Objavljeno u Nacionalu br. 345, 2002-06-26

Autor: Sina Karli

Ekskluzivno iz Rima

Stefania Craxi: Moj otac nije bio kriminalac nego veliki političar

Stefania Craxi, kćerka bivšeg talijanskog premijera Bettina Craxija koji je nakon što je osumnjičen za korupciju pobjegao u Tunis gdje je umro 2000. godine, osnovala je Zakladu Bettino Craxi, objavila veliku monografiju o njemu kao državniku a organizira čak i izložbe njegovih slikarskih radova: ekskluzivno za Nacional ispričala je što će sve još učiniti da promijeni sliku koja o njenom ocu vlada u Italiji

Bettino Craxi, na slici sa Margaret TacherBettino Craxi, na slici sa Margaret TacherBettino Craxi, bivši talijanski premijer, koji je upravljao Italijom od 1983. do 1987., te iznimno mnogo napravio na jačanju svoje zemlje, a koji je – osumnjičen za korupciju – umro 2000. u egzilu, ponovno se vraća u središte pozornosti talijanske politike, zahvaljujući svojoj kćerki Stefaniji Craxi. Odlučila je napraviti sve što je u njezinoj moći da pred talijanskom javnošću rehabilitira svoga slavnog oca, o kojem ta javnost – smatra Stefania Craxi – ima sasvim pogrešno mišljenje. Pamte ga samo po posljednjim korupcionaškim aferama, zbog kojih je završio pred sudom, te – da ne bi morao u zatvor prema pravomoćnim presudama talijanskih sudova – pobjegao u svoju vilu u Tunisu. Zaboravljaju sve što je prije toga napravio kao premijer u doba kad je Italija bila među najrazvijenijim zemljama, što je uvelike bila njegova zasluga, tvrdi njegova kći.

Osnovala sam Zakladu Bettino Craxi koja će pomoći da se ispriča istina o mom ocu, velikom talijanskom političaru kojeg su nepravedno kaznili Da bi ostvarila cilj, ona je napustila svoj dosadašnji posao te počela kampanju tiskanjem knjiga u kojima objašnjava njegove političke poteze, radom kroz fondaciju, koja nosi njegovo ime, čak i otvaranjem izložbe njegovih likovnih radova, koje je stvarao u Tunisu potkraj svog života. Ne čini to, kako kaže, samo zbog oca, nego ima i veći cilj: želja joj je da se politički snažno obnovi Socijalistička stranka, kojoj je njezin otac bio na čelu, a koja je zbog korupcionaških skandala gotovo nestala s političke scene.

“Moja je misija ispričati istinu o svom ocu. On je 40 godina služio svojoj zemlji i istodobno se zalagao za mir u cijelom svijetu. Slika o njemu u Italiji, nažalost, je iskrivljena, prljava, nadasve nepravedna. Upravo stoga, prije dvije godine, neposredno nakon njegove smrti, utemeljila sam Zakladu Craxi. Bila je to ponajprije odluka srca, tek onda razuma.” Tako govori Stefania Craxi o ocu koji je posljednje godine života, teško bolestan, proveo u Hammametu u Tunisu u svojoj vili, gdje se sklonio 1993. Talijanska vlada nije ga željela pomilovati, pa čak ni onda kad su neki njegovi prijatelji zatražili da mu se omogući liječenje i operacija srca u domovini. Zbog toga je njegova kći na vijest o njegovoj smrti ogorčeno izjavila novinarima kako njezin otac nije umro nego su ga ubili.

Sa 40-godišnjom Stefanijom Craxi razgovarala sam u rimskom uredu Zaklade Craxi, čija je predsjednica i koju u najvećem dijelu, kako je rekla, sama financira. Upravo tih dana u Rimu je priredila izložbu umjetničkih radova Bettina Craxija, koju je otvorio jedan od najvećih talijanskih političara, bivši talijanski premijer Giulio Andreotti, a na koju su došli i mnogi talijanski političari. “Riječ je o stotinjak litografija što su nastale u samotnim tuniskim godinama”, rekla je Stefania Craxi, pokazujući na veliku keramičku vazu na svom radnom stolu, jednu od mnogobrojnih koje je njezin otac također izrađivao u Hammametu.

Bivša uspješna televizijska producentica, majka troje djece, nekoliko je puta zbog suza prekidala razgovor. Uvjerena je da njezin otac nije trebao doživjeti političku smrt i sudski progon u Italiji, te smrt daleko od svoje domovine. S golemim žarom i upornošću, što u Italiji neki podupiru, a neki smatraju pretjeranim, ona nastoji provesti ciljeve Zaklade Craxi.

– Moja je glavna zadaća da otac kao ličnost dobije mjesto koje mu pripada, da se ustanovi kulturno i političko nasljeđe Bettina Craxija te da se promovira, razvija i širi socijalistička ideja – rekla je uručivši mi veliku monografiju o svom ocu koju je izdala Zaklada i koja je bez sumnje impozantno fotografsko svjedočanstvo o političkom djelovanju Bettina Craxija, te njegovim susretima s ključnim talijanskim i svjetskim političarima 20. stoljeća. – Dvadeset godina bavila sam se producentskim poslom u vlastitoj neovisnoj producentskoj kući koju sam prije dvije godine prepustila svom mužu. Ja sam se potpuno posvetila radu u Zakladi. Zbog Zaklade smo se iz Milana, gdje je oduvijek živjela moja obitelj, preselili u Rim. Moj otac je katkad gledao moje televizijske emisije. “Hajde da vidim kakvu si to sada glupost smislila”, znao bi se šaliti, ispričala je Stefania Craxi, ni danas pomirena s događajima i ljudima u Italiji koji su, kako tvrdi, nepravedno osudili njezina oca.

Bettino Craxi bio je bez sumnje snažna i značajna osoba novije talijanske politike. Rodio se 24. veljače 1934. u Milanu, gdje se još u studentskim danima počeo baviti politikom kao pristalica Socijalističke stranke. Bio je uvjereni antikomunist, željan da modernizira Italiju, smatrajući da to može najbolje postići na idejama talijanske Socijalističke partije i njena povijesnog vođe Pietra Nennija, čiji je bio i suradnik. Veoma je brzo napredovao u stranci pa je već 1965. ušao u njeno vodstvo, a 1968. i u parlament. Iste godine imenovan je za zamjenika sekretara stranke. Nenni je do smrti, 1980., bio predsjednik stranke, ali vodio ju je samo politički, ne i operativno. To je bila domena generalnog sekretara stranke Antonija De Martina. Stranka je politički bila između vladajućih demokršćana koji su bili na desnom centru te velike talijanske Komunističke partije na ljevici, dobivala je tek oko deset posto glasova i činilo se da nema veliku budućnost.

Craxi je pak vjerovao da se stranka može obnoviti i ojačati. Kad je na parlamentarnim izborima 1976. stranka dobila malo glasova, De Martino je smijenjen. Na tom dramatičnome stranačkom kongresu odlučeno je da stranku treba pomladiti, pa je s blagoslovom Pietra Nennija za generalnog sekretara izabran tada 42-godišnji Bettino Craxi. On je počeo mijenjati stranku i njezin položaj na političkoj sceni Italije ukazujući na značenje koje ima kao ključan koalicijski partner demokršćanima u promjeni težišta talijanske politike prema ljevici. Nakon parlamentarnih izbora 1983., na kojima su demokršćani loše prošli a socijalisti ojačali svoj položaj, da bi ostali u vlasti demokršćani su morali socijalistima, iako su i dalje bili mnogo manja stranka, ponuditi premijerski položaj. Tako je 4. kolovoza 1983. Bettino Craxi postao premijerom. U zemlji poznatoj i po tome da se vlade jako brzo mijenjaju, Craxi, prvi nedemokršćanski premijer u povijesti talijanske republike, svoju je vladu učinio najdugovječnijom u povijesti poslijeratne Italije.

– Otac je doista bio velik političar, kaže Stefania Craxi. Na pitanje po čemu ga najbolje pamti – nježnosti, ponašanju u njihovoj obitelji ili nečem trećem, Stefania Craxi je spremno odgovorila da će uvijek najbolje pamtiti njegovu hrabrost. Svojim ju je potezima, kazala je, puno puta potvrdio, priznavali su mu je i njegovi istomišljenici i politički neprijatelji

Činjenica je da je premijersko razdoblje Bettina Craxija od 1983. do 1987. bilo vrlo uspješno: vodio je politiku poticanja privrede i moderniziranja zemlje. Uspio je, primjerice, 1985. odbiti zahtjeve Komunističke partije da se u zemlji uvede tzv. Scala mobile, kojom bi se plaće vezale uz troškove života, što bi teško pogodilo poslodavce. Nakon velike polemike Craxija s komunistima, talijanski su građani na referendumu prihvatili njegove argumente i odbili komunistički prijedlog. Svi se u Italiji slažu da je Craxi bio moćan premijer. Izazivao je kontroverze, polemike, novinari su ga jako napadali. Poznati talijanski karikaturist Giorgio Forattini posebno ga je volio crtati, osobito kao Mussolinija.

U polemikama je 1987. završilo njegovo vladanje Italijom pa se nastavio politikom baviti kao stranački vođa.

Stefania Craxi smatra da je u posljednje dvije godine mnogo učinila svojim angažmanom u Zakladi kako bi se skinula ljaga s Craxijeva imena. Tvrdi da su ljudi počeli drukčije razmišljati.

– Pomoglo je što su se najviši politički autoriteti, od premijera na niže, počeli drukčije odnositi prema uspomeni na moga oca nego što je to bio slučaj posljednjih godina njegova života. Time se i slika u medijima promijenila. Mnogi su danas spremni glasno reći kako je smiješno da je on bio bačen u najdublje blato.

Stefania Craxi misli na korupcionašku aferu koja je 90-ih uzdrmala Italiju. Sve je počelo 1992. kad je, u sklopu velike istrage, zbog korupcije uhićen bliski Craxijev suradnik Mario Chiesa. Istragu je pokrenuo državni tužitelj pod vodstvom danas slavnog Antonija Di Pietra. Bila je to akcija “Mani pulite” (Čiste ruke), protiv naveliko raširene stranačke korupcije, sumnjiva načina financiranja političkih stranaka, pa tako i Socijalističke stranke. Tužitelji su vrlo brzo otkrili da je Socijalistička stranka bila upetljana u niz korupcijskih afera. Naime, primala je novac od raznih poduzetnika, tvrtki i bogataša, a za uzvrat im je davala državne poslove i ostale državne privilegije. U nekoliko slučajeva bio je umiješan i sam Craxi, koji se isprva branio da je riječ o komplotu protiv cijele političke klase i da se na taj način financiralo političke stranke u cijeloj Italiji. No kad je vidio da tužitelji ne odustaju, te da će i sam biti uhićen, naglo je napustio Italiju.

Sklonio se u Hammamet u Tunisu, gdje je obitelj otprije imala vilu. Od tamo je pratio sudske istrage i procese protiv sebe odbijajući da se vrati u zemlju i suoči s optužbama za koje je i dalje tvrdio da su namještene. U nekoliko procesa osuđen je na ukupno 27 godina zatvora, a od toga je gotovo deset godina potvrđeno i na višim sudskim instancama. U Tunisu mu se, očito i zbog šokova koje je doživljavao, počela pogoršavati šećerna bolest. Kad mu je oslabilo srce, pa je morao na operaciju, obitelj je zatražila da mu se ona omogući u domovini. Pregovaralo se s vladom o udovoljenju njegovoj molbi, oprostu ako se Craxi pokaje, no od toga nije bilo ništa, jer vlada je sve odbila. Operiran je u Tunisu no nikad se nije sasvim oporavio. Nakon smrti, obitelji je ponuđeno da ga pokopa u Italiji uz sve državne počasti. Obitelj je to odbila, podsjetivši na njegovu izjavu: “U Italiju ću se vratiti samo kao slobodan čovjek, živ ili mrtav.”

Njegova kćer, u svom uredu okružena obiteljskim fotografijama i amforom, izrađenom Craxijevom rukom, te najnovijim izdanjem knjige “Craxi – priča o socijalistima”, ne želi se prisjećati njegovih posljednjih dana života. O egzilu u toj zemlji kaže:

– U Tunis sam svih sedam godina njegova egzila odlazila koliko sam mogla s obzirom na moj posao i obitelj. Možete zamisliti kako se osjećao moj otac koji je 40 godina živio intenzivnim životom, a potom je odjednom u osami mogao razmišljati samo o tome kako da mu prođe dan. Dok je još bio fizički dobro, mnogo je čitao, slikao i dopisivao se s tada već malobrojnim prijateljima. Mnogo je i pisao o događajima u kojima je sudjelovao, slao je faksove na mnogo strana da njegov glas ne bude posve zaboravljen. Tekstove koji su o njemu napisani, ali ponajprije ono što je on sam tih godina napisao o Italiji u posljednjih dvadesetak godina te o njegovoj projekciji talijanske budućnosti koja je, kako se već vidi, bila proročanska, sada pomalo objavljujem u Zakladi. Naći ću mir tek kad moj otac ponovno postane dijelom pozitivne povijesti Italije, kad se o njemu bude govorilo bez ikakvih sumnji, kad ova zemlja postane civilizirana. Ne možda više toliko zbog oca, ni zbog mene, koliko zbog moje djece. Paradoks je što sam godinama, dok je moj otac bio na najvišim položajima, krila da sam Craxijeva kćer. Nikad se nisam okoristila zbog njegova imena, niti živjela mondenim životom. Sada i u budućnosti svima želim pokazati da sam Craxijeva kćer – neću odustati dok se ne izborim za istinu.

Na otvorenje izložbe Craxijevih radova, stotinjak litografija izloženih u galeriji Eleuteri u Rimu, unatoč pozivu, premijer Silvio Berlusconi, dugogodišnji suradnik i prijatelj obitelji Craxi, nije došao. Upitala sam Stefaniju Craxi je li sadašnjeg premijera sretala nakon očeve smrti.

– Nisam ni u kakvu odnosu s Berlusconijem. Poštujem njegovu suprugu i jako volim njegovu djecu. Smatram da se Berlusconi u odnosu na moga oca nije dobro ponio, u svakom slučaju ne onako kako je morao i mogao. Nije istina da je sudjelovao u njegovoj fizičkoj i političkoj eliminaciji no sigurno je mogao za njega puno više učiniti. U sedam godina nije ga nikad otišao posjetiti. Na njegovu mjestu moj bi otac sigurno posjetio obitelj Berlusconi ako bi ona bila u nevolji, jer on je bio takav, imao je veliku svijest i puno osjećaja za prijateljstvo, što mu služi na čast.

Pitam kako su se odnosili drugi prema Craxiju kad je stradao. Je li on sam oprostio svojim protivnicima?

– Nikad nije izrekao ni jednu riječ protiv Italije. Mislim da je oprostio svojim neprijateljima no mislim da nije oprostio prijateljima koji su ga izdali. Neki ljudi koji su imali puno koristi od moga oca, često su se i svjesno loše ponijeli. Izdali su ga ili napustili. Mogu samo reći, ne možeš očekivati hrabrost u onih koji je nemaju. Malo je onih koji su ostali uz njega, još manje onih koji su ga branili.

Majka Stefanije Craxi, Anna, i danas živi u Hammametu. Kako kaže Stefania Craxi, nastavila je život u egzilu, distancirana kakva je uvijek bila, čak i u vrijeme dok je njezin muž bio premijer.

– S njome je njezina majka kojoj su 92 godine, no u Tunisu, zemlji čija je vlada garantirala slobodu mom ocu, okružena je mnogim iskrenim prijateljima. Tunis je naša druga domovina, iako ja tamo više ne idem. Divim se mami, koja povremeno dođe u Rim vidjeti unuke, na njezinu izboru, jer će tako zauvijek biti blizu oca. Često nas pitaju hoćemo li ga ikad prenijeti u Italiju. To nikad neću učiniti. Tunis je zemlja koja ga je prihvatila, otac je sam izabrao da ga se u tamo sahrani.

Stefania Craxi, kako to dokazuju i mnoge fotografije, često je pratila oca na njegovim premijerskim putovanjima širom svijeta. Osim što joj je životna misija rehabilitirati očevo ime, kaže da bi voljela na čelu Italije ponovno vidjeti snažnu političku figuru.

– Moj otac nije bio birokrat. Imao je izvrsne političke ideje, želio je Italiju povezati s drugim narodima. Zanimljiva je, naprimjer, bila njegova ideja o Italiji kao lideru cijele grupe mediteranskih zemalja. Njegova je vizija bila da Italija bude u središtu evropskih i svjetskih zbivanja. Danas je, međutim, Italija negdje na repu, daleko od velike svjetske sile.

Njezin brat Bobo Craxi izravno se bavi politikom, član je parlamenta. Sa sestrom u najmanju ruku nije u dobrim odnosima. Kad se Socijalistička stranka u prosincu prošle godine raspala na dvije struje, Bobo Craxi izabran je za generalnog sekretara jednog dijela stranke, a Stefania Craxi priklonila se struji na čije čelo je izabran Gianni De Michelis. U stranačkim okršajima prije mjesec dana Bobo Craxi isključen je iz stranke kojom je nekad suvereno vladao njegov otac.

Za Stefaniju Craxi u Rimu pričaju da bi mogla osnovati vlastitu stranku i potpuno se posvetiti politici. Ona o tome kaže:

– Ponajviše bih voljela rekonstruirati Socijalističku stranku da bude snažna kao što je nekad bila. Što će mi više, jer politikom se i onako bavim. Teško je voditi zakladu koja nosi ime moga oca, a ne baviti se politikom. Politika je bila njegov život, jedino što ga je zanimalo. Sudbina je htjela da se njome sada i sama bavim. To je “maktub”, kako kažu Arapi, volja božja.

Stefania Craxi ističe da joj je jako važno da se i u Hrvatskoj sazna za njezinu zakladu. Sa svojim je ocem bila u bivšoj Jugoslaviji, a dodaje da su ga zanimale nove političke prilike na Balkanu. U monografiji o ocu na fotografiji snimljenoj u Beogradu prije 20 godina neka je Ciganka Bettinu Craxiju gledala u dlan. Nije nikome htjela otkriti što je vidjela. “Možda ništa, možda njegovu sudbinu”, kazala je Stefania Craxi. No i njezin otac bio je, ustvrdila je, dobar prorok:

– Stalno mi je govorio: Kad Tito umre, Jugoslavija je izgubljena.

Vezane vijesti

"Panenka" je slomila Engleze

"Panenka" je slomila Engleze

"Dirigent" talijanske nogometne reprezentacije Andrea Pirlo smatra da je način na koji je izveo jedanaesterac u četvrtfinalu Europskog nogometnog… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika