09.06.2012. / 09:21

 

Yanis Varoufakis

Marš s litice

Već dvije godine grčki ekonomist Yanis Varoufakis nastoji dokazati da se Europa tjera u brzinski marš, uzastopno (jedna zemlja za drugom), s ruba stijene natjecateljske štedljivosti - bez pobjednika koji bi ostali na kraju tog jezivog procesa. "Nešto mora okončati to ludilo. Nešto mora prekinuti krug. Irska je mogla biti taj prekidač, sa zvučnim „ne" idiotskom fiskalnom paktu. To se nije dogodilo. S jedne strane, strah da će Irska biti isključena iz ESM-a i, s druge strane, uzdizanje troikine vizije „uzornog zatvorenika" (za Irce) u panteon irskih vrlina, pobrinuli su se da ludilo (u obliku glasovanja „da" za ugovor za koji svatko zna da je bezuman) prevlada. Grčka je sljedeća nada da će razum uspjeti odnijeti zakašnjelu pobjedu"

IlustracijaIlustracijaStav je establišmenta u Europi da je problem u prevelikom dugu (rasipnih zemalja poput Grčke) i da rješenje stoga mora obuhvaćati (a) štednju i (b) strukturne reforme (koje povećavaju konkurentnost slabijih država). Problem je, međutim, u tome što je stav establišmenta dubinski pogrešan i što, kao rezultat toga, predloženi lijek truje pacijenta. Ako je tome tako, Europa (i svijet) imaju puno više razloga za strah od „razumnosti" političkih stranaka poput Fine Gaela i drugih nego od „ultraljevičara" iz Syrize.

Makroekonomski ekvivlent samoubojstva

Irci su nedavno glasovali u korist grozne nemogućnosti: glasovali su u korist fiskalnog ugovora EU koji određuje ono što je i nemoguće ostvariti i katastrofa ako se ostvari. O čemu se radi? O zavjetu država članica da će „opći vladini proračuni biti uravnoteženi ili imati viškove", da „godišnji strukturni deficit ne smije prelaziti 0.5% BDP-a", da će, ukoliko „vladin dug bude prelazio 60% referentne stope", on biti smanjivan „po prosječnoj stopi od jedne dvadesetine (5%) godišnje" i da će, ne uspije li ništa od toga, „najviši sud EU moći kazniti zemlju" globom ekvivalentnom iznosu do 0.1% BDP-a.

Pretpostavimo da svaki europski građanin prihvati fiskalni ugovor kao svoju ideju vodilju i stavi njegovo provođenje na prvo mjesto u životu. Kada bi Španjolska, Italija, Portugal, Irska, Francuska, Grčka, Njemačka itd. (dakle, zemlje s dugovima koji daleko nadmašuju 60% BDP-a) smanjivale svoj dug za predviđenih 5% godišnje, to bi značilo da bi sve te nacije trebale prosječni primarni deficit od 2.8% pretvoriti u, otprilike, primarni višak od 6%. Pretpostavimo da je to izvedivo (što, naravno, nije). Kada bismo uspjeli u tom pothvatu, rezultat bi bila vrlo duboka recesija jednaka barem -4.5% prosječnog „rasta" na razini eurozone. U razdoblju kada je bankovna kriza u punom jeku, periferija u slobodnom padu, rast SAD-a balansira na rubu, Kina usporava itd., pokretanje takve recesije putem ovog „zakona" makroekonomski je ekvivalent samoubojstva.

Ucijenili su birače

Pa zašto se onda vlada u Dublinu, predvođena strankom Fine Gael, toliko snažno zalagala u korist tog zloćudnog idiotizma? I zašto su pametni, pristojni irski glasači rekli „da", unatoč svojoj tradiciji govorenja „ne" euro-gluposti? Odgovor je jednostavan: ucijenili su ih. Irskim glasačima je rečeno: glasujte „ne" i priljev novca od troike će presušiti. I tako su glasovali „da", iako slutim da nijedan vladin ministar, nijedan član Fine Gaela ili Laburističke stranke, nijedan muškarac ili žena na ulici ne vjeruje da fiskalni ugovor za koji su glasovali ima smisla.

Slično je danas u Grčkoj. Mediji bombardiraju glasače potpuno istom dilemom: glasujete li za Syrizu, a protiv stranaka koje se zalažu na otkup, priljev novca iz troike će prestati i nastat će pakao. Štoviše, isti se scenarij odvija posvuda. U Španjolskoj, zlosretna vlada g. Rajoya grmi protiv euroobveznica kako se ne bi zamjerila gđi Merkel u nadi da će španjolskim bankama i dalje pomagati da se održe bez sramotnog uključivanja u okrilje EFSF-ESM-a. U Italiji, g. Monti poziva Grke da glasuju za „razumne" stranke iako vrlo dobro zna da takva „razumnost" uključuje političke mjere koje sačinjavaju okrutnu, neuobičajenu i neučinkovitu kaznu. I tako dalje.

Ludilo prevladava

Već dvije godine nastojim dokazati da se Europa tjera u brzinski marš, uzastopno (jedna zemlja za drugom), s ruba stijene natjecateljske štedljivosti - bez pobjednika koji bi ostali na kraju tog jezivog procesa. Nešto mora okončati to ludilo. Nešto mora prekinuti krug. Irska je mogla biti taj prekidač, sa zvučnim „ne" idiotskom fiskalnom paktu. To se nije dogodilo. S jedne strane, strah da će Irska biti isključena iz ESM-a i, s druge strane, uzdizanje troikine vizije „uzornog zatvorenika" (za Irce) u panteon irskih vrlina, pobrinuli su se da ludilo (u obliku glasovanja „da" za ugovor za koji svatko zna da je bezuman) prevlada. Grčka je sljedeća nada da će razum uspjeti odnijeti zakašnjelu pobjedu.

Ako Grci 17. lipnja budu glasovali onako kako su Irci glasovali 31. svibnja (to jest, protiv vlastita razuma i vođeni strahom i ucjenom), eurozona će postati prošlost, sa strašnim posljedicama za globalnu ekonomiju. Tu nije riječ o kraljevima filozofima koji ucjenjuju plebs da učini ispravnu stvar. Tu je riječ o „luđacima na vlasti", da citiram Keynesa, koji ne samo da usmjeravaju brod prema stijenama već pritom još i buše prsluke za spašavanje koji bi nas mogli iznijeti na sigurno nakon brodoloma. Razmislite o onome što poručuju grčkom narodu: govore da Grčka, kako bi ostala u eurozoni, mora:

(a) nastaviti posuđivati od EFSF-a po stopi od 4% (i tako povećavati grčki javni dug) kako bi platila ESB-u (koji će od tih isplata ubirati 20% profita budući da je ranije kupio grčke obveznice uz popust od 20% do 30%)

(b) smanjiti javnu potrošnju za 12 milijardi eura kako bi joj se „dopustilo" posuđivanje u korist pumpanja ESB-ovih profita od tih transakcija koje uključuju bankrotiranu Grčku.

Vrag i zle pomagačice

Da je sam vrag htio osigurati grčko izguravanje iz eurozone, on i njegove zle pomagačice ne bi mogli smisliti takav sotonski scenarij. U međuvremenu, isto se događa i u Španjolskoj, gdje je vlada prisiljena posuđivati novac (po kamati od skoro 7%) koji jedva da može skupiti kako bi poduprla banke koje posuđuju od ESB-a (po kamati od 1%) kako bi posuđivale španjolskoj vladi (po 7%) kako bi ih ona mogla... otkupljivati. To ne bi mogli smisliti ni najbolesniji umovi!

Da zaključimo, narodi Europe marširaju u katastrofu. Oni znaju da su u škripcu. Vide da ih marš vodi preko ruba velike litice. Ali previše se boje skrenuti s puta da ne bi silom bili vraćeni u kolonu, da se ne izgube u šumi, iz razloga koje ovce najbolje znaju. Međutim, jedini način da se ovaj grozni marš zaustavi je da netko skupi hrabrost i učini to. I iskorači, pokazujući drugima da marš može i mora završiti - za svačije dobro. Tko je taj netko? Mi, Europljani, nemamo mnogo mogućnosti. Kao što sam napisao gore, Irci su imali priliku, ali je nisu iskoristili. Grci će uskoro imati svoju priliku. Glas za Syrizu dao bi nam (a kada kažem „nama", mislim na sve Europljane) priliku da prekinemo krug. Priliku da kažemo: dosta! Vrijeme je da promijenimo smjer kako bismo spasili eurozonu, kako bismo spriječili Veliku postmodernu depresiju koja vreba nakon što se eurosustav i formalno fragmentira.

Ne bojte se 'ultraljevičarstva'

Trebamo li se bojati Syrizina „ultraljevičarstva"? Moj je odgovor odlučno „ne". Preporučujem da (čak i oni koji znaju grčki) ne čitate njihov manifest. On nije vrijedan papira na kojem je napisan. Iako krcat dobrim namjerama, manjkav je na detaljima, pun obećanja koja ne može i neće ispuniti (najveće je da će ukinuti štednju), konfuzna smjesa beznačajnih političkih mjera. Samo ga ignorirajte. Syriza je stranka koja je morala napredovati, u svega nekoliko tjedana, od rubne političke gomilice koja se bori za ulazak u parlament (s oko 4% glasova) do važne stranke koja će možda morati u nekoliko kratkih tjedana oformiti vladu. To je u mnogim važnim pogledima „rad u tijeku", kao i njezin neprivlačni manifest. Ne, razlog zašto je ulog na Syrizu siguran je trostruk:

Prvo, jer je ona vjerojatno jedina stranka koja „kuži"; koja shvaća da (a) Grčka mora ostati u eurozoni (unatoč očitim neuspjesima potonje) i (b) da eurozona neće opstati ukoliko netko ne prisili Europu da smjesta zaustavi taj „marš s ruba stijene natjecateljske štedljivosti".

Drugo, jer su u maloj ekipi političkih ekonomista koja će pregovarati u ime Syrize dobri, umjereni ljudi kojima je prilično jasna turobna situacija s kojom se suočavaju Grčka i eurozona (i ne, ja nisam jedan od njih - ali znam o kome govorim).

Treće, jer glas za Syrizu u svakom slučaju neće uspostaviti vladu sastavljenu isključivo od Syrize. Nijedna stranka, uključujući Syrizu, neće biti u položaju da smjesta sastavi vladu. Dakle, pitanje je je li Europi bolje s vladom u Ateni koja ima Syrizu kao težište ili s vladom čiji su temelj diskreditirane stranke sklone otkupima, dok Syriza predvodi oporbu. Ni najmanje ne sumnjam da prva mogućnost najbolje služi europskim interesima. [1]

[1] U humornom tonu, možda čak možemo navesti fiskalni ugovor kao argument u korist vlade u kojoj dominira Syriza! Jedan od članaka ugovora ipak kaže da države članice pristaju poduzeti nužne akcije i mjere od ključne važnosti za dobro funkcioniranje eurozone s ciljevima poticanja konkurentnosti, unapređenja zaposlenosti, doprinošenja održivosti javnih financija i jačanja financijske stabilnosti. Sve to, barem prema mojoj procjeni, zahtijeva da se logici „otkupa" kaže „ne" i, stoga, „da" Syrizinoj argumentaciji...

Autor: Yanis Varoufakis

Prevela Diana Robaš

Preneseno s portala yanisvaroufakis.eu

Vezane vijesti

Ublažavanje grčkog tereta reformi

Ublažavanje grčkog tereta reformi

Grčka želi smanjenje poreza, dodatnu pomoć za sirotinju i nezaposlene, zamrzavanje otpuštanja u javnom sektoru i više vremena za rezanje deficita,… Više

Komentari

registracija
9/3/10

nostradurus, 09.06.12. 12:30

Perfektna ocjena fiskalnog pakta. Samo što grci pod hitno moraju iz EU. Nema tu kruha dok je kredit izvor novca. http://patriotpokret.com.hr/


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika