IVAN ARALICA – 13 izdanja. Njegove knjige prevedene su na slovenski, engleski, albanski, slovački, njemački, češki, talijanski, njemački i mađarski. Najprevođenije su mu knjige "Duše robova" (tri izdanja), "Psi u trgovištu" (dva izdanja) iOD PISACA KOJI ŽIVE U HRVATSKOJ NAPREVOĐENIJI SU MIRKO KOVAČ, SLAVKO MIHALIĆ I MILJENKO JERGOVIĆ
1. SLAVENKA DRAKULIĆ – oko 100 izdanja. Prijevodi njenih knjiga (pri čemu izdanja nisu uvijek ista u svim zemljama, neka su sastavljena od više knjiga ili eseja) pojavili su se u više od 20 zemalja u oko 100 izdanja. Njeni su izdavači najpoznatije svjetske izdavačke kuće, Penguin, Hutchinson, Harper Perennial. Spisateljica koja živi između Istre, Zagreba, Beča i Stockholma prevedena je na engleski, njemački, francuski, talijanski, švedski, danski, finski, norveški, nizozemski, portugalski, španjolski, grčki, japanski. Njen rejting omogućuje joj da dobije predujam za knjigu, odnosno potpiše ugovor unaprijed, ali ona “više voli stipendiju, jer onda nema obveza”, a njene nove knjige istodobno izlaze u desetak zemalja. Najprevođenija je knjiga “Kako smo preživjeli komunizam i pritom se smijali” koja ima desetak izdanja na engleskom, a prevedena je na više od 20 jezika.

Kriteriji Premda nije moguće potpuno egzaktno sastaviti listu najprevođenijih hrvatskih pisaca, nastojali smo da ona bude što preciznija, zbog čega smo utvrdili neke kriterije kojih smo se čvrsto pridržavali. Kao prvo, brojili smo izdanja objavljena u inozemstvu, a ne naslove. To je važno jer neki autori imaju i po 3-4 izdanja iste knjige (meki, tvrdi uvez, džepno izdanje, različiti izdavači) u nekoj zemlji, a upravo to najbolje potvrđuje njihovu uspješnost. Prijevode na jezike bivše Jugoslavije (slovenski, makedonski, albanski u Prištini, mađarski u Novom Sadu) prije 1990. računali smo kao prijevode, ali prijevode na strane jezike koje su objavljivali hrvatski izdavači (a takvih je bilo dosta) nismo uzeli u obzir. Nismo uvrstili ni djela koja su vani objavljena u časopisima, nego smo inzistirali na cjelovitim, samostalnim knjigama, niti smo uvrstili prijevode književno-znanstvenih djela. Odlučujući o redoslijedu pisaca koji imaju isti broj izdanja svojih knjiga u inozemstvu uzimali smo u obzir rejting izdavača i nakladu. Svjesni smo da prijevod objavljen primjerice u Penguin Books vrijedi objektivno više nego tri-četiri prijevoda kod nekih nepoznatih izdavača koji objavljuju nekoliko knjiga godišnje, ali takvo procjenjivanje bilo bi previše arbitrarno pa smo ipak kao vrhovni kriterij uzeli broj izdanja. Do podataka smo dolazili pretražujući kataloge NSK, na Internetu, te ih dopunjavali uz pomoć autora. Uz autore s liste kontaktirali smo još s dvadesetak književnika koji imaju do pet prijevoda. 2. DUBRAVKA UGREŠIĆ – više od 50 izdanja. Izrazita nekooperativnost hrvatske spisateljice, nekadašnje asistentice na rusistici na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, koja od početka 90-ih živi u Amsterdamu, natjerala nas je da sami, pretražujući kataloge nacionalnih knjižnica i Internet, rekonstruiramo broj njenih prijevoda, pri čemu smo nabrojili više od 50 izdanja. Neke od knjiga ove romansijerke i esejistice (“Muzej bezuvjetne predaje” i “Amsterdam, Amsterdam”) nisu objavljene na hrvatskom. Prevođena je na engleski, njemački, nizozemski, francuski, švedski, danski, poljski, češki, albanski, ruski, bugarski, mađarski, japanski. Trenutačno joj izlaze sabrana djela u Srbiji i BiH.

3. PREDRAG MATVEJEVIĆ – 44 izdanja. Najprevođeniji je “Mediteranski brevijar”. Nakon što ga je od Edizioni Hefti, “malog izdavača plemenitih namjera”, preuzeo jedan od najvećih talijanskih izdavača, Garzanti, “Brevijar” je izdan u 4 izdanja na talijanskom u više od 100.000 primjeraka i u četiri izdanja na francuskom (izdavač Fayard) u 60.000 primjeraka te još 12 izdanja na 12 jezika. Dobio mnoge nagrade, za koje smatra da bitno pridonose daljnjoj promociji i prevođenju knjiga.

4. MIRKO KOVAČ – 19 izdanja. Nakon što se preselio iz Beograda u Istru, Kovač već desetak godina piše na hrvatskom. Sva njegova glavna djela prevedena su na druge jezike (njemački, švedski, češki, poljski, mađarski, slovenski, francuski, talijanski, nizozemski, slovački), a najprevođenija je njegova knjiga ”Životopis Malvine Trifković” koja ima 8 inozemnih izdanja, a džepno izdanje u Parizu tiskano je u čak 20.000 primjeraka.

5. SLAVKO MIHALIĆ – 17 izdanja. Zbirke i izbori poezije prevedeni su mu na engleski, slovenski, poljski, makedonski, albanski, talijanski, njemački, švedski, nizozemski i češki. Ako se prijevodima pribroje knjige na stranim jezicima objavljene u Zagrebu, taj se broj penje na 24 zbirke. Mihalić je najprevođeniji hrvatski živući pjesnik. Sveukupno je u raznim časopisima i antologijama objavljeno više od tisuću njegovih pjesama prevedenih na 30 jezika. Mihalić tvrdi da je razmišljao da se u DHK evidentiraju i sortiraju prijevodi hrvatskih pisaca na strane jezike, ali zasad za to nema uvjeta.

6. MILJENKO JERGOVIĆ – 14 izdanja. Knjige su mu prevedene na engleski, talijanski, francuski, turski, bugarski, španjolski, katalonski, njemački, makedonski, mađarski. Najprevođeniji je “Sarajevski Marlboro” (10 izdanja), a još su prevedeni “Karivani” i “Mama Leone”, koja će uskoro izići i na korejskom. Među Jergovićevim izdavačima su i najugledniji svjetski izdavači Penguin Books, torinski Einaudi i barcelonska Metafora.

7. VESNA PARUN – 14 izdanja. Pjesme Vesne Parun prevedene su na 14 jezika i ona je, uz Slavka Mihalića, jedini hrvatski pjesnik koji ima više od 10 prijevoda u inozemstvu. Pjesničke su joj knjige prevedene na slovenski, bugarski, slovački, ruski, francuski, engleski, švedski, poljski i talijanski.

8. IVAN ARALICA – 13 izdanja. Njegove knjige prevedene su na slovenski, engleski, albanski, slovački, njemački, češki, talijanski, njemački i mađarski. Najprevođenije su mu knjige “Duše robova” (tri izdanja), “Psi u trgovištu” (dva izdanja) i “Zadah ocvalog imperija” (dva izdanja). Prevedeni su još “Put bez sna”, “Okvir za mržnju”, “Propast magnuma i ostale priče”, “Asmodejev šal”, “Sokak triju ruža” i “Gdje pijevac ne pjeva”.

9. IVAN KUŠAN – 13 izdanja. Njegove knjige prevedene su na engleski, mađarski, slovenski, češki, albanski i makedonski. Najprevođenije su mu knjige “Uzbuna na zelenom vrhu” (četiri izdanja) i “Koko i duhovi” (tri izdanja), a prevedene su još “”Koko u Parizu”, “Domaća zadaća”, “Lažeš, Melita”, “Zagonetni dječak”, “Naivci” i “Toranj”. Većina Kušanovih knjiga prevedena je još početkom 60-ih, a od nakladnika se ističu newyorški Harcourt – Brace & World, praški Odeon i londonski R. Hart-Davis.

10. MIRO GAVRAN – 12 izdanja. Dosad ima 12 inozemnih izdanja svojih knjiga: 5 u Sloveniji, 2 u Slovačkoj, 2 u Francuskoj te po jedan u Češkoj, Mađarskoj i Bugarskoj. Uzmu li se u obzir i prijevodi njegovih drama, prevođen je na 17 jezika (imao je 52 kazališne premijere izvan Hrvatske, od toga 6 u SAD-u). Naklade njegovih knjiga su od 500 do 10.000 primjeraka, a neke su njegove drame dosegnule broj od nekoliko desetaka tisuća gledatelja. Komedija “Muž moje žene” u izvedbi Mojeg gledališča iz Ljubljane ima dosad 110.000 gledatelja.

11. PAVAO PAVLIČIĆ – 12 izdanja. Knjige ovog pisca i sveučilišnog profesora prevedene su na francuski, danski, slovenski, češki, rumunjski, slovački, bugarski, makedonski i ruski. Najprevođeniji mu je roman “Večernji akt” (tri izdanja), a prevedeni su mu još romani “Umjetni orao”, “Krasopis”, “Stroj za maglu”, “Plava ruža”, “Čelični mjesec” i “Eter”. Pavličić je za makedonski prijevod doznao tek nakon objavljivanja, s Francuzima je imao unosan ugovor ali nikad mu nisu ništa platili, a Danci su mu platili tjedan dana gostovanja.

12. SLOBODAN NOVAK – 10 izdanja. Djela su mu prevedena na poljski, slovenski, engleski, češki, mađarski, talijanski i slovački. Najprevođeniji mu je roman “Mirisi, zlato i tamjan”, koji je izašao na pet jezika, a u Sloveniji je doživio dva izdanja. Prevedeni su mu i romani “Izgubljeni zavičaj” i “Izvanbrodski dnevnik” te priče koje su u Hrvatskoj izašle u zbirci “Tvrdi grad”.

13. JOŽA HORVAT – 10 izdanja. Knjige ovog pripovjedača i dramskog pisca prevedene su na ruski, slovački, mađarski, slovenski, poljski, esperanto, češki i albanski. Najprevođenije su mu knjige “Ni san ni java” i “Mačak pod šljemom” (dva izdanja), a prevedene su još “Besa”, “Operacija stonoga”, “Waitapu”, “Zapisi o smrti Petra Arbutine” i “Prst pred nosom”.

14. DRAGUTIN TADIJANOVIĆ – 9 izdanja. Samostalne zbirke poezije prevedene su mu na makedonski, mađarski, francuski, bugarski, slovenski, poljski i njemački. Najprevođenija je zbirka “Prsten” (dva izdanja), a tu su još prijevodi zbirki poezije “Zelenilo zemlje”, “Gozba”, “Kasni žetelac”, “Lirika”, “Vezan za zemlju”, “Rodni kraj” i “Večer nad gradom”. Tadijanović ima na stotine prevedenih pjesama u antologijama hrvatskog pjesništva i časopisima na mnogim svjetskim jezicima, od kineskog i esperanta do europskih jezika.
15. RADOVAN IVŠIĆ – 6 izdanja. Knjige ovog hrvatskog pisca i dramatičara koji već desetljećima živi u Parizu prevedene su na francuski jezik, na primjer “Airia”, “Mavena”, “Le puits dans la tour”, “Le roi Gordogane”, “Autour ou dedans” i “Quand il n’y a pas de vent les araignees…”. Napisao je brojne dramske komade koji su izvedeni kao drame, radiodrame ili opere širom svijeta, od Francuske preko Hrvatske do Grčke i Njemačke. To su, primjerice, “Kralj Gordogan” i “Pred ruševinama dvorca Lacosta markiza Sadea”.

16. VELJKO BARBIERI – 6 izdanja. Njegov “Epitaf carskog gurmana” objavljen je u Berlinu 1986. i 1988. (25.000 primjeraka svako izdanje), a 1991. u Frankfurtu na Majni u 30.000 primjeraka. “Epitaf ” je preveden i na poljski, a “More – ispovijed stara čovjeka” na nizozemski i “Trojanski konj” na albanski.

17. HRVOJE HITREC – 6 izdanja. Knjige tog proznog i dramskog pisca te scenarista prevođene su na mađarski, slovački, češki, slovenski i bugarski. Najprevođeniji mu je omladinski roman “Smogovci” (četiri izdanja), a preveden mu je još roman “Eko eko” i knjiga pripovijedaka za djecu “Kratki ljudi”.

18. VESNA KRMPOTIĆ – 5 izdanja. Hrvatska spisateljica koja živi u Beogradu objavila je knjige u prijevodu na engleski (“Dijamantni faraon”), njemački (“Sto i osam” I. i II.), slovenski (“Sto i osam” I. i II. i “Košulja sretnog čovjeka” ) i talijanski (“Jedna kaplja tog mora”).

19. MILIVOJ SLAVIČEK – 5 izdanja. Knjige pjesama ovog pjesnika i prevoditelja prevedene su na talijanski, poljski, slovenski, albanski i engleski. To su “Al di la delle solite frasi” (Firenca), “Komentarze roznych sposobow istnienia” (Waršava), “Pse te mos jemi derisa jemi” (Priština), “Pegasto tisočletje” (Kopar) i “Silent Doors” (Toronto). Najviše prevodi s češkog, poljskog i slovenskog.

20. IRENA VRKLJAN – 5 izdanja. Pet knjiga pjesnikinje i spisateljice prevedeno je na njemački, od toga su četiri (“Marina”, “Berlinski rukopis”, “Dora ove jeseni”, “Pred crvenim zidom”) izašle u Beču a jedna u Berlinu (“Svila, škare”). Irena Vrkljan sama prevodi svoje knjige na njemački.

Najprevođeniji dramatičari

U listu nismo uključili dramatičare, premda su neki od njih prevedeni na 15-ak jezika i imaju na desetke izvedaba u inozemstvu, jer im tekstovi nisu tiskani kao samostalne knjige. No Ivo Brešan i Slobodan Šnajder zacijelo spadaju među najprevođenije hrvatske pisce.
Brešanov “Hamlet u Mrduši Donjoj” preveden je i izveden u svim istočnoeuropskim zemljama osim Rumunjske. U Poljskoj je igrao u svim važnijim kazalištima, a poslije njega tamo je izvedena većina Brešanovih drama. Postoje dva njemačka prijevoda “Hamleta”, istočnonjemački i zapadnonjemački, koji je izveden i u Beču. Naravno da je igran i u Danskoj, zatim u Švedskoj, švedska televizija snimila je po njemu i film, a postoji i talijanski i engleski prijevod, ali tekst nije izveden.
U inozemstvu su igrane i Brešanove predstave “Smrt predsjednika kućnog savjeta”, “Svečana večera u pogrebnom poduzeću”, “Arheološka iskopavanja kod sela Dilj”, “Nečastivi na Filozofskom fakultetu”, “Hidrocentrala u Suhom Dolu” i “Ledeno sjeme” koje je u Poljskoj igrano i u kazalištu i kao tv film, a u Hrvatskoj još nije izvedena. Brešanov roman “Ispovijedi nekarakternog čovjeka” preveden je na njemački (Koln, 1998.).
Najizvođenija predstava Slobodana Šnajdera u inozemstvu je “Zmijin svlak” koji je igran u Njemačkoj (Tubingen, Frankfurt na Majni, Mullheim), Austriji, Italiji (Veroli, Rim), Danskoj, Norveškoj, Poljskoj (Varšava, Krakow), Irskoj, Srbiji. Osim njega vani su prevedene i igrane sljedeće Šnajderove drame: “Hrvatski Faust”, “Nevjesta od vjetra”, “Utjeha sjevernih mora”, “Ines i Denise”, “Jeruzalem: Breaking News”, “Meluzina i dr. Korijen”. “Confiteor” je objavljen na mađarskom, ali nije igran.
Među najprevođenije dramatičare u inozemstvu svakako spada i Miro Gavran koji je u svijetu imao 52 premijere, ali budući da on ima i velik broj knjiga, uvrstili smo ga na listu. Gavran je imao 6 premijera u SAD-u, 1 u Nizozemskoj, 8 u Sloveniji, 2 u Poljskoj, 1 u Engleskoj, 1 u Australiji, 3 u Mađarskoj, 3 u Bugarskoj, 17 u BiH.
Vani je bio uspješan i Fadil Hadžić koji ima 6 izvedenih drama u Poljskoj, po jednu u Češkoj, Slovačkoj i Egiptu te 10 u Sloveniji. Hadžiću je u Češkoj tiskana i knjiga “Hotel za luđake”.

Troje najprevođenijih hrvatskih pisaca su Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić i Predrag Matvejević, autori kojih su se službene hrvatske institucije godinama odricale, a ni danas nisu rijetki napadi na njih u hrvatskim medijima. Broj njihovih izdanja u inozemstvu tri-četiri puta je viši od sljedećih na listi, ima ih toliko da i samim autorima treba nekoliko dana pretraživanja da bi došli do točnog broja. Na naše uporno inzistiranje Slavenka Drakulić uspjela ih je izbrojiti oko stotinu i ustvrdila da nikako ne može reći točniji broj od toga. Nakon nekoliko dana popisivanja Predrag Matvejević poslao nam je listu sa 43 svoja inozemna izdanja dok je Dubravka Ugrešić najprije odbijala dati bilo kakve podatke, s obrazloženjem da su njezine knjige prevedene u svijetu zahvaljujući samo njezinim naporima, da je hrvatske institucije nikad nisu pozvale ni na jedan sajam knjiga gdje se predstavljala hrvatska književnost te da ne vidi zašto bi ona slala podatke o svojim objavljenim knjigama. “Da su me smatrali predstavnicom hrvatske književnosti, valjda bi mi to nekako javili”, kaže ona. Nakon našeg odgovora da službene institucije ne određuju tko je hrvatski pisac te da ju je redakcija Nacionala uvijek smatrala predstavnicom hrvatske kulture poslala nam je popis država u kojima su objavljene njezine knjige s približnim brojem izdanja u tim država. Nakon toga, pretražujući na Internetu, na Amazonu, te u katalozima nacionalnih biblioteka pojedinih država došli smo do podatka o više od 50 knjiga.
Za toliki broj prijevoda prvih troje autora svakako je zaslužna i činjenica da sve troje žive u inozemstvu. Od pisaca koji žive u Hrvatskoj najprevođeniji su Mirko Kovač (19), Slavko Mihalić (18), Miljenko Jergović i Vesna Parun (14). Pritom je uočljivo da je do 1990. bilo puno prijevoda u istočnoeuropskim zemljama, a jako malo na Zapadu, dok je posljednjih godina situacija obrnuta, knjige se sve više prevode u zapadnim zemljama, posebno u Austriji i Njemačkoj.
“Zasluge za strana izdanja pripadaju: slučaju, Durieuxu, profesorima slavističkih studija širom Europe, entuzijastično raspoloženim prevoditeljima i prevoditeljicama s našeg i naših jezika te stranim izdavačima koji su čitali moje knjige u nekim drugim prijevodima”, odgovorio je Miljenko Jergović na pitanje – kome pripadaju zasluge za prijevode njegovih knjiga, osim, naravno, njihove kvalitete.
“Uvijek je netko od njih, ili Nenad Popović, ili neka profesorica sa slavistike, prevoditeljica ili izdavač koji puno čita (recimo u turskome slučaju), odigrao za mene ulogu literarnog agenta. Recimo, za moje korejske prijevode, već objavljivane u jednom seoulskom časopisu, zaslužan je Mate Lončar, bivši profesor hrvatske književnosti na Filofaksu u Beogradu, koji je neko vrijeme živio i predavao u Koreji.” Slično smo čuli i od Mire Gavrana: najčešći je slučaj da su se neki prevoditelji “zaljubili u moje tekstove, pa mi se onda javili sa željom da ih prevedu, a potom su oni zainteresirali izdavače ili kazališta u svojim zemljama. Recimo do prvog prijevoda i premijere u Nizozemskoj došlo je tako da je redatelj Hubert Fermin s prevoditeljicom Ninom Peternel bio u Zagrebu prije 17 godina i u ‘Gavelli’ vidio moju dramu, pa su mi se nakon dvije godine javili pismom da je ta drama na repertoaru u Nizozemskoj…”
Kada je riječ o honoraru, “on je uglavnom skroman, pa ja češće, umjesto da uzmem honorar, povedem na promociju suprugu, pa upoznajemo druge zemlje, zanimljive ljude iz svijeta kulture”, govori Gavran. Naime, kako kaže Jergović, vani je uobičajeno da se prilikom svakog izdanja pokreće neka vrsta kampanje, višetjedne promocije, predstavljanja, intervjui… “U većini slučajeva sudjelovanje u kampanjama nisam mogao prihvatiti, a kako kampanje nema bez pisca, tako su uglavnom moje knjige prolazile bez takvih popratnih manifestacija. Tek povremeno odlazio sam na promocije u Italiju, Švicarsku, Austriju, Njemačku i London, vjerujem da nije bilo više od, ukupno, četrdeset promocija. Osim toga, kad izračunam i saberem gdje sam sve i koliko trebao putovati, ispada da bih dvije trećine godine provodio vani i uopće ne bih mogao ni raditi kao novinar. To bi mi se, vjerojatno, isplatilo u smislu prodaje i naklada mojih knjiga, ali ne vjerujem da bih se time toliko obogatio da ne moram ‘novinariti’. Moje promocije i moja inozemna izdanja bila je, dakle, moja privatna stvar, a ne nešto što je od širega društvenog značaja.”
Prijevodi, dakle, nisu “promijenili život” Miljenku Jergoviću, niti su bitno utjecali na njegov standard. “Nisam sudjelovao u kampanjama, a nisam ni Stephen King”, objašnjava Jergović, dodajući da je koristi mogao imati od stipendija, koje su se obično nudile uz prijevod. “Mogao sam početi živjeti na stipendijama, ali meni to ne odgovara, depresivno je i pasivizirajuće, vjeverice pod prozorom nekog njemačkog dvorca za mene su mnogo manje poticajne, iako bih vremena za pisanje imao više nego u Zagrebu ili Sarajevu”, kaže Jergović.
“Tiskanje knjiga u inozemstvu najčešće ima samo kulturološki efekt. S druge strane, kao i svakom piscu i meni godi pomisao da moji tekstovi imaju univerzalnu vrijednost i da moje emocije dopiru do srca ljudi iz drugih sredina”, zaključuje Miro Gavran.
Rekorderka po broju prijevoda, Slavenka Drakulić, tvrdi da nijedan pisac ne voli govoriti o novcu, odnosno honorarima, osim ako zaradi tri milijuna dolara – tada to odmah obavi u medijima. “Kad zaradim svoj prvi milijun dolara, odmah ću to svima objaviti!”, obznanjuje Slavenka Drakulić.
No ona je, kako kaže, “teškaš”, piše tzv. tešku prozu koja se rijetko objavljuje u milijunskoj nakladi. Premda, s obzirom na vrstu literature koju uglavnom piše, spada u ono što Zapad već godinama preferira, kako barem sama tvrdi. Po njoj, fiction je sasvim u drugom planu, osim krimića koji se prodaju u milijunskim tiražama, pa ih i ozbiljni pisci počinju pisati. Jergović pak tvrdi da je favorit zapadnog tržišta roman, dok se potražnja za factionom, barem što se tiče naših prostora, odnosi na vrijeme rata i Tuđmanovih godina. Jergović je imao niz ponuda iz inozemstva da s tim nastavi, ali više mu se “takvo što ne piše”.
“U inozemstvu postoji”, kaže Ivan Aralica – kojemu je knjiga “Zadah ocvalog imperija”, politički eseji o raspadu Jugoslavije, prevedena na četiri jezika, “tzv. kontakt-književnost, što podrazumijeva teme u opticaju, poput Afganistana, Vijetnama, Bosne i Hercegovine. Kod prijevoda te knjige tema je bila presudna jer je bila zanimljiva.” Poezija je, pak, tako neprofitabilna da su pjesnici sretni ako im se knjiga uopće prevede, a za honorar i ne pitaju, kaže Slavko Mihalić, najprevođeniji hrvatski pjesnik.
“Autori obično preuveličavaju prihode koje im donose prijevodi u inozemstvu”, tvrdi Predrag Matvejević, visoko rangiran na našoj listi prijevoda. “Istina je daleko od njihove hvale. Sjećam se jednoga prozaika koji je pričao kako želi kupiti stan u Nici od prijevoda svojih dviju tanašnih proza. Ja, kao autor četrdesetak izdanja na stranim jezicima ne bih mogao uopće preživjeti da nisam imao plaću sveučilišnog profesora. Za šezdeset tisuća primjeraka ‘Brevijara’ u četiri francuska izdanja mogao bih platiti stanarinu za dvije godine. Za oko sto tisuća primjeraka iste knjige na talijanskom mogao bih pokriti sve dvogodišnje životne troškove. Američko, njemačko i japansko izdanje moglo bi zajedno pokriti jedva jednogodišnje troškove. A što onda s ostalih osam godina od jedanaest provedenih u inozemstvu?”, pita Matvejević, koji se dijela svog honorara i mnogih nagrada odrekao u korist žrtava rata u Bosni.
Vjerojatno “najunosniji” ugovor sa stranim izdavačem imao je Ivan Supek s romanom “Heretik” koji je u Moskvi izišao u 100.000 primjeraka i za koji je dobio toliko rubalja da je mogao kupiti daču na Crnom moru. To su mu Sovjeti i nudili, s obzirom na to da rublje nije mogao iznijeti iz zemlje. Kako on to nije prihvatio, novac koji je stajao u banci na kraju je propao. Pavao Pavličić kategorički je ustvrdio da mu se ni s jednim prijevodom ništa nije promijenilo, ni statusno niti financijski, a Tadijanović “da od svih tih silnih prijevoda nije imao nikakva financijskog efekta, samo slave za uncu duhana”, dok je Aralica dopustio da je “od prijevoda imao financijske koristi”.
Za Brešana je sve počelo u Poljskoj sedamdesetih. “Predstava Hamleta” igrala je u svim poljskim kazalištima, s najslavnijim poljskim glumcem tog vremena Tadeušom Lomnckym. “Nisam imao nikakve koristi od tih silnih prijevoda jer kod nas o tome nitko ništa nije pisao, pa se za moje uspjehe nije ni znalo. Bio sam uvjeren da je šutnja odraz političkog diktata, a shvatio sam da nije tako tek kad mi je sin objasnio da moram sam javljati medijima. Zloti su morali ostajati u Poljskoj, pa nisam imao ni financijske koristi”, priča Brešan.
Možda za utjehu hrvatskim piscima, kojima su prijevodi donijeli malo ili ništa: ni inozemni pisci ne mogu se obogatiti ako ne pišu krimiće ili nisu Paulo Coelho, Isabelle Allende ili laureat Nobela. Što se tiče prijevoda, kako kaže Slavenka Drakulić, ako imaju sedam, osam knjiga koje se prodaju u 20-ak zemalja, mogu imati “financijsku satisfakciju”. Ugled im time ne raste, ali pisci imaju satisfakciju u svojoj aristokratskoj poziciji – rade ono što žele i za to dobivaju honorar. “Zato pisci na Zapadu ne plaču i ne kukaju, unatoč tome što više nemaju društveni ugled, što znači, glas pisaca više nije meritoran. Razlog je tomu što tržište više nije zainteresirano za ozbiljnu literaturu”, kaže Slavenka Drakulić.
Mnogi su pisci naglasili da im u cijelom poslu državne institucije, primjerice Ministarstvo kulture, nisu ničim pomogle. “Ni u jednom objavljivanju u inozemstvu izravno ili neizravno nisu sudjelovale hrvatske kulturne institucije, niti fondacije. To znači da nije bilo financiranja ili sufinanciranja prijevoda, niti je itko iz Hrvatske potpomogao moje odlaske na inozemne promocije. Ovo napominjem jer je u Europi, u većini zemalja, oboje uobičajena stvar, skoro standard”, kaže Jergović i nastavlja:
“Prošle su dvije godine od posljednjih demokratskih promjena, a nije se dogodilo ništa vezano uz stvaranje državne fondacije za prevođenje hrvatske književnosti, po uzoru na Trubarjevu založbu u Sloveniji. Pojedini dužnosnici upravo su to najavljivali uoči dolaska na vlast. Nedavno sam čuo kako je dužnosnicima i fondotvorcima problematična stavka po kojoj bi se novac davao za SVAKOG pisca i djelo za koje strani izdavač pokaže interes. Naši, naime, žele sami preporučivati pisce i djela, a to samu ideju fondacije čini besmislenom. Ne bih imao ništa protiv, kao porezni obveznik, da se mojim novcem financira Araličina ‘Ambra’ ako se strani izdavači za nju zainteresiraju.”
I dok Matvejević tvrdi da je vani i dalje najveći interes za, npr. Andrića, Jergović tvrdi da su u inozemstvu, izvan specijaliziranih sveučilišnih i sličnih edicija, nezainteresirani za djela umrlih ili zamrlih pisaca koji su stvarali na malim ili manje poznatim jezicima. Zanima ih živi autor koji će u životu još nešto napisati. “Jako je važno da strani izdavač već zna za nekoga od naših prevedenih pisaca. To mnogo pomaže u prihvaćanju nepoznatog pisca. Meni su u tom smislu pomogli Slavenka Drakulić, Dubravka Ugrešić i Predrag Matvejević. Pomogla mi je, naravno, i bosanska strana moga identiteta, Dževad Karahasan, Semezdin Mehmedinović i Aleksandar Hemon, pa čak i Vladimir Arsenijević. Strancima je naprosto potrebno nešto na što će se kulturno i identifikacijski referirati. Od ‘umrlih’ referenci pojavljivao se tek Ivo Andrić, ali čak i on rjeđe nego spomenuti živi.” Ivan Aralica, kao i nekolicina drugih, potvrdio nam je važnost “osobnih kontakata, koji se baziraju na osobnom afinitetu, te donatora koji financiraju prijevode”.
O boljoj budućnosti hrvatskih prijevoda u svijetu Slavenka Drakulić kaže: “Hrvatski su pisci danas puno prevođeniji nego prije deset godina, ali mnogo manje nego što smo očekivali. Naime, mislilo se da će padom Berlinskog zida Zapad poludjeti za piscima iza željezne zavjese, ali to se nije dogodilo. Više se prevodila jedino ratna literatura, što je bio trend, ali ne postoji neki specijalni interes za teme iz nekadašnjih zemalja iza zavjese. Do Zapada će doći samo dobre i zanimljive knjige, a onda je najvažnije znati se održati na tom surovom tržištu, što znači da moraš znati izgraditi ime, stalno objavljivati nove knjige u raznim zemljama i poštovati pravila u izdavačkom businessu…”