Vlado KristNajava da će u jesen u galeriji Beck u Zagrebu biti otvorena izložba velikog hrvatskog slikara, pjesnika i autora igranih i crtanih filmova Vlade Kristla izazvala je pravu senzaciju u likovnim krugovima: dobitnik niza međunarodnih priznanja za filmsko stvaralaštvo, prognanik, pustolov, buntovnik i član skupine EXAT 51 izlagat će u Hrvatskoj nakon punih četrdeset godina. Kristl dugo nije izlagao: prije nekoliko godina u posljednji je trenutak odbio da se izložbom njegovih djela otvori nova zgrada u Berlinu u kojoj se održava znameniti filmski festival. No povratak Vlade Kristla u Hrvatsku započeo je u već subotu, 3. kolovoza na Motovunskom festivalu gdje su u konkurenciji “Zaboravljenih, zapuštenih i zajebanih” prikazana njegova crtačka remek-djela “Don Kihot” i ”Šagrenska koža”.
Vlado Kristl napustio je Hrvatsku 1962. nakon što je politički proskribiran kao autor kratkog igranog filma “General i pravi čovjek”. Ogorčen i povrijeđen, Kristl poslije toga nijednom nije izlagao u Hrvatskoj: lutao je svijetom, povremeno živio u Francuskoj, Belgiji, Čileu, skrasio se na dulje vrijeme jedino u Njemačkoj gdje je bio neusporedivo ugledniji i poznatiji negoli u Hrvatskoj gdje je potpuno zaboravljen. Više je razloga za nepravdu koja je nanesena tom genijalnom umjetniku: jedan je političke naravi, budući da mu je bilo onemogućeno javno djelovanje, a drugi padaju na njegovo dušu. Vlado Kristl nakon izložbe EXATA 51 1953. gotovo cijelo desetljeće nije izlagao niti se što znalo o njegovu radu, a u javnosti se pojavio tek početkom 60-ih s igranim i crtanim filmovima, jednako uzbudljivim i kontroverznim kao što je bilo i njegovo slikarstvo. Od 1963. do 1973. uopće nije uzeo kist u ruke. Već zarana iskazivao je sklonost prema destrukciji svojih djela: mnoga je izgubio ili pak uništio tako da je preko njih naslikao novu sliku pa je i to jedan od razloga zašto njegov opus nije vrednovan na pravi način.
Cijelog je života rušio je tabue, borio se protiv uvriježenih pravila, bunio protiv poretka, sukobljavao s obitelji, prijateljima, okolinom. Čim je završio Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, sukobio se, kao karikaturist Vjesnika i Kerempuha, s direktorom Đurom Kladarinom, partizanskim generalom. Od 1951. djeluje u grupi EXAT 51 koja ruši dogme socijalističkog realizma i tradicionalnog figurativnog i realističkog akademskog slikarstva. Već 1952. Kristl je nacrtao nekoliko slika velikih formata koje su imale prekretnički značaj u tretmanu geometrijske apstrakcije. On, Ivan Picelj, Aleksandar Srnec i Božidar Rašica u Društvu arhitekata u Zagrebu 1953. prvi su put predstavili javnosti programsku izložbu apstraktnog slikarstva. Ta je izložba, kao i cijeli pokret EXAT 51, ostavila dubok trag u tadašnjoj umjetnosti. Te godine Kristl je dovršio i prvu verziju zbirke pjesama “Neznatna lirika”.
Njegovo uključivanje u EXAT 51 bilo je svojevrsna senzacija jer se Kristl nikad nije dao uklopiti u programske šablone, borio se protiv zajedničkih ideja i prevladavajućih stajališta i shvaćanja. Po ocjenama stručnjaka, suosnovao je EXAT 51 samo zato što je želio biti na strani manjine koja se sukobila s većinskim odnosom spram likovne umjetnosti.
U ljeto 1954. odlazi u Pariz, a nakon nekoliko mjeseci, zbog spora oko dozvole boravka, potajice u Bruxelles. Iz Belgije je također protjeran početkom 1955. pa bježi u luku Le Havre otkud kao slijepi putnik plovi u Južnu Ameriku gdje mu je živio otac, koji ga na kraju nije htio vidjeti. U Čileu se pet godina bavio raznim poslovima, bio je vozač taksija i kamiona, a na kraju je zarađivao i slikanjem. Na ulici u Santiagu imućni vlasnik konja zapazio je kako crta krepanog raka pa ga je pozvao da portretira njegovu supruge. Na kraju nije dobio novac za taj portret pa je nastavio živjeti u ruševnoj kući, a 1958. priredio je samostalnu izložbu u kokošinjcu.
Kristl se 1959. vratio u Zagreb, u vlastitoj nakladi objavio zbirku pjesama “Neznatna lirika”, a 1960. završio crtani film ”Šagrenska koža” za koji je dobio nagrade na festivalima u Beogradu i Vancouveru. Sljedeće godine dovršio je crtani film “Don Kihot”, nakon čega mu zabranjuju ulazak u Zagreb film, a za koji je dobio prvu nagradu na festivalu u Oberhausenu. Vlado Kristl jedan je od najzaslužnijih za planetarnu slavu Zagrebačke škole crtanog filma. Umjesto priznanja, “Don Kihot” se prešućivao, čak se vodila kampanja za njegovu zabranu. Sljedeći njegov kratki igrani film, “General pravi čovjek”, kasniji oskarovac Dušan Vukotić proglasio je antititoističkim pamfletom. Od tog trenutka Kristl je izopćen iz javnog života: ne može dobiti nikakav posao, zabranjeno je čak i objavljivanje njegovih karikatura po zagrebačkim novinama, pa Kristl prihvaća poziv iz Oberhausena, a poslije toga ostaje u Munchenu kao emigrant. Po dolasku u Njemačku svako njegovo djelo kritika uzdiže do neba, u Munchenu je dobio sobu. U petnaestak godina snimio je tridesetak crtanih, kratkometražnih i dugometražnih filmova: na projekcijama njegovih filmova okuplja se intelektualna elita Njemačke, Kristl diktira trendove u filmskoj umjetnosti. Njemački kritičari stavljaju ga uz bok Herzoga i Fassbindera. Zbog napada na tadašnjeg bavarskog desničarskog političara Franza Josepha Straussa 1979. mu je uskraćena dozvola boravka u Munchenu. Preko noći je postao simbol borbe protiv samovolje desničarskih političara pa se uskoro s velikom pompom preselio u Hamburg, grad u kojemu je SPD imao vlast, pa je postao profesor na tamošnjoj likovnoj akademiji. Kao i u Munchenu, profesori su mu se divili, studenti su ga obožavali. U Hamburgu je živio dvadesetak godina: nakon sve većih sukoba na fakultetu dobiva novčanu nagradu za životno djelo u njemačkom filmu pa je tim novcem kupio kuću i preselio se u malo mjesto Montreal pred francuskim Pirinejima. Lokalne novine objavile su njegove crteže. Nakon što se teško razbolio, Kristl se lani vratio u Munchen a gradska vlast dodijelila mu je stan u središtu grada. U gradskom depou pohranjeno je oko 180 njegovih djela a povremeno se priređuju i retrospektive Kristlovih filmova.
Premda su mnogi upozoravali da je Kristl nepredvidljiv i naporan u komunikaciji te da neće htjeti govoriti za novine, rado je pristao na razgovor za Nacional. Dočekao nas je u Munchenu u dvoetažnom stanu od četrdesetak četvornih metara koji je dobio na korištenje od gradske uprave. Unatoč samotnjačkom životu televizor, kompjutor i telefaks pokazuju da se Kristl ipak nije sasvim odvojio od svijeta. Zidovi, stube, podovi zakrčeni su njegovim slikama, nasred sobe štafelaj i boje. Na okvirima svih slika ispisano je od 4 do 40 godina. To znači da je na jednom platnu jednu preko druge naslikao od 4 do 40 slika. I sa 79 godina Kristl je lucidan sugovornik. Dok se divio mladiću koji je spretno baratao fotokopirnim aparatom, promrmljao je sebi u brk: “Mladi danas sve znaju, ali malo moreju.”
No u razgovoru nije htio otkriti ni jednu pojedinost iz svog bogatog i neobičnog života. Požalio se: “Znal sam da se sve bude zakompliciralo kad vi dođete.” Čak nije htio odgovoriti na pitanje gdje se rodio: “Teško se sjetiti, jedni su tvrdili da sam se rodio u Italiji, drugi su službeno potvrdili da sam se rodio u Zagrebu. Sve što sam doživio dobro i loše, sve što sam naučio, vezano je za Zagreb. Živio sam u Francuskoj, Belgiji, Čileu, Njemačkoj, no podloga za sve bio je moj nauk u Hrvatskoj, posebice u Zagrebu. No ja vam ne volim govoriti o svom životu. Objavite moje crteže i oni će vašim čitateljima reći sve o meni.”
Uoči povratka u Zagreb, Kristl nam je pismeno odgovorio na nekoliko pitanja, ali ne na sva. Poslao je poruku: “Nemojte se srdit. Ja nemrem odgovorit na sve. Mislim da kak god zbrkano moj intervju vam zgleda, on je podloga. Iz crtežov, ako se objave kao orginal veliki, vidi se kaj sam. Zmušenost iliti proturečnost je razgovor. I to autentični. Ak je strašno glupavo, s crtežima bu najemput istina. Crteži su glavni, o njima i slikama se radi. Kaj ko i kak tumači, a ima i takvih bedakov, kaj to rastumačiju, to je uvek drukčije. Najboljše znaju pisati o umjetnosti oni koji nikad nisu sliku videli. Slika govori sve jezike sveta, ak ju dobro pogledate.” Na kraju, Kristl je ipak pristao odgovoriti na više pitanja.
NACIONAL: Kako ste došli u doticaj sa slikarstvom? – Pradjed je bio dobar slikar, ja sam mu držao boje i kistove dok je oslikavao strop. Baka je također slikala, ali malo. No prabaka je prva zamijetila da i ja imam dara za slikanje. Jednog dana donijela mi je novine u kojima je bio nacrtan napad Indijanaca na vlak u Americi. Predložila mi je da nacrtam ono što sam vidio u novinama. Poslije toga još sam dugo crtao sve vrste vlakova i tako sam stekao tehničku bazu koja mi je pomogla da se upišem na Likovnu akademiju u Zagrebu. Moja majka također je slikala, ali samo jedan motiv: makove. Nacrtala ih je stotine. Za razliku od mene, ona je mogla slikati u serijama.
NACIONAL: Vi niste mogli? – Ne, nikada. Ja naprosto ne znam raditi serije. S užasom sam ustanovio da je svaka moja slika potpuno različita od prethodne. Toliko drukčija da izgleda kao da ju je slikao drugi čovjek u drugom vremenu. Uvijek sam se borio sam protiv svih pravila, pa i protiv vlastitih. Sa svakom novom slikom svaki put počinjem novu umjetnost. Ne znam raditi serije, ali na koncu su to ipak serije.
NACIONAL: Zašto ste otišli u partizane? – Kao i svi Hrvati, radi pravice. Problem je samo u tome što svaki Hrvat vidi pravicu na svojoj strani, ali uvijek je riječ o pravici. Otišao sam u partizane vjerujući da ću promijeniti svijet, da ću stvoriti svijet u kojem će svi ljudi biti braća, kako se to onda govorilo. Tako je, uostalom, mislio i najveći broj mladih ljudi. Uz to, uvijek sam bio za osobnu slobodu, protiv svih diktatura, fašističkih i komunističkih.
NACIONAL: Kako ste se privikli na grubosti rata? – Bilo je jako teško jer sam izgubio jedine prijatelje. Ni sam ne znam zašto sam ostao živ. Osim što je poginulo puno mojih prijatelja, stekao sam još više protivnika. Tada sam se već mogao uvjeriti kako pobjeda i vlast lako kvare ljude: još dok je bio rat, neki su se gurali da dobiju više činove. Držali smo se još dugo skupa jer je to bio jedini način da preživimo i spasimo svoje živote, ali smo si istodobno podmetali, sukobljavali se, pa čak i slali u misije za koje se znalo da se iz njih neće vratiti, pa čak i međusobno ubijali pred očima svih nas.
NACIONAL: Kako ste se prilagodili disciplini na Likovnoj akademiji? – Teško, jer sam uvijek bio buntovnik i protiv svih lažljivaca, uvijek sam se borio za pravicu. Izazvao sam velik skandal golemim crtežom koji sam objesio na ulaz Akademije na kojemu sam naslikao kako silom izbacuju profesore s fakulteta. Zbog toga ipak nisam bio kažnjen.
NACIONAL: Možda su vas se i bojali? – Ja to ne mogu zaključiti. Pa ja sam se i unutar partizana borio protiv nepravdi, karijerizma, politikantstva i zbog toga sam gubio prijatelje, nikada ništa nisam imao. Već tada nisam znao odgovoriti na pitanje što sam i što želim. Niti mi je tko mogao pomoći da nađem odgovor na to pitanje. Naprosto se nisam snalazio. Bio sam razočaran onim što se dogodilo u partizanima i poslije njih. Na žalost, ja sam od početka, cijeli život bio na pogrešnoj strani. Ja sam bio bedak koji se uvijek bunio. Zbog toga sam uvijek samo gubio. Ja sam stalno radio protiv sebe, i protiv drugih. Bio sam konfliktan, bolestan čovjek, a zašto sam bio takav, nikada nisam dokučio. Drugi su bili normalni, znali su da moraju zarađivati novac za svoju obitelj.
NACIONAL: Kako ste se onda uklopili u zajedničko promišljanje umjetnosti i rad EXAT-a 51? – Kad sam priredio svoju prvu izložbu, ni sam nisam znao zašto ju radim. Moji prijatelji iz EXAT-a 51 ohrabrili su me da nešto valja učiniti. Bio sam strašno sretan, nisam vjerovao da se može dogoditi takva sreća, nisam vjerovao da postoje ljudi koji misle kao i ja. Inače se čak i sam sebi suprotstavljam kad slikam. Na jednoj slici znam raditi i po četrdeset godina i na jednom platnu naslikati 40 slika jednu preko druge.
NACIONAL: Najveće uspjehe postigli ste crtanim filmovima. – Okolnosti u kojima sam stvarao nisu mi ostale u lijepim uspomenama jer u Zagrebu nisu bili pošteni prema meni. Umjesto da uživamo u uspjesima, mi smo jedni drugima uništavali živote. Za “Don Kihota” dobio sam nagradu, a oni taj film nisu htjeli prikazivati. Nijemci su došli u Zagreb otkupiti “Don Kihota”, a lažljivci su im odgovorili da nema mene ni tog filma. Nijemci su inzistirali da me vide, da “Don Kihot” i ja dođemo u Oberhausen, tada su u Zagrebu pristali na to i ja sam zapravo morao otići iz Zagreba. U Njemačkoj su se tada napredne ideje plasirale kroz filmsku umjetnost, a ne kroz književnost ili slikarstvo. Svatko tko je želio vidjeti što se novo događa na intelektualnoj sceni, došao je gledati filmove koje su radili umjetnici u Njemačkoj okupljeni oko skupine mladih iz Oberhausena i drugih. Moje su filmove gledale tisuće ljudi, uglavnom onih koji su se zanimali za nove ideje. Underground je na filmu prvi put prikazao golu ženu kao dramu, a to je onda prešlo u cijelu filmsku industriju jer je ljude privlačilo golo žensko tijelo.
NACIONAL: I u vašim filmovima? – Ne. Kod mene toga nije bilo pa se na mojim filmovima nije moglo zaraditi. Mene su uvijek pitali: zar ne želiš zaraditi za kuću u Italiji, automobile, putovanja? Ja znam da je to za većinu ljudi pravi život, ali ja nikad nisam znao zarađivati.
NACIONAL: Zašto su u posljednje vrijeme najčešći motivi vaših slika žene? – To je moj osobni motiv i nema dubljeg razloga. osim da se taj motiv pretvorio u seriju. U tome nema nikakvog skrivenog zakona. Svoje osjećaje i stanje, svoju intimu mogu samo tako prepoznati. Ja valjda žene ne slikam onakve kakve jesu i zbog toga su mnoge žene koje sam naslikao bile nezadovoljne svojim portretom. Žena je moj umjetnički problem.
NACIONAL: U posljednje vrijeme sve češće pišete poeziju? – Po svemu što vidim, pisanje pjesama danas je najslobodniji posao. Slikarstvo je, primjerice, kao i glazba, strašno stara ustanova, ne postoji ništa osim službenog slikarstva. Da biste mogli samo jedanput izložiti svoje radove, morate preskočiti deset tisuća prepreka. Ali ni to ne znači da će netko dobiti dozvolu da vidi vaše slike.
NACIONAL: Pročulo se da se namjeravate vratiti u Zagreb. – Pa to je jasno. Jedna od glavnih zadaća je razbacane grobove mojih predaka, prije svih moje majke, opet skupiti na jednom mjestu. Želim ih sve smjestiti u jedan, moj grob.
NACIONAL: Imate li tremu uoči izložbe u Zagrebu? – Nemam, ali znam da će to biti velika avantura.
NACIONAL: Na temelju čega to zaključujete? – Uvijek sam radio isključivo ono što sam mislio da moram slikati, bez obzira na to što to nije imalo prođu na tržištu. Ja jednostavno nisam znao drukčije slikati. Zapravo ne znam zašto. Očito nemam drugi način da se izrazim. Na jednoj slici znam raditi i po četrdeset godina. Napravim jednu sliku, zatim preko nje posve novu i tako svakih nekoliko godina preko stare napravim novu sliku. Ja komuniciram jedino sa svojim slikama.
NACIONAL: Ali tako ih zapravo uništavate? – Točno, ali jedino se tako na koncu dođe do kraja.

Vlado Krist, ekscentrični slikar, pjesnik i autor crtanih filmova, prognanik i pustolov koji je živio u Hrvatskoj, Francuskoj, Belgiji, Čileu, Francuskoj i Njemačkoj, član skupine Exat 51, te autor animiranih, kratkih i dugometražnih filmova kojeg su u Njemačkoj stavljali uz bok Herzogu i Fassbinderu, u ekskluzivnom razgovoru za Nacional govori o svom životu i povratku u Zagreb Na jednoj slici znam raditi i po 40 godina. Napravim jednu sliku, zatim preko nje posve novu i tako svakih nekoliko godina preko stare napravim novu sliku. Ja komuniciram sa svojim slikama, mijenjam ih