IlustracijaNekoliko mjeseci prije Occupy Wall Streeta, ekonomist Joseph Stiglitz, dobitnik Nobelove nagrade i profesor na sveučilištu Columbia, napisao je članak za Vanity Fair pod naslovom "Iz 1%, za 1%, od 1%". Toj se temi vraća u svojoj novoj knjizi "Cijena nejednakosti: Kako današnje podijeljeno društvo ugrožava našu budućnost" u kojoj razmatra činjenicu da je nejednakost u Sjedinjenim Državama danas veća nego u bilo kojoj drugoj industrijaliziranoj naciji. Primjećuje da šestero nasljednika Wal-Martova bogatstva ima u rukama imetak jednak onome u donjih 30% američkog društva. "To govori mnogo i o bogatstvu onih na vrhu i o siromaštvu onih na dnu", kaže Stiglitz. "To je uistinu pokazatelj podjele koja se znatno pogoršala u našem društvu." Bloomberg News izvijestio je u utorak 5. svibnja da su plaće predsjednika uprave na Wall Streetu prošle godine narasle za više od 20%. Istodobno, imovinski cenzus pokazuje da je gotovo svaki drugi Amerikanac, ili 150 milijuna ljudi, osiromašio ili se može svrstati u niži prihodovni razred. "Sjedinjene Države zemlja su s najvišom razinom nejednakosti [od svih naprednih industrijskih zemalja] u svijetu i to se pogoršava", kaže Stiglitz. "Još više uznemirava to što smo [također] postali zemlja s najmanjom jednakošću životnih prilika."

NERMEEN SHAIKH: Sada se okrećemo pitanju koje je prošle godine dospjelo u prvi plan: rastućoj nejednakosti u Sjedinjenim Državama i jazu između 1% najbogatijih i ostatka zemlje. Bloomberg News objavio je u utorak da su plaće predsjednika uprave na Wall Streetu prošle godine narasle za više od 20%. Članak se temelji na analizi podataka dostavljenih Komisiji za vrijednosnice i burzu i otkriva da značajan porast slijedi nakon 26%-tnog skoka u plaćama predsjednika uprave 2010. godine. Istodobno, imovinski cenzus pokazuje da je gotovo svaki drugi Amerikanac, ili 150 milijuna ljudi, osiromašio ili se može svrstati u niži prihodovni razred. 38% afroameričke djece i 35% hispanoameričke djece živi u siromaštvu.

AMY GOODMAN: Naš sljedeći gost pomogao je u popularizaciji izraza "jedan posto" i iznio na vidjelo uzroke iza rastuće nejednakosti u Sjedinjenim Državama. Joseph Stiglitz dobitnik je Nobelove nagrade za ekonomiju. Tijekom Clintonove administracije od 1993. do 1997. godine radio je u Vijeću ekonomskih savjetnika. Njegov članak u Vanity Fairu iz svibnja 2011. "Iz 1%, za 1%, od 1%" osnova je njegove nove knjige "Cijena nejednakosti: Kako današnje podijeljeno društvo ugrožava našu budućnost". Joseph Stiglitz predaje na sveučilištu Columbia. Na osmoj stranici svoje knjige navodite jedan konkretan broj kada kažete: "Uzmimo obitelj Walton: šestero nasljednika carstva Wal-Mart upravljaju bogatstvom od 69.7 milijardi dolara, što je ekvivalent imetku donjih 30% američkog društva."

JOSEPH STIGLITZ: To govori mnogo i o bogatstvu onih na vrhu i o siromaštvu onih na dnu. I uistinu je pokazatelj podjele koja se znatno pogoršala u našem društvu. Jedna od stvari koju sam pokušao dokazati u knjizi jest da ništa od toga nije neizbježno. Nije riječ samo o tržišnim silama. Sjedinjene Države zemlja su s najvišom razinom nejednakosti u svijetu i to se pogoršava.

AMY GOODMAN: Najvišom razinom?

JOSEPH STIGLITZ: Najvišom razinom od svih naprednih industrijskih zemalja. Ono što mene osobno još više uznemirava jest što smo postali zemlja s najmanjom jednakošću životnih prilika od svih naprednih industrijskih zemalja o kojima postoje podaci. Mi mislimo o sebi kao o zemlji mogućnosti, znate, američki san. I znamo za primjere ljudi koji su uspjeli - imigranti i drugi ljudi koji su se popeli do vrha. Ali ono što je važno su brojevi, izgledi. Kakvi su vam životni izgledi ako ste imali nesreću roditi se u siromašnoj obitelji ili ako vam roditelji nisu obrazovani? Kakve su vam šanse da se uspnete s dna u sredinu ili s dna na vrh? One su niže u Sjedinjenim Državama nego u drugim naprednim industrijskim zemljama.

NERMEEN SHAIKH: Zapanjujuća je činjenica, koju u svojoj knjizi spominjete u nekoliko navrata, da danas u staroj Europi ima više klasne mobilnosti nego u SAD-u. A mi ovdje, naravno, uvijek mislimo o Europi kao o klasno izrazito krutom društvu.

JOSEPH STIGLITZ: Tako je. I to se u brojnim pogledima promijenilo. Još jedna od stvari koje sam nastojao naglasiti u knjizi je da to ima posljedice. Ima posljedice za naš osjećaj identiteta, onoga što jesmo, ali ima i, moglo bi se reći, uže ekonomske posljedice jer znači da, pogriješite li i izaberete pogrešne roditelje, nećete doživjeti ostvarenje svojih potencijala. U tom smislu mi rasipamo svoju najvredniju imovinu: naše ljudske resurse.

NERMEEN SHAIKH: Također kažete da će bogati naposljetku platiti izuzetno visoku cijenu te nejednakosti. Kako to?

JOSEPH STIGLITZ: Svi smo na istom brodu. Mnogo je ljudi koji su vrlo bistri, koji naporno rade u zemljama u razvoju, na rastućim tržištima, a imaju vrlo niske prihode. Stvar je u tome da svi profitiramo od našeg obrazovnog sustava, pravnog sustava, načina na koji funkcionira cijelo društvo. U dijelovima svijeta gdje postoji velik jaz, uglavnom na rastućim tržištima, u zemljama u razvoju gdje postoji velik jaz, društva se raspadaju. Dolazi do političkih, društvenih i ekonomskih previranja. U tom kontekstu čak ni 1% ne može dobro proći.

AMY GOODMAN: Htjela sam vas pitati o ljudima koje cijenimo i onima koje ne cijenimo. Iznosite zadivljujuć niz primjera. Kažete: "Gledajući one na vrhu raspodjele bogatstva, možemo steći dojam o prirodi tog aspekta američke nejednakosti. Malobrojni su među njima izumitelji koji su preobrazili tehnologiju ili znanstvenici koji su preobrazili naše razumijevanje zakona prirode. Recimo, Alan Turing, genij koji nam je dao matematiku koja je temelj modernih računala. Ili Einstein. Ili izumitelji lasera (u čemu je Charles Townes odigrao središnju ulogu) ili John Bardeen, Walter Brattain i William Shockley, izumitelji tranzistora. Ili Watson i Crick, koji su razotkrili tajne DNK na kojima počiva toliki dio moderne [medicine]. Nitko od njih, koji su dali tako velik doprinos našoj dobrobiti, nije među onima koje naš ekonomski sustav najviše nagrađuje." Tu su vrlo raznolika imena povezana s tim takozvanim izumima, poput interneta.

JOSEPH STIGLITZ: Tako je. A stvar je u tome što je teorija razvijena u 19. stoljeću da bi se opravdala nejednakost koja se razvijala s kapitalizmom bila teorija marginalne produktivnosti. Bio je to stav da će oni koji najviše doprinose društvu dobiti veće nagrade. Bio je to osjećaj, moglo bi se reći, moralne opravdanosti, ali i argument za ekonomsku učinkovitost. Sada shvaćamo da pojedinci koji su dali najvažnije doprinose nisu oni na vrhu. Mnogi ljudi na vrhu su, primjerice, oni financijaši koji su doveli svijet na rub propasti. Trenutak Velike recesije bio je, mislim, uistinu znakovit trenutak za naše promišljanje onoga što se događa. Svi smo shvatili da nešto nije u redu. Ali u toj krizi vidjeli smo tolike bankare koji su doveli svijet na rub propasti, koji su doveli svoje kompanije na rub propasti, kako odlaze s milijunima dolara plaće, i postalo je vrlo jasno da postoji raskid između privatnih nagrada i društvenih dobitaka koji ozbiljno potkopava teoriju koja je služila kao temelj opravdanja nejednakosti u našem društvu.

NERMEEN SHAIKH: Ali kada su financijaši stekli toliku moć?

JOSEPH STIGLITZ: Radilo se o evoluciji. Mislim da je uistinu znakovita promjena bilo ukidanje zakona Glass-Steagall, kada smo rekli bankama: "Nemojte se baviti onime čime biste se trebali baviti, a to je davanje kredita novim poduzećima kako bi širila poslovanje." Spojili smo komercijalne banke, koje su bile temelj razboritog pozajmljivanja, i investicijske banke koje su se kockale novcem bogataša. I povezali smo ih. Stvorili smo financijske institucije koje su bile prevelike da propadnu. A rezultat je bio da su one rasle i rasle i da je njima dominirao rizik, kockanje i špekulacija umjesto davanja zajmova koje je osnova rastuće, produktivne ekonomije.

Ali u izvjesnom je smislu evolucija naše ekonomije, općenitije, započela oko 1980. godine. Tada su - tu je, rekao bih, ta točka podjele - predsjednici uprava počeli shvaćati da mogu uzimati sve veći i veći dio korporativnog prihoda. Shvatili su da su naši zakoni o korporativnom upravljanju manjkavi. Nisu zahtijevali da imamo pravo glasa u odlučivanju o plaćama. Nisu zahtijevali - dioničari bi trebali posjedovati tvrtke, ali dioničari nisu imali pravo glasa oko plaća u kompanijama - od menadžera kompanija da ujedno budu i vlasnici. Vrlo neobična situacija. Hoću reći, ako netko radi za vas, reklo bi se da biste trebali biti u stanju odlučivati o njegovoj plaći. Rezultat toga je da su uzimali sve veći i veći udio. A pogledate li one na vrhu - kao što rekoh, to nisu Watsoni i Crickovi, ljudi koji su načinili sve te velike promjene; to su predsjednici uprava.

AMY GOODMAN: Tko je Berners-Lee?

JOSEPH STIGLITZ: To su ti ljudi koji su stvorili internet, ljudi koji...

AMY GOODMAN: Ali mi mislimo na Marka Zuckerberga. Mislimo na Gatesa i Jobsa.

JOSEPH STIGLITZ: Svi su oni odigali važnu ulogu. Ne bismo smjeli podcjenjivati njihovu važnost. Ali svi oni počivaju na jednom temelju, a taj temelj uvelike je javno omogućen, javno financiran. Ne možete imati program ako nemate kompjuter. A nemate kompjuter ako nemate matematičko istraživanje koje vam je dalo temelj. To je bio Turing.

AMY GOODMAN: Alan Turing.

JOSEPH STIGLITZ: To je bio Alan Turing. Ne možete imati internetske programe ako nemate internet. A to je bilo nešto u čijem je razvoju pomogla američka vlada i svi drugi ljudi koji su pomogli u razvoju svjetske računalne mreže. Ironija je u tome što ljudi koji su stvorili temelj na kojem leži cijela naša moderna ekonomija nisu ljudi koji su se obogatili.

NERMEEN SHAIKH: Želim vas upitati o predsjedničkoj utrci i dosjeu republikanskog kandidata Mitta Romneyja. Gradonačelnik Newarka Cory Booker, pristalica predsjednika Obame, prošli je mjesec izazvao kontroverzu braneći Romneyjevu bivšu kompaniju Bain Capital. Booker je gostovao u TV emisiji "Meet the Press", gdje je kazao: "Moram samo reći, s vrlo osobnog gledišta, da ne namjeravam sjediti ovdje i osuđivati privatne investicijske fondove. Po mom mišljenju, radi se o tome da smo u Americi gotovo dosegli jednu apsurdnu točku. Živim u državi gdje mirovinski fondovi, sindikati i drugi ulažu u kompanije poput Bain Capitala. Pogledate li cijeli dosje Bain Capitala, oni su učinili mnogo za podržavanje i razvoj poslovanja. Zbog toga se osjećam vrlo neugodno."

NERMEEN SHAIKH: Joseph Stiglitz, koji su vaši komentari o ulozi privatnih investicijskih fondova i osobito Bain Capitala?

JOSEPH STIGLITZ: Prvo bih rekao da je financijski sektor vrlo važan. Nijedna ekonomija ne može funkcionirati bez djelotvornog financijskog sektora. Problem sa Sjedinjenim Državama je što naš financijski sektor ne radi ono što bi trebao. Trebao bi osiguravati sredstva za stvaranje poslova, a ne uništavati poslove. Trebao bi dijeliti kapital, upravljati rizikom.

Zabrinutost oko Bain Capitala je dvojaka. S jedne strane, oni su se uglavnom bavili financijskim restrukturiranjem, što znači da nisu stvarali poslove, već su uzimali novac kompanijama i stavljali ih u vrlo ranjiv položaj te bi ove nakon nekoliko godina posrnule i radna mjesta bi bila uništena. Dakle, važno je restrukturirati tvrtke kako bi one postale održive, učinkovite. Ali to nije bio slučaj s mnogim poduzećima s kojima su oni poslovali.

Drugi problem koji mnoge ljude, mislim, jako uznemirava je što imamo porezni zakon koji kaže da oni koji rade na takvom restrukturiranju - što je važna djelatnost ako se obavlja kako treba i stvara veću produktivnost, više poslova - zašto bi ti ljudi plaćali tako niske poreze? Pogledamo li gornjih 1%, njihova prosječna porezna stopa je oko 15%. Oporezujemo špekulante po nižoj stopi nego što oporezujemo ljude koji rade za život. To nema smisla.

AMY GOODMAN: Na gradonačelnika Bookera sasulo se drvlje i kamenje jer je rekao, otprilike: "Okanite se Baina". Ali to su rekli i mnogi demokrati, a u Obaminoj se administraciji trenutno vodi rat. Napadate li Romneyja zbog Baina, kompanije na koju se oslanja u utrci više nego na činjenicu da je bio guverner Massachusettsa? I mnogi demokrati povezani su s Bainom ili imaju podršku ljudi iz Baina i sličnih kompanija. Vaš predsjednik Bill Clinton - bili ste njegov glavni ekonomski savjetnik - rekao je: "Okanite se Baina". I vidite da se vodi bitka, doduše ne samo oko Baina, i da se izbjegava razgovor o Bainu i da se govori o onome što ste upravo spomenuli, ali i o njegovim prekomorskim ulaganjima, prekomorskim bankovnim računima, njegovim i njegove kompanije. Možete li reći nešto o tome i o činjenici da je Clinton bio jedan od prvih koji su rekli: "Nemojmo o tome. On je dobar biznismen".

JOSEPH STIGLITZ: Da. Prvo, trebamo shvatiti da se Romney utrkuje pod parolom: bilo bi dobro da biznismen upravlja Bijelom kućom; mi to radimo bolje. Naš posljednji predsjednik s diplomom iz menadžmenta bio je George Bush i mislim da nitko ne može reći da se ekonomijom dobro upravljalo u tih osam godina. Deficiti su se nagomilali i ekonomija je konačno pala preko ruba Velike recesije. Tako da ta kvalifikacija kojom se on hvali, magistar menadžmenta s Harvarda, nisam siguran da je to tip stručne osobe koju bih htio vidjeti na čelu zemlje. Morate razumjeti javnu politiku, ne samo kako zarađivati novac za sebe, što njima dobro ide, ali to nije preduvjet za vođenje zemlje.

Donekle imam razumijevanja i kažem, ne želim od toga raditi osobni obračun. Neka to ostane na razini osnovnih načela. A osnovna načela relativno su jednostavna: ljudi bi trebali plaćati svoj dio poreza. A plaćati svoj dio poreza znači da ne plaćate ratu upola manju od ljudi koji rade na život. Znači da ne koristite prekomorske lokacije da biste izbjegli poreze. Zašto se toliko bankarstva odvija na Kajmanskim otocima? Nije to zato što je klima tamo osobito povoljna za elektroničke transfere i upravljanje bankama. Samo je jedan razlog za to: izbjegavanje regulacije, izbjegavanje oporezivanja, potkopavanje osnovnih načela naše ekonomije. Nije u redu da netko tko se pokušava kandidirati za predsjednika, tko bi trebao simbolizirati pošteno preuzimanje odgovornosti, koristi prekomorske račune kako bi izbjegao poreze i regulaciju.

Druga je stvar što bi biznisi trebali stvarati vrijednost, stvarati poslove u Americi i novi američki biznis. Mi imamo iskrivljeni porezni sustav. Ali kada se natječete za predsjednika, trebali biste javno reći da ne želite iskrivljeni porezni sustav koji potiče selidbu poslova u inozemstvo i daje prednost špekulaciji nad stvaranjem pravog bogatstva. Da je istupio i rekao da po njemu nije u redu da Warren Buffett plaća manji porez od svoje tajnice, da je istupio i rekao da je pogrešno imati poreznu strukturu koja potiče selidbu poslova u inozemstvo, možda bih imao malo više razumijevanja. Ali to zasad nisam čuo.

AMY GOODMAN: Ed Conard, bivši generalni direktor Bain Capitala koji je donirao novac Romneyju, daje savjete Romneyju i otvoreno se zalaže za udvostručenje nejednakosti u prihodima.

JOSEPH STIGLITZ: Da. Smatram to zapanjujućim. U stvari, jučer sam raspravljao s njim. Stvar je u tome što on vjeruje u "ekonomiju kapanja", prema kojoj treba baciti mnogo novca na vrh i svima će biti mnogo bolje zbog te inovacije. S obzirom na razmjere nejednakosti u Sjedinjenim Državama, želio bih da je to istina jer da jest, svima bi nam bilo jako dobro. Ali obilje je dokaza protiv toga. Imamo rast na vrhu, ali što se događa s prosječnim Amerikancima? Njima baš i ne ide dobro. Većini Amerikanaca danas je lošije nego prije 15 godina, a ljudima na dnu još je gore. Pogledate li, recimo, muške radnike s punim radnim vremenom, ljude koji rade za život, tipičan prosječni dohodak muškog radnika danas je niži nego što je bio 1968. godine, prije gotovo pola stoljeća. Američka ekonomija, dakle, donijela je uspjeh ljudima na samom vrhu, ali ne i većini Amerikanaca. Podaci vam to kazuju i iz druge perspektive. U razdobljima poput onoga nakon Drugog svjetskog rata rasli smo zajedno, nejednakost se smanjivala i rasli smo mnogo brže nego nakon 1980., kada se rast razdvojio. Stoga je stav da veća nejednakost dovodi do većeg rasta, da budem posve iskren, glupost.