CINTIJA AŠPERGER u Kanadi je strasno agitirala za hrvatsku nezavisnost i priznanjeIako je nastupala u samo nekoliko važnijih filmova – “U raljama života”, ”Šest dana juna” i “Spuku” – zagrebačka glumica Cintija Ašperger imala je zapaženo mjesto u tadašnjoj kinematografiji i kazalištu. Njezina uloga u predstavi “Studio za imidž” i danas se prepričava među kazališnim poklonicima kao jedan od najavangardnijih pokušaja u kazališnom životu osamdesetih. Umjetničku karijeru u Hrvatskoj prekinula je već 1986. kad se udala za režisera Allana Eastmana i otišla u Toronto. U Zagreb se vratila 1989. i sljedeće dvije godine glumila u ZKM-u, da bi zbog sukoba s kćeri Sybilom ponovno otišla u Toronto. Ondje je postala strastveni agitator za hrvatsku nezavisnost organizirajući demonstracije i javne prosvjede protiv agresije na domovinu.
Počela je i glumiti u nekoliko kanadsko-američkih filmova i serija. No, kako sama kaže, pritom je dijelila sudbinu brojnih glumaca iz bivših komunističkih država za koje su redovito rezervirane uloge stranaca s izraženim istočnjačkim naglaskom. Usprkos tome, uspjela se etablirati u kanadskim glumačkim krugovima, i za jednog emigranta ostvariti vrlo uspješnu karijeru. Prije osam godina postala je profesorica glume na Ryerson Theatre School u Torontu, gdje je 1. kolovoza ove godine primljena u stalni radni odnos. U međuvremenu je glumila u još nekoliko kazališnih predstava i filmova, a uskoro slijedi i njezin povratak na hrvatski film. Na jesen započinje snimanje “Slučajne suputnice” Srećka Jurdane u kojoj glumi jednu od najistaknutijih uloga. Na proputovanju iz Zagreba za Lopud razgovarala je za Nacional i pojasnila kako je izgledala njezina karijera proteklog desetljeća: – Posljednjih osam godina predajem glumu u Torontu. Ryerson Theatre School dosta je sličan našoj Akademiji dramskih umjetnosti. Razlike su u stilu i načinu rada, ali je slična sama glumačka ideja. Upravo prije nekoliko dana, 1 kolovoza, primljena sam u stalni radni odnos što je prilično zanimljiva promjena nakon 15 godina bez stalnog zaposlenja. Osim toga, dobila sam i petogodišnju stipendiju za doktorat na University of Toronto.

O ULOZI U FILMU RAJKA GRLIĆA 'Iako me publika najviše pamti po ulozi u 'Raljama života', tog se razdoblja slabo sjećam' O ZAJEDNICI PROTIV POJEDINCA 'Zgrozila sam se kad sam vidjela da je 200 sudionika Gay Pridea moralo čuvati isto toliko policajaca: u Torontu je na istom događaju bilo milijun ljudi' O MIRI FURLAN I RADI ŠERBEDŽIJI 'Nitko od glumaca koji su tada napustili Hrvatsku nije bio u poziciji kao kad je Marlene Dietrich otišla iz Njemačke'NACIONAL: Koliko je rizično bilo napustiti Zagreba i dobar položaja u kazalištu i na filmu i otići u Kanadu? – Ogromno. Iako, kad sam odlazila 1986. nisam u potpunosti bila svjesna u što se upuštam. Međutim, vjerovala sam da mogu pobijediti sve prepreke, što i danas mislim. Osim toga, činjenica je da sam imala dobro zaleđe jer je moj bivši suprug Allan Eastman radio u filmskoj industriji. U Kanadi sam namjeravala započeti novi život sa suprugom i kćeri i sve mi je bilo novo, od djeteta i jezika do sredine. Nakon tri godine, 1989., vratila sam se u Zagreb i sljedeće dvije godine radila u ZKM-u, a kad je počeo rat odlučila sam se vratiti u Toronto, jer je kći bila sa mnom.
NACIONAL: U tom ste razdoblju glumili u Grlićevu filmu “U raljama života”, i po toj vas ulozi publika najviše pamti. – To je bilo prilično davno i slabo se sjećam tih dana. Naravno da postoji nostalgija za vremenom kad smo radili “U raljama života” jer sam još studirala. Ali to je bila šarmantna, a ne baš velika uloga. Svježija su mi u sjećanju snimanja “Hrvatskih katedrala” s Hrvojem Hribarom i “Dirigenata i mužikaša” s Krešom Golikom.
NACIONAL: Koja je razlika između vas i, recimo, Mire Furlan ili Rade Šerbedžije koji su također otišli u inozemstvo, ali kao svojevrsni glumački disidenti? – Nismo ni u kakvu sukobu i teško mi je govoriti o Miri ili Radi, jer je riječ o nečem vrlo delikatnom. No, čini mi se da nitko od glumaca koji su napustili Hrvatsku nije bio u položaju Marlene Dietrich kad je 30-tih godina prošlog stoljeća odlazila iz Njemačke. S druge strane, činjenica je da su neki glumci početkom rata stvarno bili podvrgnuti ogromnoj kritici i da im nije bilo lako. Ja radije pričam o sebi. Kad sam otišla natrag u Kanadu, nastavila sam raditi za našu hrvatsku stvar. Volim svoju zemlju i ove ljude i dvije godine sam posvetila promicanju hrvatskih interesa. Sudjelujući u demonstracijama pisali smo javnim osobama upozoravajući ih da je na Hrvatsku izvršena agresija, a u skupljanju humanitarne pomoći angažirala se skoro čitava hrvatska zajednica u Torontu.
NACIONAL: Što mislite o književnicima i režiserima koji su proteklih desetak godina širili šovinizam? – Protivim se svakoj vrsti netolerantnosti i kršenja etičkih principa. Budući da živim u Kanadi, o događajima u Hrvatskoj doznajem e-mailom od prijateljica. Bojim se da u Hrvatskoj ima puno netolerancije zbog čega bih se da živim ovdje vjerojatno morala politički angažirati.
NACIONAL: Ratni angažman je teško spojiv s imidžom neobuzdane rokerice kakav ste stekli u Zagrebu. – I to je bio rock ‘n’ roll. Za mene je opstanak Hrvatske u razdoblju od 1991. do 1993. bio pitanje života i smrti, a to je u najmanju ruku jednako uzbudljivo kao i rock ‘n’ roll.
NACIONAL: Mislio sam na vaše erotske kabarete u Kulušiću u prvoj polovici 80-tih, koje ljubitelji kazališta i danas prepričavaju. – Bilo je to u sklopu “Studija za imidž” u kojem smo pokušavali u svojevrsni hibrid spojiti rock ‘n’ roll i kabaret. To je bila ideja Pjera Žardina, glumili smo Željko Konigsnecht i ja, a svirao je Andrej Kljaković, koji sad također živi u inozemstvu. Bila sam voditeljica Studija za imidž, a Keno izgubljeni jadnik, tako da smo nas dvoje miješali različite imidže, od rokerskog do seksi. Imala sam 19 godina i nosila triko, ali to nije bila erotika nego čisti rock ‘n’ roll.
NACIONAL: Kolika je prepreka jezična barijera u glumi? – Jako velika, u što sam se osobno uvjerila. Prva filmska uloga koju sam dobila bio je lik strankinje s prepoznatljivim naglaskom. I još je tako. Sada se sa mnom stvari mijenjaju jer sam dobro savladala engleski pa sam nedavno nastupala u filmu “Blizzard” u režiji Lavara Burtona, poznatog kao Kunta Kinte iz serijala “Korijeni”. U filmu nastupaju poznati glumci Christopher Plumer i Brenda Bletham koja je imala glavnu ulogu u “Tajnama i lažima”, dok svoj glas jednoj od životinja daje Whoopi Goldberg. Da bih dobila ne jako veliku ulogu, morala sam proći tri audicije što govori o kriterijima u svijetu filma.
NACIONAL: Je li Hrvatska u kulturnom smislu žabokrečina? – Mislim da u kazalištu nije, ali imam osjećaj da je problem u tome što nema dovoljno domaćih drama, predstava ni knjiga. Kvantiteta uvijek ne rađa kvalitetu, ali lakše je stvoriti dva-tri dobra filma kad imate veću konkurenciju. Usporedit ću to s Kanadom u kojoj je na nedavnom fringe festivalu predstavljeno 170 predstava, a osim toga postoje mnogobrojni forumi na kojima ljudi mogu isprobavati svoje zamisli. Paradoksalno je ako znamo da hrvatsko kazalište izuzetno dobro financira država, pogotovo u usporedbi s Amerikom. Kad sam s režiserom Damirom Andrejem Šušnjarom u Torontu radila monodramu prema knjizi novinarke Elme Softić “Sarajevski dani, sarajevske noći”, trebali smo pune dvije godine uvjeravati različite institucije dok od njih nismo dobili novčanu pomoć. Na kraju je predstava bila uspješna pa smo čak nastupili u Atlanti za vrijeme Olimpijskih igara 1996., ali ovo govorim kako biste vidjeli koliko je u SAD-u teško doći do novca za neku kulturnu priredbu. Kazalište je u Sjevernoj Americi velika žrtva ovakve kulturne politike.
NACIONAL: Sredinom 1998. započeli ste raditi i filmski scenarij “Veronika” koji se bavi životom vaše bake. Koliko mi je poznato, imala je poprilično zanimljiv život? – Scenarij je dovršen, i prošle godine smo ga Sanja Vejnović-Mećava i ja ponudile Ministarstvu kulture, ali nije prihvaćen. To je jedna epska priča koja počinje u Vojvodini krajem devetnaestog stoljeća gdje su moja prabaka i pradjed živjeli u nevjenčanom braku. Došli su kršćanski misionari, otjerali prabaku i dijete dali pradjedu, tako da je moja baka svoju majku upoznala kada joj je bilo pedeset godina. To je priča o misionarima, kletvi, zabranjenoj ljubavi između dvaju staleža, a kroz nju pokušavam odgovoriti na pitanje o kojem često razmišlja: “Tko je važniji, pojedinac ili društvo, i čemu se prikloniti – liberalizmu ili zajednici”. U Hrvatskoj, u kojoj sam provela veći dio života, društvo još uvijek imalo ogroman utjecaj na pojedinca, dok je u Kanadi i SAD-u pojedinac temelj čitava društva. Pretpostavljam da su se moji prabaka i pradjed pokušali suprotstaviti društvu kako bi ukazali na sebe kao pojedince. No, to je zamršeno. Živim u zemlji koja glorificira pojedinca, a ipak se susreće s gomilom problema, dok u Hrvatsku primjećujem potpuno dominiranje zajednice nad čovjekom.
NACIONAL: Kad se to najviše vidjelo? – Zgrozila sam se kad sam nedavno gledala da 200 sudionika Gay pridea u Zagrebu mora čuvati gotovo isti broj policajaca od nekoliko nasilnika. U Torontu je na istoj manifestaciji sudjelovalo milijun ljudi, a u prvom redu je hodao gradonačelnik koji je po seksualnom opredjeljenju heteroseksualac. Ljudi na takvim mjestima slave razlike i toleranciju. Mene je ove godine razveselio mladić koji je pobjegao iz Argentine u kojoj se krše prava homoseksualaca. U Toronto je za ovu priliku stigao i njegov otac, pa su koračali jedan uz drugog. Otac je nosio transparent s natpisom “Ja volim svog gay sina”, a sin transparent s natpisom “Ja volim svog straight tatu”. U privatnom životu i na poslu okružena sam osobama homoseksualne orijentacije i smeta mi kad u svom voljenom Zagrebu vidim toliko netolerancije i isključivosti.
NACIONAL: Čini se da ste zaboravili da dolazite iz zemlje u kojoj je vlast cijelo desetljeće uvjeravala kako vjerske, nacionalne ili ideološke razlike među ljudima dovode do ratova i nasilja? – Svijet je premalen da bismo podizali zidove koji će dijeliti ljude. Ako sam u Kanadi nešto zaista zavoljela, onda je to njihov multikulturalizam. Ispričat ću vam događaj koji se dogodio nakon finalne utakmice ovogodišnjeg svjetskog prvenstva u nogometu. Živim u blizini kvarta pretežno naseljenog brazilskim doseljenicima koji su organizirali veliku uličnu proslavu kojoj su se pridružili i Nijemci, pa su svi zajedno slavili. Prolazila sam pokraj veselih ljudi i pomislila: “To se može dogoditi samo u Torontu”. Ili kako kaže jedan moj prijatelj: “Volim ovu zemlju jer u njoj mogu voljeti koga hoću.”
NACIONAL: Kako gledate na sve izraženiji trend suprotstavljanja hollywoodskoj filmskoj industriji i emancipaciju donedavno filmski marginalnih kinematografija, poput Iranske i Danske? – Osjećaj mi je podijeljen, jer s jedne strane sve više gledam filmove nezavisne produkcije koji se ne stvaraju u Hollywoodu, a s druge strane, čak i mi koji smo živjeli u komunizmu, odrasli smo na američkoj kinematografiji. Zato i kad ga kritiziramo, Hollywood ostaje naš san, iako je možda došlo vrijeme da počne stvarati nešto drugo. Na studiju sam se bavila Louisom Bunuelom o kojem sam imala izlaganje na međunarodnom simpoziju u Ottawi, a drag mi je i Andrej Tarkovski.
NACIONAL: Koji su vam se filmovi svidjeli u zadnje vrijeme? – “American beauty”, jer je uspio pogoditi duhovno stanje u SAD-u, a od neameričkih jako me se dojmio film “Ničija zemlja”, koji sam gledala prije nego što je dobio Oscara.
NACIONAL: Na jesen ćete glumiti u filmu Srećka Jurdane. Bit će to vaš povratak na hrvatski film poslije jednog desetljeća izbivanja? – Srećko me je nazvao prije dva mjeseca i poslao mi scenarij za “Slučajnu suputnicu”. Moj lik u tom filmu ceste zove se Greta. Ona je samohrana majka i jaka žena koja “pliva” u današnjoj Hrvatskoj. Jurdanin film govori o suvremenim preprekama, a ispričan je dosta humoristično, što mi je iznimno privlačno.
NACIONAL: Javnost vas je u dosadašnjoj karijeri doživljavala gotovo isključivo kao seks simbol. Kakav je vaš odnos prema tome? – Izgleda da mi je sudbina odredila da u Hrvatskoj glumim nekakve seksi lutkice. Iz današnje perspektive čini mi se da je to bio jedan od indirektnih razloga mog odlaska u Kanadu. Jednostavno sam razmislila o vlastitoj budućnosti i shvatila kako ću ostatak karijere, ostanem li ovdje, igrati slične uloge. Ali ja imam i jedan vrlo intelektualni i duboki dio sebe te nisam mogla prihvatiti takvo rješenje. Spomenuli ste Studio za imidž koji je predstavljao suvremeni koncept kazališta i kabareta, a od svega toga većina ljudi je zapamtila samo mene u nekakvom crvenom seksi trikou. To nisam već jako dugo. Otkad radim s mladim ljudima u kazalištu i predajem, sudjelujem na simpozijima i pripremam doktorat. Uostalom, posljednje tri predstave u kojima sam nastupala to potvrđuju. U prvoj sam glumila osamdesetogodišnjakinju, u drugoj naivnu ženu, a treću je režirala Dragana Varagić koja je pobjegla od Miloševićeva režima i u Kanadi napravila predstavu o emigraciji. U njoj sam glumila seksi ženu, ali inteligentnu. Na kraju krajeva, ja ipak nisam puritanka.
NACIONAL: O čemu se radi u toj predstavi? – Zove se “Happines Chanell” i govori o tome kako mi emigranti volimo lagati i kako smo se dobro snašli u svojim novim domovinama kao i oni koji nas posjećuju.
NACIONAL: Budući da ste u ratu bili protivnica jugoslavenstva, kako doživljavate suradnju s kolegama iz bivše Jugoslavije.? – Kad sam radila predstavu “Sarajevski dani, sarajevske noći”, politički stavovi koje smo u ovom djelu zagovarali bili su kao i oni hrvatskih političara. Ako smo mi Hrvati humani, pametni i darežljivi, onda moramo dopustiti da i oko nas žive ljudi sličnih osobina. Suradnja s Draganom Varagić je suradnja s osobom, a ne s nekom nacijom, iako sam 1992. mislila da više nikad neću surađivati s nekim iz Srbije. Ali Dragana je sa suprugom napustila Srbiju upravo stoga što se nisu slagali s tamošnjim režimom. S njima mogu raditi sasvim normalno. Rat je završio i nema smisla uvijek se opterećivati prošlošću.

Već se nekoliko godina bavim glumom Mihaila Čehova

Bio je član Hudožestvenog teatra, međutim, iz SSSR-a je emigrirao u Englesku, da bi za vrijeme Drugog svjetskog rata otišao živjeti u Ameriku. Tamo je otvorio glumački studio u kojem je različitim tehnikama podučavao velike zvijezde kao što su Clint Eastwood, Marilyn Monroe, Anthony Queen, Gregory Peck i Yul Brinner. Meni je osobito zanimljiva paralela koju spovlači između kulture Istoka i Zapada. Iako sam otišla dobrovoljno za razliku od Čehova koji je bio pravi politički emigrant, vrlo mi je blizak.