Tino BraloTino Bralo, hrvatski državljanin podrijetlom iz Livna nastanjen u Zagrebu, našao se prije nekoliko dana u središtu vrlo neugodne afere. Njega su vodeći bosanskohercegovački mediji i političari optužili da stoji iza organiziranog lanca carinskih prijevara u tijesnoj suradnji s carinskim dužnosnicima iz Republike Srpske. Bralo je tako postao prvi Hrvat koji je javno, i to izvan Hrvatske, prozvan zbog organiziranog kriminala u suradnji sa Srbima iz RS-a.
Razgovarali smo u njegovu luksuznom stanu u Vinogradima 74 u Zagrebu, gdje živi sa suprugom Vesnom i troje djece. Objasnio je kako se vrlo mlad početkom 90-ih obogatio dobavljajući sirovu kavu širom bivše Jugoslavije. Opisao je i svoje prijateljevanje s Acom Đukanovićem, bratom crnogorskog predsjednika, ubijenim “duhanskim kraljem” Vanjom Bokanom i još nekim istaknutim pripadnicima srbijanskog podzemlja.
NACIONAL: Jeste li ikad uvozili kavu u BiH? – Bio sam dobavljač kave za BiH, radeći s nekoliko tvrtki. Nikad nisam imao probleme za zakonom, jer tada nije bilo propisa o polaganju depozita. Od 1991. do 1997. godišnje sam prodavao do 25.000 tona kave. Cijena sirove kave 1990. je bila 1500 do 2000 dolara po toni, 1992. je pala na 950 dolara, 1993. se ponovno digla a 1995. dosegnula čak 5000 dolara. Prosječno je iznosila 2,5 do 3 tisuće dolara.
NACIONAL: Kako ste ušli u posao dobavljanja sirove kave? – Posve slučajno. Otac mi je bio obrtnik koji se bavio građevinarstvom u južnoj Srbiji i na Kosovu, gdje sam odrastao. Postavši punoljetan, 1986. sam se preselio u Beograd. Još kao jako mlad radio sam s ocem. Probijali smo seoske putove i radili kompletnu pripremu dionica sve do posteljice za asfalt. Jedino nismo asfaltirali ceste. Time sam se bavio sve do 1990., ali sam već od 1986. donekle bio samostalan, jer sam imao vlastiti kamion, ali nisam bio posebno uspješan. Nešto prije nego što je Ante Marković postao savezni premijer, odustao sam od tog posla. Pri tadašnjoj hiperinflaciji jedino su trgovina i brza preprodaja omogućavale zaradu. Zato sam 1990. u rodnom Livnu otvorio pržionicu kave iako sam većinu vremena boravio sam u Srbiji. U posao sam ušao preko prijatelja koji je u Beogradu imao pržionicu “Koki kafa”. On mi je pomogao da kupim prve strojeve za prženje. Tada su se cijene sirove kave jako razlikovale. Na početku posla nije vam svejedno nabavljate li 10 tona kave po 4 ili 6 DEM po kilogramu. Zato sam obilazio dobavljače na terenu i posao mi je dobro krenuo, osobito nakon što sam se povezao s tvrtkom “Delta trade” iz Kopra, u kojoj sam zbog dobrog posla ubrzo postao i suvlasnikom, zajedno s Vidom Brateševcom i Borisom Omanom. Brataševec je tada imao i svoju špeditersku tvrtku. Već prije pada Vukovara mi smo mjesečno prodavali jako puno. U listopadu 1991. prodali smo 2400 tona ili 96 šlepera kave na području Srbije, Hrvatske i BiH. Tada smo zarađivali pola marke po utovarenom kilogramu.
NACIONAL: Otkamo je ta sirova kava stizala? – Uglavnom iz Brazila u Kopar i Trstu. U Kopru sam kupovao sve do rujna 1991. Tada smo kupili 800 tona kave tipa robusta iz Obale Bjelokosti. Ona je za razliku od kave arabica manje kvalitetna i ima je više vrsta. U to vrijeme cijena kave je na svjetskim burzama počela naglo padati. Mi smo tada raspolagali novcem agencije “Sunce” iz Slovenije. Agenciju je vodila sestra našeg partnera Nataša Brataševec i posudila nam je 3 milijuna DEM. Odcjepljenjem Slovenije mjesečna kamata koju smo morali vraćati za taj novac porasla je s 2 na 24 posto mjesečno. Tu smo izgubili znatna sredstva, a dodatno smo izgubili i kad je kava koju smo nabavljali po 1800 dolara po toni pala na oko 800 dolara u vrijeme kad smo je mogli prodati. To je bilo početno neznanje koje nas je pokopalo i propali smo 1992. nakon što smo ipak vratili sav novac agenciji “Sunce”. Bilo je to vrijeme paradoksa: znali smo zaraditi i po milijun maraka mjesečno, ali zbog opisanih okolnosti smo propali.
NACIONAL: Kako ste nakon zajedničkog bankrota uspjeli sami nastaviti s posao? – Ja i danas mogu nabaviti 500 tona sirove kave samo jednim telefonskim pozivom. Nakon nekog vremena u tom se poslu jako dobro znalo tko je tko. Tada sam se orijentirao na Segedin, gdje sam najviše radio. U tamošnjoj slobodnoj zonu dobavljao sam robu, gdje su je drugi prodavali u moje ime, kako ne bih imao problema zbog svog podrijetla.
U svibnju 1992. iz Beograda sam se preselio u Zagreb. Roditelji su mi u Livnu zbog mog boravka u Beogradu znali imati problema. Brata koji nije odslužio vojsku mobilizirali su i poslali u BiH na ratište, obitelj su počeli provocirati pitanjima gdje je četnik. U Beogradu tada nisam imao nikakvih problema, no ipak sam shvatio da mi je mjesto u Zagrebu.
NACIONAL: Zar se takvim poslovima nisu mogli baviti samo ljudi bliski vrhu vlasti Slobodana Miloševića? – Tamošnji režim preuzeo je svu kontrolu nad takvim poslovima tek potkraj 1993. Cijelo vrijeme mog rada u Segedinu ja sam bio u sjeni. Drugi su u moje ime prodavali robu koju sam dobavljao. To je za mene uglavnom radio moj bivši prijatelj iz Brčkog Mladen Terzić, koji je po ocu Crnogorac a po majci Hrvat. U životu nisam upoznao boljeg trgovca od njega. On je bio frontman, a ja sam nabavljao robu. Već 1993. znali smo prodati 50-ak šlepera tjedno. Nakon preseljenja u Zagreb nastavio sam raditi diljem bivše Jugoslavije. Taj posao jako je dobro išao gotovo sve do 1998. Potom sam se lagano povukao jer su zarade postale manje.
NACIONAL: Radite li i danas s kavom? Koliko ste i gdje poreza platili? Čime ste se nastavili baviti nakon 1998.? – I danas prodam pokoji kamion kave, od 150 do 700 tona kave mjesečno. Teško mi je reći koliko sam i gdje poreza platio jer su ti iznosi varirali. Nisam baš plaćao velike poreze jer sam uglavnom radio kao dobavljač za one koji su je uvozili i plaćali pristojbe. Robu bih kupovao u slobodnoj zoni i prodavao širom bivše Jugoslavije. Oni koji bi je od mene kupovali morali su plaćati pristojbe. Ja sam bio prva ruka u lancu prodaje. Pokušao sam sredinom 90-ih raditi preko tvrtki koje sam registrirao u Hrvatskoj, ali je procedura bila prekomplicirana. Morao sam tražiti brojne dozvole, roba koja je trebala preko Hrvatske prijeći samo u tranzitu morala se cariniti, zatim izvoziti uz nove dozvole, a to je predugo trajalo. Zato sam se orijentirao na rad preko off-shore tvrtki.
NACIONAL: Kako ste uspijevali opstati u poslu nakon 1993. kad su kontrolu nad takvim poslovima preuzeli Miloševićevi ljudi? – To je pitanje sredinom 90-ih zanimalo i SZUP kamo sam 1994. pozvan na informativni razgovor. Tada sam često putovao u Segedin i drugamo u Mađarskoj. Pretpostavljam da su me zvali na razgovor kad su doznali za razlaz poslovne skupine u kojoj su uz mene bili Mladen Terzić, Sergej Arnaut i Ekrem Zlatić. Oni su dotad radili za mene na postotak, 5 posto mjesečne zarade, a potom su se odlučili osamostaliti. Ja sam im uspio ostati dobavljač. Zarada mi je pala, ali ipak sam zarađivao oko 3 posto ukupnog prometa koji je godišnje znao dosezati i po 110 milijuna DEM. Razgovor u SZUP-u protekao je korektno.
NACIONAL: O čemu ste razgovarali? – Pitali su me zašto tako često putujem u Mađarsku. Znali su što radim, ja to nisam tajio. Pitali su me mislim li da je lijepo to što i s kime radim u vrijeme dok naš narod krvari. Rekao sam im da je bolje da te poslove radim ja nego neki stranci i da u tome ne vidim ništa loše.
NACIONAL: Osim što ste kršili embargo prema SRJ. – Cijela naša javnost zna da je sva nafta koja je stizala u RS tada dolazila iz “Ine”. Nikada nisam bio član ni jedne stranke, a s političarima eventualno kontaktiram isključivo kako bih si pomogao u poslu. Ipak, shvatio sam poruku iz SZUP-a. Rekao sam im da više ne namjeravam toliko putovati na toj relaciji a tako je i bilo.
NACIONAL: Jeste li već tada radili s RS-om? – Nisam, ti su poslovi tada vođeni isključivo preko Beograda. Ja sam u Segedinu prodavao robu uvoznicima iz SRJ a oni bi je prebacivali u RS.
NACIONAL: Kad ste se počeli baviti poslom s cigaretama? – Među prvima sam plasirao program Tvornice duhana Rovinj u BiH. Kamione sam slao od kraja 1992., po 3-4 mjesečno. Strani program radio sam malo i rijetko, nisam mogao biti konkurentan. I taj posao radio sam isključivo kao dobavljač. Robu bih kupovao u Rovinju, od tamo bi mi je dovozili u luku Kopar i ja bih je tranzitirao kroz Hrvatsku, a potom bih je prodavao u BiH. Ne znam jesam li u tri godine prodao ukupno deset kamiona s cigaretama.
NACIONAL: Kad ste i kako upoznali Vanju Bokana i koliko vam je pomogao u poslu? – Bokan mi je bio jako drag i jako me pogodilo kad je 6. rujna 2000. ubijen u Ateni, samo jedan dan nakon što je Milošević najavio svoj silazak s vlasti. Bokan je 90-ih financirao oporbu. Preživio je dva atentata u režiji Miloševićevih ljudi. Nakon drugog atentata 1995. preselio se u Grčku. Potkraj 80-ih u Beogradu je imao lanac butika, prisni smo postali nakon što smo se 1999. upoznali preko zajedničkog znanca. Pozvao sam ga te godine u Zagreb, zajedno s Dubrovkinjom s kojom je živio i s kojom ima 17-godišnju kćer. Potom smo zajedno plovili Jadranom.
NACIONAL: U kojim ste poslovima surađivali s Bokanom? – Nešto smo se malo dogovarali, ali ništa nismo uspjeli realizirati. Bokan nikad nije krio da se bavi cigaretama. Vlasnik beogradske tvrtke ”Štampa”, poput našeg “Tiska”, vlasnik je brodogradilišta, većeg broja butika i nekretnina u Beogradu. Trgovao je tepisima, tekstilom i cigaretama.
NACIONAL Kad ste upoznali Acu Đukanovića, brata crnogorskog predsjednika? – Njega sam upoznao slučajno, preko jednog čovjeka iz Hrvatske. Upoznali smo se u Puli, gdje smo obojica potkraj rujna 1999. imali jahte na vezu. Nekoliko dana smo se družili. Kad bi on dolazio u Zagreb, javio bi mi se i družili smo se nekoliko puta.
NACIONAL: U kakvim ste poslovnim odnosima s njim? – S Acom Đukanovićem nikada ništa nisam zajedno radio. On je izbjegavao razgovore o poslu. Mislim da nije u duhanskom poslu, iako ga je Nacional za to prozvao. On se bavi estradnim poslom, vjerojatno vodi brigu o nekim pjevačima. Znam da je pozivao Alku Vuicu i Doris Dragović da gostuju u Crnoj Gori i to im organizirao. Još jednom tvrdim da s Acom Đukanovićem nikada nisam zajedno zaradio ni jednu marku.
NACIONAL: Komu ste prodali svoju jahtu “Kraljica Matea” marke Sunseeker? – Prodao sam je na Cipru, Grku Christophorosu Tornaritisu, čovjeku mojih godina koji na Cipru ima tvornicu cigareta. Na toj transakciji zaradio sam 150 tisuća funti.
NACIONAL: Kad ste upoznali Andriju Draškovića? – Drašković mi je bio jako drag. Napravio je veliku glupost. Izgleda jako dobro, bio je pravi jugoslavenski playboy, školovao se u inozemstvu. Imao je najljepše žene, sin je bogatog oca, vozio je prvi “maserati” i “bentley” u Jugoslaviji. Upoznao sam ga u Beogradu, počeli smo se družiti 1996. Ubivši Zvonka Plečića zvanog Pleća doista je napravio glupost. Zvonko Plečić mi je također bio prijatelj, drag jednako kao i Drašković. Plečić je od mene kupovao kavu, a bio je najduhovitiji čovjek kojeg sam poznavao. Imao je 170 kilograma i izgledao je kao kocka. Žao mi je što je ubijen, a posebno mi je žao što ga je ubio Drašković.
NACIONAL: Koliko je često Drašković bio vaš gost u Zagrebu? – Posjetio me u ljeto 2000. Boravio je u zagrebačkom hotelu “As” oko mjesec dana. Te godine vidjeli smo se u Monte Carlu na utrci Formule 1. Potom smo brodovima zajedno zaplovili do Hrvatske, pritom nekoliko dana proveli na Sardiniji.
NACIONAL: Zašto bi vaš prijatelj Drašković ubio vašeg poslovnog suradnika Plečića? – Pleća je bio čovjek koji u životu nije mrava zgazio, a koliko ga poznajem, takav je i Andrija Drašković. Međutim, u Srbiji se dogodilo jako puno gluposti, zbog kojih mi je drago što sam napustio Beograd. Bilo je to nekakvo prepucavanje, ispalo je vrlo glupo. Ne znam koji su mu bili motivi. Ja sam tim ljudima gore svima bio jednako dobar, vjerojatno ponajviše zato što nisam boravio u Beogradu. Tako mi nisu mogli zavidjeti, a Srbi su užasno tašt narod. S Draškovićem sam se susretao u Monte Carlu, na Hungaroringu, mađarskoj utrci Formule 1, u Marbelli, u situacijama kad su svi dobre volje i gdje se ne razgovara o poslu. U Srbiji je sve to funkcioniralo drukčije. Posebno me teško pogodilo stradavanje Vanje Bokana. Nakon toga sam drastično smanjio kontakte s tim ljudima, kako bih sebe poštedio trauma i razočaranja.
NACIONAL: Poznajete li Stanka Subotića zvanog Cane? – Njega ne poznajem, nikad ga nisam vidio. Do Nacionalovih tekstova za njega nisam ni čuo. Za Srećka Kestnera čuo sam u Crnoj Gori, ali nisam znao tko je i čime se bavi. Sliku o njemu počeo sam slagati čitajući vaše tekstove.
NACIONAL: Kakvih ste problema imali s pripadnicima hrvatskog podzemlja? Zašto bi kriminalac Damir Džeba pucao u vaš automobil? Je li istina da je vaš rođak otet kako bi se od vas iznudilo 2 milijuna DEM? – Bio sam mlad, 1992. sam s 25 godina mnogo zarađivao i bio itekako zanimljiv kriminalnom miljeu. To je vrlo ružno razdoblje u mom životu i ne želim ga se prisjećati. Molim vas da me o tome ništa ne pitate.
NACIONAL: Kad ste upoznali mafijaša Vjeku Sliška? – Njega sam upoznao 1992. kad sam došao u Zagreb. Isprva sam boravio u Dubravi kod rođaka Zorana Garića. Kod njega sam znao prespavati i najviše vremena provodio sam u Dubravi. Ondje sam upoznao i Sliška. Godinama potom nismo se vidjeli. Od početka 1993. sa Sliškom se nisam vidio sve do incidenta u restoranu na Hipodromu. Ondje sam se također zatekao slučajno. Imao sam dogovor sa znancem koji je u BiH imao duty-free shopove. Dogovarali smo se da ga opskrbljujem cigaretama iz rovinjskog programa. U restoran je stigao i Hrvoje Petrač. S njim smo se pozdravili i malo popričali, a dvadesetak minuta potom stigao je i Sliško. I s njim sam se pozdravio i otišao prije nego što su se njih dvojica posvađali.
NACIONAL: Poznajete li Žarka Pešu? – Upoznao sam ga na Hipodromu. On je kum Nebojši Džaji iz Samobora, a taj je moj dragi prijatelj. Džaja je držao te duty-free shopove u BiH, koje sam trebao opskrbljivati cigaretama rovinjskog programa. S Pešom se znam površno. Pozdravimo se u prolazu, nekad popijemo piće. O poslu kojim se bavio čitao sam iz novina.
NACIONAL: Poznajete li bivšeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara? – Poznajem, njegova mi je supruga rođakinja. On je fin i ugodan gospodin od kojeg se može mnogo naučiti. Volim biti s njim u društvu.
NACIONAL: Zar prijateljstva s nizom kriminalaca s područja bivše Jugoslavije ne škode vašem poslu? – Ja s njima ne surađujem nego samo povremeno kontaktiram. Što god tko govorio o Vanji Bokanu, ja bih bio najveće ljudsko smeće kad bih o njemu rekao ijednu lošu riječ. Svaki put kad sam u Ateni, posjetim mu grob. Što znači kriminalac? Odgovorno tvrdim da Bokan izravno nikad nikoga nije ubio, niti je krao. S druge strane, što znači biti švercer? Švercer nije bio Vanja Bokan. On je bio kap u moru. Pravi su šverceri British-American Tobacco, Philip Morris i slične tvornice. Ljude poput Bokana iskorištavali su za povećanje svog prometa. No ja se time ne bavim i o tome ne znam mnogo. Zvonimir Plečić i Andrija Drašković nisu kriminalci. Drašković je playboy.
NACIONAL: Kako to da je Drašković označen kao jedan od glavnih organizatora ubojstva ratnog zločinca i kriminalca Željka Ražnatovića? – U Srbiji se mnogo toga deformiralo, ubijalo se zbog krivog pogleda, a zbog tih stvari ja sam i smanjio svoje kontakte sa Srbijom.
NACIONAL: Čime se trenutačno bavite? – Trgovinom se ne bavim već tri godine. Kavom trgujem tek toliko da potpuno ne ispadnem iz posla. Pretjerivao bih kad bih rekao da preživljavam. Razmišljam o tome da se započnem baviti građevinarstvom. Da je Bokan živ, to bismo sigurno zajedno radili. On mi je vjerovao i njemu sam mogao predložiti gotovo što sam htio. Bokan je potkraj 90-ih u Hrvatsku bio spreman uložiti 300 do 500 milijuna maraka. Htio je htio kupiti “Tisak”. Za to je bio spreman ponuditi 70-ak milijuna maraka. U njegovo ime ja sam počeo neformalne pregovore o toj transakciji u ljeto 2000.
NACIONAL: S kim ste pregovarali, osim što ste Bokanovu namjeru prenijeli tadašnjem šefu Fonda za privatizaciju Hrvoju Vojkoviću? – Bokan je htio kupiti i neke marine na Jadranu. Pokušao sam sondirati teren i raspitati se za proceduru. U to vrijeme bili su u igri i neki Francuzi, s nekom smiješnom ponudom. Ključni faktor u to vrijeme bila je Privredna banka Zagreb. Potraživanja su se tada prodavala za 50-ak posto realne cijene i mi smo bili spremni investirati oko 70 milijuna maraka. No to se nije dogodilo.
NACIONAL: Što u Hrvatskoj posjedujete? – Nisam mnogo investirao, jer nisam uspio sačuvati previše novca. Ne mogu se pohvaliti pretjerano pametnim poslovnim potezima. Nemam mnogo novca, živim skromno. Imam tvrtku za prodaju aparata za tople i hladne napitke. Namjeravao sam u Hrvatskoj pokrenuti proizvodnju tih aparata. Zato sam kupio skladišni prostor nekadašnje tvrtke “Grijanje”. No privremeno sam odustao od proizvodnje u Zagrebu jer sam izračunao da bi mi bilo povoljnije proizvoditi ih u Karlovcu. Trenutačno instaliram te aparate po prostorima bivše Jugoslavije. To je dobar, dinamičan posao, izbacio sam svoju liniju espresso kave, zastupnici smo mlijeka u prahu koje se koristi za te aparate za cijelu bivšu Jugoslaviju. Gledam pronaći i kvalitetnu čokoladu za tople napitke i slično.

Tino Bralo, hrvatski državljanin porijeklom iz Livna, koji je do 1993. živio u Beogradu, a od tada u Zagrebu, svih ovih godina preprodavao je kavu i cigarete na teritoriju cijele bivše Jugoslavije: u ekskluzivnom razgovoru za Nacional otkriva kako funkcionira taj biznis, s kim je sve surađivao te kako se družio s najvećim mafijaškim šefovima Srbije, Crne Gore i Hrvatske “Afera AM šped” jedna je od najvećih u posljednjih nekoliko godina u BiH. Visoki predstavnik Paddy Ashdown već je zbog toga smijenio ministra financija Nikolu Grabovca, a uskoro bi mogla biti razotkrivena politička korupcije širokih razmjera. Iako je ta afera počela još prije nekoliko godina, Bralo se kao njen protagonist počeo spominjati tek odnedavna. Kakoa bi se razumjela, treba znati da se prema carinskoj proceduri Federacije BiH i RS-a od kraja 1997. pri uvozu visokotarifne robe u koju spadaju kava i cigarete tražilo polaganje depozita od uvoznika ili njegova špeditera. Taj depozit potom bi bio vraćen uplatitelju nakon što bi se potvrdilo da je roba stigla na prijavljeno odredište i nakon što bi se predočio dokaz da je za nju plaćena carina. Tvrtka “AM šped” bavi se špediterskim poslovima na graničnom prijelazu Orašje. Iako je njen formalni vlasnik Mirko Anić, vodeći BiH mediji i političari smatraju da je njen pravi vlasnik Tino Bralo. On je stoga optužen da je u suradnji s carinicima iz RS-a organizirao pokriće za fiktivni uvoz kave širokih razmjera. Kavu za RS dpremala je austrijska tvrtka “Cometra”, koja bi za nju plaćala depozit. Kava bi potom nestajala na crnom tržištu, ali bi iz carinarnica u Gradiški i Zvorniku stizali uredni papiri, kao da je ocarinjena i proslijeđena nekoj tvrtki u Banjoj Luci, a Mirko Anić bi za tvrtku “Cometra” tražio povrat depozita.
Afera je izbila nakon što je sada već bivši ministar financija Federacije BiH Nikola Grabovac na prijelazu iz ožujka u travanj dopustio povrat 1,76 milijuna konvertibilnih maraka (što iznosi jednako toliko njemačkih maraka) depozita iz federalnog proračuna. Tri dana potom Bralo je s računa “AM špeda” u gotovini podigao 962.000 KM, da bi na račun svoje tvrtke “Sicurex” u Americi prebacio taj iznos pretvoren u eure. “Prebacio sam taj novac na račun svoje tvrtke zato što sam od ‘Cometre’ kupio njena potraživanja. Mi surađujemo u poslu s kavom. Kako su mi oni od jednog drugog posla ostali dužni, dogovorili smo se da ja preuzmem njihova potraživanja. Riječ je o nešto manje od 4 milijuna KM”, izjavio je Bralo za Nacional.
No početkom travnja Grabovčeva zamjenica Šefika Hafizović izjavila je da je Grabovac prekršio Zakon o budžetu isplativši depozit na temelju krivotvorenih carinskih deklaracija. Tjedan poslije to je potvrdio i Allan Jansen, šef međunarodnog carinskog tijela CAFAO u BiH. Grabovac je one koji su upozorili na njegovu povezanost s krijumčarenjem javno optuživao za urotu, a protiv njega, nekih visokih carinskih dužnosnika i Mirka Anića potkraj svibnja podnesena je kaznena prijava, da bi 7. lipnja Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu protiv njih zatražilo istragu pri Kantonalnom sudu. Paddy Ashdown 14. je lipnja smijenio Grabovca a sarajevski dnevnici Oslobođenje i Dnevni avaz optužili su Bralu da je Novoj hrvatskoj inicijativi, stranci Nikole Grabovca, kao protuuslugu platio 400.000 KM i ponudio još novca za predizbornu kampanju.
Premijer Federacije BiH Alija Behmen i šef SDP-a Zlatko Lagumždija početkom srpnja izjavili su za Oslobođenje i Dnevni avaz da im je Bralo za financiranje predizborne kampanje preko posrednika ponudio mito od 21 milijuna maraka. To je polovica novca kojeg bi se domogao kad bi mu oni pomogli deblokirati 42 milijuna KM navodno plaćenog depozita.
Bralo je na početku razgovora za Nacional rekao da mu nije jasno o kakvih se 42 milijuna KM radi. Bosanski mediji tvrde da je Anić već zatražio povrat tolikog iznosa depozita nakon što mu je Grabovac splatio 1,76 milijuna KM. Bralo je Nacionalu dostavio i opsežnu dokumentaciju za koju tvrdi da dokazuje zakonitost potraživanja spornog depozita: “Tu ništa nije sporno. Dokumentacija potvrđuje da je navodno sporna kava ocarinjena i stigla na odredište. Uvjeren sam da je riječ o nesporazumu, jer je tada bilo teško poslovati, a protok dokumentacije također je bio težak. Spreman sam objasniti svoje stavove bosanskim pisanim i elektronskim medijima i nemam se čega plašiti.”
Ali niz političkih dužnosnika u BiH tvrdi da je riječ o falsificiranoj dokumentaciji. Stoga su već zatražili pomoć od hrvatske policije, valjda kako bi se pokazalo da je Bralo ne samo spretan veletrgovac kavom i cigaretama nego jedan od nositelja organiziranog kriminala kojem bi se lako mogla dokazati povezanost s kriminalnim miljeom na području cijele bivše Jugoslavije.