Objavljeno u Nacionalu br. 345, 2002-06-26

Autor: Milivoj Đilas

INTERVIEW

Hrvatica na najvišem europskom sudu

Razgovor sa sutkinjom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, nekad profesoricom Pravnog fakulteta u Zagrebu i članicom Europske komisije protiv rasizma i netolerancije, o sve većem broju tužbi hrvatskih građana, dosadašnjim presudama europskog suda protiv Hrvatske i njihovoj važnosti za hrvatski pravosudni sustav

Nina VajićNina VajićNina Vajić, nekada profesorica Pravnog fakulteta u Zagrebu, gdje je u okviru kolegija Međunarodno pravo predavala Pravo Europske unije te Prava čovjeka, u travnju 1998. izabrana je za sutkinju Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Njezini protukandidati bili su dr. Davor Krapac i dr. Krešimir Sajko, no Parlamentarna skupština Vijeća Europe odlučila se za dr. Vajić koja je na njih ostavila posebno dobar dojam, kako poznavanjem pravne materije tako i stoga što je na sva pitanja odgovarala na jeziku na kojem su ona bila postavljena, a stanovitu prednost dobila je i zbog spola, pa je jedna od trenutačno tri žene-sutkinje na Sudu . I druga dva kandidata bili su vrsni stručnjaci, što je Parlamentarnu skupštinu dodatno razgalilo jer u prvom krugu izbora iz Hrvatske nitko nije bio odabran.
Nina Vajić bila je članica Vijeća za telekomunikacije, članica Europske komisije protiv rasizma i netolerancije, bila je aktivna u Radnoj skupini Vlade RH za sukladnost hrvatskog zakonodavstva s aktima Vijeća Europe te članica državne Komisije za granice. U nizu više od 40 objavljenih znanstvenih studija i članaka značajno je izdvojiti rad na temu “Međunarodni problemi direktne radiodifuzije putem satelita”, na čemu je i doktorirala. Rođena je u Zagrebu, a znanja je stjecala na pravim fakultetima u Zagrebu i Strasbourgu. Usavršavala je na Sveučilištu u Ženevi i na Haaškoj akademiji za međunarodno pravo. Osim u Zagrebu, predavala je i na Pravnom fakultetu u Rijeci te na brojnim svjetskim sveučilištima. U pretrpanom itinereru, povodom nedavnom jednodnevnom dolasku u Zagreb bila je tribina Kluba pravnika Grada Zagreba, na kojoj je održala predavanje s temom “Djelovanje Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu”.
Republika Hrvatska krajem 1997. ratificirala je Europsku konvenciju o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, donijetu davne 1950. U državama koje su je ratificirale, Konvencija ima veću pravnu snagu nego zakoni dotične države. Temeljem toga, primjerice, Švicarska je 1972. priznala pravo glasa ženama, po čemu je bila najzaostalija u Europi. Do trenutka ratifikacije Konvencije, Ustavni sud Republike Hrvatske bio je najviša instanca kojoj su se hrvatski građani mogli obraćati ako su smatrali da su njihova prava povrijeđena, no nakon ratifikacije, Europski sud za ljudska prava postao je instanca na kojoj se i odluke Ustavnog suda mogu pobijati.
Posebnost Europskog suda očituje se i u činjenici da prvo pismo-pritužbu građani mogu poslati na svom materinjem jeziku, dok će se tek kasnije odlučivati, odnosno suditi, na nekom od službenih jezika Suda. No valja znati i kako presude Europskog suda ne mogu poništiti pravomoćnu presudu nacionalnih sudova niti mogu mijenjati nacionalno zakonodavstvo. Presude Europskog suda pojedincima će najčešće osigurati materijalnu naknadu, ali istodobno će obvezati dotične države da ubuduće onemoguće sličnu, negativnu praksu.
