Svetozar Emil Tedeschi (64), predsjednik Hrvatskog bridž saveza“Moja djeca Emil i Lada, koji danas vode Atlantic Grupu, prije dvije godine odlučila su primijeniti teoriju poznatoga američkog ekonomiste Neubauera, koji je rekao da u svakom obiteljskom biznisu dođe vrijeme kada treba ukloniti oca. I tako su mi djeca kupila na dar, kao nekom otpisanom mafijašu, bridž klub od 180 četvornih metara u Heinzelovoj 46 i rekli mi: u tvrtki ćeš biti samo suvlasnik, igraj karte po cijeli dan i nemoj ljutiti našu mamu.”

'Lakše je naći supruga nego partnera za bridž, zato što se s njim morate podudarati u jako mnogo segmenata', kaže najuspješnija hrvatska bridžistica Nikica ŠverTim je riječima Svetozar Emil Tedeschi (64), predsjednik Hrvatskog bridž saveza, duhovito objasnio kako je postao mecena hrvatskih bridžista i jedan od glavnih promicatelja tog sporta, koji u Hrvatskoj broji 700 aktivnih članova.

S novinarkom Nacionala razgovarao je neposredno nakon što je hrvatska reprezentacija pobijedila na četveroboju izbornih vrsta Hrvatske, Austrije, Slovenije i Madžarske. Uoči Europskog prvenstva u talijanskom Salsomaggioreu, gdje se upravo natječe 38 europskih reprezentacija. Premda se procjenjuje da u Hrvatskoj rekreativnih igrača bridža ima više od dvije tisuće, o njima se malo zna; njihovi uspjesi na prvenstvima tek se sporadično prate na sportskim stranicama.

Bridž kao način zabave, ali i konkurentskog nadmetanja, u svijetu su proslavila i čuvena imena: od Dwighta Eisenhowera, slavnog glumca Omara Sharifa koji je javno izjavljivao da mu je gluma samo hobi, a bridž prava profesija, Johna Waynea, Jianga Zemina predsjednika Kine, Martine Navratilove, Billa Gatesa, Marie-Therese Lavazze, vlasnice tvornice kave i glavnog sponzora uspješne talijanske reprezentacije, do Ivana Talchera, kralja vina u Europi… U Hrvatskoj su, pak, poznati bridžisti Drago Diklić, Semka Sokolović-Bertok, Joško Juvančić, Jaša Bienenfeld, vaterpolist Dean Savičević, košarkaš Nikola Plećaš, gradonačelnik Splita Slobodan Beroš, prije dvije godine prvak Hrvatske…

Tedeschi, nekoć direktor i u socijalizmu uspješne Zagrebačke tvornice papira, a široj javnosti poznat i po kratkoj izdavačkoj epizodi kao izdavač Novog Danasa, i sam je godinama pasionirani igrač bridža. Doduše, od propasti Novog Danasa nije spriječio ni bridž, koji je kao “slamku spasa” spomenuo na razgovoru s Milovanom Šiblom, tadašnjim direktorom Hine. Šibl mu je uskratio podršku za izlazak barem još jednog broja tog tjednika, tvrdeći da oni nemaju ništa zajedničko. Tedeschi ga je uzalud podsjećao da ih vežu barem dvije iste stvari: igranje bridža i to što su im obojici očevi bili partizani.

Taj markantni 30-postotni suvlasnik i osnivač uspješne obiteljske kompanije Atlantic Grupe, jedan od najvećih uvoznika i distributera robe široke potrošnje i vlasnika Cedevite, ne ostavlja dojam osobe kojoj je teško pala odluka njegove djece, koju u šali naziva “poslovnom eutanazijom”. Svetozar Emil Tedeschi, porijeklom iz bogate trgovačke obitelji s Korčule, ionako je u svojoj burnoj poslovnoj karijeri, obilježenoj velikim usponima i padovima, ostvario zavidne uspjehe u hotelijerstvu, industriji papira i trgovini. A sada “nasilu umirovljen” može se baviti onim što je godinama bila njegova privatna strast: bridžem, “tom prekrasnom igrom koju ne možeš prestati igrati”. Dovodi profesionalne trenere iz Poljske, financirao je prošlogodišnje prvenstvo na Tenerifima…
Sebe smatra prosječnim bridžistom, jer je, prema vlastitim riječima, lijen da bi studirao literaturu, ali “voli bridž pokret i ima nešto novca, pa si može priuštiti zadovoljstvo da financira savez, tim više što ga to stoji manje nego da sponzorira jedan ženski rukometni klub na Pešćenici”. No, imao je sreću, kako se pohvalio, igrati bridž s mnogim najboljim igračima svijeta u tzv. slobodnim partijama. Kako je igrao? Nikako, priznat će on jednostavno, ali su ti susreti i danas izvor anegdota o kojima rado priča. A jedna od njih svojedobno je završila i na naslovnici Worlde bridge magazina: “Jednom sam bio u TGR-u, ekskluzivnom bridž klubu u Londonu, jednom od najboljih na svijetu, gdje se tada povremeno igrao bridž u nevjerojatne iznose. Klub je bio poznat po strogom protokolu, s točno propisanim stilom odijevanja i ponašanja. Igralo se u grobnoj tišini, kibiceri su se držali zlatnog pravila da ne dobacuju igračima… Iza mene stajao je elegantno odjeven Azijat, koji je stalno prevrtao očima i coktao jezikom. To me nerviralo, pa sam se okrenuo i upozorio ga da njegovo ponašanje nije na razini kluba i moglo bi se tolerirati jedino Ziji Mahmudu, najboljem igraču na svijetu. Nitko nije ništa na to rekao, niti je on išta komentirao, a nekoliko minuta kasnije konobar se okrenuo u pravcu našeg stola i rekao: “Mister Mahmud, telefon… Tada je nastao sveopći smijeh.”

Ako možda i ne izučava stručnu literaturu, Svetozar Emil Tedeschi, fasciniran poviješću bridža, čuva novinarske izvještaje iz 1932. i 1937. s prvenstva u hotelu Esplanade, kada su Zagrepčani osvojili drugo mjesto u Europi. Tu su i pripadajuće fotografije, koje prikazuju otmjeno odjevene muškarce, protokol, jelovnik, detalji koji svjedoče kako je bridž u to doba bio društveni ritual.

Od te se tradicije, priča predsjednik HBS-a, zadržalo jako malo. “Bridž je postao masovna igra, bridžista danas ima više negoli šahista. Primjerice, bridž se jako razmahao u Americi, gdje je registrirano deset milijuna igrača, a barem ih još toliko zna igrati. Tamo se ljudi ne druže toliko kao kod nas, pa kad odu u mirovinu, gubitak socijalnih kontakata nadoknađuju u bridž klubovima. Otkad je postao masovan, bridž je izgubio status kockarske igre, na što je utjecala i činjenica da je i u kockanju došlo do promjena- danas su modernije kladionice i lutrije negoli kartanje.”

I kao što su kompjutori pomogli bridžistima, olakšavajući zbrajanje rezultata, koji su dotad ovisili o “puno poštenih ljudi koji su znali računati”, tako bi i bridž, napominje Tedeschi, mogao višestruko pomoći turizmu. Tedeschi to ilustrira primjerom bridž škole u hotelu Croatia u Cavtatu, koju vodi Dirk Schroder iz Wiesbadena i koja svako proljeće na mjesec dana dovede oko pet stotina igrača, a uprava hotela smatra ih najprofitabilnijom skupinom gostiju.

Inspiriran iskustvom Nizozemske, Italije, Francuske, gdje je bridž uveden kao fakultativni predmet u školama jer potiče razvoj moždanih vijuga, na njegovu inicijativu slična nastava organizirana je i u Hrvatskoj, u jednoj privatnoj zagrebačkoj školi i u Vukovaru. Osnivanje bridž kluba u Vukovaru Tedeschi drži svojim najvećim uspjehom i nada se da će i igranje bridža pridonijeti povezivanju Hrvata i Srba. Tamo je ove godine održan i prvi turnir, na kojemu je igralo desetak parova iz Srbije i Bosne i Hercegovine, i na sreću predsjednika HBS-a prošao je u odličnom raspoloženju.

O osobinama koje su potrebne za vrhunske rezultate u bridžu, razgovarali smo s dvoje najuspješnijih hrvatskih bridžista, Nikicom Šver, profesoricom engleskog i njemačkog jezika, koja već godinama drži titulu najbolje hrvatske bridžistice i Pavom Marinkovićem, dramaturgom i urednikom u Dramskom programu HTV-a. Njih dvoje su ove godine na europskom prvenstvu mješovitih parova u Belgiji osvojili četvrto mjesto u žestokoj konkurenciji s petstotinjak parova, a na bridž olimpijadi u Mastrichtu u Nizozemskoj plasirali su se u prvu trećinu najboljih timova Europe.

Kad se sa šesnaest godina Nikica Šver (30) počela natjecati na internacionalnim turnirima i nizati uspjehe, bridž magazini proglasili su je fenomenom, čudom od djeteta. Nikica Šver najprije je bila kibicer u svojoj obitelji. Ljubav prema bridžu naslijedila je od majke Dunje i oca Borisa, koji je sedam puta bio reprezentativac bivše države, i osvojio nekoliko prvenstva Hrvatske u bridžu, a zbog svoje je brzine reagiranja i vrebanja protivnika dobio nadimak Mungos.

“Ali, kako emocije i bridž ne idu zajedno, pogotovo kad vam mama ima autoritet profesora, sa 13 godina upisala sam tečaj bridža”, priča Nikica Šver. Danas je profesorica engleskog i njemačkog jezika u samoborskoj školi stranih jezika “Littera”, ali ni dalje ne prepušta vodeće mjesto na ATP ljestvici hrvatskih bridžista i neprestano putuje na treninge u razne europske gradove. Godinama je igrala u otvorenoj konkurenciji, kako se zove najjače natjecanje na kojem mogu sudjelovati i muškarci i žene, a među kojim zapravo dominiraju muškarci, o čemu svjedoči i podatak da je na prvenstvu u Mastrichtu od 80 ekipa bilo samo šest žena. Natjecanje u “muškoj” kategoriji odgovaralo joj je, jer su žene u Hrvatskoj igrale znatno slabije od muškaraca, a kad se pojavila partnerica koja dobro igra, preorijentirala se u žensku ekipu.

“Svaka partija bridža može se odigrati na drukčiji način. Čar bridža je što nikad ne možete postići vrhunac, svaki put idete naprijed… Ima ljudi koji vole igrati bridž baš zbog bridža, a ja ga posebno volim igrati jer volim pobjeđivati”, priznat će ona iskreno.

Jedna od tajni uspjeha u bridžu glasi otprilike ovako: “Lakše je naći supruga nego partnera za bridž, zato što se s njim, da bi bili uspješni, morate podudarati u jako mnogo segmenata. U bridžu su svađe česta pojava, između ostalog i zato što je na istom mjestu gomila pametnih ljudi, koji vole uvijek biti u pravu. Rijetko kad je jasno tko je pogriješio i je li vas partner možda mogao izvući. Ako ste pogriješili, znači da niste dobro izračunali, niste bili dovoljno pametni, odnosno bili ste u tom trenutku glupi. A to se teško priznaje.”

Ona i Pavo Marinković četiri su godine bili tandem. To što se njihovo partnerstvo održalo godinama bez nekih većih incidenata Nikica Šver pripisuje njihovu zajedničkom stilu igre i istoj razini znanja: “Ne volim ratoborne partnere, s divljim stilom igre, sklona sam mirnim, ozbiljnim, stabilnim i koncentriranim osobama.”

Pavo Marinković tvrdi da još nije upoznao nikoga tko ima takvu moć koncentracije kao njegova partnerica. Roditelji su ga naučili igrati bridž kad je imao 12 godina, godinu dana poslije već je odigrao svoj prvi turnir, da bi se u pubertetu “prepustio tulumima, curama i muzici”, apstinirajući od bridža sve do fakulteta. S obzirom na to da je njegova profesionalna karijera vezana uz film i kazalište, “nemjerljive discipline podložne subjektivnim procjenama, pri čemu su frustracije uvijek javne” bridž je za njega veza s egzaktnim i igra koja ga uči savladati emocije.

Pavo Marinković smatra da je partnerstvo ključ uspjeha u toj igri: “To nije individualan nego timski sport, ako čovjek naudi svome partneru, naudio je i samome sebi. Osobno pokušavam biti agresivan prema protivničkom paru i miroljubiv prema svom partneru, te se disciplinirano držati nekih ugovorenih pravila.”

Nominalne uspjehe Pavo Marinković broji sa petnaest prvih mjesta na turnirima i pet državnih prvenstava, ali najvećim uspjehom smatra to što se lako može dogovoriti o sustavu igre s bilo kojim partnerom u Europi. Činjenicu da je bridž dominanto muški sport pripisuje biološkoj razlici žena i muškaraca, kod kojih je ubojiti instinkt naprosto jači.

Oboje smatraju da se bridž ne može igrati bez logike, mašte, borbenosti i sposobnosti anticipiranja. Također vjeruju da u toj složenoj kartaškoj igri pobjeđuju oni koji su shvatili kako je englesko značenje te riječi (most) presudno za razumijevanje bridža: bridž je timska igra, uvijek se igra u paru, u četvero, a dva partnera – igrača su cjelina koju povezuje most zajedničkih interesa. A taj je da pobjede sa stilom i smislom za kombinatoriku.

Povijest bridža vodi u prvu polovicu 19. stoljeća kada se za stolovima igrao Whist, svojevrsni preteča, koji je potkraj stoljeća preimenovan u bridž. On je nekoć bio privilegija bogate društvene elite, trgovaca, industrijalaca, bankara i opsesija kockara, a danas je sve masovnija zabava koja okuplja široki krug poklonika, od studenata, glumaca, direktora do sveučilišnih profesora. O stotinama milijuna kombinacija koje nastaju u igri sa 52 karte napisane su knjige, razvijeni zakoni i pravila, poput onih u šahu… Bez obzira na to što se europska i svjetska prvenstva u bridžu odigravaju duže negoli u većini ostalih sportova, njegovi simpatizeri i igrači dugo su godina čekali da dobiju status sportaša. Činjenica da se bridž igra kartama, a one asociraju na sreću, hazarderstvo, društvenu slabost i ovisnički karakter, desetljećima je bila glavna zapreka priznanju bridža kao intelektualne discipline, a da je za pobjedu u bridžu potrebno mnogo više od puke sreće: smisao za logiku, kombinatoriku, poznavanje teorije i zakona vjerojatnosti i maratonska izdržljivost. Bridž je ove godine napokon doživio društvenu afirmaciju – neposredno pred početak zimske olimpijade organizirano je pokazno natjecanje u bridžu. Na sljedećim zimskim olimpijskim igrama u Torinu trebao bi postati dio redovnog programa.