“Čemu uzbuna, pa naslikat će on još slika!” rekao nam je glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova Žarko Plevnik u razgovoru, pomalo bizarnom, o nestanku 23 slike slikara Lovre Artukovića, koje su ukradene zajedno s polublindiranim kombijem Ministarstva vanjskih poslova u noći sa 25. na 26. lipnja u ulici u kojoj se nalazi hrvatsko veleposlanstvo u Madridu. I kao da njegova prva izjava nije bila dovoljno neumjesna, Plevnik je dodao: “Biste li vi pisali o krađi našeg kombija, a da u njemu nisu bile slike?” Ili: “Biste li vi pisali da se recimo dogodila krađa kombija punog enciklopedija Leksikografskog zavoda?” (?!)
Ne bismo, naravno, ali nas je na pisanje navela činjenica da su u vozilu bile slike s retrospektivne izlože Lovre Artukovića (44), izrazito cijenjenog autora srednje generacije, da je kombi za diplomatsku poštu, nedavno za 300.000 kuna kupljeni Mercedes u trenutku krađe bio nepropisno parkiran i preko noći ostavljen bez ikakve zaštite, i što je, naposljetku, MVP Republike Hrvatske, neuspješno, slučaj pokušalo zataškati.
Kroz dva desetljeća dosadašnjeg rada Lovro Artuković stvorio je jedan od najuvjerljivijih opusa aktualne hrvatske likovne umjetnosti. Naizgled tradicionalan, vezan uz medij slikarstva (na platnu) i grafike, dapače izrazito figurativan i narativan, on je međutim jedan od autora izrazite inovativnosti i upravo bogate imaginativnosti i originalnosti. Velik dio njegovih slika jest svojevrsna autobiografija, bilježenje intimnih situacija i fiksiranje bliskih likova, ali način izvedbe jest neobična sinteza popularnih žanrova (stripa, videa, televizije) i autentičnih iskustava tzv. visoke umjetnosti (od kubizma i futurizma do popartističke reinterpretacije renesanse). S ciklusom abecede (prizora ukomponiranih u raster i arhitekturu slova) zaokružio je jednu fazu istraživanja i individualne formulacije prostornosti i boje, da bi krenuo u novije razdoblje svojevrsnoga dijaloga s modernom tradicijom. Naime, u recentnim radovima s jedne strane nastavlja dnevničku inspiraciju neposrednim okruženjem (prijatelji, rodbina), a s druge se suputnički obraća umjetnosti konceptualnog ili autokratičkog predznaka (od Beuysa i Johnsa do Kiefera i Kožarića ili Rončevića), nalazeći u vlastitoj morfologiji resurse obnovljenoga izraza i očuđujućega pogleda na pojavni svijet. Tonko Maroević Prvi poziv da izlaže u Madridu Artuković je dobio prije otprilike šest mjeseci, a uputio mu ga je hrvatski veleposlanik u Lisabonu Darko Bekić. Artuković, koji se upravo spremao na stipendiju u Berlin, odgovorio mu je da za spremanje nove izložbe nema vremena, ali da njegova retrospektivna izložba upravo traje u Splitu, a postavila ju je Jasminka Babić, kustosica splitske Galerije umjetnina. Nakon toga ide u Dubrovnik, a onda je se može preuzeti i postaviti u Lisabonu. Kako Artuković više nije bio u Zagrebu, zamolio je likovnog kritičara i autora knjiga Ivicu Župana da preuzme dio organizacije.
No, kako kaže jedan Nacionalov sugovornik, veleposlanik Bekić nije u Ministarstvu imao nikakvu potporu za tu izložbu, pa je i nedvosmisleno rečeno kako se cijela izložba smatra “samopromocijom” njegove supruge Andree, a odjel za kulturu MVP “opstruirao je cijelu stvar, sve što bismo mi napravili, u Ministarstvu se vraćalo na početak…”
Unatoč problemima, slike su osigurane, prijavljena je vrijednost od 34.000 eura – i to je jedino u čemu se svi naši sugovornici slažu da je podcijenjena, jer drukčije izložba ne bi bila financijski izvediva – pa je na policu od 2370 kuna izložba osigurana kod Croatia osiguranja. Novac za policu dao je Gradski ured za kulturu: 4000 kuna koje je dao bile su za osiguranje i avionsku kartu autora. U ime organizatora potpisala se Snježana Pintarić, direktorica Muzeja za suvremenu umjetnost, jer su u MVP to “izbjegavali”, iako je poziv za izložbu stigao od njihova službenika.
Izložba je, po Bekićevim riječima, imala velik odjek. Kad je kombi za diplomatsku poštu, Mercedes Sprinter bijele boje koji je MVP kupio prošle godine za 300.000 kuna, kretao iz Lisabona, u njega su stavljene i neke osobne stvari veleposlanika Bekića kojemu ujesen završava mandat u Lisabonu: u izjavi za Nacional Bekić je potvrdio da je riječ o 16 kutija predmeta koje je skupljao 3-4 godine, doslovce “odvajajući od usta”, a kupio ih je jer je znao da s hrvatskom plaćom to nikada neće moći. Radi se o skupocjenim i rijetkim knjigama, porculanu, dizajnerskim predmetima, njegovoj “slabosti”, pri čemu u detalje veleposlanik nije htio ulaziti. Poznato je da je veleposlanik ljubitelj i skupljač modernog dizajna, obožavatelj slavne škole Bauhaus Waltera Gropiusa, pa je razumljivo da vjeruje da je tih 16 kutija zauvijek izgubljeno.
Veleposlanik Bekić sa zgražanjem je primio naše pitanje da se govori kako za izgubljene stvari traži od Ministarstva vanjskih poslova vrlo visoku odštetu. “To je užasno zločesto”, rekao je, “ništa nisam tražio, ni s kim u Ministarstvu nisam razgovarao. Što ne znači da u jednom trenutku neću nadležnim osobama diskretno napomenuti da sam oštećen. Morat ću se raspitati kako se to prije rješavalo, ili je ovo presedan”, kaže Bekić.
Izložba Lovre Artukovića u Lisabonu bila je sastavljena od nekoliko izložbi, a slike su nastajale od 1996. do 2001. Bila je napravljena tako da se pokaže pet najzrelijih Artukovićevih godina i koncipirana u nekoliko cjelina. Prva je iz 1997., s izložbe portreta u galeriji “Arteria”, a druga s izložbe “Sam” iz 1998. u galeriji “Gradska”, treća ponovno s izložbe u “Arteriji” 1999., četvrta iz galerije “Beck”.
“Bit izložbe čini razrada teme portreta, a upravo portreta mi je najviše žao”, rekao je Artuković koji je još u Berlinu, “jer oni su nastali u onoj koincidenciji užasno važnoj u umjetnosti, kad se poklopi vrijeme i raspoloženje umjetnika. Nastali 1997., oni odražavaju vrijeme depresivno, klaustrofobično, zato su lica tvrda, ljudi zure uz prazno, mislim da su uspjeli, i to su moje najiskrenije slike. Taj dominantni osjećaj klaustrofobičnosti, zatvorenosti, u sljedećem sam ciklusu pojačao stavljajući likove u ‘morski’ pejzaž, na otok. Upravo u Lisabonu, koji je bio težak prostor za izložbu, vidjelo se da oni drže cijelu izložbu”, rekao je Artuković.
Tu su i slike iz “Arterije” iz 1999., portreti umjetnika Jaspera Jonesa, Beuysa, Kiefera, Rončevića i Kožarića te neka vrsta ironičnog eko-ciklusa, recimo slika “Jebi ga, desi se”. “Možda je zanimljivo da sam ciklus ‘Prizori’ radio na licu mjesta, dakle pomalo arhaičnim načinom, tako da sam primjerice sliku ’Šumski prizor s paukovom mrežom’ radio pet godina, svaki put čekajući da se vrati upravo godišnje doba u koje sam počeo raditi”, kaže Artuković.
“Pri svemu je žalosno i što se govori o ‘23 slike’, kao da je riječ o slučajno skupljenim slikama, a sam naziv izložbe kaže da se radi o ‘retrospektivi’, najboljem dijelu opusa”, kaže Ivica Župan, dok Boris Beck, poznati zagrebački galerist u čijoj je galeriji održana posljednja Artukovićeva izložba “Vidim slike koje gleda netko drugi”, za koju je dobio nagradu HDLU-a za najbolju izložbu 2001., kaže da je “portret kapitalni dio njegova opusa”.
“Interes za Artukovićeve slike najviše postoji kod mladih obrazovanih i imućnijih ljudi, koji su shvatili da se u ovom trenutku može kupiti masterpiece mladog autora, i tako stvaraju privatne kolekcije”, kaže Beck u čijoj se galeriji mogu kupiti Artukovićeve slike.
Vozilo MVP-a stalo je u Madridu kao na redovitoj predviđenoj postaji. Na naš pokušaj da doznamo što se ondje zapravo dogodilo – jer gradom se u međuvremenu proširila priča da je kombi skrenuo s rute, i nije ukraden ispred madridskog hrvatskog veleposlanstva – Mirjana Bohanec, koja u MVP-u vodi kulturnu suradnju s inozemstvom, rekla nam je samo da je vozilo ukradeno ispred veleposlanstva, o svemu drugom željela je komunicirati samo pismeno. Veleposlanik u Madridu Frane Krnić rekao je da je u trenutku dolaska vozila bio na primanju vitezova Malteškog reda, i da nije imao razloga sumnjati kad mu je javljeno da je kombi stigao i da je parkiran “ispred ambasade”. Objasnio nam je kako je Madrid na glasu kao grad u kojem se kradu deseci auta dnevno, “svi službenici hrvatske ambasade bili su bar jednom okradeni”, a turistima savjetuju da “gradom hodaju samo s fotokopijom putovnice”. Ispričao nam je i da je vozilo tako opremljeno da se pali aktiviranjem toliko različitih senzora da način krađe upućuje na visokoprofesionalnu organizaciju.
Nekoliko službenika koje smo potražili radi informacija odjednom se našlo na godišnjem odmoru. Da je vozilo ukradeno “ispred ambasade” ustrajao je i glasnogovornik Plevnik. On se nije prestajao čuditi našem interesu za slike, a “ukradeno je prije svega njihovo vozilo”. Kao da za hrvatske porezne obveznike ima nešto posebno nejasno u činjenici da je zbog nepropisnog parkiranja nestalo 300.000 kuna!
Nešto više svjetla unijela je u priču tajnica MVP-a Tatjana Kralj-Draganić koja nam je objasnila da hrvatsko veleposlanstvo u Madridu nema vlastitu zgradu, nego samo kat jedne zgrade u elitnom dijelu grada. Ne postoje stražari. Tako i sva parkirališna mjesta ne pripadaju veleposlanstvu, ali ipak postoji nekoliko jasno označenih mjesta “koja su u trenutku dolaska kombija bila zauzeta, pa se kombi parkirao nešto dalje, na suprotnoj strani ulice”.
Na pitanje bi li se, da je vozilo bilo parkirano po propisu, jer je sad jasno da nije, krađa izbjegla, tajnica Draganić odgovorila je da ne zna. Na pitanje nije li, s obzirom na to da je vozilo bilo parkirano izvan mjesta predviđenih za hrvatsko veleposlanstvo, netko od dvojice vozača trebao ostati spavati u autu odgovorila je da je to svuda zakonom zabranjeno, a na pitanje je li onda trebao ostati u njemu budan sjediti – gđa Draganić konačno nam je priznala da se u Ministarstvu “provodi interna istraga, a da su vozači maknuti s inozemnih vožnji”. Njihovi nadređeni, koliko znamo, i dalje obavljaju svoje poslove. Ako nisu na godišnjem odmoru.
Tajnica Draganić nije nam mogla reći je li u Ministarstvu postojao animozitet prema “samopromociji Andree Bekić”. Rekla je da je na veleposlaniku da predloži izložbu, a Ministarstvo je bilo tu da pruži “tehnički support”, tj. vozilo, jer sve ostalo bilo bi basnoslovno skupo.
Zapisnik madridske policije koji su zatražili slikarova rodbina i oštećeni (jer polovica slika bila je u privatnom vlasništvu drugih osoba) nije im u Ministarstvu dan na uvid. Kako Nacional doznaje, iz njega bi i sami mogli doznati kako kombi nije bio na propisnome mjestu, jer je u blizini američko veleposlanstvo čije kamere nisu zabilježile kombi MVP-a Republike Hrvatske na parkiralištu.
U međuvremenu, od Josipa Vrbića iz odjela za organizirani kriminal MUP-a doznali smo da su podaci o ukradenim slikama i njihove fotografije dostavljeni madridskom Interpolu te centrali Interpola u Lyonu, pa će se one vrlo brzo, ako već nisu, naći na Interpolovim tjeralicama. Na pitanje kako će kradljivci, očito zainteresirani za automobil, postupiti sa slikama – hoće li ih, recimo, baciti kako ne bi naveli na svoj trag – Vrbić nam je odgovorio da su sve opcije otvorene.