DUJE DRAGANJA jedan je od najboljih svjetskih plivača kraula i delfinaDevetnaestogodišnji Splićanin Duje Draganja i prošli je tjedna na Europskom plivačkom prvenstvu u Berlinu osvojio brončanu medalju u disciplini 100 metara kraul. Bolji od njega bili su Nizozemac Hoogeband i proslavljeni Rus Popov. To mu je već treća brončana medalja na seniorskim europskim prvenstvima. Jedan je od najboljih evropskih plivača na 50 i 100 metara kraul i delfin i još jedan iz izuzetno darovite generacije hrvatskih plivača, među kojima je svakako najpoznatiji Gordan Kožulj. Međutim, i Draganja je, kao i svi vrhunski hrvatski plivači, bio prisiljen otići u SAD, jer se u hrvatsko plivanje malo ili nikako ne ulaže. Tako je Duje Draganja prošlog ljeta postao student Sveučilišta Berkeley, te istaknuti plivač tima kojega vodi Mike Bottom, po mnogima najbolji plivački trener na svijetu. I tamo je Draganja ostvario senzacionalne rezultate. Na Sveameričkom plivačkom natjecanju Duje je proglašen najboljim freshmanom, a njegov rezultat na 100 metara kraul među najboljima je u povijesti. “Trenutačno se ni s čim ne bavim. Uživam u neradu i odmoru”, rekao nam je Draganja, kojega smo pronašli u Sv. Filipu i Jakovu, na odmoru kod bake prijatelja iz djetinjstva Duje Kuzmića. “Na putu prema Zadru”, govori Duje Draganja, “nas četvorica prijatelja odlučili smo zastati na Šibenskom mostu i okušati se u bungee jumpingu, Duje Kuzmić, judaš, Tomo Marijanović, košarkaš, Marko Akrap, student, i ja. To nam je predstavljalo izazov, a sam skok je bio velika drama. Sam skok nema nikakve veze s mojom medaljom osvojenom u Berlinu, to je novinarska mašta. Već dugo, još od prošlog ljeta, planirali smo to učiniti, ali tada, zbog ozljeđenog koljena, nisam mogao. Mladi smo i uvijek želimo uraditi nešto živo, što će nas zabaviti i izazvati pažnju”, objašnjava Duje.

BOLJI SAM OD VELIKOG POPOVA Po tjelesnoj kondiciji i rezultatima bio sam spreman pobijediti legendarnog Popova i uzeti srebrnu medalju, ali nisam bio dovoljno koncentriranNACIONAL: Je li se koji od vas četvorice preplašio skoka sa Šibenskog mosta? – Sam skok nije strašan. Osjetio sam strah samo kad sam pao u ambis i kad je došlo do udara i povlačenje. Nastupa naglo vraćanje prema mostu i svega pet metara nedostaje da u njega ne udariš. To je uzbudljivo i lijepo. Najneugodnije mi je zapravo bilo izvlačenje kukom na most. Sajla je cijelo vrijeme krckala, imao sam osjećaj da će puknuti i da ću pasti sa 45 metara visine. Mislim da se najviše bojao Marko, a da je najhrabriji bio Duje. Taj skok smo ovdje u Sv. Filipu i Jakovu zajednički i proslavili. Nije bilo cura jer smo se došli odmoriti.
NACIONAL: Kako su protekle pripreme za Berlin i kakav je bio vaš plan? – Nisam se opterećivao ni veličinom, ni značajem toga prvenstva, niti sam sanjao o medalji. Bilo mi je važno da se ovo ljeto dobro odmorim te provedem što više vremena s obitelji i prijateljima. Europsko prvenstvo u Berlinu bilo je samo jedan ugodan događaj na kojem sam htio iskušati trenutačnu formu sa svojim američkim prijateljima. Prije EP doveo sam u Split prijatelje iz SAD. Napravili smo tamo plivački kamp koji se pokazao jako dobrim, s perspektivom da u budućnosti postane tradicionalan.
NACIONAL: O kakvom se kampu radi? – Početkom srpnja u Splitu smo organizirali veliki plivački miting World Sprint Team 2004., na koji je došao i moj trener Mike Bottom, sigurno najveći američki i najtrofejniji svjetski plivački trener. Na bazenu na Poljudu koji nikad nije bio tako pun, pred 2500 ljudi, održali smo natjecanje na kojem je plivalo 16 vrhunskih svjetskih sprintera. Među njima je deset osvajača olimpijskih medalja koji su plivali četiri discipline po 50 metara. Bilo je vrlo zanimljivo i gledatelji su uživali.
NACIONAL: Koja su imena među njima najzvučnija? – Zasigurno Garry Hall Jr., jer samo on ima sedam medalje, tri zlata, četiri srebra i jednu broncu. Zatim Anthony Ervin, koji ima jedno zlato s Olimpijskih igara i dva sa svjetskih prvenstava. Osim njih, moram istaknuti Madžara Karolija Gutlera, koji dugo pliva u Americi, te Poljaka Barta Kizierowskog. Nastupila su i tri splitska plivača – Mićo Milošević, Milan Mladina i ja, te nam se iz hrvatskog reprezentativnog tima pridružio i Gordan Kožulj. Svi su bili zadovoljni trkama i organizacijom, a sljedeće ćemo godine dovesti još jaču ekipu i bit će još bolje. Glavni je organizator bila tvrtka Nane Sport, čiji je vlasnik Domagoj Bilić, brat Slavena Bilića.
NACIONAL: Tko je predložio takvo natjecanje u Splitu? – Na tu smo ideju došli kad je Mike Bottom prošle zime sa mnom došao u Split, koji mu se jako svidio, iako je bila zima. On je trener svjetskog glasa, najmanje je 30 plivača koje je trenirao osvojilo olimpijske medalje, pa sam iznimno sretan što i mene trenira. Osvojio je zlatnu, a njegov brat čak tri olimpijske medalje. Odlučili smo pokrenuti World Sprint Team. Moj se otac zauzeo oko pronalaska sponzora. I tako je započela suradnja s Domagojem Bilićem koji je s mojim ocem došao u Berkeley. S Mikeom i mojim američkim prijateljima dogovorili su nastup u Splitu. Uz to smo, u Zagrebu, Splitu i Sloveniji radili i s djecom. Sve do prvenstva u Berlinu bili smo u Splitu, a s nama je bio i Gordan Kožulj. Plivači koji su bili na World Sprint Team 2004. u Splitu, u Berlinu su dobili četiri medalje.
NACIONAL: Što to znači? – Gordan Kožulj je osvojio zlato. Bart Kizierowski, koji živi u SAD a nastupa za Poljsku, osvojio je zlatnu medalju na 50 metara kraul i brončanu na 50 metara leđno. Ja sam osvojio brončanu na 100 metara kraul, i to je već moja treća medalja s europskih seniorskih prvenstava. Znači da su natjecanje i boravak u Splitu bili vrlo poticajni.
NACIONAL: Neki su od vas očekivali medalju i na 50 metara? – Čuo sam neke komentare da sam mogao ili trebao osvojiti medalju, ali da sam se, navodno, precijenio ili opustio. To su gluposti, jer nitko više od plivača ne želi medalju. Dovoljan je trenutak, i za jedan udar ruke ona izmakne. Zar je to tragedija? Bit će prilike na idućem natjecanju. Na 50 metara kraul, elitnoj sprinterskoj disciplini, pobijedio je moj prijatelj Bart Kizierowski, a ja nisam ušao u finale i zauzeo sam na kraju 18. mjesto.
NACIONAL: Znači li to da ste se već unaprijed psihički pripremali da “eksplodirate” na 100 metara kraul? – Iskreno rečeno, u Berlin sam stigao bez velikih ambicija, čak i bez motiva da stanem na pobjedničko postolje. Znam da bilo kakva prisila obično neslavno završi. Nakon naporne plivačke sezone u SAD-u i zahtjevnog studija, činilo mi se da nemam ni dovoljno koncentracije ni motiva za osvajanje medalje. Stigao sam u Berlin s odlukom da ću otplivati što bolje mogu, pa što bude, bit će. Pred sam start nisam ništa osjećao, ali je na kraju sve dobro ispalo. Rezultatom nisam baš zadovoljan, ali brončanom medaljom jesam. U konkurenciji koja je bila na razini svjetskog prvenstva, biti treći u Europi, iza strašnog Petera van der Hoogebanda i legendarnog Aleksandra Popova, odličan je uspjeh. Rezultat 49,31 sekundi je rezultat bez potrebne koncentracije. Hrvatski rekord sam oborio dan prije u polufinalu. Plivao sam samo stotinku brže. Ali smatram da sam mogao plivati i ispod 49 sekundi.Da mi je to pošlo za rukom, osvojio bih srebrnu medalju i bio bih bolji od Popova. Fizički i po rezultatima bio sam spreman pobijediti dugovječnog Popova koji i u 33. godini osvaja medalje. Ali nije se dogodilo! Nemojte me pitati hoću li i ja u tim godinama biti uspješan kao on. Ne znam. Važno mi je da sam sada na fakultetu koji će mi osigurati budućnost, a ići ću gdje me životni put odvede.
NACIONAL: Što znači da ste bili umorni od završene sezone u SAD-u? Znači li to da vam se na Berkeleyu nije svidjelo? – Bio sam umoran od duge i naporne sezone i prve godine studija na jednom od najprestižnijih američkih sveučilišta. Nastupam za Berkeleyev sveučilišni tim, a to znači da sam za sobom imao brojne treninge i natjecanja. U šali bi se moglo reći da sam brončanu medalju u Berlinu osvojio iz očaja. U Berkeley sam otišao u kolovozu prošle godine. Upisao sam studij međunarodnog biznisa. Prvih mi dana nije bilo lako. Grad mi se nije svidio, ali je sveučilišni campus Berkeley fenomenalan. Studentski domovi su izvanredno uređeni, knjižnica je ogromna i izvrsno organizirana i opremljena. Okoliš je pun zelenila, sve je čisto i uredno. No, u gradu je sve drugačije, deprimirajuće. Berkeley je jedan od gradića- satelita San Francisca, koji mi je izvanredan. Kažu da je uz Seattle i Miami jedan od tri najljepša američka grada. Mislim da sam dobro odabrao.
NACIONAL: Je li se trebalo izboriti za mjesto u sveučilišnom timu? – U timu je 26 plivača i još ih petorica stalno trenira s nama. U campusu Sveučilišta Berkley možemo se baviti svim mogućim sportovima. Može se trenirati i ženski nogomet ili muški i ženski hokej na travi. Iz plivačkog timu Berkeleya potekle su brojne plivačke veličine, koje je uglavnom trenirao Mike Bottom. Sigurno je najpoznatiji svjetski i olimpijski prvak Matt Biondi. Ali treba istaći i Gordana Kožulja i Barta Kizierowskog. Svake subote se održavaju izravna natjecanja i dueli s drugim sveučilištima. Na kraju drugog semestra su dva velika natjecanja. Prvo je Konferencijsko, na kojem se natječu svi univerziteti koji su ispunili određeni limit, i tu se mora ispuniti strahovito teška norma da bi se otišlo na Sveamaričko natjecanje u plivanju M.C.A.A. I ja sam uspio stići na M.C.A.A. i na njemu sam osvojio drugo mjesto na 100 metara kraul, odmah iza svjetskog prvaka Anthonyja Ervina. Ostvario sam rekord svih vremena za freshmane, sveučilišne brucoše. Isplivao sam četvrto vrijeme svih vremena na M.C.A.A. Na Sveameričkim su igrama bolje vrijeme od moga imali samo Matt Biondi, Anthony Ervin i Lars Frolander, koji su međusobno dobri prijatelji. Na europskom prvenstvu u Berlinu Frolander je bio peti, dakle, iza mene. Ali mi je čestitao.
NACIONAL: Čuo sam da ste postigli još jedan odličan rezultat! – Zamalo sam zaboravio. Plivao sam u štafeti Sveučilišta Berekley koja je umalo oborila svjetski rekord na 4×100 metara kraul. Nismo uspjeli, ali ove godine ćemo oboriti svjetski rekord. Nadam se da ću biti u tom timu. Ugovor sa Sveučilištem sam potpisao na pet godina, ali četiri godine mogu plivati za tim. Nije mi cilj plivati ni europska, ni svjetska prvenstva, već M.C.A.A. na kojima se postižu najbolji svjetski rezultati. Moram poštivati ugovor sa Berkeleyem. Ni s hrvatskom reprezentacijom, niti s bilo kim drugim u Hrvatskoj nemam potpisan nikakav ugovor. Dakle, za reprezentaciju sada plivam iz vlastitog užitka, a u SAD plivam za ljude koji drže i brinu se za mene.
NACIONAL: Što sadrži taj ugovor s Berkeleyem? – Oni su se obvezali plaćati moj studij, koji je vrlo skup. Osiguravaju mi smještaj, sve što je potrebno za studiranje, plaćanju putovanja, pripreme. U pet godina će u mene kroz plivanje i školovanje uložiti oko 400.000 dolara. Moje su obveze studirati s prosjekom većim od 3,0. Zatim moram nastupati četiri godine i braniti boje sveučilišta, a sponzori će ulagati u plivanje i razvoj cijelog Sveučilišta.
NACIONAL: Što je s Amerikankama? – Ne, nisam našao curu. Ozbiljno! Nisam imao vremena, a one ni približno nisu zgodne kao naše djevojke. Amerikanke i još plivačice! Ne, bolje da o tome i ne pričam!
NACIONAL: Kakav ste student? Je li točno da je dovoljno doći iz Hrvatske i biti odličan student među prosječnim i nemotiviranim Amerikancima? – Ne, to je pogrešna predodžba, barem što se Berkeleya tiče, koje je jedno od najuglednijih svjetskih sveučilišta. Ovu godinu sam završio s prosjekom četiri, što je uz treninge, putovanja i natjecanja jako dobro. Povijest znanosti mi je bila najteža, ali sam je svejedno uspješno položio. Iako sam završio tešku splitsku Opću gimnaziju “Vladimir Nazor” i bio dobar učenik, u Berkeleyu nije nimalo lako. Način studiranja je drugačiji. Svakodnevno se rade domaći radovi i seminari. Kad završim studij, bit ću stručnjak za međunarodnu trgovinu i međunarodno trgovačko pravo. Engleski mi nije bio problem, pa su na Sveučilištu svi isticali da sam najbolji strani student koji govori engleski. Brzo su me prihvatili.
NACIONAL: Kako je došlo do vašeg odlaska na sveučilište Berkeley? Jeste li otišli zbog toga što ste bili nezadovoljni stanjem u splitskom i hrvatskom plivanju ili vas je zapazio Bottom? – Istina je da nisam bio zadovoljan svojim tretmanom u hrvatskom sportu i siguran sam da time nije zadovoljan ni jedan sportaš u Hrvatskoj. Naravno da sam zato otišao i prihvatio ponudu s Berkeleya. Kad bi u Splitu bilo kao na Berkeleyu, ne bih imao razloga otići. Od početka moje ozbiljnije plivačke karijere, već od 15 godine, stizale su mi ponude s mnogih američkih fakulteta. To samo znači da oni prate rad i razvoj plivačkih talenata širom svijeta. Mogao sam u SAD-u otići gdje god sam htio. Zvali su me s USE-a iz Los Angelesa, koji je među pet najboljih sveučilišta, iz Miamia…. Međutim, od početka sam znao da ću ipak otići na Berkeley, samo zbog Mikea Bottoma. On je izvanredan čovjek. Naš odnos nije plivač-trener, nego prijateljski.
NACIONAL: Gdje ste se prvi put sreli? – Na Olimpijadi u Sydneyu. Mike je bio trener Gordana Kožulja dok je studirao u Berkeleyu. Stigao je u Sydney s Gordanom kao član hrvatske plivačke reprezentacije. Već dvije godine prije toga, čuo je za mene, pratio moje rezultate, zainteresirao se za moje mogućnosti i o tome razgovarao s Gordanom. Počeli smo se dopisivati i na koncu se upoznali u Sydneyu. Mike je izuzetan trener i znalac plivačkih tehnika. U stanju je plivački dragulj izbrusiti u svim finesama te pokazati najbrži start, najbrži okret, najbrže zaveslaje. Zna utjecati na ljude i motivirati ih. Ima i doktorat iz psihologije i za mene je najbolji trener na svijetu. Nikada ne bih poželio raditi s nekim drugim. Izvanredno razumije mlade te se izvrsno slaže s cijelim sveučilišnim plivačkim timom. Stavlja naglasak na tehniku, a ne na golu fizičku snagu. Svi Mikeovi plivači su žilavi i uporni.
NACIONAL: Zar EP u Berlinu nije dokaz da možete ostvariti uspjeh i onda kad niste raspoloženi? Kako se razvijala vaša plivačka karijera? – U plivanju sam već jako dugo, od svoje šeste godine. I uvijek su moje discipline kraul i delfin. Ali, uspješniji sam u kraulu, u kojem je najteža konkurencija i u kojem nastupa najviše plivača, a uspijeva samo plivačka elita. U europskoj juniorskoj konkurenciji ostao sam nepobijeđen. U seniorskoj konkurenciji već na prvom europskom natjecanju u Valenciji, prije dvije godine, uzeo sam brončanu medalju. Nastupao sam na Olimpijskim igrama u Sydneyu i osvojio 11. mjesto na 100 metara kraul. Sve su to iskustva koja moraju ostaviti traga.
NACIONAL: Jesu li odmah u Splitu u vama prepoznali plivački talent? – Teško je to između puno djece. Od početka smo u splitskom POŠK-u kao mlađi juniori imali super tim. U njemu je bio i moj prijatelj Petar Kuzmić. Osvajali smo sva državna prvenstva. Nastupali smo na Europskoj olimpijadi mladih u Danskoj. Između predstavnika 47 država, sa 16 sam godina na toj Olimpijadi osvojio dvije zlatne medalje, na 100 metara kraul i 100 metara delfin, a reprezentacija je osvojila peto mjesto u štafeti. Godinu kasnije, 2000., plivao sam u Danquerqu u Francuskoj, gdje sam osvojio dvije zlatne medalje na 50 i 100 metara kraul i oborio jedan svjetski juniorski rekord. Nakon Olimpijade u Sydenyu, nastupio sam na Europskom prvenstvo u Valenciji, gdje sam osvojio četvrto mjesto na 100 kraul i brončanu medalju u štafeti.
NACIONAL: Ali to nije bio kraj vašoj dominaciji među europskim juniorima? – Točno. Nastupio sam na juniorskom EP-u na Malti gdje sam osvojio tri zlatne medalje, na 50 metara delfin, i na 50 i 100 metara kraul. Ali i među seniorima sam postigao odlične rezultate. Samo tjedan dana iza Malte bio sam deseti na Svjetskom prvenstvu na 100 metara kraul. I na kraju, na pretposljednjem seniorskom EP-u u Antwerpenu, pred odlazak u SAD, bio sam treći na 100 metara kraul. Medalje s juniorskih i tri brončane s tri seniorska europska prvenstva ipak su solidan rezultat koji govori da sam u vrhu europskog, pa i svjetskog plivanja.
NACIONAL: Uspješno ste nastupali na europskim i svjetskim prvenstvima te na Olimpijadi u Sydneyu? Je li to puno za 19-godišnjaka? – Mislim da nije. Sve što sam napravio, napravio sam bez forsiranja, polako i sigurno. Trenirao sam koliko je trebalo, penjao sam se polako, nisam skakao ni srljao. Nisam preskočio ni jedan dio svoga života. Mislim da uvijek treba ići u skladu s nekim unutarnjim ritmom, na najbolji način proživjeti godine mladosti. Meni se čini da je jako važno osjetiti svako natjecanje, svaku trku, da bi se kasnije mogli sjećati. Najgore je kad se sve u glavi izmiješa, a vas pamte samo do sljedećeg natjecanja, ako ponovno ne osvojite medalju.
NACIONAL: Kako obitelj komentira vaše plivačke uspjehe? Čime vam se bave roditelji? – Naravno da me podržavaju i da se raduju mojih uspjesima. Otac Petar je dugo godina bio predstavnik “Saponije” za Dalmaciju, potom se jedno vrijeme bavio privatnom proizvodnjom kruha i peciva. Ali vidio je da proizvodnju u Hrvatskoj malo tko cijeni. Trenutačno se odmara. Majka Maja je liječnica. Imam dvije mlađe sestre, Anu i Mirnu i ne bave se plivanjem jer sam se tomu oštro usprotivio. Baviti se plivanjem znači puno odricanja, truda i neugodnih trenutaka. Ne bih htio da moje sestre prođu ono što sam ja prošao. Želim da budu balerine, plesačice, manekenke… Nakon što se ostavi plivanja, rijetko koja cura ostane zgodna. U Americi su najzgodnije djevojke iz Texasa, a meni su najdraže Brazilke.
NACIONAL: Rekao bih da ste na neke pojave i ljude u hrvatskom plivanju ogorčeni. – Iskreno rečeno, već me ta ogorčenost i prošla. Vidim da govoriti i upozoravati na propuste, nebrigu i neodgovornost za mlade plivače i sportaše nema smisla. U Hrvatskoj nema ničega.
NACIONAL: Kako to da se u Hrvatskoj ipak javljaju jedan Kožulj, Strahija, Draganja, Rogulj, Mašković? – I Kožulj i Strahija su studirali u Americi. Hrvatska je čudo što se tiče plivačkih talenata. Imamo sveukupno 900 registriranih plivača u svim kategorijama. Od tih 900 rodi se pet svjetskih veličina. U Americi ima 10 milijuna registriranih plivača i desetak svjetskih prvaka. U Hrvatskoj je cijeli sustav vrijednosti okrenut naopako. Ni kad si prvak ulaza u svojoj zgradi, ni kada si prvak ulice, kluba, grada, regije ili države, nikad se ništa ne dobije. U Hrvatskoj se ne cijene, niti se potiču državni, europski, svjetski prvaci. Hrvatski plivači mogu dobre uvjete, mogućnosti za razvoj i odgovarajući životni standard dobiti samo u inozemstvu. Da živim vani od plivanja bi već, ili vrlo brzo, mogao imati kuću, brod, auto i solidnu ušteđevinu. Predsjednik Vlade, države, zastupnici u Saboru, gradonačelnici, naporno rade, ali dobivaju plaću. I ja obavljam naporan posao, treniram i nastupam za Hrvatsku i reprezentiram zemlju, ali za to ne primam nikakvu nagradu. Cijeli vrijednosni sustav u hrvatskom društvu i sportu je okrenut naglavačke. Ja sam imao priliku otići u SAD, ali, što je s mnogima koji takvu priliku nemaju. Žalosno je što se svi naši sportski dužnosnici, od HOO-a na niže, ponašaju kao političari. Sve se svodi na to da su sportaši tu samo zbog sportskih dužnosnika.
NACIONAL: Znači li to da je neizvjestan i vaš daljnji nastup za hrvatsku reprezentaciju? – Takvu odluku nisam donio, a vrijeme će sve pokazati. Samo govorim što mi u hrvatskom sportu smeta, jer sam u takvoj poziciji da to mogu javno reći. Mislim da to isto smeta svim hrvatskim mladima ljudima i sportašima. Nitko mi u Hrvatskoj nije ništa dao, a neće ni u budućnosti.
NACIONAL: Kojim se sportom još bavite? – Jako volim skijanje. Odlazim na skijališta u Kaliforniji, najviše na Lake Tahoe, koji je svega tri sata udaljen od San Francisca. Nalazi se na granici Nevade i Kalifornije, pa se skijajući nalazite čas u Nevadi, a čas u Kaliforniji. Želja mi je kupiti brod i njime ljeti ploviti po Jadranu.
NACIONAL: Kako u Americi izgovaraju vaše ime? – Zovu me baš Due, ali pišu Deewey. Ali na svim službenim mjestima, pa i na sportskim semaforima, uvijek točno napišu i ime i prezime.
NACIONAL: Što ćete raditi kad jednog dana budete planetarno poznat plivač?
-Uživat ću u slavi. Šalim se. Snimit ću nekoliko reklama. Očekujem možda ulogu u kojoj američkoj seriji. Bio bi pravi đir glumiti u nekom filmu čija se radnja zbiva u Splitu, poput onog “Da mi je biti morski pas”. Treba se znati zabavljati. Eto, ja čekam ponudu za moju prvu filmsku ulogu. Zadovoljan sam s onim što sam do sada napravio u plivačkoj karijeri. Nije mala stvar biti najbolji europski junior i biti među najboljim svjetskim plivačima. Vidjet ćemo tko će sljedeće ljeto na pobjedničko postolje na Svjetskom prvenstvu u Barceloni.