Što se Hrvatske tiče, do sada je na Europskom sudu donesena 31 odluka ili presuda. Od sviju, tri se smatraju iznimno bitnima. U procesu “Kutić protiv Hrvatske”, Europski sud dosudio je Kutićima novčanu naknadu stoga što je ukidanjem pojedinih odredaba Zakona o obveznim odnosima država prestala biti odgovorna za štetu nastalu terorističkim djelovanjem, što nije uobičajena sudska praksa u demokratskim državama jer je time povrijeđeno pravo pristupa sudu – ne postoji mogućnost tužbe jer zakon ne predviđa takvo djelo. U slučaju “Horvat protiv Hrvatske” Sud je bio mišljenja da Hrvatska nema djelotvorno sredstvo protiv duljine sudskog postupka, što je u međuvremenu izmijenjeno. U slučaju “Mikulić protiv Hrvatske” radilo se o postupku utvrđivanja očinstva, što nije učinjeno tijekom nekoliko godina, iako prema Zakonu o obiteljskim odnosima sud u predmetima radi utvrđivanja očinstva treba postupati ekspeditivno.
Sve donesene presude, kako kaže sutkinja Vajić, ne bi trebale biti shvaćene kao kazna, nego bi trebale biti poticaj reformama i usavršavanju pravnog sustava u cilju poboljšanja zaštite ljudskih prava i njihove zaštite.
NACIONAL: Na Europskom sudu za ljudska prava trenutačno je oko 400 predmeta iz Hrvatske, a njih čak 300 stiglo je poslije 1. siječnja ove godine. Čime objašnjavate tako značajno povećanje u ovako kratkom roku, i na što se ti predmeti najčešće odnose? – Značajno povećanje broja predmeta iz Hrvatske djelomično objašnjavam i time što se u našoj javnosti, kako stručnoj tako i široj, o Europskom sudu saznaje sve više, naročito nakon donošenja prvih presuda u postupcima koje su pokrenuli hrvatski državljani. Većina predmeta koji su na Europski sud stigli do 1. travnja ove godine odnosi se na duljinu trajanja postupka pred hrvatskim sudovima ili na nemogućnost pristupa sudovima. Dakle, to su isti predmeti ili nastavak onoga što je sud odlučio, naprimjer o duljini postupka u predmetu “Horvat protiv Hrvatske” ili za pristup sudu u predmetu “Kutić protiv Hrvatske”, što se odnosi na nemogućnost naknade štete za uništenu imovinu. Takvi su predmeti činili najveći dio pritužbi iz Hrvatske, a nakon 1. travnja stanje se normalizira, odnosno znam da više nema toliko predmeta koji se tiču duljine postupka nakon što je u Hrvatskoj 15. ožujka ove godine donesen Ustavni zakon kojim su dane ovlasti Ustavnom sudu da i prije završetka postupka na redovnom sudu razmatra predmete koji se odnose na prekoračenje razumnog roka. Sada se Ustavnom sudu u Hrvatskoj može podnijeti tužba i prije završetka sudskog postupka ako neka od stranaka smatra da taj postupak predugo traje, a na Ustavnom je sudu da ocijeni jesu li takvi prigovori opravdani te da eventualno odredi rok u kojem bi pravomoćna presuda trebala biti donesena.
NACIONAL: Je li neizvršavanje pravomoćnih sudskih presuda tipičan problem pravosuđa u zemljama u tranziciji ili je Hrvatska po tome nešto specifičnija od ostalih? Uopće, postoji li tipičan tranzicijski problem pravosuđa ili se ti problemi ipak bitno razlikuju od države do države? – Jako je teško reći da postoje tipično tranzicijski problemi pravosuđa, odnosno postoje li uopće. Neizvršavanje pravomoćnih sudskih presuda muči mnoge tranzicijske zemlje, a Hrvatska ima značajan broj takvih presuda. Osim toga, vrlo je teško sadržajno podijeliti predmete, odnosno probleme dijeliti prema zemljama. Pred Europskim sudom je predmet, “Rekveny protiv Mađarske” koji je možda tipičan za tranzicijske zemlje, a radi se o tome da su Mađari pripadnicima oružanih snaga zakonom zabranili članstvo u političkim strankama. Europski sud odlučio je da se privremeno, dok su nove članice Vijeća Europe u tranziciji, takav pristup može prihvatiti, premda takvo viđenje nije u skladu s pravima zajamčenim u Konvenciji, odnosno njihovo ograničavanje nije u skladu s Konvencijom. Ali s obzirom na povijest zemalja u tranziciji, koje su izašle iz režima u kojima je vrlo često sudjelovanje i karijera u policiji, vojsci i sličnim službama bilo usko vezano uz pripadnost političkim strankama, sada se to razumije kao neka vrsta tranzicije prema normalnom stanju. To je vrlo osjetljivo pitanje i mnogim će zemljama trebati stanovito vrijeme da se pripadnost političkim strankama počne tretirati isključio kao privatni stav koji zakoni ne bi trebali regulirati.
NACIONAL: Na svom nedavnom predavanju na Pravnom fakultetu u Zagrebu izjavili ste da Njemačka često nije zadovoljna presudama, odlukama i sugestijama koje joj dolaze od Europskog suda. Isto tako, Italija je dugo pravila probleme oko izmjene pojedinih zakonskih odredbi jer je zaključeno da je jeftinije plaćati penale oštećenima u postupcima nego reformirati dio pravosuđa, a ni Francuska nije uvijek oduševljena sugestijama Europskog suda za ljudska prava. Znači li to da se državama, starim članicama Vijeća Europe, tradicionalno demokratskim nastrojenima i s velikom ekonomskom moći, ponekad “progleda kroz prste”? – Imamo izuzetno velik broj predmeta iz svih europskih zemalja, nema zemlje koja je članica Vijeća Europe i potpisnica Konvencije o zaštiti ljudskih prava, a da iz nje nema pritužbi. Ali ni jedna država ne smatra naše odluke i presude kao kaznu, nego kao mogući izazov ili poticaj za bolje uređenje pravosuđa i unapređenje svoga pravnog sustava. Činjenica jest da kad Europski sud previše zadire u tradicionalne stvari, koje u pravnom sustavu određene države postoje desetljećima a ponekad i dulje, što se naročito odnosi na pravno-procesne odredbe, države nisu naročito zadovoljne odlukama Suda. No svaka država uvijek pokušava iznaći najjednostavniji modus da popravi stanje, odnosno zakonodavstvo i praksu koje je uvjetovalo kritike Europskog suda.
NACIONAL: Što bi se dogodilo kad neka država ne bi pristala provesti presudu Suda? – Provođenje sudskih presuda nadzire Odbor ministara, koji je politički organ Vijeća Europe, i za sada uglavnom nema problema s provođenjem presuda. Na prste se mogu nabrojiti odluke, a samo je prošle godine bilo devet tisuća odluka, od čega 900 presuda, u kojima države nisu izvršile ono što im je Sud naložio. Postoje i države kod kojih provedba malo duže traje. Nadamo se da primanjem novih država u Vijeće Europe takva praksa neće postati češća jer su učinkovitost i uspjeh njegova djelovanja ustvari vezani uz provođenje i izvršavanje presuda . Nije, međutim, uvijek novac u pitanju, s njim je najlakše, pogotovo ako iznosi nisu veliki. Isplate su uvijek najlakše, odnosno države na njih najlakše pristaju. Teže je i treba koji put imati strpljenja u promjeni zakonodavstva, kao što se traži u predmetu “Mikulić protiv Hrvatske”, koje se odnosi na utvrđivanje očinstva, ili u predmetu “Kutić protiv Hrvatske”, koji se odnosi na nemogućnost pristupa sudu. Što se trajanja postupka tiče, mogu reći da je Hrvatska iznimno brzo reagirala, pa ostaje da se vidi kako će to funkcionirati u praksi. Donošenje Ustavnog zakona 15. ožujka zaista je brza reakcija na presudu “Horvat protiv Hrvatske”, koja je donijeta krajem srpnja prošle godine. Važno je znati da Sud uvijek ostavlja državi mjere koje će poduzeti i način na koji će popraviti situaciju. Sud ne sugerira izravno državi što da učini, nego samo da rezultat treba biti u skladu s Konvencijom, i taj rezultat Sud nadzire i kontrolira.
NACIONAL: Na Europskom sudu za ljudska prava je 41 sudac, po jedan iz svake države. Postoje li primjeri da je netko od sudaca pokušao djelovati u korist vlastite države, a na štetu tužitelja, odnosno da su branili neku presudu iako nije bilo realnih opravdanja ni mogućnosti da se ta presuda obrani? – Nikada u tri i pol godine, koliko sam sutkinja Europskog suda, nisam takvo što doživjela. Sudi se u Vijeću ili Velikom vijeću, dakle, prisutno je na vijećanju deset sudaca od kojih sedam ima pravo glasovanja, ili dvadeset sudaca od kojih sedamnaest ima pravo odlučivanja. Svi suci Europskog suda birani su na šest godina, i oni bi se diskreditirali i dezavuirali za cjelokupni kasniji rad na sudu kad bi na taj način pristupali predmetima. U Konvenciji stoji da osobe koje se imenuju sucima moraju biti stručne, visoka moralnog i stručnog ugleda, i za očekivati je da se one neće izvrgnuti takvom čemu jer s istim kolegama rade na stotinama predmeta. I nije baš jednostavno utjecati, kako kažete, za svoju državu u vijeću u kojem ste sa devet ili 19 drugih sudaca – takav bi pokušaj bio poput kapi vode u moru. Nacionalni suci uvijek pokušavaju argumentirano zastupati pravilan stav – pravno obrazložiti svoje viđenje pravne situacije, zašto je došlo ili nije došlo do povrede ljudskih prava. Više od toga oni ne mogu učiniti. Dobro raditi za svoju državu za mene znači dobro i stručno raditi svaki povjereni posao, ali ne raditi zastupajući, odnosno neargumentirano braneći državu pred sudačkim vijećem. Uostalom, funkcija zastupanja države pripada agentu, odnosno zastupniku Vlade, koji zastupaju nacionalne interese. Hrvatski agent, kako se to kaže, pred Europskim sudom za ljudska prava trenutačno je Lidija Lukina-Karajković
NACIONAL: Zemlje Beneluksa – Belgija, Nizozemska i Luksemburg, vrlo često se navode kao vrlo zanimljiv primjer u odnosu prema presudama Europskog suda za ljudska prava. Što je to specifično kod tih triju zemalja? – U državama Beneluksa iznimno je visoka pravna kultura, one odmah reagiraju na svaku presudu Europskog suda. Naime, svaku odluku ili presudu koju Sud donese, a tiče se neke od tih triju zemalja, svaka od njih pokušava ugraditi u svoje pravosuđe čak i kada se presuda ne odnosi na njih. Bio bi ideal da i druge zemlje tako reagiraju na odluke Suda. Kad vidite da netko ima isti ili sličan pravni sustav i kad vidite da je Sud donio presudu kojom utvrđuje kršenje ljudskih prava, a vi imate istu zakonsku regulativu, idealno bi bilo odmah na nju reagirati da bi se izbjegla slična pravna situacija. U takvim slučajevima nije u pitanju samo jedna sudska odluka unutar neke države, nego se radi o sudskoj praksi, dakle vrlo često cijelom nizu istih ili sličnih sudskih presuda. Da bi to izbjegle, države Beneluksa aktivno prate sve odluke Suda i njegove sugestije pokušavaju inkorporirati u svoje pravosuđe. Nisam upoznata postoji li sličan primjer negdje drugdje u svijetu, iako moram istaknuti da i druge države koje su potpisnice Konvencije vrlo pažljivo prate sudsku praksu Europskog suda i koliko god je to moguće pokušavaju u svoju praksu ugraditi rješenja sukladna odlukama Europskog suda. Presude Suda najčešće su poticaj za mijenjanje sudske prakse i zakonskih odluka, a mnoge države tvrde da im je nakon odluka Europskog suda puno lakše u svoju praksu ugraditi neka nova rješenja. No države Beneluksa, vjerojatno i zbog sličnosti svojih pravosudnih sustava, u tome su najviše postigle.
NACIONAL: Koliko su suci Europskog suda, njih 41, upoznati sa stanjem pravosuđa u Hrvatskoj, i iznose li svoje stavove o njemu? Uopće, kakvi su njihovi stavovi?
Prve tri godine članstva u Europskom sudu bila sam u vijeću jednog sastava, a od 1. studenog 2001. sam u vijeću drukčijeg sastava. Naime, sastav sudaca prema vijećima tada je potpuno izmijenjen, a cijeli Sud ima četiri mala vijeća od po deset članova, koji su tog datuma rotirani. Te tri godine predmeti iz Hrvatske stizali su u vijeće u kojem sam i ja bila članica, baš kao što i ostali predmeti iz određene države dolaze pred vijeće u kojem sjedi sudac iz te države. Sada predmeti iz Hrvatske dolaze u vijeće drukčijeg sastava. U prvom vijeću, ali i u ovom sadašnjem, suci se relativno dobro upoznaju s pravnim sustavom država čiji su suci članovi vijeća u kojem su i sami. Sviđa mi se da su ta vijeća izmiješana, jer volim upoznati nove sustave, a vjerujem da je tako i s drugim sucima. Ne bih se usudila komparirati sudstva drugih država niti međusobno niti s našim. Svaka država radi na poboljšanju svog nacionalnog sustava koji ovisi i o povijesti i o nekim tradicijama u društvu. Hrvatska u nekim stvarima slijedi austrijski pravni sustav, ali i Austrijanci imaju velik broj predmeta pred Sudom. Hrvatska ima vrlo velikih problema u pravnom sustavu, koji neće moći biti riješeni u kratkom roku. Zaista se nadam da praksa Suda i sudske presude mogu pridonijeti tome da se problemi pravosuđa u Hrvatskoj počnu rješavati. Svoj rad na sudu doživljavam kao doprinos da se problemi našeg pravosuđa počnu rješavati, jer zaista vjerujem u demokraciju i pravnu državu koja će se temeljiti na dobro uređenu pravnom sustavu. Mislim da se svatko tko se želi time baviti mora imati pasiju za to jer u suprotnom bi i rezultati mogli izostati.
NACIONAL: U Hrvatskoj se intenzivirala debata oko priznavanja dijela prava homoseksualnim parovima, makar onoliko koliko uživaju partneri u izvanbračnoj zajednici žene i muškarca. Očekujete li da bi neke tužbe glede priznavanja prava homoseksualcima mogle doći i do Europskog suda za ljudska prava? – Koliko mi je poznato, udruge homoseksualaca, dijelom potpomognute ženskim udrugama, u Hrvatskoj su pokrenule žestoku debatu svojim prijedlogom o legalizaciji istospolnih brakova, ili barem priznavanju dijela prava istospolnim izvanbračnim zajednicama, prava u kojima uživaju izvanbračne zajednice koje su u Hrvatskoj definirane kao zajednice neudane žene i neoženjena muškarca. Ne prođe li njihov prijedlog, lako je moguće da se u Hrvatskoj pokrene sudski ili ostavinski postupak u kojem istospolnim partnerima ili partnericama ta prava neće biti priznata. U tom slučaju moguće je očekivati da takvi predmeti stignu i pred Europski sud za ljudska prava, ako bi i Ustavni sud u Hrvatskoj odbio njihove zahtjeve. Mnoge su države članice Vijeća Europe priznale i u svoju zakonodavnu praksu ugradile prava istospolnih bračnih ili makar izvanbračnih zajednica. U eventualnoj takvoj tužbi protiv Hrvatske moglo bi se ići na odredbe o zabrani diskriminacije ili na povredu prava na privatnost – jer odabir seksualnog partnera jest pravo na privatnost i ne bi trebalo biti povrijeđeno. No, teško mi je unaprijed spekulirati jer svaki pojedini predmet koji stiže pred Sud vrlo je specifičan, i konačna odluka ovisi o mnogim elementima. Teorijski je moguće da do takvih tužbi dođe, i to je trenutačno najdalje što mogu spekulirati. O ishodu nikako ne mogu govoriti.
NACIONAL: Na kraju, koliko ste vi osobno zadovoljni svojim boravkom na Sudu, koliko je njegova praksa ispunila vaša očekivanja? – Vrlo sam zadovoljna svime što sam vidjela, doživjela i naučila. Meni je izbor za suca Europskog suda predstavljao izuzetnu čast, ali i velik profesionalni izazov. Posao na Sudu je zahtijevan, mnogo se radi, ali toliko je raznolik, toliko je različitih predmeta da vam ne uspijeva biti dosadno. Bavimo se, kao što vidite i iz ovog našeg razgovora, transseksualcima, homoseksualcima, procesnim odredbama, zaštitom obiteljskog života, nemogućnošću izlaska pred sud, naknadama štete… Sada sam u mogućnost u praksi primijeniti i testirati ono što sam pokušala, na jednoj drugoj razini, prenijeti svojim studentima. Uistinu se nadam da presude Europskog suda mogu utjecati na promjenu stava u Hrvatskoj što se tiče pravne države i demokratskog uređenja, koje zaista smatram izuzetno važnima za njen daljnji razvitak. Voljela bih da se posljedice moga rada na Europskom sudu osjete i ovdje, na hrvatskom pravosuđu. Prava čovjeka rođena su u Europi, Europa se smatra njihovom kolijevkom, i ona je najdalje otišla u zaštiti tih prava. Ne poznajem ni jedan drugi regionalni mehanizam koji na taj način i tako djelotvorno štiti prava čovjeka kao što to čini Europski sud za ljudska prava, koji štiti prava više od 800 milijuna ljudi, koliko ih je u država članicama Vijeća Europe, odnosno potpisnicima Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

biografija za okvir

– rođena u Zagrebu – studirala u Zagrebu i Strasbourgu – doktorirala u Zagrebu na temu “Međunarodni problemi direktne radiodifuzije putem satelita” – specijalizirala međunarodno pravo na Sveučilištu u Ženevi i na Haaškoj akademiji za međunarodno pravo – predavala na pravnim fakultetima u Zagrebu i Rijeci, a kao gost-predavač i na brojnim svjetskim sveučilištima – bila članica Vijeća za telekomunikacije, članica Europske komisije protiv rasizma i netolerancije, članica Radne skupine Vlade RH za sukladnost hrvatskog zakonodavstva s aktima Vijeća Europe, te članica državne Komisije za granice – objavila više od 40 znanstvenih studija i članaka, među kojima se ističe publikacija “Pojedinac pred Europskim sudom za ljudska prava” (Zagreb, 1999.) – od 1998. sutkinja Evropskog suda za ljudska prava

o EU sudu

Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu započeo je s radom u studenome 1998., kao nastavak Europske komisije za ljudska prava, koja je dotad nadzirala provedbu Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama u zemljama članicama Europske unije, koje su ratificirale konvenciju. Od ustanovljenja suda, svaki od 800 milijuna europskih građana moći će se obratiti ovom sudu, koji danas broji 41 suca, po jednog iz svake države članice VE.
Postupak je sljedeći: tužitelj, koji može biti fizička osoba, nevladina organizacija, skupina ljudi, ali i država, upućuje tužbu protiv određene države, članice Vijeća Europe, izravno Sudu za ljudska prava. Nakon toga, tročlano vijeće odlučuje hoće li razmatrati tužbu. Za to su potrebna dva uvjeta: da su iscrpljeni svi putovi domaćeg zakonodavstva i da je tužba predana u roku od šest mjeseci nakon konačne sudske odluke. Zatim se Vijeće od sedam sudaca izjašnjava o tužbi, te istovremeno pokušava postići izvansudsku nagodbu. Ako do nje ne dođe, Veliko vijeće od 17 članova donosi konačnu odluku, odnosno presudu.
Tužitelj koji dobije parnicu, dobiva od matične države financijsku naknadu, eventualno čak i izmjenu zakona u svojoj zemlji ako suci Europskog suda ocijene da zakoni zemlje krše neke od 25 načela Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Eventualno neprovođenje odluke povlači za sobom sankcije, sa isključenjem iz Vijeća Europe kao krajnjom konzekvencom.

Vezane vijesti

Nade u turističkoj sezoni

Nade u turističkoj sezoni

Predsjednik vlade Zoran Milanović, govoreći sinoć o prvih šest mjeseci svoje vlade, ustvrdio je kako bi nas iz sadašnje teške gospodarske situacije… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika