Ian McKellenZa razliku od Zagreba, u kojem je prije desetak dana tristotinjak sudionika prve hrvatske Gay Pride parade bilo brojčano zasjenjeno čuvarima iz redova policije, zaglušeno bijesnim dobacivanjima militantnih skupina i izloženo napadima suzavcem, u američkim je gradovima proslava borbe za prava homoseksualaca i ostalih seksualnih manjina izgledala potpuno drukčije. U New Yorku je parada počela spektakularnim vjenčanjem 50 istospolnih partnera u Central Parku, a zatim se nastavila vijuganjem stotina tisuća najšarenije moguće odjevenih ljudi ulicama grada, predvođenih britanskim glumicama Jennifer Saunders i Joanne Lumley, zvijezdama kultne humoristične serije “Pa to je fantastično” (koja je na osobitoj cijeni kod gay populacije). U Chicagu – po procjenama izvještača – nije ih ništa manje, no najživopisnije je bilo u San Franciscu: više od pola milijuna sudionika preplavilo je grad u kojem je prije 32 godine održana prva Gay Pride parada i koji već desetljećima slovi kao najtolerantnija američka metropola prema osobama homoseksualnih sklonosti. Priredba je organizirana kao spektakularni karneval, s meštrima ceremonije iz svijeta show businessa: uz Sharron Gless, koju stariji gledatelji pamte po glavnoj ulozi u odličnoj policijskoj seriji “Cagney & Lacey”, a mlađi po kontroverznoj gay seriji “Queer As Folk”, titula velikog maršala Gay Pride parade pripala je i sir Ianu McKellenu, čuvenom britanskom glumcu koji je ove godine po drugi put dobio nominaciju za Oscara, ovaj put za ulogu čarobnjaka Gandalfa u velikom hitu Petera Jacksona “Gospodar prstenova: Prstenova družina”, nakon “Harryja Pottera i kamena mudraca” najgledanijeg filma u svijetu ove godine. Gandalf na Gay Pride paradi u San Franciscu?! Zašto ne! McKellen je upravo u ovom gradu, dok je gostovao na festivalu Shakespearea 1988., prvi put napravio “iskorak” i obznanio da je homoseksualac. Širu javnost to još nije osobito zanimalo, budući da je glumac tada prije svega bio poznat samo u kazališnim krugovima, no desetljeće poslije, kad je dobio prvu nominaciju za Oscara za ulogu redatelja homoseksualca Jamesa Whalea u filmu “Bogovi i čudovišta”, McKellen je ponovio kakva mu je spolna orijentacija i odmah se našao u središtu pažnje svjetskih medija. Možda mu je zbog toga izmakao i Oscar (članovi Američke akademije radije su glasali za Roberta Benignija i njegov nastup u ratnoj tragikomediji ”Život je lijep” – što je prilično nevjerojatan odabir glede superiorne McKellenove interpretacije), no glumac zbog toga nije požalio, jer je danas – zahvaljujući ulozi Gandalfa koju će ponoviti i u zadnja dva nastavka trilogije “Gospodar prstenova” – postao megazvijezda. Odjeven u dugi bijeli kaput, s britanskom zastavom na ramenu, McKellen se grlio s razdraganom publikom i odavao dojam čovjeka koji je prezadovoljan onim što jest i što je postigao: nametnuo se, naime, hollywoodskom establishmentu, a da pritom uopće nije skrivao kakve su mu seksualne preferencije.
Ipak, samo dan poslije nakon sanfranciskanske Gay Pride parade, u ponedjeljak, postalo je jasno da se Hollywood nije samo tako i preko noći prometnuo u idilično mjesto spolne tolerancije. Utjecajni Daily Variety na naslovnici je objavio napis kako će magazin Vanity Fair u broju od kolovoza kao glavni adut imati iscrpni intervju s Michaelom Ovitzom, 55-godišnjim medijskim poduzetnikom, kojeg su svojedobno – dok je bio na čelu utjecajne Creative Artist Agency – smatrali najmoćnijim hollywoodskim “igračem”. Ovitz je zahvaljujući tome što je zastupao velike hollywoodske zvijezde i povezivao ih s producentima, redateljima i scenaristima više kontrolirao filmske projekte nego kompanije koje su im odobravale budžete i realizirale ih, pa ga je sredinom devedesetih prekupio “Disney” i postavio na drugo ključno mjesto u poduzeću, odmah ispod predsjednika Michaela Eisnera. Ovitz se s Eisnerom nije slagao i naposljetku je nakon samo 14 mjeseci najuren iz “Disneyja”, ali s otpremninom od stotinjak milijuna dolara. Presigurni je Ovitz novac uložio u svoju novu kompaniju “Artists Management Group”, kojoj poslovi – unatoč tome što je i dalje zastupala vrhunska glumačka imena poput Leonarda DiCaprija i Cameron Diaz – nisu išli blistavo, pa ju je prošlog svibnja za samo 12 milijuna dolara otkupila agencija u usponu “Firm”. Nekadašnji tajkun odlučio je Vanity Fairu otkriti tko su pravi krivci za njegovu propast – hollywoodska “gay mafija”. Naime, tijekom njegove karijere iz tko zna kojeg razloga najviše su mu podmetali homići na ključnim pozicijama u hollywoodskom establishmentu, ponajprije David Geffen, moćnik koji je sa Stevenom Spielbergom i Jeffreyjem Katzenbergom osnovao danas sve prestižniju kompaniju “Dreamworks”. Fotokopija još neobjavljenog intervjua u samo jednom danu obišla je Hollywood, no izazvala je uglavnom prezir. Ono najprovokativnije u tom intervjuu, spominjanje “gay mafije”, koja već puno desetljeće iskrsava u različitim kontekstima u nizu senzacionalističkih napisa, u krajnjoj je instanci puka homofobija, budući da je Ovitz u “pedere” ubrojio i čiste heteroseksualce, svoje poslovne neprijatelje. Najoštriji komentari upućeni su ipak uglednom Vanity Fairu, budući da je njegov novinar Bryan Burrough (inače koautor non-fiction bestselera “Barbari pred vratima”) samo podmetnuo mikrofon svom sugovorniku, ne brinući se osobito o tome jesu li njegovi navodi točni ili ne. “Da je Ovitz kao krivca za svoju propast naveo židovsku mafiju”, pita se Nikki Finke u L.A. Weekly, “vjerojatno bi se Burrough trgnuo iz letargije i postavio bar jedno protestno potpitanje.” Sam Ovitz pokušao je smiriti skandal u utorak uvečer: “Tijekom otvorenog i iskrenog razgovora za Vanity Fair dao sam neke izjave koje nisu baš primjerene. Pogotovo izraz gay mafija ne odražava moje prave osjećaje i stavove. To se nije smjelo dogoditi i zbog toga mi je jako žao”.
Uzdizanje homoseksualca Iana McKellena u glumačku zvijezdu koja bez problema dobiva uloge u akcijskim spektaklima namijenjenima svim uzrastima, te – s druge strane – kataklizmična upozorenja o gay mafiji koja drma show businessom i promovira samo svoje pulene, samo su neke od suprotnosti današnjeg Hollywooda kad je u pitanju tolerancija prema seksualnim manjinama. Potonja upozorenja pritom nisu baš nova. Još dvadesetih godina prošlog stoljeća, u zlatno doba nijemog filma, kad je produkcija dosegnula financijski i kreativni zenit, Hollywood je bio krcat gay umjetnicima – od glumaca i redatelja do scenografa i kostimografa – kao i danas, a kulturna klima još je bila i provokativnija jer se u duhu vremena nastojalo što više brisati razlike među spolovima: muškarci se nisu plašili feminiziranog imidža, a žene su skraćivale kosu i njegovale drzak, agresivan nastup. Ramon Novarro, veliko glumačko ime tog razdoblja (“Ben-Hur”), krio je da je homoseksualac donekle u strahu od šefova MGM-a, kompanije za koju je radio, a donekle i da ne razočara svoje obožavateljice, no danas već zaboravljenom Williamu Hainesu se za to fućkalo, pa je radije riskirao raskid ugovora nego život po tuđem diktatu. Tada se nije smatralo osobito nepriličnim što se Gary Cooper pretjerano druži s mladim glumačkim aspirantom homoseksualne orijentacije Andersonom Lawlerom i što se talentirana Louise Brooks predstavlja kao biseksualka. Iznervirani seksualnom raspusnošću, pijankama i drogiranjem bogatih i slavnih, zagovornici ćudoređa nazivali su Hollywood Sodomom i Gomorom Amerike, jer u njemu degenerici i pervertiti kontroliraju filmsku produkciju, ali konkretne akcije poduzete su tek početkom tridesetih, u razdoblju kad je zvučni film već potisnuo nijemi i kad je publika šokirana ekonomskom depresijom poželjela nešto realističnije proizvode tvornice snova. Novouspostavljeni Haysov kodeks osobito je pazio na “seksualne devijacije”, pa su likovi feminiziranih muškaraca i grubih žena odjednom nestali s ekrana. Hollywood se pritom nije riješio usluga svojih gay djelatnika: najveće ženske glumačke zvijezde – Greta Garbo, Marlene Dietrich, Claudette Colbert, Janet Gaynor i Barbara Stanwyck – diskretno su njegovale nježne istospolne veze, biseksualci Cary Grant i Randolph Scott živjeli su zajedno čim im se za to ukazala prilika i nisu se ustručavali posvuda pojavljivati zajedno, dok je za homoerotske pustolovine Tyronea Powera javnost doznala tek nakon njegove smrti. Za gay redatelje poput Georgea Cukora, Edmunda Gouldinga, Mitchella Leisena i Irvinga Rappera izmišljena je posebna kategorija “ženskog filma”, a jedino se neprilagodljivi James Whale, redatelj velikih horor hitova “Frankenstein”, “Nevidljivi čovjek” i “Frankensteinova nevjesta”, nije htio konformirati: nimalo slučajno da je morao napustiti Hollywood već početkom četrdesetih.
Drugi svjetski rat uzdrmao je hollywoodski moralni kodeks, jer se znatan dio populacije upoznao s užasima koji su nagrizli idiličan svjetonazor “americane” (u tada cvjetajućem subverzivnom podžanru film noira bilo je u izobilju likova eluzivne spolne orijentacije), no borba protiv ljevičarske opasnosti u poratnim godinama i u prvoj polovici pedesetih nakratko ga je opet učvrstila. Pedesete su, međutim, bile najparadoksalnije razdoblje u povijesti Hollywooda. Homoseksualnost se nije smjela prikazivati u filmovima, ali su se hollywoodski producenti otimali za ekranizacije komada gay pisca Tennesseeja Williamsa – i iz njih isijecali “neprikladne” dijelove: tako su “Tramvaj zvan čežnja” i “Mačka na vrućem limenom krovu” ostali bez scena u kojima glavne junakinje jetko rekapituliraju homoseksualne veze svojih supruga. Od tri najkarizmatičnije muške glumačke zvijezde koje je promoviralo to razdoblje jedna je bila izraziti gay (Montgomery Clift), druga nesigurni biseksualac (James Dean), a treća samo povremeno prakticirala istospolne veze (Marlon Brando). Rock Hudson, miljenik kućanica i ostale ženske publike, priznao je da je gay tek kad je 1985. umirao od AIDS-a, a iste spolne sklonosti imao je i Ross Hunter, producent njegovih najvećih hitova (“Veličanstvena opsesija”, “Sve što nebo dopušta”, ”Šaputanje na jastuku”), samo što to nije htio priznati nego je stalnog ljubavnika predstavljao kao “nećaka”. Brigadni general u rezervi Frank McCarthy, jedan od najutjecajnijih poslenika u velikim hollywoodskim kompanijama, živio je sa svojim dečkom u istoj kući, ali u odvojenim krilima zgrade, smatrajući da su ćudoredna pravila zadovoljena time što na zabave i važna društvena zbivanja dolaze u pratnji “znanica”. Etiketa je bila iznimno važna: ako je glumac i bio gay – poput Anthonyja Perkinsa ili Taba Huntera (koji su, uzgred, bili i ljubavnici) – ženska je pratnja u javnosti bila obveza koju su nametale filmske kompanije, kako brojne obožavateljice tih momaka ne bi stekle dojam da gube vrijeme na homiće.
Cenzurni kodeks i moć velikih filmskih kompanija definitivno su se raspali šezdesetih: prodor televizije, nezavisnih produkcija, europskog filma i nova društvena kretanja – borba za građanska prava crnaca, nesuglasice oko američkog angažmana u Vijetnamu – uzdrmali su Hollywood. Ključne su se promjene odigrale tek potkraj desetljeća kad je Oscarom nagrađen “Ponoćni kauboj” u kojem se Jon Voight prostituira sa ženama, ali i s muškarcima, a već 1970. još mladi William Friedkin ekranizirao je gay komad Matta Crowleyja “The Boys in the Band”, u kojem je mlade homiće prikazao bez ikakva karikiranja. Deset godina poslije Friedkin se – nakon što se “Francuskom vezom” i “Istjerivačem đavola” etablirao kao jedan od najuspješnijih novohollywoodskih filmaša – u trileru “Cruising” opet latio gay teme, priče o policajcu koji se pretvara da je homić kako bi uhvatio serijskog ubojicu, no na newyorškim su ulicama organizirane demonstracije protiv snimanja, jer se smatralo da scenarij stereotipizira gay scenu kao devijantnu i poročnu. Hollywood se odjednom morao suočiti s tim da mišljenja aktivista gay pokreta mora uvažavati jednako kao i stavove udruga za zaštitu obitelji i prava ratnih veterana: homofobičnost, koja je svojedobno kao i mizoginija bila implicitni stav u nizu hollywoodskih proizvoda, odjednom je postala politički nekorektna i takva je i danas.
Moderni Hollywood u kojem se istospolna sklonost smatra privatnim izborom pojedinca i nema nužno veze s njegovom profesionalnom djelatnošću (osim u slučajevima kad su u pitanju problematiziranja spolne politike) iznikao je devedesetih. Spomenuti David Geffen, na kojeg je Michael Ovitz ovih dana svalio krivnju za svoj poslovni neuspjeh, obznanio je na losangeleskoj dobrotvornoj priredbi u korist oboljelih od AIDS-a da je homoseksualac: danas 55-godišnji tajkun tada je upravo prodao svoju tvrtku Geffen Records moćnom MCA i uknjižio u dionicama oko 750 milijuna dolara. Zasigurno mu je bilo potpuno svejedno što tko misli o njegovoj spolnoj orijentaciji, koju je, uostalom, u Hollywoodu gotovo svatko upućen znao. Svoju su spolnost sve manje tajili i brojni producenti, redatelji, scenaristi, agenti, ali i poneki glumci. Potonjima je, zapravo, bilo najteže. Redatelju poput Gusa Van Santa (“Moj privatni Idaho”, ”Žena za koju se umire”) gay sklonosti nisu smetale da dobije angažman kompanija “Paramount” i “Sony”, jer je kao preporuku imao megahit “Dobri Will Hunting”. S glumcima je problem malo drukčiji, jer ih spolni iskorak prijeti svrstati u geto iz kojeg nema izlaza. Engleski gay glumci Ian McKellen i Rupert Everett su u povlaštenom položaju jer im je – uz njihovu domaću kinematografiju i kazalište – Hollywood tek jedna od mogućnosti angažmana. No Nathan Lane, broadwayska zvijezda koja je zablistala u ulozi ekstravagantnog homića u “Krletci”, preko volje se odlučio na iskorak smatrajući da time postaje manje zanimljiv hollywoodskim producentima: tko će ga angažirati za ulogu oca obitelji kad svi znaju da ne mari ni za žene ni za potomke! Po tankom je ledu plesao i Kevin Spacey kad ga je novinar Esquirea, na snimanju filma “Ponoć u vrtu dobra i zla” u kojem je glumac igrao homića, optuženog za ubojstvo, neizravno naveo da prizna da je gay. Magazin se nakon toga morao ispričati da je u pitanju imputiranje, a ne iskren razgovor i Spacey se do danas drži pravila da publiku ne treba zanimati njegov privatni život.
Ipak, unatoč sve većoj otvorenosti prema gay temama, u Hollywoodu za njima ne vlada pomama jer su samo dva takva filma devedesetih postigla velik komercijalni uspjeh – “Philadelphia” Jonathana Demmea, melodrama o AIDSU-u koja je Tomu Hanksu donijela prvog Oscara (u njoj su homoseksualni odnosi bili tek uzgredna nit), i spomenuta “Krletka”, u kojoj se Lane i Robin Williams prenavljaju u ulogama homića. Heteroseksualnu većinu ne zanimaju gay junaci, radije ih gledaju kao sporedne likove koji daju neočekivanu živost glavnoj radnji, kao što je to uspjelo Rupertu Everettu u komediji “Moj dečko se ženi”.
Slična pravila vrijede i za hollywodsku televiziju, na kojoj radi neizmjeran broj gay producenata, scenarista i redatelja, i to u najpopularnijim serijama kao što su “Prijatelji”, “Frasier”, “Seinfeld”, “Hitna služba” i dr. Na televiziji su se, istina, odigrali veći potresi (nedavno je i popularna voditeljica talk-showa Rosie O’Donnell obznanila svoje lezbijske sklonosti), ali su rezultati slični onima u kinematografiji. Najdramatičnija zgoda odigrala se u travnju 1997. kad je komičarka Ellen DeGeneres odlučila obznaniti da je lik koji ona tumači u seriji “Ellen”, a i glumica sama – lezbijka. Tu je epizodu gledalo više od 40 milijuna Amerikanaca, no nakon toga rating serije drastično je počeo padati, jer je poslije prvotnog šoka uslijedilo otrežnjenje: zbivanja su ipak bila usredotočena na junakinjue manjinske spolne orijentacije, koja je pritom obožavala držati prodike o gay toleranciji. “Ellen” je ukinuta, no glumicu je još teže pogodio raskid s partnericom Anne Heche, popularnom hollywoodskom glumicom koja je također prilično riskirala obznanivši njihovu veze u javnosti: na snimanju dokumentarca o komičarskoj turneji svoje ljubavnice potonja je upoznala direktora fotografije Coleyja Laffona i udala se za njega. DeGeneresica je nedavno snimila novu seriju “The Ellen Show”, opet ne skrivajući seksualne sklonosti glavnog lika i zasad još nije dobila priliku za drugu sezonu. Nasuprot tomu, serija “Will i Grace”, u kojoj su glavni protagonisti heteroseksualna dizajnerica i homoseksualni odvjetnik, nudi ponešto za svakoga i čuva se propovijedanja o spolnoj politici (uzgred, ni Eric McCormack koji glumi Willa nije gay): rating je izvrstan, a peta se sezona već snima. Bit će da je to stanje stvari koje nijedna gay revolucija neće izmijeniti!

Nagli uspon zvijezde homoseksualca Iana McKellena ponovno je aktualizirao pitanje kakav je status homoseksualaca u Hollywoodu: iako je bio krcat gay glumcima i redateljima već 1920-ih, tek je u devedesetima postao mjesto spolne tolerancije, ali se već čuju i optužbe o prevlasti gay mafije u filmskom show businessu Gay tračevi o megazvijezdama
Rijetko je koja današnja velika hollywoodska zvijezda izbjegla govorkanja o navodnim homoseksualnim vezama. Tom Cruise tužio je za sto milijuna dolara erotskog hrvača Kylea Bradforda (umjetničkim imenom Chad Slater), jer je njegova bivša supruga Kristina Ann Kristin pokušala prodati priču tabloidu National Enquirer, da ju je muž napustio zbog Cruisea. Hrvač se branio da glumca uopće ne poznaje i da je sve to izmišljotina ljubomorne Kristine, no Cruise smatra da je i Bradford odgovoran te traži golemu odštetu.
U National Enqireru je i gay pornoglumac Paul Baressi ustvrdio da je 1982. bio ljubavnik Johna Travolte, danas sretno oženjenog s Kelly Preston. Baressi je kao dokaz imao i zajedničke (čedne) fotografije s Travoltom, ali u gay krugovima usprkos tomu slovi kao osoba sumnjive vjerodostojnosti. Kasnije je izjavio da mu je žao što je sve to rekao novinarima, ali vezu ipak nije zanijekao.
Za Richarda Gerea se tvrdilo da je prikriveni gay te da je njegov tadašnji brak sa Cindy Crawford samo paravan. U prvom razdoblju njegove karijere izazovno ga je fotografirao slavni Herb Ritts, Gereov bliski prijatelj i neskriveni homoseksualac. Gere je aktivno podupire gay pokret i borbu protiv AIDS-a, no priče o njegovim homoseksualnim sklonostima zasad su fikcija.
Jodie Foster vlastiti je brat Buddy u neautoriziranoj biografiji okarakterizirao kao lezbijku. Glumica je dosad rodila dvoje djece, ali ime oca nije htjela otkriti. Tračevi tvrde da je začela umjetnom oplodnjom i da živi s ljubavnicom. Fosterica ih i ne pokušava demantirati.

Najbolje knjige o hollywoodskim homoseksualcima

Avangardist Kenneth Anger i konceptualni umjetnik Vito Russo svojim su kultnim knjigama “Hollywoodski Babilon” i “Ormar od celuloida” tek djelomično zadovoljili zanimanje publike za Hollywood o kojem se malo zna. Ipak, uistinu zanimljivo štivo nude knjige novijeg datuma “Iza ekrana: kako su homići i lezbijke oblikovali Hollywood od 1910. do 1969.” Williama J. Manna te “Otvorena tajna: homoseksualni Hollywood od 1928. do 2000.” Davida Ehrensteina. Prva je prva povijest a, nastala na osnovu stotine intervjua sa živućim svjedocima, a ne usredotočuje se samo na glumce i redatelje, nego i na ostale filmske profesije u kojima su dominirali homoseksualci. Druga knjiga djelo je “insajdera” koji daje temeljne obavijesti o zbivanjima u devedesetima, kad se sve više hollywoodskih homoseksualaca odlučivalo na iskorak.

“Queer As Folk” – prva serija o homićima

Izvrsno napravljena engleska serija “Queer As Folk” u produkciji Channel Foura prva je za glavne protagoniste imala homiće i lezbijke. Velik publicitet ponukao je kabelski “Showtime” da napravi američki prepravak, koji je, suprotno očekivanjima, dobio vrlo dobre ocjene. Prvu epizodu gledalo je više od četiri milijuna ljudi, što se za standarde kabelske tv smatra izvrsnim rezultatom, a “Showtime” je u reklamnu kampanju uložio bar deset milijuna dolara. Koliko se to dugoročno isplati, zasad je dvojbeno. Nakon prve sezone, naručena je i druga, no broj gledatelja smanjio se na milijun i 400 tisuća, što znači da “Queer As Folk” gleda uglavnom gay populacija. Naše je televizijske kuće zasad ne namjeravaju otkupiti, pa ako ste zainteresirani, morat ćete i britansku i američku verziju nabaviti putem Interneta.