Vedrana RudanTonka, 53-godišnja lijepo njegovana žena koja povremeno nosi Saint-Laurentove haljine, leži na kauču noć uoči bijega sa svojim 12-godina mlađim ljubavnikom Mikijem i, s daljinskim upravljačem u ruci, prepričava imaginarnom slušatelju svoj život i prve godine života u samostalnoj Hrvatskoj. Sve ostalo je ono što “pristojna Hrvatska ne može otrpjeti”, kako se kaže u recenziji. Ratne traume, klanja i silovanja, tragikomični preljubi, strah od mobilizacije, korupcija i šverc – Vedrana Rudan u svojoj ekscesnoj, agresivnoj prozi nudi samo svijet bez izlaza, u ritmu od kojeg bubnja u glavi.
Vedrana Rudan živi u Rijeci i već deset godina, otkad ju je s Radija Rijeka otjerao HDZ, uspješno prodaje nekretnine, što naziva poslom budućnosti. Javnosti je najviše poznata po kolumnama koje je pisala u Feralu, a ovo je njena prva knjiga. Čitala ju je na zadnjem FAK-u u Osijeku, a knjiga uskoro izlazi i u Beogradu i Ljubljani.
NACIONAL: Zašto ste napisali knjigu “Uho, grlo, nož”? – Jednom sam pratila muža u Zagreb, upoznala Nadu Gašić koja mi je rekla da moram napisati knjigu jer sam pisac. I tako sam ja mužu, kad smo se vratili iz Zagreba, rekla: “Ja ću napisati knjigu. Nada je rekla da sam pisac.” To je odmah postao projekt nekolicine ljudi. Nada je imala ideju, muž je radio umjesto mene, moja kći je povremeno uskakala u biznis, sin je ubacivao tekst u kompjutor, a ja sam pisala. Dobila sam dva tjedna. Pa onda još dva tjedna. A knjigu sam “uređivala” nekoliko mjeseci. U to vrijeme nazvala sam Krunu Lokotara, koji me pitao što radim, ja sam rekla, napisala sam knjigu, Kruno je rekao, ja sam urednik izdavačke kuće AGM, ostalo je povijest…
NACIONAL: Zašto ste izabrali vizuru žene u klimakteriju? Zašto ste dopustili čitateljima da budu svjedoci tog sramotnog razdoblja u životu žene? – Za mene ništa samo po sebi nije sramotno. Pa ni klimakterij.
NACIONAL: Ne mogu vjerovati da ne osjećate taj strašni seksistički pritisak oko sebe. – Da bi netko osjećao odvratni seksistički pritisak, mora se osjećati kao komad seksi ili neseksi mesa. Ja se tako ne osjećam. Ja sam osoba. Ljudsko biće. To što će neki Imaginarni Muškarac o meni misliti kao o ženi kojoj vise sise i guzica i koja više nije za tucanje… To me ne uzbuđuje. Muškarce ne doživljavam kao seksiste, smeće i gadove protiv kojih bih trebala krenuti u rat i kojih bih se trebala bojati. Za mene su “muškarci”, baš kao i “Hrvati”, “Srbi” ili “Kinezi”, totalno apstraktni pojam. Mene zanimaju pojedinci. Ako me voli fenomenalan frajer koji me voli, zašto bi me zabrinjavalo što o ženi u klimakteriju misli drkadžija iz Livade Donje.
NACIONAL: Dobro, recimo konačno zašto ste odabrali vizuru žene od 53 godine? – Lakše mi je pisati kao žena u pedesetoj. To su moje godine. Ne vidim sebe u liku u tridesetoj. Imam kćer u dvadeset i trećoj, sina u dvadeset i sedmoj, mogu samo nagađati kako se osjećaju ti ljudi. Sebe volim u svojim godinama. Ovu sam knjigu napisala Ja, Ljudsko Biće, ne bezlična klimakterična baba.
NACIONAL: U knjizi, za Tonku je sve loše: brak, politika, djeca, društvo, a ljubavnik joj spava s najboljom prijateljicom. Zašto ste izabrali svijet bez izlaza? – Knjiga nije autobiografija. Moj život je lijep, zasad. No ne nudim nadu jer nade nema. I mislim da su svi ljudi koji žive na kugli zemaljskoj samo samoubojice bez muda. Uključujući i mene. Jer što je život, to je nada da jednom nećeš krepati u strašnim mukama. Trenuci sreće u odnosu na trenutke pakla, još ako preživiš ovaj rat, zanemarivi su. Tonka je krik ljudskog bića koje je u pedeset i trećoj shvatilo da ništa nema smisla. Mnogi će pomisliti da sam ja Tonka, ali nisam. Čini mi se da su čitatelji skloniji, kad žena napiše nešto, misliti da je to autobiografsko, a kad piše muškarac, onda govore o “liku”. Ferić, meni strahovito drag pisac, stalno piše o seksu. On tuca, on se tucao, ali mu nitko od novinara ili kritičara nije poslao bocu acidi borici da ga koji put ispere. Ljudi dijele Ferića pisca od njegova junaka jebača. E pa tako ni Rudan nije Tonka.
NACIONAL: Dobro, da ne bismo izjednačavali vas i lik – kakva je Tonka? – Tonka je toplo ljudsko biće, nesretno, koje čovjek mora zavoljeti. Ona je krhka, nježna, zgromljena životom u Hrvatskoj jer je Hrvatska mala odvratna zemlja, koja melje ljude i čini ih doživotno nesretnima. Tonka je, kao i svi mi, u žrvnju, nikad joj neće biti bolje, ni njoj ni njenoj kćeri. Tonka zna da je sudbina Hrvatske u džepovima petorice gadova, ili šestorice, nije bitno, koji su se udružili da bi opljačkali Hrvatsku, prodali je, uništili život malog čovjeka. Sad se to zamata, čitam po novinama, u tezu da je Hrvatska nepismena zemlja pa je to problem, ali ja mislim da su problem Hrvatske pismeni i obrazovani. Tzv. crna desnica – ona ne postoji. Tih 100 ili 200 tisuća jadnika koji urlaju u Splitu, kojima nam se prijeti, ja mislim da su samo siromašni ljudi kojih je u Hrvatskoj 95 posto. Oni nisu divljaci nego žrtve obrazovanih gadova. Međutim, većina nas nema u borbi s tim gadovima šanse. Sirotinja se bori za preživljavanje, a Tonka, recimo, to je shvatila.
NACIONAL: Jedan sloj knjige bavi se Srbima u Hrvatskoj početkom 90-ih, jer Tonka je po ocu Srpkinja. Mislite li da je to još uvijek aktualno, odnosno, da imate publiku, s obzirom na to da, recimo u Splitu, živi samo 9 pravoslavaca? – Mene ti podaci apsolutno ne zanimaju. Sada ću samo krajnje uvjetno govoriti o nama Hrvatima, jer ja to formalno jesam. Dakle, nama Hrvatima se stalno podmeće kako mrzimo Srbe, kako smo ustaše, kako smo “mi Hrvati” otjerali 500.000 Srba iz Hrvatske… A ja mislim da je 500.000 Srba otišlo iz Hrvatske jer su se tako dogovorili Tuđman, Milošević i Amerika. Nas, građane Republike Hrvatske, nitko o tome nije ništa pitao. Osobno me jako boli cinizam da su Srbi iz Tuđmanove porodice, dva prekrasna dečka, ostali doma. Ja kao građanin RH odbijam odgovornost za egzodus Srba, odbijam priču da sam ja idućih 50 godina kriva za nešto, gadi mi se što je Račan klečao u moje ime i poklonio se ne znam kome, a ja nisam ubijala i klala. Ja sam ljudsko biće, a ne Hrvatska. To što se Srbima dogodilo stvar je međunarodne politike, a ne Hrvata. Neukusno je citirati samoga sebe, ali možda je to ključna rečenica moje knjige – “pet Coca-Cola jebe cijeli svijet”. Amerikanci, koji su bez premca najveći ratni zločinci na kugli zemaljskoj, koji ne priznaju Haag, oni diktiraju tko je ratni zločinac. Netko je sinjskog konobara Norca promovirao u generala, samo da bi poslije rata imali koga strpati u zatvor. Što je s onima koji su mu naređivali? Ja mislim da su pravi ratni zločinci naši političari…
NACIONAL: HDZ ili/i bivša opozicija? – Oni su potpuno ista ekipa, samo su hadezeovci malo više krali, jer su došli prvi do korita. Ali između Tuđmana, Račana, Mesića, Tomčića, Budiše… nema razlike. To su ljudi željni moći, da upravljaju našim životima. Nesposobni su da rade ono što rade, stalo im je samo do moći i novca. Žao mi je što oni nikad neće doći na optuženičku klupu, primjerice, Mesić zbog svojih šovinističkih izjava – idite Srbi, ne znam kamo… Ili jedan od šefova ratne televizije. Direktor televizije veći je ratni zločinac od bilo kojeg sinjskoga konobara.
NACIONAL: Dosta ste krivnje za stanje u Hrvatskoj pripisali novinarima. – Novinari su oružje. Vi niste kreator ovog intervjua, vas su poslali. Ja sam, naravno, dovoljno nebitna da biste vi mogli biti kreativni. Bila bih sretna da jedan od direktora HRT-a, koji je cijelo vrijeme svih tih klanja bio glavni, otišao na robiju. Smeće cinično, staro, zločesto, zlobno i pokvareno, on ne ide na robiju, nego ovih dana daje izjave kako je on gradio Hrvatsku. Ako nikad neće ići na robiju naš poznati pravnik iz Sabora, koji je cinično rekao da bi oni osudili ubojice male Aleksandre da nije bilo formalnih pravnih propusta, i tako zataškao zločin, ako on nikad neće robijati – zašto bi neki lijevi drkadžija dobio 30 godina? Međutim, kad bih vjerovala u Boga, ali, na žalost, ne vjerujem, htjela bih da se Šeksu dogodi ono što se dogodilo djedu male Aleksandre, pa kad netko tvome unučiću ili unučici, koje jako voliš, spraši na nekakvom smetlištu metak u glavu, pa onda tog ubojicu netko oslobodi iz “formalnih” razloga…
NACIONAL: Dolaskom HDZ-a dobili ste otkaz, a prva ste koja je dobila radni spor protiv HDZ-a. No na radiju niste ostali. Kako se sve to dogodilo? – Uređivala sam emisiju “S primorske poneštrice”. To je bila emisija na čakavskom, s 40-godišnjom tradicijom. Najprije humoristična, mojim dolaskom postala je iznimno satirična, u blaženo vrijeme anarhije: SK je silazio s vlasti, a HDZ još nije došao. Kad je SK sišao sa scene, pozvali su me u jednu riječku gostionicu jedan HDZ-ov vijećnik i jedan hadezeovac svećenik. Mislili su da sam za HDZ. Rekli su mi da odaberem funkciju koju hoću, koliko novca hoću, i što hoću raditi – biti šefica radija, direktorica Radija Zagreb, Radija Rijeka. Rekla sam da ništa neću. Tada sam dobila otkaz i smatram da je to u redu, jer da sam ja tada bila vlasnik Radija Rijeka, isti bih trenutak prvo Vedrani Rudan dala otkaz. Među kolegama novinarima bilo je i Srba, koji su mi najviše zamjerali što nisam dovoljno Hrvatica. Pokušavala sam im objasniti da će oni postati ljudi trećeg reda, da će nositi žutu zvijezdu na rukavu, da takvi poput mene pomažu više njima nego sebi, da ću ja uvijek biti svoja na svome, makar formalno, a da će oni postati ljudsko smeće… Oni to nisu razumjeli i u ovome sam ratu vrlo često naišla na Srbe koji su bili veći Hrvati od Hrvata.
NACIONAL: Smatrate li da nema previše psovki u tekstu? – Ne smatram da su psovke po sebi nešto dobro ili loše, niti su po sebi provokacija. Ili, ako želiš napisati ozbiljan tekst, onda kurac mora biti doma. Psovka je u mojoj knjizi samo izraz nemoći čovjeka pred Moći, pred silom. Kad god mi oko slučajno padne na prijenos iz Sabora, osjećam potrebu da kažem “gonite se u pičku materinu”. Jednostavnije mi je nekog političara posla “u materinu”, nego ga sačekat’ u mraku.
NACIONAL: Psovka je izraz nemoći, a što je seks, kojeg je također u knjizi mnogo? – Seks se mistificira. Mislim da se mnogo manje jebemo nego što to pričamo i baš me je narajcala ta potreba da govorim o kurcu, kao što se govori o nosu. Dakle, kurac je samo jedan organ koji imamo, uz uho, nos, oko i često je zadovoljstvo koje doživimo kad ispraznimo nos žešće nego upotreba kurca ili pičke. Pokušavala sam u svojoj knjizi opisati da je seks dio života. A ne lažne teme, da su za seks važne obrijane noge, pa visoke cice, guzica, pa sve to mora biti da bi se nekome digao, odnosno ništa od toga ne smije biti jer će se njemu spustiti… Netko je rekao da nam seks nosi sreću, a to je sve, smatram, manipulacija naših gospodara. Pričajte o jebanju, birajte miss, gledajte kakve su joj sise… Jadne hrvatske pičkice, one u svim tjednicima i dnevnicima imaju tri stranice, one su top-tema. Pričamo o guzicama, o seksu, o svršavanju, o face liftingu, a ne o suštini, a suština je da ne sudjelujemo u kreiranju vlastitog života, nego da smo robovi.
NACIONAL: Što vam drži glavu iznad vode, kad je sve tako loše oko nas? – Moj privatni život. Imam djecu koju volim, koja su prema meni dobra, “djecu koja nisu djeca”, jer su djeca iz Hrvatske grozna zato što se u 40-oj bore za goli opstanak i jedva čekaju da im starci riknu da bi došli do krova ili do bilo čega. Moja djeca su dobra, moj životni partner je fenomenalan, živim u kući koja mi savršeno odgovara, koja me smiruje i moj privatni život je ono što me usrećuje. A sve to izvan mene doživljavam kao nekakvo neprijateljsko okruženje s kojim se susrećem baš kad moram. Imam fenomenalnih prijatelja. Kad bih se preselila na kraj svijeta i imala tih 20 ljudi oko sebe, bila bih sretna, jer mi Hrvatska kao Hrvatska ne treba.
NACIONAL: Tko je smislio naslov “Uho, grlo, nož”? – Sjedili smo jednom s Damirom Šodanom, autorom sad već poznate drame “Zaštićena zona”. On je prevodilac u Haagu, pa je pričao kako se bivši građani Jugoslavije tamo znaju naći u kafićima, za ručkom ili večerom, i uvijek im je ista tema – rat i Jugoslavija. A jedan njegov prijatelj, pjesnik Hamdija Demirović, znao je reći “ajde, dečki, dosta mi je više te vaše jugoslavenske otorinolaringologije, uho, grlo nož”.

O KLIMAKTERIJU 'Za mene klimakterij nije ništa sramotno: ako me voli fenomenalan frajer, zašto bi me brinulo što o ženi u klimakteriju misli drkadžija iz Livade Donje?' MUŠKARCI I ŽENE PISCI 'Kad žena piše, čitatelji su skloni misliti da je to autobiografsko: a kad piše muškarac, recimo Ferić, o seksu, nitko mu neće poslao bocu acidi borici da ga koji put ispere jer ga ljudi dijele od njegovog junaka jebača' MISTIFICIRAMO SEKS 'Seks se mistificira: mislim da se mnogo manje jebemo nego što to pričamo' 'Djeca iz Hrvatske su grozna zato što se u 40-oj bore za goli opstanak i jedva čekaju da im starci riknu kako bi došli do krova ili do bilo čega' Odlomak iz romana ‘Uho, grlo, nož’ Vedrane Rudan

Svatko od nas ima negdje oko koje bi izvukao iz nečije glave, ili potiljak u koji bi sprašio metak ili guzicu u koju bi uvalio kurac, iz mržnje. Rat je nešto u čemu se svaki normalan čovjek osjeća kao doma. Normalan čovjek! Svoj na svome. Svaki, jebi ga. I jebeni Amerikanac i Norvežanin i Talijan i Nijemac i moj smrdljivi Živadin. Svima nam je toplo oko srca dok koljemo tuđe kćeri. Osjećamo se dobro, pušteni sa lanca. Konačno ljudi. Samo. I jedino je to zajeb. Rat ima svoj rok trajanja. Jednoga dana majstori odluče. Treba pokupiti kantice, izvući lopatice iz pijeska. To je uvijek frka. Jer nas je krenulo. Sad kad je najljepše, kad smo mu zapalili šestu kuću i izvukli deveti frižider, pojebali malu na pragu… Gotovo. Gotovo? Gotovo?! Kako gotovo?! Kakva “pravila igre”? Netko nam govori da je pijesak letio previsoko. Ili predaleko. Sve kantice nisu na broju. Odjednom je nenormalno jebati njihove curice. Eto. To ne volim. To je licemjerno. Ljudi uvijek nekima siluju malu kćer ili jebu staru mater u guzicu. Ja sam vidjela, ljudi su se u ratu osjećali ugodno. Ogromna većina ljudi. Svi normalni ljudi osjećali su se u ratu dobro. Dobro. Baš dobro i pravedno. Mnogi. Možeš urlati, pjevati domoljubne pjesme, mahati lijepom zastavom, staviti je na krov, veliku, neka se vijori, možeš klati, možeš krasti, možeš pobiti pola grada u ime pravde i istine. I bilo bi super kad bi rat vječno trajao. Ali ne traje. I zato smo u frci. I vi i ja. Odlučili su da rata više ne bude. Vi mislite da rat vodi Predsjednik i da mir sklapaju dva predsjednika. Niste normalni. Predsjednici samo potpisuju. Ne odlučuju. Klinton nije odlučivao ni koja će mu kurva popušiti. Privodili su mu ih po kriterijima njihovih gospodara. Predsjednici?! Predsjednici su medvjedi na vašaru. Tko je Cigo s druge strane lanca? Tko naređuje Klintonu i našim majstorima? Isti oni koji su nama naredili da skočimo u pijesak, dali nam i kante i grablje, a sada nas tjeraju. Gotovo. Fajrunt. Tajmaut. I još nas jebu. Govore da nije bilo normalno toliko klati. Koliko je normalno klati? To ne govore. Seru. Nabijaju nam krivnju. Nameću mir. A mi bismo se još igrali. Do smrti. Ali ne. Sada moramo odgovarati na njihova pitanja. Tko je pojebao staru baku bez lijeve noge? Čija je žena primila devet kuraca u samo jednoj noći? Čiji su bili ti kurčevi? Naši? Njihovi? Da li je devet previše? Ili premalo? Ili je to pravi broj? Curice su morale pušiti pijanim vojnicima. Koliko je bilo vojnika? Kako to da su bili pijani? Zašto su bili pijani? Gdje im je bio šef? Tko im je bio pukovnik? A zapravo kome je to bitno? Koga boli kurac za pojebane curice i prerezane vratove? Mogu li pojebane curice hodati kao da nisu imale sto kuraca među nogama? Ne mogu. I onda? Koji sud može zarasti toliko pojebanih malih pičaka? Ni jedan. Igraju se s nama. Jebu nam mater naši gospodari. Najprije nas puste da budemo to što jesmo: silovatelji, koljači, jebači, grobari, palitelji, davitelji, ljuuudiiii… Ljudi! A onda preko noći moramo brisati nos u maramicu. Mene neće jebati na tu temu! Ja znam da postoje oni koji otvaraju i zatvaraju igru. I znam da je sad gotovo.
