Muzej će imati muzeološki, kulturni i komercijalni dio, a projekt je procijenjen na 30 milijuna euraUz veliko uzbuđenje i zanimanje javnosti u nedjelju se u Sarajevu postavljaju temeljni stupovi za Muzej suvremene umjetnosti, koji će se po projektu slavnog talijanskog arhitekta Renza Piana, poznatog po pariškom Centru Georges Pompidou, izgraditi pokraj Historijskog muzeja. Muzej suvremene umjetnosti u Sarajevu, prvi u gradu, uzdizat će se na potezu od Vilsonova šetališta do Ulice Zmaja od Bosne i tako zaokružiti desetljećima staru ideju o muzejskom kompleksu. Muzej je zapravo dio međunarodnog projekta Ars Aevi, koji su inicirali sarajevski intelektualci tijekom prve godine opsade Sarajeva kad su pozvali poznate suvremene umjetnike da doniraju djela opkoljenu gradu. U deset godina prikupljena je zbirka od 120 djela najpoznatijih suvremenih svjetskih slikara i kipara, čija se vrijednost procjenjuje na oko sedam milijuna dolara.
Prvi rad je donirao Michelangelo Pistoletto u listopadu 1994., a od ostalih se ističu djela Anish Kapoor, Josepha Kosutha, Ilye Kabakova, Daniela Burena, Hidetoshi Miroslawa Balke, Josepha Kosutha, Josepha Beuysa, grupe Irwin, Brace Dimitrijevića, Marine Abramović, Emilija Vedove, a od Zagrepčana, Dubravke Rakoci i Gorana Petercola. Zagrebački sveučilišni profesor Zvonko Maković kolekciju Ars Aevi ocjenjuje izuzetno kvalitetnom i smatra da bi ta djela komotno mogla stajati uz rame eksponatima u Muzeju Guggenheim. Prema ideji projekta Ars Aevi, Sarajevo je zamišljeno kao novi regionalni centar suvremene umjetnosti jugoistočne Europe. Naime, uz Renza Piana pozvani su i drugi arhitekti da projektiraju ostala uporišta, umjetničke centre u okolici budućeg muzeja. Uz to, u projekt su se uključili i mnogi muzeji i centri suvremene umjetnosti iz europskih gradova poput Prata, Ljubljane, Beča i Venecije, koji su oformili kolekcije, a zatim ih donirali Sarajevu.
“Ovo je obrnut put: Sarajevski muzej je jedini u svijetu koji ima vrhunsku zbirku, ali nema zgradu”, priča nam Edo Hozić, izvršni direktor projekta Ars Aevi, dok obilazimo kolekciju koja je privremeno smještena u nekadašnjem Muzeju revolucije, a današnjem Historijskom muzeju, koji vapi za hitnom obnovom. Anagram Ars Aevi kreirao je profesor Bruno Corà, direktor muzeja Luigi Pecci u Pratu. To znači arte della epoca – umjetnost epohe, ali je istodobno i anagram naziva Sarajeva. Logo projekta je stilizacija kineskog znaka jina i janga, dakle, pozitivnog i negativnog, a može se naslutiti i slovo S kao Sarajevo. “Cjelina se može promatrati kao neprestano kozmičko kretanje, odnosno, kao muzej Ars Aevi u nastajanju”, kaže Hozić. Rad sarajevskog umjetnika Dejana Jokanovića Toumina, smješten odmah u prizemlju lijevo od ulaznih vrata, moto je izložbe: “Ako tražiš pakao, pitaj umjetnika gdje je, a ako nema umjetnika, znači da si već u paklu.”
Istog dana iza budućeg muzeja postavit će se pješački betonski viseći most obložen drvom, koji će spajati Vilsonovo šetalište i naselje Grbavicu. Most će skratiti udaljenost između mostova Suade Dilberović i Bratstva i jedinstva, a po zamisli Renza Piana povezat će staru gradsku jezgru s novijim dijelom Sarajeva, koji ima samo stambene zgrade. Konstrukcija mosta je stigla posebnim tegljačima iz Italije, a onda je montirana specijalnim strojem s kranom. Talijanski građevinari Dario Gubertini i Valerio Marchioni već su tjedan dana u Sarajevu gdje su nadgledali kopanje temelja za most. Piano je svoj projekt donirao Sarajevu što s obzirom na njegovu popularnost u svijetu predstavlja izuzetno skup poklon. Njegov studio iz Genove također je osigurao talijanske građevinske firme kao sponzore mosta. To su Garboli-Conicos iz Rima, Imprefond iz Trsta, Intergroup iz Parme i druge.
Dvodnevnu svečanost u Sarajevu uveličat će mnogi svjetski ugledni gosti: baronesa Lucrezia de Domizio Durini, spisateljica i kustosica iz Milana, koja je donirala Beuysov rad “Ulje”, predstavnici UNESCO-a, europski likovni kritičari i kustosi, poput bečkog Loranda Hegyja, i mnogi direktori muzeja, gradonačelnici i ministri kulture. Susret je zamišljen radno pa će svatko dobiti građevinski metar, zidarsku olovku, radničku majicu i rukavice, a nastupit će i Goran Bregović sa svojim Orkestrom za svadbe i sprovode.
“Do 1984. u bivšoj Jugoslaviji Sarajevo je bilo na marginama umjetničkih događanja, ali su zimske Olimpijske igre oživjele sve, od ekonomije do filma i glazbe”, ističe Enver Hadžiomerspahić, generalni direktor Ars Aevi projekta. Hadžiomerspahić, inače sociolog, nekadašnji je šef raznih kulturnih programa, pa se ističe da je cijeli svoj život utkao u projekt Ars Aevi. “Tako smo 1987. i 1989. realizirali dvije izložbe suvremene likovne umjetnosti ‘Jugoslavenska dokumenta’. Ona je bila korijen projekta Ars Aevi, jer smo uspjeli uspostaviti važne kontakte i promovirati Sarajevo u likovnim krugovima svijeta. Treća izložba trebala je 1991. postati međunarodnom, ali je nisu uspjeli pripremiti zbog rata. Ideju smo nastavili 1992. kada smo pozvali najprestižnije svjetske umjetnike da svojim djelima formiraju kolekciju budućeg Muzeja suvremene umjetnosti u Sarajevu”, zaključuje.
Na pitanje zašto je odabrana baš ta lokacija, odgovorio je da je još u šezdesetima prema urbanističkim planovima bilo zamišljeno da se pokraj nekadašnjeg Muzeja revolucije, a sadašnjeg Historijskog muzeja izgradi i Muzej suvremene umjetnosti. Ta je lokacija desetljećima čuvana, ali do proširenja nije došlo, iako Sarajevo zapravo nikad nije ni imalo Muzej suvremene umjetnosti. Sarajevo ima samo izložbeni salon Collegium Artisticum i Umjetničku galeriju. Zato su se relativno brzo dogovorili s urbanistima. No, za adekvatan smještaj zbirke od 120 djela treba deset tisuća četvornih metara, a u Historijskom muzeju je bilo na raspolaganju samo tisuću kvadrata, pa su i kubus pretvorili u izložbeni depo. Takav postav muzeološki nije savršen – eksponati leže u drvenim sanducima za transport ili pokraj njih, ali je vrlo šarmantan, tako da je stvorena ugodna atmosfera. Čak su napravili poseban dizajn jastučića s logom projekta Ars Aevi, koji krase stolice na kojima se posjetitelji mogu odmoriti.
No, nije sve išlo jednostavno. Iako su se uspjeli dogovoriti s političarima u BIH i ishodili sve dozvole za gradnju, otkrivaju nam da u Sarajevu još ima onih koji misle da bi bilo važnije sagraditi novu bolnicu, a ne “neki” muzej. Takvima su se uvijek suprotstavljali važnim argumentom: muzej u Bilbaou ostvari godišnji prihod od 50 milijuna eura, a za one najtvrdokornije već su ranije organizirali “edukativne akcije”. Još su 1987. sve direktore muzeja i galerija odveli u Veneciju da vide što se događa u suvremenoj svjetskoj umjetnosti. Slično su reagirali i u slučaju Renza Piana. “Političare smo doveli u njegov studio u Genovi, pred kojim se nalazi klisura. Cijeli ambijent se doima fantastičnim i iznimno lijepim, pa opijeni njime na sve pristajete”, objašnjavaju nam svoju strategiju.
Kažu nam da ne žele da budući Muzej suvremene umjetnosti u Sarajevu bude mega objekt poput muzeja u Bilbaou, nego građevina primjerenija tom gradu. Hadžiomerspahić se susreo s Renzom Pianom u studenom 1998. u Genovi. Taj je susret izrežirao Massimo Caciari, tadašnji gradonačelnik Venecije, te ugledni sociolog i filozof, koji podržava projekt Ars Aevi od osnutka. Naime, ideja o budućoj svjetskoj umjetničkoj atrakciji u Sarajevu, koja može nastajati postepeno u sljedećih 50 godina, odmah mu se svidjela. Osim toga, baš je u Veneciji 1993.u vrijeme Biennala održana i prva službena prezentacija inicijative Ars Aevi. Inače, Cacciari je prijatelj Renza Piana i Emilija Vedove još iz mladosti kada su imali vlastiti teatar. Caciari je objasnio Pianu ideju projekta, a arhitekt se oduševio i “priključio ovoj inicijativi s velikim entuzijazmom”.
Renzo Piano je prvi put posjetio Sarajevo u lipnju 1999. da se dogovore oko konkretnih detalja. Napravio je nekoliko skica, a onda je deataljno razgledao Historijski muzej gdje je privremeno smještena zbirka. S oduševljenjem je zaključio “da je to fantastična građevina, jedna od najljepših u Europi iz šezdesetih godina i da bi je svakako trebalo obnoviti u originalnu stilu. “Naravno, raspitivao se za arhitekta, tvorca tog zdanja. Za nas je to važan podatak jer su nekadašnji Muzej revolucije, a današnji Historijski muzej, radili poznati zagrebački arhitekti Boris Magaš, Radovan Horvat i Edo Šmidihen, kojima je to veliki kompliment. Piano je tada rekao da je inspiriran umjetničkim djelom Daniela Burena – Poljem zastava, koje su postavljene iza Historijskog muzeja, pa je i on simbolički postavio zastave Ars Aevi na prostoru četiriju uglova budućeg muzeja.
Muzej će imati muzeološki, kulturni i komercijalni dio, a projekt je procijenjen na 30 milijuna eura. Stupovi muzeja bit će naglašeni i presječeni kosom linijom na čijem će se dnu nalaziti zimski amfiteatar. Stepenište će voditi do krova gdje će biti ljetni auditorijum, a most će povezivati naselje Grbavicu s muzejom, te budućim sveučilišnim centrom, koji će biti smješten u staroj austrougarskoj zgradi gdje je godinama bila kasarna Maršala Tita. Nivo ulice bit će namijenjen kompatibilnim komercijalnim sadržajima poput knjižara ili instituta za kulturu, koji će se iznajmljivati i tako osigurati novac za samoodržavanje muzeja.
“Najvažnije u cijelom projektu je njegova specifična strategija modula ili nukleusa”, ističe Hadžiomerspahić. “Odmah na početku odlučili smo projekt organizirati s mnogo partnera, od kojih će svaki imati autonomiju u realizaciji svog nukleusa i pozvati umjetnike po vlastitu izboru. Jedini naš uvjet je bio da u grupi od deset umjetnika ne mogu sudjelovati preko dva iz jedne zemlje. Jedan od prvih nukleusa bio je Muzej Luigi Pecci u Pratu u kojem je umjetnički direktor Bruno Cora pozvao deset najvažnijih svjetskih umjetnika. Danas postoji šest nukleusa, od kojih svaki ima vlastiti budžet, direktora i zasebnu kolekciju, koju pak može kao izložbu uključiti u redovan program. Istodobno, sve te kolekcije formiraju jednu cjelovitu od 120 međunarodnih umjetnika, koja je po mišljenju stručnjaka postala jednom od najvažnijih kolekcija suvremene umjetnosti našeg vremena.”
Formiranje ove impresivne kolekcije nije završeno, nego se nastavlja. Već je dogovoreno osnivanje novih nukleusa od 2002. do 2005. u Roveretu, Zagrebu, Istambulu, Solunu, Ateni, Gentu, Frankfurtu i Bonu, a upravo se pregovara s kuratorima iz Stockholma i Budimpešte. U Zagrebu se izložba kolekcije Ars Aevi očekuje sljedeće godine u Muzeju suvremene umjetnosti, u selekciji Zvonka Makovića, koji nam je rekao da će kolekcija zagrebačkog nukluesa Ars Aevi biti prepoznatljiva zagrebačkoj sredini. Iako nam još nije mogao otkriti radove deset eminentnih svjetskih autora, koje je Zagreb pozvao da doniraju radove, naglasio je da će to svakako biti različiti autori, od predstavnika Novih tendencija pa do krajnje suvremenih autora iz različitih zemalja, od Irske, preko Kine do SAD-a.
Muzejski kompleks Ars Aevi imat će neobičan model fiananciranja. Ideja o svjetskoj kampanji za prikupljanje novca potekla je od Bruna Cora, koji je još 1996. predložio da njegov Muzej Luigi Pecci pozove sve muzeje svijeta da otkupe po nekoliko dionica Ars Aevi. “Ako bi samo svaki drugi muzej na svijetu kupio nekoliko dionica, od kojih bi jedna stajala 500 eura, brzo bi se skupio novac potreban za gradnju muzeja”, ističe Hadžiomerspahić, dodajući da bi 70 posto novca išlo za gradnju, a 30 posto na funkcionalne troškove. I dionice je dizajnirao Renzo Piano, a zanimljivo je da bi svi kupci i donatori mogli imati potpun uvid u Fond Ars Aevi.

Renzo Piano
Talijan Renzo Piano (65), jedan je od najvažnijih arhitekata svijeta. Međunarodnu slavu stekao je već 1978. projektom za Centar George Pompidou u Parizu, poznatom širom svijeta kao Beaubourg, koji je napravio zajedno s Englezom Richardom Rogerson. Stručnjaci su Beaubourg često opisivali kao ‘high tech’ projekt, no Piano im je odgovarao da nisu razumjeli njegovu ideju. On je sam dao najbolju definiciju Beaubourga rekavši da je tim muzejom htio napraviti “zabavni urbani stroj iz knjiga Julesa Vernea, isprovocirati akademsku zajednicu, i parodirati tehnološka čuda naše ere.”
Za svoje radove dobio je brojne nagrade u Italiji, Francuskoj, SAD-u i Japanu, a 1998. i Nagradu Pritzker, poznatiju kao Nobelovu nagradu za arhitekturu, koju mu je žiri dodijelio za “fantastičnu sintezu umjetnosti, arhitekture, tehnologije i humanizma” vidljive u radovima realiziranim na svim kontinentima. Nagradu je utemeljio Jay A. Pritzker, predsjednik Fondacije Hyatt, uručuje se u Bijeloj kući, a iznosila je 100 tisuća dolara.
Rođen je u Genovi u obitelji graditelja: njegov djed, otac, četiri ujaka i brat su građevinari. Diplomirao je arhitekturu na Politehničkom fakultetu u Milanu i prva iskustva je stjecao u građevinskoj kompaniji svoga oca. Najveći idol mu je Brunelleschi, a na njega su utjecali i Buckminster Fuller i Pierluigi Nervi. Prvi mu je rad bio dizajn talijanskog paviljona na izložbi Expo 1970. u Osaki, koji je izazvao veliku pažnju. Osnovao je Renzo Piano Building Workshop, a danas ima arhitektonske studije u Genovi, Parizu i Berlinu gdje zapošljava oko stotinu ljudi. Tokom karijere iskušao se u različitim projektima, od stambenih zgrada, trgovačkih centara, muzeja, kazališta i crkava do aerodromskih zgrada, željezničkih kolodvora i mostova.
Od ostalih radova, najviše mu se ističu Znanstveni i tehnološki muzej u Amsterdamu, aerodromska zgrada na umjetnom otoku u Osaki u Japanu, nogometni stadion San Nicola u Bariju u Italiji sa 60 tisuća sjedala, trgovački centar Bercy u Parizu u Francuskoj i Mixed Use Tower u Sydneyu u Australiji. Iskazao se i na rekonstrukciji Potsdamer Platza u Berlinu.