Dobitnik 2 Oscara, Tom HanksMichael Sullivan naizgled je miran Amerikanac irskog podrijetla koji živi sa suprugom i dvojicom sinova negdje u provinciji Illionisa početkom tridesetih godina prošlog stoljeća. Doima se poput trgovačkog putnika, jer neredovito odlazi na posao, no o načinu na koji zarađuje za život ne želi govoriti pred djecom. To je dostatno da izazove znatiželju njegova starijeg sina Michaela mlađeg: dječak se jedne večeri ušulja u automobil kojim otac i “poslovni partner” odlaze na “zadatak” i uspije se prikrasti za njima do oronule drvenjare, gdje njih dvojica očito s nekim imaju sastanak. Kroz rupu na zidu Michael mlađi ima savršen pregled situacije. “Poslovni partner” prijeti nekom tipu koji sjedi za stolom, no ne uzbuđuje se zbog povišenog tona svoga gosta jer je uz njega tjelesni čuvar. Michael stariji drži se podalje, kao da želi imati što bolji pregled nad onim što se događa. U jednom trenutku “poslovni partner” izvadi pištolj i ustrijeli čovjeka za stolom u glavu. Tjelesni čuvar pokuša reagirati, no Michael stariji je brži: iz njegova se kaputa iznjedri sačmarica i protivnik završi na podu u lokvi krvi. Michael mlađi užasnut je jer je prvi put shvatio čime se njegov otac bavi: on je plaćeni ubojica, najamnik u službi najokrutnijih gangstera.
Jednako kao Michael mlađi šokirana je i publika dok gleda ovu scenu u novom hollywoodskom filmu “Put do pakla” (Road to Perdition): Michaela starijeg, naime, glumi Tom Hanks, megazvijezda koja je već dvaput dobila Oscara (za ulogu odvjetnika oboljelog od AIDS-a u “Philadelphiji” Jonathana Demmea te za retardiranog svjedoka povijesti u “Forrestu Gumpu” Roberta Zemeckisa) i danas slovi kao jedini vjerodostojni nasljednik Jamesa Stewarta, hollywoodske legende koja je s lakoćom dočaravala sveameričke junake. Hanks je prihvatio tu ulogu budući da je već pri čitanju scenarija zamišljao šok u kinodvoranama. Plaćeni ubojica?! Zar onaj glumac simpatična lica iz “Brodoloma života” kojem je jedini prijatelj na pustom otoku bila lopta za bejzbol, koji se svađao s Meg Ryan u hit komedijama “Romansa u Seattleu” i “Imaš poštu”, a u “Spašavanju vojnika Ryana” bio je zapovjednik kakvog bi svaki vojnik mogao poželjeti?! Zašto ne! Možda ga je na prihvaćanje tog angažmana ponukala anegdota koju je prepričao pokojni Henry Fonda, prisjetivši se suradnje s majstorom špageti-vesterna Sergiom Leoneom na filmu “Bilo jednom na Divljem zapadu”: nikako mu nije bilo jasno zašto ga redatelj želi za ulogu negativca, no to je vrlo brzo shvatio već prvog dana snimanja. U nastupnoj sceni demonstrirao je svoj tradicionalni imidž plavookog Zapadnjaka razoružavajućeg smiješka, no odmah zatim potegnuo je pištolj i hladnokrvno ubio bespomoćnog dječaka.
Hanksa nije intrigirao samo taj kontrast. Ponajprije, lik koji glumi, Michael Sullivan, nije čisti negativac. On je veteran iz Prvog svjetskog rata koji je tijekom burnih dvadesetih jedinu pomoć dobio od sunarodnjaka Johna Rooneyja: to što se potonji bavio kontrolom distribucije alkohola, prostitucije i ostalih nezakonitih djelatnosti u određenim četvrtima Chicaga Sullivana nije previše zabrinjavalo, kao ni činjenica da je radeći za svoga gazdu morao primjenjivati vještine koje je naučio u ratu. Rooney mu je postao poput oca, pomogao mu je da izgradi kuću i zasnuje obitelj. Rooneyjev vlastiti sin Connor je pritom “niškoristi”: to je onaj “poslovni partner” iz već spomenute scene, bez skrupula i grižnje savjesti, željan da što prije preuzme imperij svog oca, kojeg optužuje za pretjerano moraliziranje. Michael i John Rooney su – za razliku od Connora – ljudi starog kova, svjesni da i u bezakonju mora biti pravila da bi se opstalo. Michael zna samo jedno: ne želi da njegovi sinovi krenu očevim putem, no Michael mlađi je svojim nesmotrenim špijuniranjem ugrozio taj plan. Gangsteri ne žele neželjene svjedoke, pa čak ni kad su sinovi njihovih najpouzdanijih plaćenika.
Hanksu se lik Michaela Sullivana učinio iznimno slojevit još dok je čitao skraćenu verziju scenarija, a zanimljivost projekta osnažila je i činjenica da je film odlučio režirati Sam Mendes, glasoviti britanski kazališni redatelj (njegova postava “Cabareta” bila je broadwayska senzacija prije pet godina), čiji je filmski prvijenac “Američka ljepota” izborio pet Oscara, među ostalim i onaj za režiju. Mendes je angažiran za “Američku ljepotu” jer je riječ bila o skromno budžetiranom projektu (15 milijuna dolara), pa u kompaniji “Dreamworks” nisu smatrali prevelikim rizikom što na takvoj produkciji isprobavaju filmskog početnika. Nakon golema uspjeha Mendes je s tom kompanijom (čiji ga suvlasnik Steven Spielberg iznimno cijeni) potpisao ekskluzivan trogodišnji ugovor, a pregledavajući scenarije koji su mu ponuđeni odlučio se upravo za “Put do pakla”. Njegov autor David Self (napisao i predložak za “Trinaest dana” s Kevinom Costnerom, političku dramu koja se bavi američko-kubanskom krizom iz 1962.) inspirirao se istoimenim hvaljenim stripom Maxa Allana Collinsa (tekst) i Richarda Piersa Rayner (crteži) iz 1998., čiji su glavni protagonisti čikaški revolveraš u potrazi za osvetom i njegov maloljetni sin. Ni taj strip nije bio original, nego prerada kultne japanske manga serije “Usamljeni vuk i mladunče” (autori su Kazuo Koike i Geseki Kojima), u kojoj odmetnuti samuraj deklasira čitave vojske protivnika dok vuče za sobom nejakog sinčića, no taj, za razliku od američke verzije, i sam zna sudjelovati u krvoprolićima. Self je preuzeo melodramski zaplet stripa “Put do pakla” (nakon što mu ubiju suprugu i mlađeg sina Sullivan stariji kreće u osvetnički pohod), ali je uslojio odnose među likovima (paralelizmi odnosa očeva i sinova) i uveo novog junaka, policijskog fotografa koji radi na crno kao plaćeni ubojica i neprestano je Sullivanima za petama.
Očekujući novu “Američku ljepotu”, u “Dreamworksu” su isprva bili pomalo nervozni zbog Mendesova odabira, pogotovo zbog odluke da Hanks glumi suprotno imidžu koji ga je promovirao u zvijezdu. Povrh svega, “Put do pakla” nije bio baš jeftin film, budući da su za inscenaciju prizora krcatih čikaških ulica iz tog razdoblja trebali milijuni dolara. Ipak, Mendesov Oscar i Hanksovo pristajanje uz redatelja (lik Sullivana starijeg ipak je malo “smekšan” u odnosu na strip) bili su ključni aduti da projekt dobije zeleno svjetlo. Pripomoglo je i to što je Paul Newman pristao odglumiti Johna Rooneyja: hollywoodski veteran upravo je uoči početka snimanja proglašen najboljim glumcem stoljeća po ocjeni stručnjaka britanskog tjednika Radio Times. Drugo mjesto pripalo je Hanksu, čime se glumačka podjela u “Putu do pakla” činila upravo savršenom.
Premijera filma u početku je predviđena za studeni prošle godine, no Mendes je ovaj put htio puno više vremena za postprodukciju nego što je imao za “Američku ljepotu”. Jedna od prvih montiranih verzija trajala je tri sata, no nakon višemjesečnih dotjerivanja film je skraćen na 116 minuta. Kraćenjem će zasigurno biti najnezadovoljniji poznati australski karakterni glumac Anthony LaPaglia: on je tako dobro odigrao desnu ruku Ala Caponea u filmu “Nittty, utjerivač dugova”, da ga je Mendes htio i u “Putu za pakao”. No da se ne bi ponavljao, angažirao je Stanleyja Tuccija za ulogu Nittyja, dok je LaPaglii dao da igra Caponea. Čitav dio s Caponeom je, međutim, otpao u montaži, a LaPaglii je jedina utjeha da su mu zahvalili na odjavnoj špici i da će njegove scene možda iskrsnuti u kasnijim DVD-izdanjima.
“Put do pakla” počinje se prikazivati ovoga vikenda u američkim kinima i po svemu sudeći ne treba očekivati rekordne rezultate. Film je, naime, zbog obilja prizora nasilja dobio predikat “R” (restricted), što znači da se ne preporučuje maloljetnicima, a i broj kina u kojima se otvara je umjeren – tek 1700 (veliki blockbusteri zapreme prvi vikend i tri i pol tisuće kina). “Dreamworks”, međutim, računa da će “Put do pakla” privući malo drukčiju publiku, koja osluškuje usmenu predaju i vjeruje preporukama kritičara. Potonje su, zasad, uglavnom fantastične. J. Hoberman u Village Voiceu je, istina, napisao da je “Put do pakla” ”šund koji se pretvara da je grčka tragedija”, no taj je kritičar bio među rijetkima koji su iznimno negativno ocijenili “Američku ljepotu”. Ako ništa drugo, Hoberman smatra da je “Put do pakla” puno zanimljivije ostvarenje, iako Mendes još “ne zna čime bi ispunio kadar”. Richard Corliss u vodećem američkom magazinu Time smatra da su glumačke izvedbe tako besprijekorne da ih je nemoguće poboljšati, a cjelina je “mračno maštovita i ostavlja na gledatelja nevjerojatno snažan dojam”. Jeffrey Wells s utjecajnog web sitea “Reel.com” podjednako je oduševljen, osobito izdvajajući doprinose sada već stalnih Mendeseovih suradnika – legendarnog direktora fotografije Conrada L. Halla (“Butch Cassidy i Sundance Kid”) i skladatelja Thomasa Newmana. Wells već sada prognozira da će se “Put do pakla” natjecati za Oscara (u tome ga podržava i kritičar Reutersa), i to ne samo za najbolji film, nego i za najbolju režiju, glavnu mušku ulogu, scenarij, fotografiju i glazbu. Uz “Specijalni izvještaj” Stevena Spielberga, “Put do pakla” zasad je najbolje ocijenjena hollywoodska ovoljetna produkcija, pa govorkanja o potencijalnom oscarovcu nisu bezizgledna.
Mendesa to sve zasad previše ne uzbuđuje. Zajedno sa svojom životnom družicom, britanskom glumicom Kate Winslet, bio je na losangeleskoj premijeri “Puta po pakla”, a zatim je požurio u New York, gdje na audiciji traži prave pravcate striptizete kako bi ih uvrstio u novu postavu klasičnog mjuzikla “Gypsy” (priča o kraljici skidanja Gypsy Rose Lee), za koju već sada tvrde da će zasjeniti njegov “Cabaret”. Kazalište mu je, naime, glavna strast, a film tek uzgredna igračka, s kojom je postigao možda više nego što je i sam očekivao.