Objavljeno u Nacionalu br. 346, 2002-07-03

Autor: Dean Sinovčić

Mračna pozadina Olićeva transfera

Rat tajnih vlasnika Ivice Olića

Za vlasništvo nad Olićem bore se Dragan Marić, Steven Firth, Reno Sinovčić i Miroslav Marčinković

Ivica OlićIvica OlićIvica Olić, inozemnom tržištu trenutačno najzanimljiviji hrvatski nogometaš, ovih dana nastoji potpisati ugovor s nekim od jakih europskih klubova a sve poslove vodi njegov menedžer Dragan Marić koji se u javnosti predstavlja kao osoba koja je od Olića napravila zvijezdu. Međutim, njegovo tutorstvo nad Olićem isprepleteno je raznim aferama i sumnjivim poslovima pri čemu se ne zna tko je zapravo pravi Olićev vlasnik i tko sve ima pravo na novac od njegove prodaje u inozemstvo. Posljednja afera, o kojoj se pisalo prošlog tjedna, spominje engleskog menedžera Stevena Firtha koji tvrdi kako je i on suvlasnik Ivice Olića jer je Dragan Marić početkom godine zapao u financijske teškoće zbog čega mu je Firth na račun prebacio 100.000 funti a Marić mu je potpisao punomoć o zastupanju Olića. To nije bio kraj Firthove financijske pomoći, u svibnju je na Marićev račun sjelo još pola milijuna funti. No problem je nastao jer Marić ne želi Firthu dati Olićev ugovor tako da ga Firth ne može zastupati na stranom tržištu.
Nije čudno što Dragan Marić ne želi dati Firthu papire jer je nakon dobre igre Oliću cijena porasla i Mariću ne pada na pamet dijeliti zaradu s engleskim menedžerom. Naime, prema potpisanim ugovorima Firth ima pravo na 20 posto od Olićeva transfera, ali Marić u ovom trenutku tvrdi kako on nije ništa potpisao te da transakcija od pola milijuna funti nema veze s poslovima vezanim uz Olića. Krajem prošlog tjedna telefonski smo razgovarali sa Stevenom Firthom koji nam je potvrdio sve ove navode tvrdeći da on neće odustati od onog što traži – vraćanje novca ili poštovanje ugovora. Treće solucije nema, odnosno treća solucija je arbitraža FIFA-e. Ujedno, Firth nam je demantirao tvrdnje kako ga je Marić nazvao i obećao da će sve biti u redu samo neka više ne kontaktira s hrvatskim medijima. On kaže kako je nastojao telefonski kontaktirati s Marićem, ali nije uspio.
“Firth može pričati što hoće, ali imam dokaz da su svi ugovori između mene i Firtha ništavni”, odgovorio je Marić kada smo ga tražili da prokomentira ove optužbe. On tvrdi kako se Firth doista javio prije šest mjeseci i želio postati 50-postotni vlasnik Ivice Olića, a kako ga je Marić tada procijenio na 12 milijuna njemačkih maraka, tražio je od Firtha šest milijuna. Dogovor je bio, nastavlja Marić, da se čeka Svjetsko prvenstvo u nogometu te tada Olića proda po višoj cijeni na čemu bi obojica zaradili. Međutim, Firth se s novcem nije pojavio, a na tvrdnje engleskog menedžera kako i Olić želi da ga on predstavlja u inozemstvu Marić je kratko odgovorio: “Olić ga je čekao šest mjeseci a njega nije bilo.” Na pitanje tko je pravi vlasnik Ivice Olića on odgovara NK Marsonia, a predsjednik NK Marsonije iz Slavonskog Broda je Dragan Marić.
Ovom aferom otvara se pitanje – tko sve polaže pravo na novac koji će se ostvariti transferom Ivice Olića odnosno tko se sve predstavlja vlasnikom Ivice Olića. Hrvatski mediji do sada su samo nagađali tko se sve financijski brine o Oliću i time jasno davali do znanja da Dragan Marić nije jedina osoba u cijeloj priči. Olić je imao problema s menedžerima od prvog trenutka svoje karijere, kada je prije nekoliko godina kao mlad i neiskusan igrač tri mjeseca bio u Interu iz Milana, a naknadno saznao da tadašnji samozvani menedžeri nisu potpisali valjani ugovor s talijanskim klubom. Nakon toga je bio nešto više od godinu dana u Herthi iz Berlina, ali kako se ni tamo nije naigrao, prije gotovo tri godine pojavio se Dragan Marić iz Slavonskog Broda. On je otkupio njegov ugovor od Herthe kojoj je plaćeno 1,08 milijuna njemačkih maraka. Marić govori kako nije imao dovoljno novca za otkup Olićeva ugovora te kako je manji dio iznosa posudio, ali za Nacional kaže kako nije riječ ni o kakvim velikim dugovanjima zbog čega bi se moglo smatrati da Olić ima nekoliko vlasnika, a to bi bili oni koji su posudili novac Mariću.
Takve tvrdnje navode se u hrvatskim medijima posljednjih godinu dana, od trenutka kada je Olić postao najtraženiji igrač na hrvatskom tržištu te na kraju potpisao za NK Zagreb. Dvije osobe za koje se s velikom sigurnošću tvrdi da su posudile novac Mariću i zato se također brinu o Olićevu transferu jesu zadarski nogometni sudac i poduzetnik Reno Sinovčić i predsjednik NK Zagreb Miroslav Marčinković. Prošle godine jedan je dnevni list čak objavio Sinovčićevu izjavu kako on polaže pravo na Olića zbog tri milijuna njemačkih maraka koje je dao Mariću, ali je Sinovčić nekoliko dana poslije demantirao tu tvrdnju izjavivši kako ga je novinar koji je s njim razgovarao krivo shvatio. Za Miroslava Marčinkovića ovih se dana piše kako je blijed kao krpa otkad je čuo da Olić možda neće otići u inozemstvo te se stoga pita kako će vratiti novac posuđen Mariću koji je navodno u kroničnoj besparici. Marčinkovića navodno jako brine što će se dogoditi ako Olić ostane igrati u nekom hrvatskom klubu, teže se ozlijedi te njegov potencijalni inozemni transfer automatski propadne.
“Ne znam kome je u interesu da se tako nešto piše o meni jer to nije istina”, odgovorio je Marić. Za Renu Sinovčića kaže da mu je dobar prijatelj s kojim privatno surađuje pa ako oni privatno jedan drugome pomognu, to nema veze s poslovnom suradnjom. S druge strane kaže kako mu Miroslav Marčinković nije posudio novac nego je NK Zagreb pri dobivanju Olića prošle godine dogovorom morao uložiti milijun i pol njemačkih maraka u NK Marsoniju čiji je Marić predsjednik. “To nije novac koji je Marčinković dao meni nego novac koji je NK Zagreb dao NK Marsoniji”, objašnjava Marić koji kaže kako će taj novac NK Zagreb vratiti prodajom Olića u neki inozemni klub. Odbacuje i tvrdnje da mu je osim Sinovčića i Marčinkovića još nekoliko osoba posudilo novac za Olića, a ujedno je poručio kako nema govora da Olić ostane u nekom hrvatskom klubu te da će se do 15. srpnja znati gdje će u inozemstvu Olić igrati sljedeće nogometne sezone.
Dragan Marić, smatra se, zaradio je novac u vrijeme kada je bio direktor poduzeća “Staklo” iz Zagreba, čiji je bio predsjednik uprave i većinski vlasnik od kraja 1995. Problem je u tome što je “Staklo”, dok ga je vodio Marić, prošle godine završilo u stečaju, 140 zaposlenika završilo je na ulici, a nakon stečaja poduzeće je prodano talijanskom kupcu pod kojim sada sasvim solidno posluje. Marić sve to ne demantira, ali tvrdi kako nije istina da se obogatio na “Staklu”, bio je imućan i prije jer su mu roditelji 30 godina radili u inozemstvu, “pa sam još za vrijeme bivše Jugoslavije vozio BMW i Mercedes”. Dapače, u jednom nam je trenutku rekao kako je tada imao više novca nego sada. Što se tiče “Stakla”, napominje kako je to poduzeće imalo 30 milijuna kuna duga kada ga je on preuzeo te da se on uopće nije slagao s odlukom Vlade o njegovu stečaju. Podsjeća na to da je 1999. od HDZ-ove vlade dobio kreditne garancije, ali kako nova vlada za to nije marila te je po njegovu mišljenju neopravdano donijela odluku o stečaju. Međutim, mnogo toga što nam je rekao Marić demantira izvješće Državnog ureda za reviziju koje je napravilo reviziju pretvorbe i privatizacije u ožujku ove godine.
U prosincu 1995. Marić je postao predsjednik uprave “Stakla” iz Zagreba i većinski vlasnik poduzeća čija je vrijednost bila procijenjena na nešto više od devet milijuna njemačkih maraka. Marić je do tada bio predsjednik uprave i većinski vlasnik poduzeća “Staklo” iz Slavonskog Broda i te je godine kupovao dionice “Stakla” Zagreb od malih dioničara, Fonda za privatizaciju i fondova mirovinskog i invalidskog osiguranja. Međutim, sve te kupnje obilježene su aferama. Od malih dioničara kupovao je dionice, i otplaćene i neotplaćene Fondu za privatizaciju, ali revizija je otkrila kako nakon zaključivanja ugovora o prijenosu dionica Marić nije nastavio otplaćivati dionice. Fond nije ni dobio kopiju ugovora o prijenosu dionica, a ti ugovori nisu ni bili ovjereni. Ukupna cijena dionica koje su se prenijele iznosila je 4,5 milijuna kuna, od čega je Marić dioničarima isplatio nešto više od dva milijuna kuna, manje od polovice ukupnog iznosa. S obzirom na to da Marić nije plaćao fondu neotplaćene dionice fond je raskinuo ugovore s malim dioničarima, a početkom 1999. grupa malih dioničara obratila se za zaštitu pučkom pravobranitelju objašnjavajući kako je za sve kriv Dragan Marić kojem su potpisali punomoći, ali on nije nastavio otplaćivati dionice. Zbog svega toga mali dioničari obraćali su se Ministarstvu gospodarstva, Hrvatskoj udruzi sindikata, Uredu predsjednika Republike i Općinskom sudu u Zagrebu. Kako ih Marić nije isplatio, mali dioničari su prije dvije godine zatražili reviziju pretvorbe.
Osim što je preuzeo a nije otplatio dionice od malih dioničara, Marić je na isti način poslovao s dijelom dionica iz fondova mirovinskog i invalidskog osiguranja. U rujnu 1995. Marić i njegovo poduzeće “Staklo” iz Slavonskog Broda potpisali su ugovor o kupnji 1602 dionice “Stakla” iz Zagreba za iznos od 1,7 milijuna njemačkih maraka od čega se 240 tisuća maraka trebalo platiti u roku od osam dana, što je Marić i napravio, a ostatak u 59 mjesečnih rata. Što se tiče ostataka obveza, Marić je do travnja 1996. platio još 99 tisuća njemačkih maraka, ali nakon toga dionice više nije otplaćivao. Početkom 1998. Hrvatsko mirovinsko osiguranje raskinulo je ugovor, a 1602 dionice vraćene su u portfelj fondova mirovinskog i invalidskog osiguranja.
Posljednju grupu dionica, onih iz Fonda za privatizaciju, Marićeva tvrtka “Staklo” iz Slavonskog Broda kupila je u studenome 1995. plativši 2,5 milijuna njemačkih maraka za 2500 dionica odnosno 26 posto temeljnog kapitala, a obveza je plaćena obveznicama Republike Hrvatske, koje je “Staklo” iz Slavonskog Broda kupilo od društva Glumina d.o.o. Naravno, Marić je naišao na probleme kako isplatiti Gluminu d.o.o. te je napravio ono što je protuzakonito – preko “Stakla” iz Zagreba uzeo je kredite od Glumina banke da bi tim novcem “Staklo” Slavonski Brod plaćalo dugove društvu Glumina d.o.o. iako se po zakonu kupnja dionica ili udjela određene pravne osobe ne može plaćati, kreditirati niti jamčiti imovinom te pravne osobe.
Poduzeće “Staklo” solidno je poslovalo pod Marićem prvih godinu i pol dana, a od 1997. nastali su problemi koji su poduzeće nekoliko godina poslije odveli u stečaj a radnike na ulicu. Naime, od 1996. do 1999. “Staklo” iz Zagreba uzimalo je kratkoročne kredite na sve strane, od Glumina banke, Dubrovačke banke, Slavonske banke i Croatia banke pa do Hrvatske odvjetničke komore i nogometnog menedžera Zdravka Mamića. Poduzeće je uzimalo kredit i za to da bi s pet milijuna kuna kreditiralo Dragana Marića tako da je na kraju 2000. “Staklo” Zagreb dugovalo gotovo 72 milijuna kuna. Žiro-račun poduzeća bio je u neprekidnoj blokadi od sredine 1998., a revizija navodi kako “direktor nije vodio savjesno poslove”.
Kada se sve ovo pročita, nije čudno što se o Mariću piše kao o osobi koja je u vječnom novčanom škripcu iako nam je Marić rekao kako ne zna što je tomu razlog jer, kaže, nije ni super likvidan niti u vječnom novčanom škripcu. Smetaju mu i pisanja o Olićevu odlasku jer kaže kako su to pretežito neistinite informacije. “Olićeva cijena je 10 milijuna eura i bit će prodan klubu koji ponudi taj iznos”, jasan je Marić, ali u ovom trenutku nije jasno na koliko će se dijelova dijeliti zarada i tko sve čeka da se Olić napokon proda.

Trenutačno najtraženiji hrvatski nogometaš Ivica Olić ovih bi dana trebao potpisati milijunski ugovor s nekim inozemnim klubom: sve poslove vodi njegov menadžer Dragan Marić, no njegovo tutorstvo nad Olićem isprepleteno je raznim aferama i sumnjivim poslovima pa se zapravo ne zna tko sve ima pravo na novac od njegove prodaje EUROPSKE AVANTURE IVICE OLIĆA NEMAJU KRAJA

Već sa 17 godina Olić se preselio u Milano kako bi igrao za Inter. “Bilo je to u rujnu 1997., kada sam s reprezentacijom do 18 godina igrao na turniru u Francuskoj. Na turniru su se pojavili i predstavnici Intera koji su me zapazili i zainteresirali se za mene”, prepričava Olić koji se talijanske epizode ne voli prisjećati jer je trajala nešto više od dva mjeseca a on je za to vrijeme samo trenirao s Interom. “Nastali su problemi oko mojeg prelaska iz Marsonije u Inter, Marsonia je tražila veliku odštetu i tako je sve propalo jer bez čistih papira nisam mogao nigdje igrati. S druge strane menedžeri su tvrdili da sam slobodan igrač pa Inter ne treba plaćati odštetu, što je Marsonia osporavala. Nije mi se dalo čekati da se problemi riješe, pa sam se vratio u Marsoniju”, kaže Olić.
Postoji i druga strana priče po kojoj su neki “mutni” menedžeri željeli Olića na brzinu prodati Interu kako bi uzeli novac od provizije, na što on kaže kako je vidio da su se “iza mojih leđa igrale neke čudne igre”, što ga je razočaralo i potaknulo na povratak u Marsoniju.
Po povratku, Olić je odigrao jednu sezonu u Marsoniji, te je bio član hrvatske reprezentacije do 18 godina koja je na Europskom prvenstvu na Cipru osvojila brončanu medalju. Opet su ga primijetili njemački stručnjaci pa je otišao u Berlin i potpisao za Herthu. Ostao je 15 mjeseci, a nakon toga opet se vratio u Marsoniju, razočaran kao i u Interu, ali ovog puta razlog nisu bili mutni poslovi vezani uz transfer, nego nedobivanje prave prilike u prvoj momčadi Herthe. Ni taj transfer nije bio “čist”, odjednom se pojavio Inter koji je tvrdio da je Olić ipak njegov igrač, ali su zahvaljujući intervenciji menedžera Danka Đikića i njegova njemačkog šefa Norberta Pfilpena svi problemi mirno riješeni: Olić je u listopadu 1998. potpisao za Herthu, a Inter se odrekao zahtjeva za odštetom. “Igrao sam tada u Marsoniji, Inter me nije plaćao i nisam imao pojma da još imam neke veze s Interom”, dodaje Olić. Na kraju, iz Berlina se vratio u Marsoniju odakle je prošle godine prešao u NK Zagreb.

RENO SINOVČIĆ, SUDAC KOJEM NISU SUDILI
Posljednjih nekoliko godina o poduzetniku i nogometnom sucu Reni Sinovčiću pisalo se kao o jednom od vladara Zadra i okolice kojeg su pratile tajne službe HDZ-ove vlasti, a on nikad nije bio kažnjen. Tvrdilo se da kontrolira svu trgovinu ribom na zadarskom području, da je uključen u trgovinu drogom, da je kao nogometni sudac sudjelovao u dogovaranju utakmica, te da pokušava zavladati Hrvatskim nogometnim savezom. Prije dvije godine bio je optužen zbog iznude novca za poslovni prostor u Zadru, ali i oslobođen optužbe. Iste godine je bio optužen i zbog prodaje općinskog zemljišta u Novigradu i zadržavanja novaca za sebe, ali također je oslobođen optužbe..
Sinovčić je za sve slučajeve govorio da se radi o policijskim namještaljkama, i to uglavnom Svemira Vrsaljka, tadašnjeg načelnika zadarske policijske uprave. Za dosje tajne službe o njemu koji je objavljen u “Nacionalu”, rekao je da je lažan.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika