Objavljeno u Nacionalu br. 865, 2012-06-12

Autor: Nina Ožegović

Treba samo preživjeti prve udarce, i još tisuću

Satiričar, redatelj i scenarist komentira političku situaciju u Srbiji, govori o ljubavi prema životinjama i nogometu te objašnjava kako su rođeni likovi legendarnih filmova 'Ko to tamo peva' i 'Maratonci trče počasni krug'

'Da sam živio u nekoj mirnoj zemlji, pisao bih o dosadi koja ubija ljude, ovako nas ubi 'uzbudljiva historija i politika'''Da sam živio u nekoj mirnoj zemlji, pisao bih o dosadi koja ubija ljude, ovako nas ubi 'uzbudljiva historija i politika''Prošlog tjedna je u Zagrebu u kazalištu Kerempuh u sklopu Dana satire Fadila Hadžića gostovao beogradski Zvezdara teatar s novom predstavom "Kumovi" Dušana Kovačevića, satiričara, redatelja, profesora na beogradskoj kazališnoj akademiji, te autora scenarija legendarnih filmova bivše zemlje "Balkanski špijun", "Ko to tamo peva" i "Maratonci trče počasni krug", koji i danas, 40-ak godina od premijera, zbog urnebesnog crnog humora i besmrtnih štoseva i replika imaju kultni status i kod hrvatske publike.

Dušan Kovačević, ravnatelj Zvezdara teatra, a odnedavno i akademik – postao je dopisni član SANU, rođen je u Šapcu gdje je uzgajao golubove, što je na njega "ostavilo velik trag", zatim se s roditeljima preselio u Novi Sad, a potom u Beograd gdje je studirao te promijenio čak 20-ak adresa. Uživa veliku naklonost publike, kritika ga smatra najvećim suvremenim srpskim dramatičarom, a neki ga zbog jakih političkih aluzija i kritike društvenog sistema uspoređuju s Branislavom Nušićem. U svim svojim tekstovima, od prvog "Ko to tamo peva", koji je napisao još kao student dramaturgije, preko "Maratonaca..." i "Balkanskog špijuna" u kojem briljira Danilo Bata Stojković kao Ilija Čvorović i "Radovana III." pa do "Kontejnera s pet zvjezdica" i "Larryja Thompsona", koji je na gostovanju u Zagrebu prije desetak godina doživio prave ovacije, Kovačević se na vrlo komičan način bavio politikom, ismijavajući ljudske mane i glupost. Tako se u "Maratoncima" bavio vladavinom jednog pogrebnika, u "Profesionalcu", koji od prošle godine igra u Kerempuhu, prisluškivanjem u socijalizmu, u "Balkanskom špijunu" narodnim neprijateljima, špijunažom i paranojom u bivšem režimu, a u jednom od njegovih najnovijih filmova "Sveti Georgije ubiva aždahu" s Natašom Janjić temom uzaludnosti srpskog ratovanja. Najveće uspjehe ostvario je s redateljem Slobodanom Šijanom, a njegovi tekstovi prevedeni su na 20-ak jezika


Kovačević je u Zagrebu proveo kratko vrijeme i odmah se vratio u Beograd, no pristao je za Nacional dati intervju, iako rijetko razgovara s novinarima, jer "inzistira na preciznosti". Iako je u proljeće imao lakši infarkt na nogometnom terenu i ugrađen mu je stent, otac likova čije se izjave citiraju desetljećima, primjerice ona "I tata bi sine!" iz "Ko to tamo peva", te "Nije što si mi brat, ali stvarno si genije" i "Ostavite ruke, sme li netko sa mom da obara misli" iz "Balkanskog špijuna", izgleda odlično, a upravo piše i novu dramu "Requiem" te završava i novu knjigu "20 srpskih podela - Srba na Srbe", koju radi godinama. Zanimljivo je da i danas, u doba novih digitalnih tehnologija, Kovačević sve piše – rukom.

Koliko vam znači gostovanje Zvezdara teatra u Zagrebu s vašom novom predstavom "Kumovi"?
- Rijetko, vrlo rijetko, idem s predstavom na gostovanja. U Zagreb sam došao, jer me za kazališni život Zagreba vežu lijepe uspomene, od ranijih predstava koje su gostovale, do komada koji su izvedeni na zagrebačkim scenama, i prijateljstava s velikim kazališnim ljudima Hrvatske - Rankom Marinkovićem, Fabijanom Šovagovićem, Reljom Bašićem, Arsenom Dedićem... Spominjem samo neke od velikana "stare garde".

Lik Kume u komadu "Kumovi" kaže: "Kako živimo, ima svi da lajemo!" Je li to moto, odnosno poruka predstave?
- Jedna od poruka. Mada, u mom slučaju, budući da sam cijelog života volio ptice i životinje, "lajanje" mi je često ugodnije od ljudskog govora. Kad je nekoga pas lajanjem povrijedio, kao što je to čovjek učinio riječima, govorom?
U predstavi igra i veliki srpski glumac Predrag Miki Manojlović, kojemu je to prva suradnja sa Zvezdara teatrom. Kako je došlo do te suradnje?
- Stjecajem lijepih okolnosti. Ja sam završio pisanje drame, a on snimanje filmova u inozemstvu. Inače, dogovarali smo se i ranije da nešto radimo, ali od "Undergrounda" Miki je u svijetu; ide iz filma u film. Velik, poseban glumac, sa šarmom koji je rijedak na našim scenama.

U beogradskoj štampi izjavili ste da vas je u pisanju satire "Kumovi" najviše zanimala aktualna politička i ekonomska situacija, ali ne ispričana na politikantski način, jer je to kratkog daha. Što se može saznati o trenutačnoj situaciji u Srbiji?
- Ono što se zna, manje-više, za većinu zemalja bivšeg komunističkog bloka. Došao je kapitalizam, koji smo kao turisti gledali samo izvana - mislili smo da su u zapadnom svijetu svi ljudi kapitalisti, i preko noći smo postali "roblje" tranzicije iz sistema operetnog komunizma u sistem razbojničkog kapitalizma. Jad, besparica, beznađe, siromaštvo, depresija, nesigurnost, pljačka na sve strane. Srbija je jedna od najbogatijih zemalja na svijetu. Svaki dan uhapse nekoliko kriminalaca iz svih društvenih struktura, koji su pokrali milijune i milijune eura, a para za krađu još ima. Koja je zemlja toliko bogata?

I u vašim ostalim komadima jake su aluzije na politiku, ali ta tema nikad nije u prvom planu. Koliko politika utječe na vaš izbor tema i općenito na vaše pisanje? Može se reći da ste se od "Maratonaca" preko "Balkanskog špijuna" i "Ko to tamo peva" pa do scenarija za film "Sveti Georgije ubiva aždahu" uvijek bavili relevantnim društvenim događajima.
- Politiku je na balkanskim prostorima nemoguće izbjeći. Kako se rodite, tako vas politika uhvati za ruku i vodi kroz život. Kao što ste rekli, sve moje kazališne i filmske priče su posljedica političkih potresa, manjeg ili većeg intenziteta. Da sam živio u nekoj mirnoj zemlji, pisao bih o dosadi koja ubija ljude. Ovako nas ubi "uzbudljiva istorija i politika".

Ismijavali ste i rođačke balkanske mentalitete, kulturu smrti, licemjerje, političke sisteme - bivši i sadašnji, partijske sjednice, ljudsku glupost, mane, zablude. Kako ste dolazili do ideja?
- Tako, što sam se od najranije mladosti užasavao svih vrsta ljudske gluposti. Zato sam, valjda, veći dio života proveo na nogometnim terenima, po usamljenim morskim uvalama, ili u druženju sa životinjama i pticama. Ljude susrećem - mislim na ono što se zove "velika većina", baš kad moram. Imam taj privilegij da "izmišljam" likove koji su zanimljiviji od "običnih" ljudi.

U javnosti se malo zna o vašoj velikoj ljubavi prema životinjama – golubovima, mačkama, psima. Možete li se prisjetiti kako ste kao dijete u Šapcu počeli uzgajati golubove i kako je to utjecalo na vaše djetinjstvo?
- Bježeći od ljudi - ljudske gluposti, arogancije, nedostatka emocija, povukao sam se kao dječak od sedam-osam godina u dno dvorišta, gdje su bile šupe i tu napravio golubinjak. Od rođaka sam dobio par golubova, a ostale sam nabavljao od starih golubara iz ulice. Jednog dana, s desetak godina, imao sam jato od dvadesetak dobrih visokoletača. Po cijeli dan sam gledao u nebo. Po džepovima sam uvijek imao zalihe kukuruza i žita. Penjao sam se po mnogim krovovima ako moj golub zanoći, išao biciklom u obližnja sela da kupujem golubove od para koje sam štedio kad bih dobio koji dinar. U školi sam kroz prozor gledao krov svoje kuće. Ako je bilo nešto sumnjivo s golubovima na krovu, molio sam da izađem sa sata jer mi "nije dobro" i trčao kući. Uzgajanje golubova je jedna od težih ovisnosti, opsesija ravna ozbiljnoj bolesti. Zamislite ozbiljne ljude kako sjede i gledaju u veliku posudu s vodom - lavor, korito, u kojoj se ogleda nebo i u tom vodenom ogledalu vide jato svojih golubova koji lete satima. Da ne iskrive vratove, gledali su u vodu korita. I dan-danas nema šanse da proleti plemenit golub, a pogotovo neko jato u visini, a da to ne primijetim i da ne osjetim radost. Let je sloboda, a pogled iz ptičje perspektive na zemlju jedan od najistinitijih. Uz psa, u selu gdje sam rođen, prohodao sam držeći se za njega. Vukao me u sanjkama. Bio je, Gara, velik, snažan pas. Kad je uginuo, nisu mi rekli mjesecima. A kad sam ipak saznao, plakao sam kad god bih došao u selo. Otplakao sam sve pse koje smo imali. Plakao sam neusporedivo više za tim divnim stvorenjima nego za ljudima. Sve su mi teže suze za čovjekom. Kako reče jedan ljubitelj pasa: ako nema raja, ja bih otišao tamo kamo odlaze psi. Mačke su mi spavale kraj nogu za onih hladnih zima u djetinjstvu. Jedan od najtežih dana u mom životu bio je kad je kamion sa stvarima kretao ispred naše kuće u Šapcu za Novi Sad, gdje smo se preseljavali u neboder, i kad sam se pogledom opraštao od golubinjaka i svega što je pripadalo mom djetinjstvu i ranoj mladosti.

Kakvo mjesto životinje danas zauzimaju u vašem životu, koliko su vam važne, čemu nas uče?
- Svijet ptica, drugih životinja, svijet biljaka božanstvena je harmonija planeta, koji čovjek uništava kao jedna od najvećih štetočina od postanka svijeta. Kad sam u Kairu gledao jednu kazališnu predstavu, scenom su šetale dvije mačke, koje su u Egiptu "svete životinje". Mačke su se kretale bez ikakve režije. Ja sam ih gledao netremice, s osmijehom i divljenjem; predstavu pamtim samo po njima.

