u odnosu na muški poredak koji se događa na cesti i oko nas.
NACIONAL: Vama je važan politički aspekt vašeg rada. Recimo, u ”Ženskoj kući”. – Spomenuli smo moj rad Gen XX kao politički provokativan, takav je rad “Nada Dimić File”, a feminističko-politički diskurs je vidljiv u radu ”Ženska kuća” koji tematizira problem nasilja nad ženama. To je jedan od radova koji nastavljam, i koji ću u listopadu raditi u Japanu za novi muzej suvremene umjetnosti (?gdje). Rad ću nastaviti jer je tema globalna. Radila sam ga i u Bagkoku i nadam se da će jednog dana obuhvatiti sve kontinente. Jer, za feministički pristup, ali i suvremenih umjetnika uopće, važan je odnos između lokalnog i globalnog. Način rada, kao i nekih drugih mojih radova je suradnja sa stvarnim ljudima, ovdje zlostavljanim ženama. One same, ili uz moju pomoć, prave gipsane odljeve svog lica, pišu priče o svojim iskustvima… a instalacija se onda premješta u javni prostor galerije. Rad je prikazan u Luxembourgu, Beču, Budiumpešti, još nije prikazan u Hrvatskoj, ali nadam se da će biti.
NACIONAL: Neke ste radove radili zajedno s Daliborom Martinisom, s kojim ste dugo bili u vezi. Kako ste se, kao feministička umjetnica, umjetnički slagali s muškarcem? Referiraju li se i ti radovi na vaš privatni život? – Obadvoje smo krenuli s istih pozicija, živjeli zajedno, i bilo je normalno da radimo zajednički umjetničke radove. Oni se mogu možda iščitati kao reference na naš privatni život. No, ne bih htjela o tome govoriti, drugo, ne znam je li to bitno. Mi smo puno radili zajednički, performanse, video produkcije, i bili dosta prisutni u inozemstvu. Radovi su dostupni u kolekcijama Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku, Zurichu, Amsterdamu… Najpoznatiji radovi su tri videa u seriji: “Čanoju”, “Black and White” i “Noe”, zajedničko im je da promišljaju muško-ženski odnos. Teško je opisivati video rad. Recimo, u “Čanoju”, koji je dosta bio viđen, jer dostupan je preko video distrubutera u Americi, Kanadi i Europi… u središtu je mirni ritual pijenja čaja, gdje muškarac i žena sjede za stolom i pri tom piju čaj, taj harmonični odnos se problematizira, jer žena u jednom trenutku baca čaj u lice muškarcu… Bojim se da će to zvučati prilično glupavo kad se ovako prepriča.
NACIONAL: Kakva je suvremena hrvatska umjetnost? – Dakako beskonačno puno puta bolja od svih drugih grana društvenih djelatnosti. Prije svega zahvaljujući tome što se radi o naporu pojedinaca, koji žrtvuju materijalnu sigurnost i to rade uz puno entuzijazma i građanske hrabrosti. Očito da je naša prisutnost u svijetu na tom planu ne znači ništa lokalnom režimu, sadašnjem, a i bivšem, i to je tragično.

........Okvir
ZAHVALA

Koristim ovu priliku da se zahvalim mnogim suradnicima bez čijeg profesionalnog angažmana, velikog entuzijazma i prijateljske podrške ovaj projekt ne bi bio realiziran: Dubravko Kovač, Almas Čorović, Edo Vejselović (postava izložbe), Branko Matan (savjetnik), Boro Mikulić (savjetnik i njemački prijevod), Nataša Ilić (tekst za katalog), Daria Buljan, Vojan Lukatela (engleski prijevod), Romana Perečinec, Lena Sušić (njemački prijevod), Dejan Kršić, Sanja Bachrach Krištofić (dizajn), Svebor Kranjc (kamera i video montaža), Ružica Guljašević (računovodstvo). Dragocjene savjete u najtežim trenucima dali su mi Marina Gržinić, Goran Trbuljak, Branimir Stojanović, Milica Tomić, Žarana Papić, Dunja Blažević, Bojana Pejić, Aleksandar Košutić, Kristina Leko i Biljana Kašić. Rad istraživača (Igor Marković, Helena Popović, Leila Topić, Barbara Blasin, Rosana Ratkovčić) koji su sačinjavali zagrebački tim u ovoj prvoj fazi projekta, a čiju koordinaciju je dosad uspješno vodio Dubravko Kovač, je konstitutivni dio cijelog projekta i njihov doprinos je nezaobilazan. Naročito se zahvaljujem svojoj kćeri Anji Iveković-Martinis koja je koncipirala muziku za ured u Kasselu, radila korekturu engleskih tekstova, a osim toga je obavljala potrebne kućanske poslove.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika