dr. Miroslav GačićSplitski oceanograf dr. Miroslav Gačić, koji već desetak godina radi u Italiji, nalazi se na čelu znanstveno-istraživačkog dijela kontroverznog projekta “Mose”, kojim bi se u sljedećih osam godina trebala zaštititi Venecija i njezina Laguna od učestalih poplava i plimnih valova. Proglašen je kontroverznim zato što podrazumijeva gradnju eksperimentalnih elektromehaničkih podvodnih brana, kojima će se u doba poplava i plimnih valova zatvarati tri ulaza u Lagunu između dvaju otoka – kod prolaza Lido, Malamocco i Chioggia. Naime, ta najveća talijanska laguna, koja se prostire na oko 550 četvornih kilometara, već je desetljećima izložena opasnostima “acqua alte”, dakle, visokoj vodi što narušava biološku ravnotežu i potkopava temelje drevnih renesansnih kuća.
Čim je projekt “Mose” predstavljen javnosti u svibnju u časopisu “Eos” Američke geofizičke unije, izazvao je oštru diskusiju među znanstvenicima. Odmah su se javili brojni protivnici te ideje, a najžešći među njima je bio Paolo Antonio Pirazzoli iz CNRS-a, francuskog Nacionalnog centra za znanstvena istraživanja. On je iskreno posumnjao u pozitivan ishod projekta zapitavši se hoće li te podvodne brane zaista zaustaviti česte poplave. Naime, zaključio je da se projekt bazira na zastarjelim predviđanjima po kojima se razina mora u toku jednog stoljeća mogla podići samo za 0,26 metara. Po njemu je to daleko od istine, jer je već sada jasno da će narasti za više o 0,31 metar. Uz sve to, kao treću primjedbu naveo je da autori projekta “Mose” nisu uzeli u obzir vezu između podizanja razine mora i sedimentacije tla te pojačanog dotoka vode u kišnim razdobljima. Zbog toga je savjetovao talijanskoj vladi da se založi za sofisticiranije metode, koje će uzeti u obzir sve njegove primjedbe. No, vlada Silvija Berlusconija odlučila se za “Mose” i dodijelila projektu čak 2,5 milijarde eura. Osnovan je konzorcij Corila, koji će promovirati i koordinirati rad između lokalnih i državnih institucija, te sveučilišta, a upravo radi izvedbeni projekt.
Pobornici i autori projekta te konstruktori brana žustro su mu odgovorili da to nije istina. Dapače, “Mose” se temelji na najnovijim znanstvenim istraživanjima, a brane će biti projektirane tako da će zaštititi Lagunu i u slučaju vrlo visokih poplava. Po njima je taj projekt vrlo učinkovit i pokazat će najbolje moguće rezultate. Na kraju su mu poručili: “Kad se danas ne bi ništa poduzelo za zaštitu Venecije, cijena koju bismo platili bila bi puno veća od ukupnog iznosa projekta ‘Mose’!”
Na pitanje kako su Venecijanci prihvatili ovaj projekt i jesu li mu dali punu podršku, dr. Miroslav Gačić nam je odgovorio da su Venecijanci po prirodi skeptični i da je bilo i negativnih reakcija. Kad je objavljen članak u časopisu “Eos”, Američka geofizička unija sazvala je konferenciju o Veneciji, pa su informaciju o projektu prenijele mnoge svjetske agencije i novine, kao što je tršćanski “Il Picolo”. Tada je izronio dodatni problem. Hoće li izgradnja prateće infrastrukture na otocima Lido i Pellestrina, dakle, zgrada za mjerenje, kontrolu, dizanje i spuštanje brana, poremetiti prirodni okoliš, ljepotu i sklad venecijanske Lagune? “No, Venecijanci su po mentalitetu konzervativni i skeptični prema svim promjenama, a osobito u njihovu gradu”, naglašava dr. Gačić, dodajući da se on kao Splićanin dobro snašao u Veneciji, vjerojatno zbog sličnog zatvorenog mentaliteta.
Pobunili su se i ekolozi, koji projektu najviše zamjeraju višesatno ili čak višednevno zatvaranje Lagune. Po njihovu mišljenju to bi onemogućilo “ventilaciju” vode u tom prostoru. Zbog toga bi voda u Laguni lako mogla postati ustajala, a cijeli bazen bi se mogao pretvoriti u močvaru. To bi moglo dovesti do promjene biotopa – promjene prirodnog okoliša i odumiranja pojedinih životinjskih vrsta te nestanka određene flore.
“Naravno, Laguna ne smije biti dugo zatvorena”, slaže se dr. Gačić, napominjući da bi se dugotrajno zatvaranje Lagune moglo negativno odraziti i na poslovanje venecijanske luke. Također ističe da je gradnja ovako velikih i značajnih projekata uvijek stvar političke odluke, a u ovom su slučaju političari već dali pozitivan odgovor. Ali po njegovu mišljenju paralelno bi trebalo riješiti odvod otpadnih voda, koje se slijevaju u Lagunu, te problem zagađenja izazvan industrijskom zonom “Marghera” na zapadnoj strani. Naime, još ne postoji kolektor za gradske otpadne vode, a dio industrije i poljoprivrede iz zaleđa ispušta nečistu i zagađenu vodu u Lagunu što dodatno ugrožava cijeli ekosistem.
Na pitanje kako je zapravo postao jedna od središnjih ličnosti u tom važnom projektu, dr. Miroslav Gačić (55) ukratko nam je ispričao svoju biografiju. Diplomirao je u Zagrebu meteorologiju i geofiziku na PMF-u, a budući da je bio stipendist Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, poslije diplome vratio se u rodni grad. No, u tijeku je bila izmjena znanstvenika između Splita i Venecije i dr. Gačić je iste godine otputovao u Veneciju gdje se nekoliko mjeseci usavršavao na novoosnovanom Institutu za oceanografiju, koji se prvenstveno bavio proučavanjem poplava u Laguni te njezinom zaštitom. Tu je upoznao grupu mladih znanstvenika s kojima je ostao u vezi i nakon odlaska iz Venecije. Po povratku u Split stekao je titulu magistra znanosti 1974., zatim se usavršavao u SAD-u, a 1983. je doktorirao u Beogradu. Potkraj osamdesetih opet su ga pozvali u Veneciju, no taj se poziv realizirao tek 1991. kad je kao “professore visitatore” ponovno počeo tamo raditi. Danas radi na novom Nacionalnom institutu za oceanografiju i eksperimentalnu geofiziku u Trstu, udaljenom desetak kilometara zračne linije od obale, koji je valjda, kako sa smiješkom dodaje, jedini institut takve vrste na svijetu koji se ne nalazi uz more. Taj institut i venecijanski usko surađuju na projektu zaštite Venecije.
Problem poplava u Veneciji izbio je u prvi plan u studenom 1966. kad se dogodila jedna od dotad najdramatičnijih poplava – more je poraslo za gotovo dva metra, i izlilo se na sve gradske trgove i ulice, koji su niži od razine mora, čak i u samom srcu Venecije. Trg sv. Marka, najniži dio Venecije, bio je posve poplavljen i nalikovao je na ogromni bazen. Ta je poplava potvrdila dotad stidljiva upozorenja da bi voda, nekadašnja glavna zaštitnica “Serenissime” i temelj njezina sjajnog strateškog položaja, zapravo mogla postati najveći neprijatelj i da o njezinu svladavanju ovisi opstanak grada.
U 17. stoljeću zidovi zgrada bili su zaštićeni od vodene stihije, a rijetke poplave tek su svake pete godine doprle do pločnika i stepeništa. Danas more poplavljuje Veneciju čak oko 50 puta godišnje, uglavnom u jesenskim i zimskim mjesecima, a najviše u studenom i prosincu. No, ni to nije pravilo – ove je godine poplava bila u lipnju. Srećom, poplavljuje uglavnom one dijelove koji su niži od razine mora, no svake pete godine poplavi i cijeli grad. Predviđanja kazuju da će u budućnosti, ukoliko se more podigne za očekivanih 30 centimetara, svaka od pedesetak poplava prekriti cijeli grad. Kako nam objašnjava dr. Gačić, “acqua alta”, odnosno poplave, uzrokuje kombinacija niskog tlaka, juga nad Jadranom i plime, koja u prosjeku iznosi oko 60 centimetara, uslijed čega morske struje na sjeveru podižu razinu mora i preplavljuju Lagunu. To, naravno, uvelike otežava prometnu komunikaciju što pak nanosi strahovitu štetu businessu i turizmu u Veneciji, a uz to, ta ogromna količina vode nagriza temelje drevnih, ionako dotrajalih, zgrada.
“Bez obzira na te probleme, u Veneciji vlada posebna atmosfera za vrijeme poplava”, ističe dr. Gačić, dodajući da se prava Venecija najbolje može doživjeti tek kad se upozna taj specifičan život s vodom i u vodi. “Kad meteorolozi najave poplavu, Venecijanci organiziraju život kao u slučaju opasnosti od elementarnih nepogoda. Sviraju sirene, kupuje se više kruha i životnih namirnica, a roba u trgovinama se podiže na više police kako se ne bi stopila. Ljudi navlače visoke gumene čizme, poput ribarskih, koje dobivaju i turisti kojima je gacanje po dubokoj vodi poseban doživljaj. Postavljaju se drveni mostići po kojim se hoda, pa je kretanje ograničeno, a često i posve blokirano. Znalo mi se dogoditi da nisam mogao stići na posao, jer odjednom više nije bilo drvenih mostića. Tada sam telefonirao kolegama i oni bi mi donijeli ribarske čizme,” kaže.
Diskusije o problemu zaštite Venecije i njezine Lagune traju gotovo jednako dugo koliko je more poplavljuje, dakle desetljećima. Čak je 1984. usvojen poseban zakon, kojim se utvrđuje da Venecija i njezina Laguna čine jedinstvenu i neodvojivu cjelinu, i da zaštita i opstanak Venecije zapravo ovise o ravnoteži osjetljivog ekosistema u Laguni. Stručnjaci predviđaju za budućnost tri moguća raspleta. Prvo, ako sedimentacija i erozija kompenziraju jedna drugu, Laguna će preživjeti, i to čak i u slučaju ako se ponovno ne uspostavi hidrogeološka ravnoteža. Drugo, Laguna se može pretvoriti u močvaru, i treće, može po sastavu vode i živih organizama postati sve sličnija moru što se zapravo već događa zadnjih nekoliko desetljeća. Naime, Laguna je danas veća, dublja, slanija i prljavija nego što je ikad bila ikad u povijesti.
“Kroz izmjenu vode između Lagune i otvorenog mora, Laguna gubi sedimente što znači da mali otočići erodiraju, odnosno nestaju, a s njima nestaju i zelene površine s bogatom vegetacijom”, objašnjava dr. Gačić. “Još u vrijeme Republike u 14. stoljeću stari Venecijanci su napravili projekt za očuvanje Lagune, no danas se pokazuje da je zapravo odgovoran za sadašnje loše stanje. U to je vrijeme postojao suprotan problem današnjem: sedimenti nošeni okolnim rijekama, kao što su Brenta ili Piave, koje su izbacivale vodu u Lagunu, prijetili su opasnošću da zatrpaju Laganu. Stari Venecijanci preusmjerili su riječna korita tako da su im ušća premjestili izvan Lagune, pa stoga danas Laguni nedostaje svježe vode”, zaključuje dr. Gačić.
Ideja projekta zapravo je jednostavna. Dr. Gačić kaže da je predloženo da se uoči dolaska “visoke vode” s otvorenog mora posebnim podvodnim branama zatvore tri otvora u venecijansku lagunu – kod prolaza Lido, Malamocco i Chioggia. Tokom tih nekoliko sati, Laguna bi bila zatvorena i brodovi ne bi mogli slobodno ulaziti. “Te podvodne brane ležale bi na dnu mora i bile bi konstruirane kao specijalni rezervoari napunjeni zrakom, odnosno vodom”, objašnjava dr. Gačić. “Kad bi se punili zrakom, tada bi se podizali prema površini mora i zatvarali ulaze u Lagunu, a kad bi se ispumpao zrak, ponovno bi polegli na dno mora.” Brane bi bile široke oko 20 metara, a visina bi varirala o dubini mora – od 20 do 30 metara. Projekt predviđa postavljanje oko 70 brana, a njihov vijek trajanja bio bi oko 50 godina. Riječ je o potpuno novom i inovativnom projektu, koji zahtijeva brojne studije, proračune, testove, analize i eksperimente, pa se tako eksperimentiralo s lokacijama, materijalima i sustavima za podizanje. Između 1988. i 1992. rađeni su eksperimenti u Voltabarozzu gdje su testirani manji modeli podvodnih brana.
Zbog toga je projekt o zaštiti Venecije i Lagune puno širi i obuhvaća sve smjernice iz zakona o zaštiti Venecije. On navodi da prvenstveno treba obnoviti hidrogeološku ravnotežu u Laguni, zaustaviti zagađivanje njezinih voda, te zaštititi Veneciju i ostala urbana naselja od napada velikih plimnih valova, i to pojačavanjem obala, lukobrana i riva. Da bi se sve to ostvarilo, nužno je bilo prvo napraviti opsežno znanstveno istraživanje, kojim bi se utvrdile promjene u Laguni izazvane morskim strujama i ostalim utjecajima. Dr. Gačić je još potkraj osamdesetih predlagao da se započne s takvim mjerenjima u Laguni, ali tada nije bilo dovoljno novca za taj projekt. Naime, Italija, suprotno očekivanjima, za znanost izdvaja najmanje od svih zemalja Europske unije. Tim istraživanjima pokušat će se odgovoriti na ključna pitanja poput onog koliko će trebati vremena za izmjenu vode u Laguni ili koliki je gubitak sedimenata iz Lagune. U sklopu dijela projekta koji govori o zaštiti povijesnih jezgri od najezde plimnih valova već su vidljivi prvi rezultati. Tako su, na primjer, već zaštićeni neki gradići u Laguni kao što su Sottomarina, Treporti i Malamocco. To konkretno znači da je više od 20 kilometara obale obnovljeno ili novoizgrađeno, ali na specifičan način. Naime, da bi se zaštitili stanovnici tih gradića od poplava, ispod pločnika na rivi ugrađene su posebne električne pumpe, koje omogućavaju istjerivanje vodene mase, a same obale pojačane su s nekoliko zaštitnih slojeva.
Osim poplava, dr. Gačić ističe da su još veći problem valovi u Laguni i predviđeno povišenje razine mora zbog globalnog zatopljenja. To će rezultirati još češćim poplavama Venecije što pak znači da će se Laguna morati češće zatvarati i duže ostajati zatvorena. Kritičari upozoravaju da bi to moglo dovesti do toga da Laguna u budućnosti ostane duže zatvorena nego otvorena, što bi rezultiralo još sporijom “ventilacijom” vode. Dr. Gačić na takve kritičke primjedbe odgovara da predviđanja o povišenju razine mora u idućih stotinu godina zasad nisu precizna. “Naime, znanost još ne može sa sigurnošću odrediti hoće li more porasti za 40 ili 60 centimetara, što je velika razlika u odnosu na frekvenciju zatvaranja Lagune”, objašnjava. Valovi su poseban problem: “U Laguni je strahovito jak brodski promet, koji se odvija po kanalima. Ti brodovi uzrokuju valove, koji izazivaju eroziju otočića, te ugrožavaju temelje i konstrukciju zgrada. Pokušalo se s ograničavanjem brzine vožnje na pet km/sat, ali to nije dalo očekivane rezultate. Upravo se radi na proizvodnji specijalnog varporetta, koji će proizvoditi minimalno površinskih valova”, kaže dr. Gačić.
Na izravno pitanje imaju li poplave ikakve veze s tonjenjem Venecije, dr. Gačić je istaknuo da je Venecija tonula zato što je cijela industrijska zona crpila vodu za industriju iz podmorja ispod Venecije, pa se tlo slijegalo. No, u šezdesetim godinama, kada je otkriveno da Venecija zapravo tone kao žrtva napretka industrijskog zaleđa na zapadnoj strani, odmah je prekinuta ta praksa. “Danas Venecija više ne tone!”, ističe dr. Gačić, ali ponavlja da raste razina mora zbog globalnog zatopljenja i efekta staklenika, i na Jadranu i u Laguni, što je pak poseban problem.