Srećko JurdanaJadranka Kosor reagirala je porukom “gorkog prijekora” na odluku Tomislava Karamarka da (nju i Šeksa) smijeni s potpredsjedničkih funkcija u Saboru. “Šeks i ja ostajemo obični zastupnici pa sada možemo raditi u saborskom kafiću, jer više nemamo pravo na ured”, požalila se medijima na svoj novi status, i usput u plačljivom tonu podsjetila publiku na nadimak “Suzana” i navodne opaske o “samohranoj majci koja ne može voditi državu”. Reakcija nije lišena psihosomatske zanimljivosti. Primjedba o “običnoj zastupnici koja može raditi u kafiću” otkriva stvaran odnos gospođe Kosor prema članovima hrvatskoga parlamenta. Oni doista i jesu individualistički beznačajno glasačko tkivo, no pomalo je neprilično da ih tako otvoreno minorizira osoba koja je do jučer s visina eksploatirala njihov politički servis. U njezinu doživljaju scene, između zastupnika i nule nalazi se znak jednakosti. Biti “običan zastupnik” - pjesnički rečeno: član preplaćenoga krda koje se tromo vuče za predvodnikom - za gospođu Kosor evidentno je šok od kojeg oporavka nema. Živjela je od tih zastupnika i veselila se njihovoj aklamatorskoj potpori, ali nije joj bilo drago kad im je postala statusno ravnopravna. Osim toga, nadimak “Suzana” sama je opravdala na najzorniji mogući način, tihim jecanjem pred kamerama, demonstrirajući svoj ponešto iskrivljeni doživljaj politike. Za nju je rukovodeći položaj bio emotivna kategorija, nešto poput nagrade za nametljivo iskazanu toplinu duše. Doista je vjerovala u “ljubav masa” i moć patetike, što kod nje nesumnjivo drastično pojačava efekte razočaranosti. Na drugoj strani, činjenica je da joj Karamarko uopće nije odao priznanje za njezin doprinos desanaderizaciji i otvaranju političkoga kanala za borbu protiv korupcije, kakva god ova bila. Da gospođa Kosor nije prevrnula kiblu stranačkoga kriminala, HDZ danas ne bi više postojao u nekoj utjecajnijoj formi, no Karamarko je odlučio ignorirati tu činjenicu.

Profesionalni spletkar

Štoviše, čini se da je zaigrao na kartu neizravnoga optuživanja Jadranke Kosor za degradaciju stranke i gubitak izbora. Potpunom marginalizacijom gospođe Kosor uputio je signal svojoj pastvi da je njezina antikorupcijska kampanja bila pogrešna stvar, koja je stranku dovela na stup srama. HDZ možda jest ogrezao u kriminalu, ali nije to trebalo tako jasno predočiti građanima. Što se gospođe Kosor tiče, ona može samo žaliti zbog činjenice što - kad je već imala priliku - nije bitno energičnije uz drmala scenu, promijenila paralizirajuće sudstvo, donijela nove zakone, zaoštrila postupke, i pokušala temeljito preokrenuti HDZ u smjeru nekakve modernije konzervativne stranke. Osim toga, vjerojatno može žaliti i zbog inertnoga prepuštanja moći gospodinu Karamarku. Iskorištavala je njegovu policijsku logistiku, ne razmišljajući o vjerojatnosti da će se ona ubrzo okrenuti i protiv nje. Da je postupala suprotno, međutim, ne bi bila to što jest - Suzana, dakle, zaključit će cinici. Vladimir Šeks u isto vrijeme vreba svoju novu priliku, ne samo zato što ne zna što bi drugo radio u ostatku života - osim motao se po stranci i Saboru - nego i zato što mu u tom smislu Karamarko otvara stazu. Čini se da novi vođa, do neke umjerene razine barem, računa na njegove usluge, jer Šeks je profesionalni spletkar koji se ni jednom režimu u HDZ-u nije još zamjerio do stupnja koji bi proizveo njegovu potpunu političku eliminaciju. Tuđman ga organski nije trpio, no utilitarno ga je tolerirao i nagrađivao za njegovo desničarsko servisiranje pravnog sustava. Sanaderu je pomagao u borbi s Pašalićem, u kontroli Sabora i sudova, potom i kod fingiranoga procesa Glavašu. Gđu Kosor je podupirao u desanaderizaciji, no pokazao se kao katastrofalan analitičar u procjenjivanju Karamarkove uloge, što je predsjednicu stajalo položaja, dok je samome Šeksu - međutim - kupilo mogućnost za nekakvo reetabliranje u Karamarkovoj ekipi. Čini se da ipak ne će dijeliti radno mjesto s gospođom Kosor u saborskom kafiću, iako ga je ona svrstavala u kontekst supatnika. Demonstrirajući želju da se približi Karamarku, održao je i umjereno panegiričarski govor na zadnjoj proslavi obljetnice HDZ-a, na kojoj se Jadranka Kosor nije ni pojavila (vjerojatno zato što je nitko posebno nije ni zvao, a bilo bi poprilično apsurdno da se odazvala na Karamarkov “javni poziv svima”).

'Povratak korijenima'

Na toj jarunskoj proslavi Karamarko je nastavio HDZ “vraćati korijenima”, humorist bi zaključio: pribjegavajući istoj terapiji kakvu je i ex-premijerkin rođak Darinko Kosor svojedobno primijenio na danas iščezli HSLS. Još jednom je u nebo uzdizao Tuđmana, i davao snagu svome ideološkome uporištu u blato ukopavajući Josipa Broza. Taj razgoropađeni tuđmanizam ima čak nešto antituđmanovsko u svojoj biti, jer Tuđman je volio Broza i smatrao ga svojim zaštitnikom. Za hadezeovskoga regeneratora Karamarka to je okolnost koju treba zaboraviti. Amalgam mahnitoga nacionalizma i lopovluka - koji čini genetičku strukturu HDZ-a - morao bi se pod Karamarkom preobraziti u nekakav tuđmanizam s ljudskim licem, osposobljen za povratak na vlast. U parafrazi Karamarkova velikog pokojnika, taj se eksperiment komforno može nazvati tlapnjama i pričimbama. Tuđman je za života vlast osvajao isključivo izbornom krađom (izvođenom uz suglasnost i asistenciju tadašnjih SDP-a i HSLS-a), i bilo bi pravo čudo da na vlast nakon smrti dođe legalno.