Provokativna i kontroverzna izložba “Shock and Show”, koja je otvorena prošlog tjedna u čak osam galerija u Trstu, postigla je pun pogodak. Brojna publika iz Italije, ali i iz susjednih zemalja, nahrupila je na otvorenje koje je trajalo punih sedam sati, od 17 do 24. Odmah su se prvog dana željeli suočiti s radovima koji prikazuju vruće teme – erotičnu Madonu golih grudi što ju je osmislila Francuskinja Orlan, psihodelične grupne orgije Talijanke Lorene Matic, obješenog svećenika Ukrajinca Sergeja Bratkova, peep show Talijana Francesca Impellizzerija, ženu s tri dojke Hrvata Igora Kuduza ili golemi gorući križ Slovenaca Deana Verzela i Gorana Bertoka, koji je ujedno i na plakatu izložbe.
Naime, i otvorenje izložbe je zamišljeno kao performance: svaki sat se otvarao dio izložbe u jednoj od osam galerija, a publika se disciplinirano i ustrajno, kao kakvo golemo krdo, selila od galerije Slovenskog narodnog gledališča do Gallerie Lipanje/Puntin, Gallerio di planetario…To veliko zanimanje brojnih novinara, televizijskih ekipa i “običnih” posjetitelja za radove na kojima se do kosti ogoljuju mnoge tabu teme i gdje se bez kompleksa govori na ekstreman način o seksu, nasilju, perverznim odnosima, smrti, crkvi i religiji, pa čak i o politici, potvrdili su mišljenje Marie Campitelli, autorice postava, poznate talijanske nezavisne kustosice, članice “Grupe 78” i kritičarke u talijanskom kulturnom časopisu “Giuliette”, koja je koncepciju izložbe objasnila na vrlo logičan način: “U današnjem svijetu ljudi su uspavani televizijskim i estradnim programima i umjetnik se mora izboriti za pažnju publike sasvim drukčijim tehnikama i metodama. Da bi ostao u središtu događaja, umjetnik svjesno provocira i šokira publiku, a nerijetko koristi i elemente show programa.”
Snimke intimnih detalja iz privatnog života Sanje Bachrach i Marija Krištofića jedan su od najekscesnijih radova na izložbi 'Shock and Show' Na izložbi se svojim radovima i performanceima predstavilo 28 suvremenih umjetnika različitih generacija iz 12 zemalja svijeta, na primjer iz Italije, Velike Britanije, Nizozemske, Francuske, Kine, Argentine, Ukrajine, Slovenije, Hrvatske i SAD-a. Iako su kod nas zbog naše desetogodišnje izoliranosti ostali relativno nepoznati, riječ je o vrlo poznatim umjetnicima u međunarodnim likovnim krugovima. To su, na primjer, Francuzi Pierre i Gilles te Orlan, kontroverzna braća Jake & Dinos Chapman iz Velike Britanije koji su istodobno i stalni gosti jet-seta, Makedonac Robert Gligorov koji živi u Milanu i čiji radovi stoje mala bogatstva, pa se i troškovi osiguranja i transporta njegovih radova, a i onih ostalih umjetnika penju do vrtoglavih visina.
Zapravo, većina tih umjetnika predstavila se u jesen 1997. na spektakularnoj izložbi “Sensation” u Royal Academy u Londonu pod pokroviteljstvom Charlesa Saatchija kada je publika ostala šokirana i zgrožena radovima nadolazećih umjetnika. Naime, Britanci braća Champan su prikazala dvije abnormalne djevojčice, Australac Damiem Hirst se predstavio plutajućim morskim psom u formaldehidu, a Ron Mueck je izložio silikonskog “Mrtvog oca”. Svima njima je zajednička potreba da izazivaju, prave prijestup, prelaze granicu. Odnosno, kako to objašnjava Maria Campitelli, oni namjerno prikazuju ono što ne bismo željeli vidjeti jer njihovi radovi izazivaju gađenje, gnušanje, jezu i odbojnost. No, to čine zato što smatraju da su ljudi i njihovi osjećaji potpuno umrtvljeni i da ih treba probuditi. To je pak moguće jedino ovako, direktnim, provokativnom i spektakularnim radovima. No, istodobno, tim nekonvencionalnim načinom komentiraju svjetske događaje.
Uz Igora Kuduza, Hrvatsku su predstavljali dizajnersko-fotografski bračni par Sanja Bachrach i Mario Krištofič, koji su široj javnosti najviše poznati po originalnom dizajnu omota ploča koji su počeli raditi još početkom osamdesetih. Napravili su ih dosad više od 200 za najvažnije estradne zvijezde poput Josipe Lisac, Filma, Prljavog kazališta, Denis & Denis, Parnog valjka, Borisa Novkovića i drugih. Izlagali su i u New Yorku, a fotografije su im objavljene i u časopisu Camera Austria te u prestižnoj japanskoj fotomonografiji Photographic Sensuality. Oni su u lijepoj galeriji Slovenskog narodnog gledališča izložili rad “Untitled”, koji se sastoji od četiri golema duratransa veličine 120 X 170 cm, koji izgledaju kao veliki osvijetljeni slajdovi, na kojima su bili snimljeni vrlo intimni detalji iz njihova privatnog života. Naravno, cilj je bio da šokiraju publiku!
“To su fotografije iz ciklusa koji je počeo nastajati 1999., na 18-ogodišnjicu našeg bračnog i umjetničkog života, a manji dio bio je izložen u zagrebačkoj ‘Tvornici’”, objašnjava Sanja Bachrach, koja je i predsjednica ULUPUH-a već drugi mandat. “Na radovima smo Mario i ja u vrlo bliskom tjelesnom kontaktu, uglavnom u zagrljaju i intimnom ljubavnom činu. Te fotografije odraz su naše sputanosti i ograničenosti tijelom, ali i tjeskobe koja nas je sve pritiskala uoči trećeg milenija. Zapravo, ti duratransi su trebali biti izloženi poput reklama na javnom mjestu u gradu, ali iz nepoznatih razloga to se nije ostvarilo pa nam se kustosica čak javno ispričala na otvorenju. Ovako, radovi vise u galeriji, mogu se obilaziti i razgledavati s obiju strana, i kod publike su stoga imali sasvim drugi efekt nego da vise na zidu”, zaključuje Sanja Bachrach.
Na pitanje kako je zapravo došlo do njihovih sudjelovanja na toj izložbi, odgovorila je da je kustosica Maria Campitelli vidjela dio radova iz tog ciklusa na izložbi u Umagu “Bloody Budy Value Nobody” u organizaciji Galerije Marina Cetine, i nakon toga ih pozvala u Trst. “Naravno da nam imponira što smo se našli u tako biranom društvu o čemu nismo mogli ni sanjati”, zaključila je Sanja Bachrach.
“Mario i ja već smo jako dugo zajedno i od početka našeg umjetničkog djelovanja bavimo se tijelom i tjelesnošću, a preživljavamo radeći komercijalni dizajn”, odgovorila je kad smo je zapitali zašto su se opredijelili za takav provokativan umjetnički izraz. “Naša tijela su granice našeg malog svijeta i smatramo da u tom mikro kozmosu možemo raditi sve to želimo. Od početka smo se trudili rušiti sve tipične društvene norme patrijarhalnog društva kakvo je i naše. Na primjer, uobičajeno se smatra da dvoje ljudi stupaju u brak zbog ‘određenog razloga’ pa su i nas pitali kad smo se odlučili vjenčati jesam li trudna. Naime, bili smo vrlo mladi – ja sam imala samo 19, a Mario 24 godine, ali nisam bila trudna”, kaže.
I od tog trenutka pratili su ih vrlo konzervativni komentari cijelog društva protiv kojih su se borili umjetnošću. Tada su si rekli: “OK, mi jesmo obitelj – danas imamo dvoje gotovo odrasle djece, ali istodobno smo i društvena bića i dijelimo probleme zajednice u kojoj živimo. Stoga želimo podijeliti probleme s tim društvom.” Kažu da su tada kao partizanski oblik borbe protiv konzervativizma u društvu započeli objavljivati aktove Sanje Bachrach, nastavili su s obiteljskim snimcima s djecom, a na nekim omotima ploča i knjiga, poput omota ploče “Doriana Greya”, čak su ugurali neke svoje fotografije, fotografije svoje djece, psa i bake. “Nitko se nikada nije bunio jer vjerojatno nikada nitko nije ni shvatio o čemu se radi”, zaključuje.
Po njihovu mišljenju ova je izložba prvorazredni kulturni događaj i treba iskoristiti priliku što se takav senzacionalan postav našao na samo tri i pol sata vožnje od Zagreba. Njih na izložbi nije ništa šokiralo jer drže da je umjetnost kao terapija puno korisnija za publiku i okolinu nego neka agresivnija i opasnija metoda. “Ako ne ugrožava svoju ili tuđu egzistenciju, umjetnik se može izražavati na bilo koji način, zar ne?”, kaže. Najzanimljiviji im je bio rad francuskog dvojca Pierrea i Gillesa “Didier”. “Nakon pop arta i Warholovih radova, ovo je fantastičan spoj kiča i umjetnosti”, ističu. Oni su na svojim fotografijama spojili i povezali smiješne i previše naglašene detalje i simbole našeg vremena, poznate s nekih komercijalnih fotografija, kao što su američka zastava, putokaz za St Tropez i Lewi’s. Stavivši ih u drugi odnos na kraju su stvorili novi veseli i šareni umjetnički izraz, koji promovira multikulturalnost, multiseksualnost, multietničnost… Rad “Waiting” Borisa Gligorova nevjerojatno je zanimljiv. On je na prvoj fotografiji snimljen poput manekena u dobro skrojenu sakou u tamnocrvenoj boji, koji je napravljen od komada crvenog sirovog mesa. “Imitaciju takvog sakoa, ali od materijala, rado bih obukla i malo šokirala ljude po gradu”, povjerava nam se Sanja Bachrach. Na drugoj fotografiji vidimo ga s podužom kosom i bradom što znači da je proteklo izvjesno vrijeme, a njegov predivni sako preplavile su larve, znači, sako od mesa se ucrvao. Braća Jake & Dinos Chapman, koji su izlagali od Londona preko Stockholma i Pariza do New Yorka i Tokija, također su se predstavili vrlo efektnim i subverzivnim radom “Cyber-iconic man”. Naime, krv lutke obješene na stropu kapa u posudu na podu, gdje se rasprskava prskajući ljude koji gledaju skulpturu. Posjetiteljima se može dogoditi da budu pokapani po odjeći crvenom bojom što sugerira sudjelovanje u umjetnosti i kao da poručuje: “Izađi okrvavljen s izložbe!”