Jeste li već u djetinjstvu bili skloni pisanju? Jesu li vas roditelji usmjerili prema pisanju, što vam je ono značilo u životu?
- Do 17. godine nisam napisao ništa što bi bilo u vezi s ambicijom da se bavim poslom koji radim već 40 godina. U djetinjstvu sam bio uvjeren da su pisci čudni osobenjaci koji žive tajanstveno, i da su, obavezno, mrtvi. Što mrtviji, to je bolji pisac. Nisam vjerovao da postoje živi pisci, a ako su i postojali, nisu bili najbolji. Roditelji mi nisu spominjali pisanje kao mogućnost buduće egzistencije jer u našem malom gradu nije bilo takvih slučajeva. A ono nešto amatera pisaca i pjesnika, bili su najbolji primjer da od tog posla nema nikakve vajde. Kako su živjeli, bolje da nikad nisu naučili pisati. Jedine naznake da nešto ima u tome što pišem bili su pismeni zadaci u gimnaziji, koje je profesor izdvajao da se čitaju zbog nekog posebnog stila. Međutim, budući da je profesor srpskog bio i moj nogometni trener, bio sam uvjeren da me on izdvaja jer sam igrao i bio "nada šabačkog fudbala".
Također se manje zna da ste bili strastveni nogometaš. Što vam je značio nogomet - jeste li taj sport doživljavali samo kao rekreaciju, ili ste razmišljali i o profesionalnoj karijeri?
- Nogomet mi je cijelog života bio jedna od najvažnijih stvari u životu. Nisam ga igrao profesionalno - došao sam na korak do profesionalizma, ali tih godina taj sport je bio samo popularna rekreacija. Već sam igrao u juniorima Vojvodine, kad su mi ljudi postavljali pitanja: od čega ću živjeti kad prestanem juriti loptu? Bila su to neka lijepa, amaterska vremena, kad se igralo za svoju dušu. Od gubljenja vremena zbog lopte, koja me "neće hraniti lebom", ostala mi je istinska ljubav i strast do današnjih dana. Nema terena u Beogradu gdje nisam odigrao bar jednu utakmicu, prijatelji su mi s terena gdje igramo dulje od trideset godina zajedno, a oči su mi pozelenjele od gledanja nogometnih utakmica. Iskreno govoreći, meni je cijelog života pisanje bio egzistencijalni hobi, a nogomet profesionalna strast.
Uskoro vam izlazi zbirka pjesama u kojoj ste sakupili songove što ste ih napisali za filmove, ali i za neke pjevače, kao što je Zdravko Čolić. Kako ste se počeli baviti songovima?
- Pjesme sam počeo pisati kao primijenjenu poeziju. I prve songove sam napisao sredinom 70-ih za novogodišnji šou Arsena Dedića, koji je već bio velika zvijezda. Prije tog lijepog susreta i suradnje s jednim od najznačajnijih kantautora Europe - da je pjevao na engleskom, bio bi svjetska zvijezda - ispisao sam nekoliko pjesama u drami "Radovan treći", koje govori lik, pjesnik, Jelenče, zarobljenik Radovana, naprasitog. Kasnije, pisao sam pjesme u većini drama i gotovo svim filmovima. Napisao sam songove u "Ko to tamo peva" - kompozitor je bio Voki Kostić. Napisao sam i nekoliko tekstova pjesama za svoje prijatelje pjevače - duo Vlada i Bajka. Pjesma iz "Sabirnog centra" pjeva se kao narodna, kao i "Mesečina" iz "Undergrounda", "Pada vlada" iz "Profesionalca" - kompozitor i pjevač, zajedno s mojom kćeri Lenom, džez pjevačicom, Momčilo Bajagić Bajaga, koji je komponirao i pjesmu "Poplava" za Zdravka Čolića. U spotu snimljenom za tu pjesmu sviram kontrabas-begeš i tek tad, na snimanju, shvatio sam da bi mi taj instrument ležao i kao životni poziv. Ali sad je kasno.

Što vam poezija znači u današnjem nimalo poetičnom svijetu?
- Sve što čovjek radi u životu, a i sam život, teži poeziji. I proza koja nije dodirnula poeziju nije vrijedna poštovanja. Ako i niste pjesnik, a volite pjesme, poeziju i muziku koja je proistekla iz ljudskog glasa negdje u svitanju civilizacije, vi ste sretan čovek, i život vam je bogatiji za neprocjenjivu ljepotu.

Za pisce se obično kaže da na temelju svog tankoćutnog senzibiliteta najbolje definiraju duh vremena. Kako vi doživljavate ovo doba?
- Kao što sam već rekao. Ovo je vrijeme prelaska s jednog kolosijeka na drugi, iz vlaka u vlak. Snalaze se najvještiji, najjači, najdrskiji, najnemilosrdniji, najbeskrupulozniji. Većina naroda će ostati na peronu da čeka neki drugi vlak, koji vjerojatno neće doći. Ovo se vrijeme zove: tražili ste, gledajte.

Istaknuli ste se i izjavom da "Srbija ima i peto godišnje doba - rat". Kako je to odjeknulo u srpskoj javnosti?
- Jedan čovjek, koji je poživio malo duže, u Srbiji je doživio tri balkanska rata - 1912., 1913., 1991.-95., dva svjetska, i jedno internacionalno bombardiranje, pražnjenje skladišta bombi NATO-a 1999. To se mnogim narodima ne dogodi za deset stoljeća.

Srbija ima novog predsjednika Tomislava Nikolića, koji je svojim kontroverznim izjavama već podigao prašinu u regiji. Koliko je on pogodan kao lik u satiri?
- Vidjet ćemo. Vrijeme je pred njim, a i pred nama piscima. A satira kao literarni rod zauzima mjesto između komedije i drame.

Što mislite, kako će njegov izbor utjecati na kulturnu klimu Srbije?
- Neće bitno utjecati na kulturnu klimu, jer kultura nikog nije zanimala ni prije njega. Kultura je, kad se dijele ministarstva, dodjeljivana uvijek kao najgora ponuda. Što ćeš ti raditi sa sirotinjom, jadnim umjetnikom, koji ti svaki dan kuca na vrata i priča kako je umjetnost važna za život jednog naroda i zemlje. Jest, ali kad umjetnik umre i kad njegovo djelo postane "besmrtno". Ne mogu i umjetnik i djelo biti besmrtni, i da se država brine o oboma. Umri, pa uživaj.

Crna komedija Slobodana Šijana "Ko to tamo peva", za koju ste napisali scenarij, smatra se najboljim filmom bivše zemlje svih vremena, ljudi u Hrvatskoj su ga gledali i po deset puta, a replike, poput "I tata bi sine", ili "Vozi, Miško!", citiraju se i danas. Kako vas smatraju "ocem" tih besmrtnih likova, možete li nam otkriti kako su "rođeni"?
- Pažljivim slušanjem, gledanjem, čuđenjem i izbjegavanjem takvih likova u privatnom životu.

Prošlo je gotovo 40 godina otkako ste napisali dramu i scenarij za film "Maratonci trče počasni krug", koji se i danas u Hrvatskoj smatra kultnim djelom, a neki urednici u hrvatskoj štampi dobili su nadimke po likovima, poput Pantelije iz komada. Možete li objasniti metaforu filma - vladavina jednog pogrebnika, te nam reći kako su na taj komad gledale partijske strukture iz bivše zemlje?
- Imao sam problema na Sterijinim igrama, kojima je predsjedao Josip Vidmar, podržan Elijem Fincijem i još nekolicinom starijih partijskih "kazališnih radnika". Došlo je do ozbiljne svađe, optuživali su me za sve i svašta, i otišli; drama i film su ostali. "Maratonci trče" se prikazuje s uspjehom kao mjuzikl u Beogradu, napravljena je opera u Austriji, sprema se i strip. Važno je samo preživjeti prve udarce, i još tisuću kasnije.

Zbog crnog humora, ismijavanja društvenih događaja i satire, uspoređuju vas s Nušićem. Smatrate li to komplimentom ili vas to ljuti?
- Nušić je velik pisac, značajan "liječnik" ljudskih duša, moj "rođak". Živjeli smo, zajedno, u XX. stoljeću. Nismo se sreli, zamalo.

Što vas je najviše formiralo kao satiričara, koji gorke stvari opisuje na komičan način?
- Djetinjstvo i rana mladost. Sve što u životu kasnije radite pokušaj je da se izliječite od čuda koja preživite dok ne stanete na obje noge. Djetinjstvo je neizlječiva "bolest".

Bili ste i ambasador u Portugalu. Kako ste doživjeli to razdoblje i hoćete li ga opisati u nekoj drami ili knjzi?
- Bio sam, godinu i pol. Portugal je prelijepa zemlja, za razliku od diplomacije. A što se tiče uspomena iz tog "posla", već sam ga opisao u "Balkanskom špijunu".

U novom tekstu "Requiem", koji radite za Narodno pozorište u Beogradu, pišete o događajima od 1941. do danas. O čemu se radi?
- O jednoj ulici, koja je promijenila pet imena, i od pedeset kuća svela se na tri nebodera. U ratovima rušena, u miru pogrešno građena. O vremenu koje će ostati u sjećanju samo na starim fotografijama. O nostalgiji koja je dobra samo za literaturu i kafanske muzičare.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika