Photo: Patrik Macek/PIXSELL (arhiva)Vjesnik se definitivno ugasio. Premda je prije više tjedana prestao izlaziti u tiskanom obliku, dio novinara nastavio je pisati za online izdanje, nadajući se da će odnekud iskrsnuti rješenje. No, do toga ipak nije došlo, niti će u budućnosti doći, što sugerira tekst novinara Roberta Mekinića, zapravo svojevrsni nekrolog Vjesniku. Tekst prenosimo u cijelosti:

U ime svih koji su nekada radili ili sada rade u ovoj redakciji, zahvaljujemo se što ste nas čitali. Zahvaljujemo Vam se što ste pratili život ovog 72-godišnjeg starca, pa i u vremenu koje ovakvim starinama ne pogoduje. Iako možda i nismo uvijek pisali najbolje, bili u potpunosti iskreni ili točni, trudili smo se živjeti ovaj novinarski posao svim srcem. Jer rad u dnevnim novinama, što god tko rekao, nije posao. To je niz malih života koji svaki dan započinje ispočetka. Danas postoje viši interesi, pa je novinarska romantika pala u drugi plan. Možda imate pravo što nas kudite, jer se nismo uspjeli prilagoditi, ali samo radi Vas vrijedilo je raditi sve ove godine.

Dragim nečitateljima Vjesnika,

isto tako se zahvaljujemo. I oni su svojim specifičnim pogledima i te kako doprinijeli postojanju lista koji im nije bio ni važan, ni interesantan. Jedino nam je žao, što nisu imali prilike, a vjerojatno niti neće, bar jednom zaviriti između crnih novinskih slova Vjesnika koje ne poznaju.

Zahvaljujemo se političarima,

koji su ovaj list stvorili i ugasili. Na isti način, u ilegali. I za dobrobit svih. Starac je svoje proživio i vrijeme je da se otvori mjesto novim snagama. Sigurni smo da će takva odluka imati nekakve posljedice. Nadamo se da će biti opravdana.

Za kraj,

zahvaljujemo se svim kolegama s kojim smo radili, živjeli i učili. Posebno onima koji su i prije nas živjeli 'našu' novinu. Bez obzira slagali se ili ne, dijelili iste poglede ili ne, svima nam ostaje samo jedno. Mi smo Vjesnikova djeca.

Zamolili bismo samo par sitnica.

Kada Vas netko možda jednom zapita što je bio Vjesnik, predlažemo da ne odgovorite da je to 10 ili 20 milijuna kuna iz državnog proračuna godišnje, kojih u ovoj teškoj situaciji nema.

Odgovorite mu da je to tradicija koja se ne može kupiti, jer ona nastaje vremenom. Odgovorite mu da su to „Vjesnikove nagrade za umjetnost", da je to „Breza" u Puli, da je to „Plava vrpca Vjesnika". Odgovorite mu da su to deseci tisuća stranica novina koje su čitali besplatno u cijelome svijetu svi koji su imali internet.

Odgovorite im da su to stotine tisuća sati odrađenih u ratu i miru, po danu i noći, nedjeljama i praznicima. Odgovorite im da su to nekadašnja novinska arhiva i nekad velika izdavačka kuća koja je iznjedrila mnoge današnje privatne novine.
Odgovorite da su to bile dnevne novine...