Objavljeno u Nacionalu br. 866, 2012-06-19

Autor: Barbara Ivezić

Damir Avdić

Ne razumijem ljude koji se sjećaju bratstva i jedinstva, ali ne i rata

Bosanskohercegovački glazbenik, pisac i performer u Zagrebu je predstavio najnoviji roman 'Tiket za revoluciju', a u intervjuu govori o kapitalizmu, o Slavoju Žižeku i životu u Sloveniji

'Dok je bilo keša, bilo
nam je svejedno tko
koga i gdje izrabljuje,
svejedno nam je i sad,
samo nije svejedno što
postajemo etiketa koja
izlazi iz mode''Dok je bilo keša, bilo nam je svejedno tko koga i gdje izrabljuje, svejedno nam je i sad, samo nije svejedno što postajemo etiketa koja izlazi iz mode'Prošlog tjedna je u Zagrebu u sklopu književnog Festivala Krokodil gostovao je Damir Avdić, bosanskohercegovački glazbenik, pisac i performer. Umjetnik poznat i kao Graha, Diplomatz ili Bosanski psiho u Zagrebu je promovirao svoj novi roman "Tiket za revoluciju" u izdanju zagrebačkog Algoritma. Zabavna je to i duhovita priča o ljudima s margine grada koji bez self-help literature i lifecoachinga žive život "sada, ti i ovdje". Većinu vremena njegovi junaci provode u birtiji gdje se, naravno, priča, pijucka i ispunjavaju tiketi za kladionicu.

A priča se o svemu: kapitalizmu, aktivizmu, Slavoju Žižeku, Nicku Caveu, Buci i Srđanu, internetu, Francuskoj revoluciji, Ligi prvaka, ljubavi. Damir Avdić svojevrsni je antikantautor koji svoje stavove isporučuje jasno i gromoglasno, kritizirajući pritom bratstvo i jedinstvo, kapitalizam, mlade revolucionare, ljevicu, popularne filozofe... Pjesma "Katalonija Sparta Galicija", u kojoj pjeva "danas gori Grčka, sutra sva planeta", "nema više keša, ne da nam ga Angela", a ni Grci ni Španjolci ne bi više da se vrate u "fabrike stare", izazvala je brojne polemike, a Avdiću je pripisana zabrinjavajuća sklonost konzervativnim, desničarskim stereotipima.

"Mislim da dolazi do nekog kratkog spoja između mojih pjesama i nekih ljudi koji ih ne znaju protumačiti, što je u redu, neka ih svatko tumači kako želi", kaže Tuzlak s ljubljanskom adresom, čiji su koncerti zanimljivo iskustvo: jedan jedini čovjek na bini, surovi gitarski zvuk i kontroverzni stihovi izrazito političkoga karaktera.


Pratite li Europsko nogometno prvenstvo, tko su vaši favoriti?

- Nisam dosad stigao pogledati ni jednu utakmicu zbog proba za jednu predstavu koje su baš u to vrijeme, ali ima vremena, tek je počelo.

Posjećujete li, poput junaka svog romana, kladionice?

- Ne. Iako čitajući roman možeš zaključiti da visim tamo. A u Ljubljani i nemaš gdje uplatiti tiket, tamo klađenje nije tako popularno kao u Bosni i Hrvatskoj. Nema klasične kladionice, neki je drugi sistem, čini mi se. Jednom sam iz fazona to htio napraviti pa sam se našao u čudu kad nisam uspio naći ni jednu kladionicu. Mislim da se može na pošti uplatiti. Ali gdje ću se u pošti kladiti?

Što vas je inspiriralo za roman "Tiket za revoluciju"?

- Kad sam radio pjesmu "Imam 22" za prošli album "Život je raj", pisao sam je o nekim ljudima koji su tada imali toliko godina i bili su potpuno neopterećeni životom i okolnostima u kojima se nalaze. Iz toga je izrasla priča za roman. Bilo mi je nevjerojatno koliko ih ništa od onoga što se zbiva oko njih ne zanima. U ovom vremenu u kojem svi tragaju za nekakvim uputama i rješenjima kako bi trebali živjeti svoj vlastiti život, gutajući stvari poput "Moć uma", "Joga u svakodnevnom životu", "Živjeti sadašnji trenutak", zdrava hrana i slična sranja, ovi kao da su usred nirvane, svaki dan za istim stolom u istom kafiću s listićima na kojima se izmjenjuju samo parovi i kvote za uplatu. Mogli bi biti dobri terapeuti i savjetnici kako živjeti bez stresa. Nešto kao, "uplati tiket, živi sadašnji trenutak". U prvi mah su mi izgledali kao klasični luzeri, ali ako ćemo iskreno, i moja generacija je provela život na jednom mjestu, samo umjesto kladionice bio je neki zidić između nebodera i jebalo nam se i za sadašnji trenutak i za zdravu hranu. Ovi barem nemaju zabludu da postoji neki "veliki nedokučivi život tamo negdje". Kao klinac, čitajući Jukebox, gutao sam sve priče o sceni u Ljubljani, Beogradu, Zagrebu, da bih 30-ak godina kasnije, kad su krenuli svi ti muzički dokumentarci, u prvom od njih, "Dolgcajt", od lika koji vodi kroz film čuo rečenicu: "U Ljubljani se krajem 70-ih nije događalo ništa, poslije pola deset imao si samo jednu otvorenu birtiju, na željezničkom kolodvoru." U istom filmu akteri scene u Zagrebu i Beogradu govore gotovo isto. A ja sam mislio da sve gori, a da samo ja sjedim na zidiću. Zapravo, bilo je malo dima od kojeg smo napravili vatru svim tim legendama. U jednoj od svojih pjesama ismijavate ljude koji nose majice s likom Che Guevare. Nekoliko puta i u romanu se podrugljivo odnosite prema mladim revolucionarima, odnosno antiglobalistima.

Zamjerate im što su ustali protiv kapitalizma tek kad im je voda došla do grla. No ne činimo li to svi? Ni mi na Balkanu ne protestiramo, recimo, protiv gladi u Africi.

- Mi smo godinama kupovali i kupujemo stvari s etiketama made in China, Honduras, Gvatemala, Obala Bjelokosti ili Bangladeš. Plaćali smo ih stostruko više nego što stvarno vrijede i bilo nam je svejedno što ih netko pravi za 20 centi na dan. Dok je bilo keša, bilo nam je svejedno tko koga i gdje izrabljuje. Svejedno nam je i sad, samo nam nije svejedno što postajemo etiketa koja izlazi iz mode. Pritom ne mislim da se nema smisla boriti, nego da ovaj način nema smisla. Licemjeran je i dotrajao. Jedna od najvažnijih parola bivše države bila je ona o bratstvu i jedinstvu.

Vi u svojoj pjesmi opisujete kako se ta ideja raspala u krvi. Što znači poziv na upoznavanje?

- Prestati se pretvarati. Bratstvo i jedinstvo je plemenita ideja i tu nema nikakve dileme. Ali očito nije zaživjela na način kako je trebala i kako smo vjerovali da jest, barem neki od nas. Završila je na najužasniji mogući način, a o tome se priča kao da mi nemamo ništa s tim. Kao da nas 90-ih ovdje nije bilo. Kao da se sve to dešavalo izvanzemaljcima ili ne znam kome, a mi sad nevini i čisti zgražamo se u čudu.

Je li vam zlo od jugonostalgije, pogotovo kad se uzme u obzir da su isti oni koji su se kleli u tekovine bratstva i jedinstva poslije rušili Jugoslaviju, jer su ideju nacije i nacionalne države pretpostavili jednom, makar i nominalnom, univerzalizmu koji je postojao u njoj.

- Građani bivše Jugoslavije 1990. su prvi put dobili priliku da se slobodno izjasne za bratstvo i jedinstvo pa se pitam zašto nisu. Umjesto toga masovno se glasalo za nacionalističke stranke. Možemo se mi prisjećati sretnih dana djetinjstva i odrastanja, ali tu nije riječ o tome. Od čitave te pjesme nitko me nikada nije pitao za logore i jame, već za "Paket aranžman" i Štulića. Kad krene priča o Jugoslaviji, dođe se do '91. i tu priča stane. Ako nisi spreman ispričati priču do kraja, nemoj je ni počinjati. Fikciju možemo pričati kako želimo, ali fakte samo onakve kakvi jesu.

Ipak ste nastupili na proslavi Dana mladosti u Kumrovcu?

- Najbolje je da pitate organizatora šta je mislio s tim Danom mladosti jer ga je nazvao "Bratstvo i jedinstvo je završilo, vrijeme je da se upoznamo onakvi kakvi stvarno jesmo". Po mom mišljenju, htjeli su završiti sa simbolikom Kumrovca.

Ali nerviraju vas i ljevičari?

- Nije to ljevica, to je ljevičarenje. Prežvakavanje priče koja je dobra u ideji i na papiru, ali iz nekog razloga ne želi se s papira preslikati na stvarnost. A nema nove ideje. Dok je trajao rat, svi su se nadali nekom boljem životu nakon njega, a na kraju su shvatili da je svijet otišao u sasvim drugom smjeru, smjeru koji nismo imali u mislima kad smo ga zamišljali. A i veliko je pitanje koliko lošije danas živimo nego prije petnaest ili dvadeset godina. Mislim da je buđenje u pitanju. Buđenje u stvarnosti kakva stvarno jest, a ne kakvom smo je zamišljali. A da ne govorim o zahtjevima i ciljevima koje sami sebi postavljamo pod svakodnevnim uticajem milijuna medija koji nam govore kako trebamo živjeti da bi nam bilo bolje. Što sve trebamo imati da bismo se osjećali bolje. To "bolje" su okovi koje sami sebi stavljamo kako bismo stali u okvir slike "boljeg života" koji iz dana u dan povećava svoje zahtijeve i listu stvari koje moramo posjedovati za taj okvir. Ja bih rekao da je jedina vjerodostojna filozofija danas "bolje je neprijatelj dobrome". Dosta ljudi ima sve za dobar život, ali su pumpani nezadovoljstvom isto kao što smo nekad u onoj bivšoj zemlji pumpani pozitivom. To nezadovoljstvo koje izbija iz svega čini da ne možemo primijetiti ništa dobro što imamo kraj sebe. Nezadovoljstvo je profitabilno, proizvodi najviše kupaca sreće. A sreća je u svemu što nemamo i zato svakodnevno svoje dobro činimo lošim kako bismo se osjećali bolje.

Naslov vašeg posljednjeg albuma "Mein Kapital" izazvao je burne reakcije. Kakav se koncept krije iza toga?

- Nema tu nekog koncepta, dobro sam se nasmijao kad mi je u glavi kliknuo naziv "Mein Kapital". A i savršeno opisuje stanje u kojem se svijet danas nalazi. Došao je do ruba, a ne zna ni kuda ni kako dalje. Sve što je postigao čovjeka nije zadovoljilo. Ako se vratimo u drugu polovicu 60-ih, u to neko vrijeme seksualnih sloboda, eksperimentiranja s glazbom i filmom, drogama i životnim stilovima, razvoja znanosti i tehnologije, pokazuje se da sve to nije uspjelo zadovoljiti čovjeka. Želiš ono što nemaš, kada to dobiješ, izgustiraš i baciš. Što god činio tom famoznom kapitalizmu, on ne propada. A ne propada zato što ne postoji. To što mi zovemo kapitalizmom zapravo je samo profit, a profit postoji u svakom sistemu, postojao je i postojat će, i sasvim mu je svejedno kako mi nazivamo taj sistem, kojim bojama i simbolima ga kitimo, tako je i moguć apsurd da je kapitalistička velesila Amerika najveći dužnik Narodne Republike Kine. "Mein Kapital" govori o tome da je ovaj "sistem" izjednačio sve ideologije, jedino je važno da se dobro prodaju. Zašto Marxa kao "klasnog neprijatelja" štampaju na Zapadu? Zato jer je profitabilan. I bezopasan. U romanu često spominjete Slavoja Žižeka.

Kako doživljavate njegov zvjezdani status i tu vrstu popularizacije filozofije?

- On je najbolji primjer kako "kapitalizam" funkcionira. Nije bitno jesi li za ili protiv, nije bitno što govoriš, nije bitno odakle si i kakva uvjerenja imaš, bitno je samo da li se to može prodati. Ako može, "njegov" si čovjek. Mi pravimo rezliku između Žižeka i Lady Gage, "kapitalizam" ne. Podjednako su dobri i podjednako bitni. Jedan zadovoljava one koji misle drugačije, druga one koji misle da su drugačiji.

Što je bilo presudno da se na ovaj način, kao prorok s gitarom u ruci, obraćate publici?

- Nisam nikakav prorok. A nemam ni nikakav koncept ovoga što radim. Sviram i uživam. Samo ako je meni dobro bit će dobro još nekome. To je suština. A i ovakav način mi daje puno više slobode nego da sam s bendom. Ne moram se baviti formom, samo suštinom. Često nastupate u inozemstvu.

Prevodite li za te nastupe svoje pjesme?

- Nekada ih organizatori prevedu i tiskaju brošuru koju dijele na koncertu tako da publika pred sobom ima preveden tekst, i mogu reći da ga vrlo pažljivo prate. Jednom mi je poslije koncerta negdje u Francuskoj prišao neki tip i pokazao na pjesme s liste koje nisam svirao, nisam mogao vjerovati da je sve to pratio. Ja nisam.

Znači li to da nemate menadžera?

- Imam prijetelja koji mi je i menadžer. Pomaže mi oko organizacije koncerata i još nekih stvari, ali to nije menadžer u klasičnom smislu. Vaši su stihovi ispunjeni gnjevom, na sceni djelujete opako, no privatno ste mirni i plahi.

Je li to neki Dr. Jekyll and Mr. Hyde sindrom?

- Ne mislim da sam gnjevan, a ni naročito miran. Smiren, da. A koncert je jedna sasvim druga energija, energija živog nastupa, gitare, pojačala, publike, sve to čini koncert. Zadnjih nekoliko godina živite u Sloveniji.

Osjeća li se tamo prednost ulaska u EU?

- Mislim da EU često služi kao nekakav alibi za lošu ekonomsku situaciju i nesposobnost nas samih da uredimo svoju zajednicu. Uvijek nas jebe neko sa strane, to je najbolji način da odgovornost ne bude naša. Meni je u biti svejedno hoće li EU opstati, samo mi se nekako čini da, kad bi se raspala, mnogima koji su u njoj desila bi se ona priča "kako je lijepo prije bilo"... Jako se dobro sjećam vremena kad su na granicama iz torbi vadili i gaće i čarape, kad smo čekali u kolonama na svakakva poniženja, a danas se nerviram ako čekam duže od deset minuta. Nezadovoljstvu nikad kraja.

S obzirom na slovenski problem s Čefurima, jeste li ikada osjetili diskriminaciju?

- Nema problema s Čefurima, nego s onima koji ne žele shvatiti i prihvatiti drugačijeg. A ja nisam osjetio nikakvu diskriminaciju, ali ja i nisam najbolji primjer da govorim o tome jer ljudi s kojima se družim nemaju predrasude te vrste. Vidjet ćemo što će biti kad dijete krene u školu. Vaš roman "Tiket za revoluciju" prilično je filmična proza.

Planirate li se okušati i u tom smjeru?

- Paralelno s pisanjem romana pisao sam i scenarij za film o istim junacima. No još nisam odlučio što ću s njim.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika