Bez obzira na bogat filmski program što će se ove godine ponuditi na četvrtom filmskom festivalu u Motovunu, koji počinje 30. srpnja, već sada je jasno da najviše zanimanja publike privlači najavljeno prikazivanje filma “Tri Ane” ove godine preminulog redatelja Branka Bauera što je u Hrvatskoj prikazan jednom i nikada više. Dodatni naboj filmu dao je Rajko Grlić, umjetnički direktor festivala i redatelj, koji Bauerov film smatra najboljim ili jednim od najboljih hrvatskih filmova. Snimljen je 1959., ali nije smio biti prikazivan u jugoslavenskim kinima. Da ne bi sve ostalo na “Tri Ane”, posebno je najavljen još jedan pomalo zaboravljeni hrvatski film “Izgubljena olovka” Fedora Škubonje iz 1960., koji je godinu dana poslije dobio Zlatnog lava u Veneciji, a 1966. na festivalu u Cannesu proglašen je jednim od deset najboljih dječjih filmova svih vremena. Osim ta dva zaboravljena filma na ovogodišnjem festivalu prikazat će se još neki zaboravljeni filmovi, i to u programu 3Z, što je oznaka za zaboravljene, zabranjene i zajebane filmove iz cijelog svijeta.
Radnja Bauerova filma “Tri Ane” vrti se oko Marka Petrića (glumi ga Dušan Stefanović) koji je izgubio dijete tijekom rata, 1943. Želeći pronaći dijete daje oglas u novine i iz Zagreba mu se javljaju tri Ane tvrdeći da su mu kćeri. Petrić živi u Beogradu, dolazi u Zagreb gdje se radnja filma odvija i pokušava, obilazeći te tri žene koje žive tri različita života, ustanoviti koja bi mogla biti njegova kći. “To je prava neorealistička priča koja je tako i snimljena”, rekao je Rajko Grlić s kojim smo razgovarali o tome gdje je, kada i kako pronađena kopija filma “Tri Ane” što će se moći pogledati u Motovunu.
PANORAMA ZABORAVLJENIH FILMOVA U MOTOVUNU Osim 'Tri Ane' bit će prikazana i 'Izgubljena olovka', koja je 1961. dobila Zlatnog lava u Veneciji, te program 3Z, što je oznaka za 'zaboravljene, zabranjene i zajebane' filmove iz cijelog svijeta Film “Tri Ane” prikazan je na filmskom festivalu u Puli 1959. i bio je nagrađen brončanom Arenom za najbolji film. No Grlić kaže kako film “nije bio obljubljen jer je to bio prvi neorealistički film ikad snimljen u bivšoj Jugoslaviji. Bio je to prvi film koji je ušao u scenografije koje nisu željeli vidjeti, u slam, u sirotinju, u donji sloj ljudi. To se 1959. nije smjelo raditi”. Stoga je film, prema onome što je Bauer govorio Grliću, bio vrlo ružno dočekan. Nakon Pule, čini se, nije prikazivan u Hrvatskoj iako ima indicija da je prikazan u Zagrebu, što se još istražuje.
Film je nastao u produkciji skopskog Vardar filma pa su negativi filma također bili ondje. Grlić kaže kako je sedamdesetih bila poplava u Vardar filmu i negativi su uništeni. “Međutim, istraživanjem smo saznali da su u Vardar filmu ostale dvije kopije tog filma, i obje imaju oznaku 3+, što znači da je kopija loše kvalitete. Naša saznanja govore da i u Kinoteci u Beogradu postoji jedna kopija s francuskim titlom, ali to nije istraženo do kraja”, objašnjava Grlić.
Prije pet godina Grlić je u Grožnjanu u okviru Imaginarne akademije otvorio ljetno kino i nazvao ga “Branko Bauer”. S obzirom na to da je u to vrijeme Bauer bio u Poreču, Grlić ga je pozvao na otvorenje i zamolio da donese videokopiju filma “Tri Ane”. “Bauer je donio nešto što mu je netko s montažnog stola u Vardar filmu snimio običnom VHS kamerom. Vrpca je bila vrlo loše kvalitete, ali to je bilo jedino što je imao od tog filma. Prikazali smo takvu kopiju filma za dvadesetak studenata akademije i puno prisutnih i reakcija je bila fascinantna za jedan stari film. Meni se on uvijek činio najzanimljivijim ako ne i najkvalitetnijim filmom koji je hrvatska kinematografija proizvela”, kaže Grlić
“Podatak da hrvatska kinematografija nema jedan od svojih najboljih filmova čini mi se strašnim. Ekipa filmskog festivala u Motovunu ove godine trudi se da u sklopu arheologije hrvatske kinematografije kojom se nastoji baviti ‘dovede’ i kopiju filma ‘Tri Ane’ i prikaže ga na platnu, kamo film spada. Kako stvari stoje, to nam je uspjelo”, ističe Grlić. Kopija filma još nije stigla u Hrvatsku, ali će stići uz pomoć organizatora filmskog festivala u Skoplju i uz odobrenje Vardar filma.
Prema onome što pamti iz susreta s Bauerom Grlić kaže da je taj slavni hrvatski redatelj imao jednostavan odnos prema svojim filmovima i nije ih mnogo mistificirao. “Dovoljno ih je snimio i imao dovoljno uspjeha u životu tako da nije imao potrebe za velikim mistifikacijama. Koliko se sjećam, govorio je da je taj film došao prerano; da je došao pet ili 10 godina poslije, imao bi svoj puni odjek. Film ‘Tri Ane’ probijao je neke predodžbe koje su tada bile vrlo čvrste”, smatra Grlić koji je oduvijek posebno cijenio Bauera pa je on bio prvi gost filmskog festivala u Motovunu, gdje dobio i nagradu za 50 godina rada na filmu.
Grlić iz razgovora s Bauerom ne može ocijeniti koliko je Bauer patio zbog toga što mu je film bio neslužbeno bunkeriran. “Ne znam koliko ga je to boljelo. Kada sam razgovarao s njim o tom filmu, govorio je s tugom, ali ne i s bolom. Tada je išao iz filma u film, a svaki novi film očisti ono što je prethodni učinio. Ne mislim da su na njemu ostali neki veliki tragovi. Njemu je strašnije bilo to što posljednjih 25 godina svog života nije mogao raditi iako je bio u punoj snazi. Bauer nije pripadao ni jednoj od postojećih grupacija, nacionalnih ili ideoloških. Bio je individualac i gospodin, što je ovdje rijetka disciplina”, tvrdi Grlić.
Naravno, privlačnost filmskog festivala u Motovunu ne temelji se samo na Bauerovu filmu, Grlić kaže kako samo misli da je vrlo važno popularizirati potpuno zaboravljene vrijednosti hrvatske kinematografije. Njemu se čini da nema kinematografije koja nije napravila sustav vrijednosti vlastite prošlosti. Međutim, kako živimo u prostoru u kojem se prošlost briše strašno lako i vrijeme za mnoge kategorije počinje od jučer ili prekjučer, tako ni hrvatska kinematografija nema nikakvu prošlost, kaže Grlić. Zato ispada da hrvatska kinematografija nema prošlost, a ima ljude čiji su radovi poznati i cijenjeni bez obzira na političke okolnosti.
”’Tri Ane’ je samo jedan od filmova koje želimo izvaditi iz podruma i prikazati u Motovunu. Imamo sreću da smo dobili mladu publiku koja voli gledati film, koja dolazi u Motovun sa šatorima i vrećama za spavanje i spremna je gledati filmove. Činilo nam se da je strašno važno dati neke točke koje ovdje nedostaju i da svake godine upozorimo na osobe kao što su Branko Bauer, Tomislav Pinter i ostali, ljude koji su učinili neke stvari u Hrvatskoj a olako su zaboravljene. Nitko ne radi na populističkoj razini na kojoj bi trebalo raditi pa smo mi preuzeli tu ulogu”, smatra Grlić. Dapače, on kaže kako ne postoji faktografija hrvatskog filma zato što je u Hrvatskoj historiografija impresionistička kategorija. “Ovo je obrnut pokušaj, da ne samo kroz članke i knjige, nego i kroz stvarne filmove ljudi dobiju uvid u to da je nešto postojalo prije 1991. i da ima svoje podrijetlo.”
U tu kategoriju spada i film “Izgubljena olovka” redatelja Fedora Škubonje iz 1960., izvrstan dječji film o dječaku Diki koji je lažno optužen za krađu olovke. Zbog toga ga odbacuju njegovi prijatelji i vršnjaci. Ne mireći se s nepravdom dječak se bori za istinu. Svojedobno su cijeli razredi i škole dolazili na projekciju tog filma i oni koji ga se sjećaju kažu kako su sa suzama u očima napuštali kinodvoranu.
“Nedavno sam ga ponovno gledao i skoro sam zaplakao”, kaže Grlić, najavljujući kako će se ove godine u Motovunu 78-godišnjem Škubonji dodijeliti nagrada za 50 godina rada na filmu. U sklopu dodjele bit će prikazana “Izgubljena olovka” za što je zagrebačka Kinoteka napravila novu kopiju tog filma. Godinu dana nakon “Izgubljene olovke” Škubonja je režirao “Veliko suđenje”, dječji film u kojem djeca sude mačku jer je pojeo kanarinca, a za film “Nizvodno od sunca” o problemima mlade učiteljice u zabačenome mjestu 1969. dobio je Zlatnu arenu za režiju. U međuvremenu, Škubonja je režirao mnogo dokumentarnih filmova.
“Klinci koji imaju 18-19 godina nisu čuli za taj i za puno drugih filmova. Primjerice, bili su iznenađeni kada su vidjeli Mimičinu ‘Kaju’. Postoji velika glad za takvim filmovima na motovunskom festivalu i iako je to vrlo mali dio programa, vrlo je važan”, ističe Grlić.
Glavni prateći program na ovogodišnjem festivalu zove se 3Z – zajebani, zaboravljeni, zabranjeni – a Grlić kaže kako je naziv sasvim slučajno odabran te se ujedno lako prevodi na engleski kao 3F – fucked, forgotten, forbidden. Kada se motovunski festival osnivao, podsjeća Grlić, glavna ideja je bila prikazivanje upravo takvih filmova pa nikoga ne treba čuditi izbor ovih naslova. “To su filmovi koji nisu prikazani u Hrvatskoj jer su premali da bi na ovom malom tržištu ostvarili prihod i distributerima tih filmova omogućili zaradu. S druge strane, neki filmovi se nisu prikazivali iz ideoloških ili nekih drugih razloga”, kaže Grlić. S obzirom na to da je 3Z vrlo širok pojam i u taj bi se program moglo svrstati jako mnogo filmova, organizatori su odlučili podijeliti filmove po danima pa će se prvog dana prikazati filmovi o Istri. Prvi će biti “Heroin”, 50-minutni dokumentarac amaterskih autora koji prikazuje ispovijedi narkomanskih ovisnika u Puli i atmosferu Pule danas za koju se kaže da ima šest tisuća ovisnika. “To je depresivna slika prostora, ambijenta i tragedija svih tih ljudi”, opisuje Grlić. Istri je posvećen i film “Berto iz Jakovci” redatelja Danila Šerbedžije, sina Rade Šerbedžije, za koji je dobio svoju prvu međunarodnu nagradu.
Drugi dan posvećen je filmovima koji se zovu 3F USA. Dr. Ruth Bradley je gospođa iz Amerike koja je stručnjak za off filmove i ona će za vrijeme sedmosatnog prikazivanja videoprojekcija provesti zainteresirane kroz sve ono što je Ameriku iritiralo na filmu posljednjih 30 godina. Njezini filmovi opisuju kako su se probijali prvi filmovi o homoseksualcima i lezbijkama, koji su bili prvi filmovi o rasnim problemima, koji su to filmovi za koje bi Amerika najviše željela da ih nema i tako dalje.
Jedan je dan nazvan 3Z ex-Yu filmova, kada će biti prikazani filmovi Vlade Kristija, Lordana Zafranovića i Karpa Godine. Kristi je autor crtanih filmova, za Grlića najveća avangarda koju je crtani film ovdje imao i jedan od prvih ljudi koji je morao otići jer se prerano dogodio ovom prostoru. “Kristi trenutačno živi u Parizu i čujem da je jako bolestan”, napominje Grlić. Godina je Slovenac koji je radio sjajne filmove, ali za kojeg mlađa publika malo zna ili uopće ne zna. Treći majstor kratkog filma bio je Zafranović, a dva njegova ponajbolja kratka filma što će biti prikazana u Motovunu su “Puška” i “Ave Marija”. “Njega su pretvorili u monstruma hrvatske kinematografije, a kako djeca imaju isključivo ideološku sliku o njemu, mislim da je važno prikazati što je sve radio”, dodaje Grlić. Uz to će biti prikazan film “Virdžina” Srđana Karanovića za što Grlić kaže da je kulturna sramota ove sredine. Film je rađen u produkciji zagrebačkog Maestro filma, beogradskog Centar filma i jedne francuske kompanije 1990. godine. To je jedini hrvatski film koji je ikada dobio nagradu Felix, europski Oscar, ali film koji nikada nije prikazan u Hrvatskoj iz raznih razloga. Grlić je bio jedan od producenata, kao i Čedomir Kolar koji je postao poznati europski producent zbog filma “Ničija zemlja”. Karanović neće prisustvovati projekciji jer snima novi film.
Dva filma iz 3Z programa bave se invalidima, mađarski “Blind guys” i američki “How’s Your News”. “Blind guys” je prvi film ikada rađen za slijepce. Grlić kaže kako je to iznimno plemenito napravljen film u kojem ljudski glas prepričava ono što gledatelj vidi. “Na početku to izgleda čudno i neprirodno, no naviknete se”, najavljuje Grlić. “How’s Your News” je film o invalidima u Americi, gdje je uzeto petero teških invalida koji putuju Amerikom kao reporteri. Neki od njih jedva govore, na početku film izgleda vrlo okrutno, ali kasnije shvatite da ti ljudi beskonačno uživaju. Ujedno, kroz njihov razgovor s prolaznicima, od kojih ih neki odbacuju a neki su strpljivi s njima, prikazuje se prava slika Amerike.
Na kraju, bit će prikazana dva filma koji pričaju vrlo sličnu priču. U “Jednoj vukovarskoj priči” Bogdana Žižića autor sa zagrebačkim slikarom Alfredom Palom prolazi razrušenim Vukovarom i njih dvojica traže ostatke pogroma iz prošlog rata. Sličan film pod nazivom “Adio Querida” napravila je i Vesna Ljubić u Sarajevu, gdje američki Poljak traži strica mađioničara koji je nestao u Drugom svjetskom ratu a traži ga kroz danas razrušeno Sarajevo. Za sve ove filmove Grlić kaže kako su ih organizatori festivala u Motovunu vrlo pažljivo birali proteklu godinu dana, “kako bi našli vrlo čudne filmove o ljudima koji su doživjeli razne nesreće”.