Ivan ĐikićŠvedska Zaklada Alex K. Fernstrom ovogodišnju nagradu za medicinske znanosti u kategoriji znanstvenika mlađeg od 40 godina dodijelila je hrvatskom liječniku Ivanu Đikiću (36) i tako potvrdila njegovu reputaciju. Tu je prestižnu nagradu Đikić dobio za doprinos u istraživanju molekulskih mehanizama prijenosa signala unutar stanica i razumijevanju njihovih poremećaja u razvoju tumora. Nagrada vrijedna sto tisuća švedskih kruna nije prvo priznanje tom Zagrepčaninu: prije dvije godine u konkurenciji europskih znanstvenika mlađih od 35 godina osvojio je nagradu njemačke Zaklade Boehringer Ingelheim za otkrića na području biomedicine vrijednu 180.000 maraka, te nagradu Strateske zaklade iz Švedske.

'Glivec i Herceptin imaju dobre rezultate protiv leukemije i raka dojke, a još stotine lijekova bit će odobreno u slijedećih pet godina' 'Član Odbora za dodjelu Nobelove nagrade koji me obavijestio o dobitku predložio mi je da za osvojenu svotu kupim automobil: mislim da ću ipak prije vratiti dugove' Đikić je u svojoj generaciji bio jedan je od najmlađih diplomanata zagrebačkog Medicinskog fakulteta, koji je završio nakon samo četiri i pol godine studija sa samim peticama u indeksu. No, bez obzira na to što je već na prijemnom ispitu osvojio prvo mjesto, a svoju nadarenost i predanost studiju potvrdio završivši fakultet u rekordnom roku, u Zagrebu nije mogao naći posao. Stoga je u ljeto 1992. prihvatio poziv dr. Josepha Schlessingera, direktora Instituta na Sveučilištu Yale, osnivača dviju biotehnoloških kompanija i člana Američke akademije znanosti i umjetnosti. Đikić je u New Yorku proveo pet godina na usavršavanju i tamo je obranio i svoj doktorski rad.

Posljednjih pet godina član je Ludwigova međunarodnog instituta za istraživanje raka u švedskom gradu Uppsali, jednim od najjačih instituta u svijetu, gdje radi kao voditelj laboratorija za istraživanje molekulskih mehanizama razvoja tumora i suvremenih načina njihova liječenja. Taj je institut osnovan po testamentu Daniela Ludwiga, bogatog Amerikanca koji je sve svoje bogatstvo pohranio u švicarskim bankama i namijenio ga istraživanju raka i stvaranju novih lijekova. Tim golemim fondom osnovano je devet instituta diljem svijeta, a oni se i dan-danas financiraju od dobiti ostvarene ulaganjem Ludwigove ostavštine.

Bivši zagrebački student danas je međunarodno priznati stručnjak molekulske medicine, dobitnik nekoliko svjetskih nagrada i uživa reputaciju znanstvenog lidera. Autor je više od 40 znanstvenih radova i jedan je od rijetkih mladih znanstvenika koji se mogu pohvaliti da su im radovi objavljeni u vodećim svjetskim časopisima – Nature, Science i Cell – i citirani više od 1800 puta. Prije dvije godine izabran je za pridruženog člana AACR-a (American Association for Cancer Research). Otkad je javno obznanjeno da su njegova znanstvena otkrića o funkcioniranju receptora za faktore rasta, koji spadaju među najčešće promijenjene gene u tumorima, opet nagrađena, ponude za posao Ivanu Đikiću pljušte sa svih strana svijeta.

NACIONAL: Što ova nagrada znači u vašoj karijeri? Kako ste reagirali na vijest o nagradi, kako ćete potrošiti 100.000 švedskih kruna? – Ta se nagrada u skandinavskim zemljama smatra prestižnom, jer vas svrstava u krug priznatih znanstvenika u vrlo mladoj dobi, a uz nju ide i etiketa “mlad i nadobudan”. Nominiralo me je nekoliko profesora stalno zaposlenih u Švedskoj, što je normalna procedura, u sklopu koje Izborno povjerenstvo u tajnosti diskutira o kandidatima.
Vijest mi je prvi telefonski javio profesor dr. Bengt Westermark, predsjednik izbornog povjerenstva i član Odbora za dodjelu Nobelove nagrade za medicinu. Rekao mi je da se nagrada sastoji od povelje, novčane nagrade i obaveznog predavanja na dan znanosti u Lundu, te da ne smijem nikome reći osim svojoj supruzi dok se ta vijest ne obznani javno. Na kraju mi je i predložio da kupim automobil, ali ja mislim da ću najprije vratiti dugove. Odgovorio sam mu da pristajem na većinu uvjeta nagrade, ali da ne mogu jamčiti da će moja supruga moći čuvati tajnu dok se ta vijest ne obznani u javnosti.
Znanstvenicima novac nije najvažniji, mi smo plaćeni dovoljno da možemo lijepo živjeti, ali malo s obzirom na to da, želimo li doći do vrhunskih rezultata, moramo raditi i po 80 sati tjedno. U znanosti vrijedi jedno pravilo: vrijedite onoliko koliko vam vrijede radovi objavljeni u prethodnoj godini. Nema opuštanja i proslava, čak i oni koji dobiju Nobelovu nagradu i dalje aktivno rade. To je toliko dinamičan posao da se nitko od nas ne smije opterećivati nagradama, one moraju doći same po sebi. Ako radite radi nagrada, gubite energiju. Bio sam sretan pet minuta, a onda sam se opet bacio na posao.

NACIONAL: U čemu je najveća vrijednost vašeg istraživanja za sprječavanje razvoja tumora? – Od početka devedesetih bavim se istraživanjem područja prijenosa signala unutar stanice i načina na koji se razvija tumor. Moj rad utjecao je na bolje razumijevanje razvoja bolesti, posebno raka, koji je danas jedan od vodećih uzroka smrtnosti u Europi. Posvetio sam se istraživanju faktora rasta bitnih za nastanak tumora i njihovim receptorima, s posebnim naglaskom na enzime koji se zovu tirozin kinaze. Ti enzimi- tirozin kinaze – najčešće su jedni od onkogena u organizmu, fosforiraju proteine i jedan su od glavnih mehanizama pomoću kojih se prenose signali. Svi procesi u organizmu reguliraju se tim molekulskim mehanizmom. To je jako važno jer je taj mehanizam presudan za razvoj tumora: ako se ti enzimi hiperaktiviraju, normalna stanica raste mnogo brže. Mi smo u posljednjih deset godina otkrili način na koji stanica odgovara, bilo da funkcionalno raste ili se diferencira. Prijenos signala je kompliciran proces na molekulskoj razini, gdje brojni proteini komuniciraju i prenose signale između sebe – kao što mi pišemo i pričamo, tako se i proteini unutar stanica dodiruju, jedan s drugim povezuju, fosforiziraju jedan drugoga. Taj signal koji dovodi do rasta vrlo često je prekomjeran u tumorima i to je bilo prvo važno otkriće do kojeg sam došao s doktorom Schlessingerom u New Yorku: da snaga signala koji ulazi u stanicu, ako je dugotrajna, ali slaba, može dovesti do diferencijacije. Ako je kratka i snažna, može dovesti do prodefilacije, proliferacije, a snažna i dugotrajna može dovesti do tumorskog rasta. Pokazali samo da brojni drugi receptori, a ne samo oni za faktore rasta, kako se dotad smatralo, koriste tirozin kinaze kao enzime, da je to jedan globalni mehanizam. Sad se zna da gotovo svi receptori koriste tirozin kinaze aktivnost i da se tako širi mreža signalnih putova.

NACIONAL: Koliko to istraživanje znanost približava mogućnostima izlječenja raka? – Stvaranje lijeka treća je razina biomedicinske znanosti i u pravilu se ostvaruje u farmakološkim i biotehnološkim kompanijama – mi trenutačno radimo na prvoj razini, tj. otkrivamo nove proteine ili mehanizme koji mogu poslužiti kao osnova za ciljanu terapiju. To vodi prema drugoj razini koja obično uključuje suradnju s farmakološkim tvrtkama. Na tom stupnju evaluiraju se ti putovi i pronalazi osnovna supstanca na kojoj se može temeljiti novi lijek (lead compound) . Mi smo nedavno otkrili nove mehanizme pomoću kojih se negativno reguliraju receptori za faktore rasta. Taj mehanizam omogućuje uravnoteženi odgovor stanice na vanjske podražaje i neophodan je za život normalnih ljudskih stanica. Isti mehanizam često je patološki promijenjen u razvoju tumora. Mi trenutačno u kolaboraciji s farmakološkim tvrtkama u Njemačkoj studiramo mogućnosti primjene monoklonskih protutijela kao terapeutskih sredstava čije bi se djelovanje sastojalo u ciljanom uništavanju onkogena odgovornog za razvoj tumora.
Što se tiče pitanja o primjeni novih otkrića u terapiji tumora, neki su lijekovi već stvoreni, kao Glivec i Herceptin, i već se primjenjuju u kliničkoj praksi u svijetu i u Hrvatskoj. Ali bilo bi naivno reći da su to posljedice mojih ili nečijih osobnih istraživanja. Jer u suvremenoj znanosti otkrića i stvaranje lijekova posljedica su akumuliranog rada bazičnih znanstvenika te velikog ulaganja farmaceutskih kompanija koji u biti i stvore sam lijek, tako da individualci ne mogu mnogo napraviti sami. Posljednjih deset godina taj je trend još izraženiji, intenzivirala se suradnja bazičnih znanstvenika, biotehnologije i farmaceutike. Da nije bilo te suradnje, ne bi bilo ni značajnih pomaka u proizvodnji lijekova, ne bi bilo ni Gliveca, koji je već gotovo svugdje u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, u kliničkoj fazi 2, vrlo blizu odobrenja i masovne upotrebe. Glivec je pokazao nevjerojatno dobre rezultate, vrlo se uspješno koristi u liječenju kronične mijeloične leukemije, omogućio je gotovo stopostotno izlječenje i to bez transplatacije koštane srži. Drugi primjer je Herceptin (monoklonsko protutijelo na receptor tirozin kinazu HER2), koji je također u kliničkoj primjeni u Americi i Europi, a primjenjuje se u liječenju raka dojke, on efikasno djeluje zajedno s konzervativnom kemoterapijom. U molekulskoj terapiji krije se budućnost današnje medicine: ona mora biti molekulski bazirana, mora postojati adekvatna dijagnostika i ciljana terapija na gen, odnosno protein odgovoran za rast tumora. To su dva primjera gdje se molekulska onkoterapija vrlo uspješno koristi, a postoje još gotovo stotine lijekova koje su u kliničkim fazama 1 i 2. i možemo očekivati da će mnogi od njih u slijedećih pet godina biti odobreni. Zato se treba unaprijediti znanje liječnika kako bi se mogli nositi s modernom terapijom.

NACIONAL: Kakav je to osjećaj – raditi na projektu koji može izliječiti svijet od jedne teške bolesti? – Moj rad svodi se na to da pokušam otkriti neotkriveno. A to je jako dobar osjećaj koji me drži budnim. Samo otkriće ne znači ništa ako ga se ne može primijeniti u terapiji i pomoći ljudima, to je drugi dio stvarnosti našeg svijeta. Nova znanstvena nastojanja u stvaranju suvremenih lijekova baziraju se na znanju, otkriću i suradnji različitih struka: strukturalnih biologa, evolucionarnih biologa, kemičara, biofizičara. Klinički liječnici posljednja su karika u nizu koji moraju pratiti dostignuća molekulske medicine da bi ih znali primijeniti.

NACIONAL: Razlikuju li se načini liječenja tumora u Švedskoj i Hrvatskoj? – Vrlo brzo nakon što se lijekovi odobre u Americi i Europi, istog trena se oni mogu primjenjivati i u Hrvatskoj. Načelno nema velike razlike u primjeni lijekova koji su odobreni. Razlika postoji samo u pretkliničkim ispitivanjima prije odobrenja lijekova- vani pacijenti imaju mogućnost ući u klinički pokus i šansu da na svojoj koži osjete djelotvornost lijeka prije drugih. Nisam upućen baš u stanje u hrvatskoj kliničkoj medicini: samo vidim da na konferenciju u Dubrovniku, posvećenoj novim lijekovima, molekulskim mehanizmima, prijenosu signala, dolaze nobelovci, ali vrlo malo kliničara iz Hrvatske. Smatram da bi trebalo raditi na njihovu osvješćivanju, jer liječnici danas svugdje u svijetu moraju biti educirani na molekulskoj razini da bi mogli adekvatno liječiti.

NACIONAL: Surađuje li institut u kojemu radite s ustanovama u Hrvatskoj? – Odlično surađujemo s profesorom Pavelićem na Institutu Ruđer Bošković. Već smo tri puta organizirali međunarodne konferencije o prijenosu signala (ICST) u Dubrovniku, na kojima su sudjelovali vodeći znanstvenici svijeta, četiri nobelovca i više od 800 sudionika, od čega velik broj studenata. Konferencija je ispunila cilj: među europskim znanstvenicima prepoznati smo po naporima za što kvalitetniju znanost i educiranje mladih, pa neće biti problem organizirati četvrtu konferenciju. Studenti sa RBI-a uključeni u taj projekt koji rade na “Ruđeru” iznimno su sposobni i kvalitetni, oni obave svoj posao vrhunski na tim konferencijama kao bilo koji studenti u Švedskoj ili SAD-u, čak i bolje. S druge strane, Dubrovnik je mamac sam po sebi. Osoblje hotela “Croatia” u Cavtatu čudilo se kakva je to konferencija kad svi ljudi sjede u dvoranama umjesto da se kupaju i šeću Dubrovnikom. A to i jest cilj – da konferencija omogući ljudima da doznaju najnovija otkrića i prije službenog objavljivanja.

NACIONAL: Što vas je motiviralo na odlazak u Ameriku, kako ste se tamo snašli? – Otišao sam u New York jer sam se želio dodatno educirati, a uvjeti rada u Hrvatskoj nisu mi mogli pružiti ono što sam želio. U laboratoriju u Americi postojalo je apsolutno baš sve što jednom znanstveniku treba za istraživanje – nema stvari koju istraživači ne mogu testirati, nama aparata koji im nije dostupan. Vani nema limita ulaganja u nove tehnologije i ljude ako njihova otkrića obećavaju. Ako niste dobar znanstvenik, sve je limitirano, a uvjeti su gori nego u Hrvatskoj. Kvaliteta uvjeta u kojima radite definirana je vašim znanstvenim sposobnostima, otkrićima, radom.
Imao sam 25 godina kad sam došao u New York. Za nekoga tko je mlad i nije mnogo putovao, New York je istodobno bio i divan i zastrašujući grad. Neću zaboraviti svoje prvo jutro u laboratoriju: došao sam i pozdravio, a jedan Nijemac, oko 35 godina, mrko me je upozorio da si oni ne govore dobro jutro, nego dođu i rade. Ali prošao sam krizu te znanstvene ekskomuniciranosti i trudio sam se da me stvari ne pogađaju toliko, imao sam svoj cilj.
Osim toga, socijalni život na Manhattanu, baš na Washington Squareu, bio je divan. Radili smo cijeli dan, a navečer bismo se družili s ljudima raznih kultura i profesija.

NACIONAL: Što je to što kao znanstvenik imate u Švedskoj, a niste mogli dobiti u Hrvatskoj? U čemu je bitna razlika između švedskih i hrvatskih uvjeta rada? – U Hrvatskoj ulaganje u znanost je zanemarivo, postoji vrlo malen kritični broj kvalitetnih grupa, infrastruktura je, nažalost, zaostala. Laboratoriji su veliki, ali loše opremljeni, unutar njih nema kompeticije nego ljude rade svojim tempom i trude se i u takvim uvjetima napraviti maksimum. Znanost je jako skupa – treba neprestano ulagati u kvalitetne projekte; moj laboratorij u Švedskoj troši otprilike 4 milijuna kuna godišnje, a to je ogroman novac za grupu od osmero ljudi.
Laboratoriji u Švedskoj su mali, natrpani ljudima, koji rade po cijele dane i nemaju nikakvih tehničkih zapreka za istraživanje. Današnja je znanost jako skupa profesija – treba neprestano ulagati u kvalitetne projekte; moj laboratorij u Švedskoj troši otprilike 4 milijuna kuna godišnje, a to je ogroman novac za grupu od osmero ljudi. Ilustracije radi, pozvali su me da dođem raditi na Medicinski fakultet Sveučilišta u Frankfurtu. Za doživotno mjesto profesora nude mi 120 četvornih metara novog, namještenog laboratorijskog prostora, novac da financiram šestero znanstvenika,150.000 eura za male instrumente, a veliki su već tamo. Dakle, oni su spremni uložiti u prvoj godini za jednog profesora oko 800.000 eura, a svake slijedeće pola milijuna eura. To je u Hrvatskoj nezamislivo. Nije problem u ljudima, nego u uvjetima rada, što potvrđuje, uostalom i to što naši ljudi vani ostvaruju fantastične rezultate, oni su ravni Japancima, Nijemcima, Francuzima. Ali, da prebacimo projekte iz Švedske u Hrvatsku, oni bi za nekoliko mjeseci propali, jer nema tog timskog duha. Istina je da neki ljudi i u malim i lošim uvjetima mogu otkriti mnogo, ali globalno gledano 99 posto znanosti danas se bazira na enormnim velikim i planiranim ulaganjima.

NACIONAL: Kako ste završili u Švedskoj? – Nakon pet godina teškog rada u Americi, supruga Inga i ja odlučili smo se za obiteljski život, a Uppsala se pokazala idealnom. To je malo sveučilišno mjesto s jakom znanstvenom bazom, koja nam je omogućila kombinaciju karijere i privatnog života.

NACIONAL: Mnogi koji su ostvarili zavidne karijere u inozemstvu tvrde da se, unatoč stručnim referencama, osjećaju “strancima”. Imate li vi isti problem u Švedskoj? – U Švedskoj je specifična situacija. Švedska je, možda, jedina zemlja u Europi koja vas prihvati a da se ne osjećate loše kao stranac. Šveđani vas prihvate i poštuju takvog kakav jeste, što dokazuje i to da su jednom Hrvatu, koji je tamo došao samo privremeno, dali tako prestižnu nagradu. Šveđanima nije bitno otkud ste, kakvu putovnicu imate, nego kakav ste i kako radite. To je velika zemlja s malim brojem ljudi, oni aktivno privlače kvalitetne ljude samo da bi imali što veću populaciju. Mnogi se u Švedskoj lako prilagode i postaju Šveđani po stilu života i razmišljanju, što i nije teško, jer biti Šveđanin znači biti tolerantan i otvoren prema svemu. Mi smo velikim dijelom ostali s navikama života iz New Yorka, ali smo se nakon pet godina promijenili i prihvatili dobre strane švedskog stila života. U svakodnevnom životu nemamo problema, jer svi govore engleski, od najniže školovanih ljudi do visokoobrazovanih.

NACIONAL: Vidite li sebe opet u Hrvatskoj? – Iz mog životopisa vidi se trend povratka u Hrvatsku. Otišli smo u Ameriku i, nakon toga smo prihvatili ponudu u Švedskoj, jer je bila financijski jednako primamljiva kao i druge ponude s Columbia ili Duke sveučilišta u SAD-u, ali bliže kući. Sljedeće godine najvjerojatnije se selimo u Frankfurt, Milano ili Madrid, jer sam u pregovorima za novi posao. Ali o definitivnom povratku neću ozbiljnije razmišljati barem još desetak godina. Prihvatio sam posao izvanrednog profesora u Rijeci i Splitu, gdje ću pokušati prenijeti dio svog profesionalnog znanja na studente, a istodobno vidjeti kako funkcionira sustav znanosti u Hrvatskoj. Bit povratka je u tome da budem sretan zbog svog obiteljskog života, ali i profesionalno zadovoljan.