IlustracijaUnatoč tome što su porezi izuzetno česta tema javnih rasprava, Amerikanci znaju vrlo malo o svom poreznom sustavu. Američki ekonomist Richard Wolff smatra da je razlog tome taj što bi prosječan zaposleni građanin pobjesnio kada bi uistinu razumio poreznu strukturu u SAD-u i vjerojatno se pobunio protiv načina na koji ona funkcionira.

Vlada određuje nekoliko različitih vrsta poreza: na dohodak pojedinaca i korporacija, na potrošnju i na vlasništvo. Te tri vrste poreza međusobno su odvojene tako što različite razine vlade oporezuju različite stvari. Federalna vlada oporezuje dohodak; vlade saveznih država oporezuju dohodak i potrošnju; lokalna vlada oporezuje vlasništvo. Svaki građanin plaća ili bi trebao plaćati sve te poreze.

99% protiv 1%

Wolff redom analizira tipove poreza počevši s onim na vlasništvo: kuće, zemljišta, automobile, bankovne račune, dionice i obveznice. Ubiranje tog poreza u lokalnoj je nadležnosti. U svakom gradu postoji porezni procjenitelj koji utvrđuje tko što posjeduje i koliko je vrijedan posjed podložan oporezivanju. Dio te vrijednosti plaća se zatim u obliku poreza lokalnoj zajednici.

Pritom je zanimljivo da nije cjelokupno vlasništvo obuhvaćeno porezima. Oporezuju se zemljišta, nekretnine, poslovne strukture i inventar te automobili. Sve dionice i obveznice, međutim, izuzete su iz obveze plaćanja poreza, kao i novac na bankovnim računima. Ako prosječan Amerikanac išta posjeduje, to su kuća i automobil - oporeziva imovina. Bogati Amerikanci, pak, uglavnom posjeduju dionice, obveznice i gotovinu. Činjenica da se dobar dio imovine najbogatijih ne oporezuje ponajbolja je ilustracija slogana pokreta Occupy "99% protiv 1%", a proširenje poreza na vlasništvo bio bi revolucionaran potez koji bi mogao riješiti probleme u kojima se danas nalazi američka ekonomija.

Wolff navodi još neke primjere. Ne oporezuje se vlasništvo vjerskih institucija. One se služe lokalnim javnim uslugama, ali za njih nisu obvezne ništa plaćati, što znači da građani lokalnih zajednica moraju plaćati za sve. Isti je slučaj s privatnim sveučilištima. Primjer za to je New Haven u Connecticutu u kojem je najveći i najbogatiji zemljoposjednik sveučilište Yale, koje ne plaća nikakav porez na vlasništvo koje koristi u svrhu obrazovanja - što je otprilike 95% njegova vlasništva. To znači da ostali građani New Havena moraju plaćati više kako bi Yaleu osigurali javne usluge - policiju, vatrogasnu službu, školovanje za djecu zaposlenika. Yale je treće ili četvrto najbogatije sveučilište na svijetu čija je imovina prošle godine vrijedila gotovo 20 milijardi dolara. New Haven je jedan od deset najsiromašnijih gradova u SAD-u i ima najvišu stopu poreza na vlasništvo u Connecticutu jer njegovi siromašni stanovnici moraju plaćati više poreze na vlasništvo kako bi osiguravali besplatne javne usluge Yaleu. Wolff to opisuje kao "Robin Hood naopako".

Kritičari poreznog sustava tvrde da bi proširenje poreza na vlasništvo barem na najbogatije vlasnike dionica i obveznica riješilo probleme javnog financiranja u Americi i poboljšalo cijeli porezni sustav; s dodatnim prihodom lokalne zajednice manje bi se oslanjale na pomoć državnih vlada koje bi se zatim manje oslanjale na pomoć federalne vlade.

Nagrađivanje najbogatijih

Wolff zatim objašnjava porez na potrošnju koji se plaća pri kupnji proizvoda. Problem je u tome što svi plaćaju jednaku stopu poreza neovisno o svojoj platežnoj sposobnosti i što se ne plaća viši porez na luksuzniju robu. Porez na potrošnju suštinski je nepravedan jer većina Amerikanaca većinu novca koji zaradi potroši na kupnju dobara potrebnih za život, plaćajući pritom i porez na dohodak i porez na potrošnju. S druge strane, bogati si mogu priuštiti da dio svojih prihoda uštede, a svaki ušteđeni dolar znači manje plaćenih poreza na potrošnju. Također, na kupnju dionica i obveznica ne plaća se porez, što je još jedan oblik nepravde i nagrađivanja najbogatijih.

Konačno, Wolff analizira porez na dohodak na koji se uvelike oslanja federalna vlada, ali ga ubire i većina saveznih država, kao i neki gradovi poput New Yorka. Porez na dohodak jedini je porez u SAD-u čija je stopa viša za bogatije građane - riječ je o tzv. progresivnom porezu. Načelo oporezivanja građana prema platežnoj sposobnosti primjenjuje se od 1910. godine, a najviša stopa poreza na dohodak danas iznosi 35%. Usporedbe radi, 1950-ih i 60-ih godina najbogatiji Amerikanci morali su plaćati čak 91% poreza na dohodak. U međuvremenu se, dakle, dogodio golem porezni ustupak najbogatijim Amerikancima kakav oni prosječnih ili niskih primanja nikada nisu doživjeli. Razlog golemog povećanja jaza između bogatih i siromašnih u Americi dijelom je i taj što su bogati upotrijebili svoj novac za kupnju političke moći koja im je drastično smanjila porezne izdatke.

Prebacivanje poreznog bremena na pojedince

Porez na dohodak plaćaju i korporacije koje također nastoje zbaciti sa sebe što veći dio tog bremena. 1940-ih godina na svaki dolar poreza koji je američka vlada dobivala od pojedinaca dolazio je otprilike dolar i pol korporativnih poreza. 2010. godine na svaki dolar poreza koji je američka vlada dobivala od pojedinaca dolazilo je 25 centi korporativnih poreza. Dakle, korporacije su prebacile svoje porezno breme na pojedince, a bogati pojedinci prebacili su svoje porezno breme na srednju i nižu klasu. Problem federalne vlade danas nije u nedovoljnoj količini novca za javne i socijalne usluge, već u sustavnom smanjenju količine poreza dobivenih od poduzeća i imućnih pojedinaca, a rezovima u javnom sektoru zapravo se kažnjavaju žrtve nepravednog poreznog sustava.

Bogati su zahvaljujući svom političkom utjecaju i lobiranju uspjeli u zakone upisati velik broj dodatnih poreznih olakšica koje siromašniji ne mogu koristiti jer im se to naprosto ne isplati ili za njih ni ne znaju. Među njima je, primjerice, oduzimanje vrijednosti humanitarnih i drugih donacija od poreza na dohodak. To je dovelo do niza "kreativnih manipulacija" od strane pojedinaca i tvrtki te je tako prošle godine Warren Buffett, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, objasnio da plaća manji porez na dohodak od svoje tajnice jer njegov knjigovođa u porezne odbitke posve zakonito uvrštava njegove skupe obroke, privatne zrakoplove i brojne nekretnine širom svijeta.

Lutrijski listić

Sustav socijalnog osiguranja koji osigurava mirovine, invalidnine i druge naknade vrlo je popularan u SAD-u. Naknade nisu visoke, ali bolje su nego ništa i olakšavaju život kako starijima i nemoćnima tako i njihovim obiteljima. Riječ je, međutim, o regresivnom sustavu. Svaki pojedinac i njegov poslodavac moraju odvajati određeni dio plaće za socijalno osiguranje. Pojedinci koji imaju dohodak do 170,000 $ plaćaju od njega uvijek isti postotak (oko 4%) za socijalno osiguranje, ali od dijela zarade koji prelazi tih 170,000 $ ne oduzima se ništa. Također, oporezuju se samo nadnice i plaće, ali ne i drugi oblici prihoda poput dividendi, kamata, kapitalne dobiti ili najamnina. Tako su najbogatiji ponovo privilegirani, a najveći teret plaćanja pada na one ispod.

Lutrije koje postoje u većini saveznih država prema Wolffu su samo još jedan prikriveni oblik oporezivanja. Posljednjih desetljeća sve se više Amerikanaca počelo buniti protiv nepravednosti poreznog sustava. Stoga su se vlade našle u nevolji: kako financirati javne usluge kada najbogatiji pojedinci i korporacije, a sada i obični građani, ne žele više plaćati porez? Jedan od načina za to je popularizacija kockanja. Lutrija je porez koji se tim imenom ne naziva i u čijem plaćanju mase još i uživaju, dajući novac vladi za kupnju listića da bi vlada zatim djelić tog novca dala nekolicini sretnika među njima. Ostali zauzvrat dobivaju fantaziju, mogućnost zamišljanja kako bi im život izgledao da su milijunaši. Wolff primjećuje da su mjesta na kojima se kupuju listići najbrojnija u najsiromašnijim dijelovima gradova i država. I lutrija je, dakle, regresivan sustav koji više oduzima siromašnima nego bogatima i šteti ekonomiji, a sve kako bi se pomoglo bankrotiranim vladama koje su nevoljne oporezivati pripadnike više klase. A u situaciji kada se sve teže obogatiti poštenim radom, ljudima je sve draža iluzija da im je bogatstvo ipak nadohvat ruke - samo treba uplatiti lutrijski listić.

Pripremila Diana Robaš

Preneseno sa stranice Guernica