Očekivala sam da Miki ima mali kurac. I da ću s tim imati problema. Da ću ga morati tješiti. Uvjeravati ga da veličina nije bitna, pa ću ga uvjeriti, pa ga vjerojatno svojom rukom uvući u sebe, dok Miki, s vremenom, ne stekne samopouzdanje. I neku sigurnost. Dok mu veličina, bolje rečeno manjina kurca, ne prestane biti problem. Mi žene smo, na to vam se mogu zakleti, ali neću jer znam koliko držim do zakletvi, mi žene smo svemirske glupače. Prepotentne koze koje misle da znaju sve o muškarcima. A mi o njima znamo koliko i oni o nama. Ništa. Pa sam ja, kad sam ugledala što je izvirilo iz Mikijevih bokserica, ostala bez teksta. Ono. Bez teksta. Oblak iznad glave sa sto pedeset upitnika i jako mnogo uskličnika. U mene je gledala mrcina velike, uzdignute, tupe glave. O.K. Vjerojatno nije točno. Nikad nisam mjerila. Tako mi se učinilo. Ružna je riječ, masna i bez veze, mislim, riječ “kobasica”, ali to je stvarno bila baš kobasica. Kažite na glas “kobasica”, skužit ćete o čemu govorim. Kobasica od trideset centimetara. Možda koji mali centimetar ili dva manje. Ne više manje od toga. Miki je među nogama nosio kurac za porniće a ne kurac za sjedenje na neudobnoj drvenoj stolici u maloj sudnici u kojoj se živčana sutkinja, daktilografkinja, budući bivši muž, buduća bivša žena i odvjetnik budućeg bivšeg muža kolju oko sto kuna alimentacije. Samo sam buljila. A onda me Miki svukao, ja sam planirala da ću ja svući njega jer bih mu po godinama mogla biti prastara sestra. Naslonio me na stol u čekaonici i uvukao mi ga. Uvlačio ga i izvlačio dok sam ja kroz poluzatvorene škure gledala što se dešava u butiku u zgradi preko puta. Butik je na trećem katu. Dok me Miki jebao, ja sam gledala kako žene probaju kapute. Dugačke. Mura? Pitaj boga. Ne vidim dobro bez naočala. Uglavnom su se ogledavale. Mlade prodavačice su ih svlačile i oblačile. Svidio mi se tamnocrveni kaput, dugačak, s crvenim, bogatim, umjetnim krznom. Palo mi je na pamet da bih ga mogla kupiti kad Miki svrši, pa kad se operem u njegovoj kupaonici, pa obučem, pa siđem na Korzo pa se popnem do tog butika. Pa kupim taj kaput. Ali. Već sam rekla. Kiki ima brdo dobrih kaputa. Sve svjetske marke. I bila bi stvarno pizdarija nositi nepoznato nešto a možeš akvaskutum ili barberi. Iako se ja ne izvlačim iz crnog, nepoznatog nečeg, kupljenog na sniženju. Vidite, ljudi su uglavnom perverzni. Da. Miki je svršio kad je visoka, crnokosa gospođa plaćala karticom zeleni kaput. Kratki. Bez krzna.