Janica i otac Ante Kostelić zvani GipsZlatna medalja 16-godišnje Vukovarke Mirne Jukić na 200 metara prsno na nedavno održanom Europskom prvenstvu u plivanju u Munchenu izbacila je u sam svjetski sportski vrh još jedan hrvatski sportsko-obiteljski projekt. Nakon Stanka Majolija, Marinka Lučića i Ante Kostelića, koji su najzaslužniji za blistave sportske rezultate i karijere svojih kćeri Ive, Mirjane i Janice, to je gotovo na isti način uspjelo početkom kolovoza i 44-godišnjem Vukovarcu Željku Jukiću. Nakon samo šest godina treniranja, Mirna je, pod očevim trenerskim vodstvom, nekadašnjim košarkašem Vuteksa iz Vukovara te košarkaškim trenerom Vuteksa, Borova i Dubrovnika, izrasla u europsku seniorsku prvakinju i dvostruku europsku juniorsku rekorderku. Premda između precizno razrađenih sportskih planova Majolijevih, Lučićevih, Kostelićevih i Jukićevih, u kojima je zarana bilo predviđeno da postanu svjetske mega zvijezde, ima značajnih razlika, u osnovi se njihovi životni i sportski putovi vrlo podudaraju. Stoga se s pravom može govoriti o jedinstvenom fenomenu četiriju hrvatskih obiteljskih sportskih projekata.

Četiri najbolje hrvatske sportašice u zadnjih 10 godina, Janica Kostelić, Iva Majoli, Mirna Jukić i Mirjana Lučić isključivi su proizvod odricanja njihovih obitelji, koje su sve što imaju uložile u sportski razvoj svojih kćeri, no njihove sportske i životne sudbine vrlo su različiteStanko Majoli, Marinko Lučić, Ante Kostelić i Željko Jukić, dok su još njihova djeca bila sasvim mala, zacrtali su da će im kćeri postati vrhunske sportašice. U ostvarenju toga cilja bili su fanatično uporni, marljivi, i što je najvažnije – spremni potpuno podrediti živote svojih obitelji i svoj za uspjeh vlastite djece, pa su zbog toga sva četvorica čak napustili i dotadašnja zanimanja. Različiti su, međutim, motivi zbog kojih su Iva i Mirjana zaigrale tenis, a Janica i Mirna posvetile se skijanju i plivanju. Stanko Majoli i Marinko Lučić, koji se nikad nisu bavili sportom, usmjerili su svoju djecu prema tenisu, ponajviše zbog velikog novca koji se okreće u tom atraktivnom i šminkerskom sportu. Uostalom, ni jedan od njih nije krio da je glavni motiv njihova angažmana bila zarada. Ante Kostelić i Željko Jukić odlučili su se, pak, na vježbanje svoje djece iz inata i bunta. Kao nekadašnji nedovoljno cijenjeni igrači, a kasnije zapostavljeni treneri, željeli su kroz rad sa svojom djecom pokazati da su bili nepravedno podcjenjivani i marginalizirani. Bilo im je najvažnije da svojoj okolini dokažu da nisu nikakvi nerazumni fanatici, nego vrhunski sportski stručnjaci koji samo inzistiraju na radu. Stoga im materijalne beneficije nisu bile primarne: pa su se Janica i Mirna počele baviti manje unosnim i manje atraktivnim sportovima.

Upravo su golema financijska ulaganja Stanka Majolija i Marinka Lučića bila presudna za uspješan početak sportskih karijera Ive i Mirjane: morali su investirati puno novaca da bi plaćali trenere i sparing partnere, kupovali skupu opremu, podmirivali troškove putovanja… Bez tih golemih ulaganja, Iva Majoli i Mirjana Lučić nikada ne bi uspjele, a na sreću njihovih roditelja, ta su se sredstva vrlo brzo počela vraćati i to u neizmjerno većim količinama od investiranih. Ona su se, uostalom, vrlo brzo isplatila: Stanko Majoli i Marinko Lučić potpisali su prve profesionalne ugovore za svoje kćeri kad su imale samo 12 godina: Iva je, primjerice, godišnje dobivala 70 tisuća američkih dolara. Mirjana Lučić pobjegla je od oca u SAD, zajedno s njom su otišle i majka, sestre i brat. A svi su mogli komotno živjeti na Floridi zahvaljujući njezinim primanjima.

Izranjavani nepravdama koje su im bile nanese kao igračima i trenerima, Ante Kostelić i Željko Jukić odabrali su za svoje kćeri skijanje i plivanje jer u tim sportovima funkcionari, izbornici i suci imaju sasvim minornu ulogu.
Za nedavnog intervjua Nacionalu Željko Jukić je objasnio. “Na početku trenerske karijere bio sam razočaran kada sam se uvjerio da moji mladi igrači, ali i njihovi roditelji u Vukovaru, Borovu, Dubrovniku i Zaboku, ne pokazuju pretjeranu želju za treniranjem. Uz to, pogađala me sklonost podcjenjivanju tuđeg sustavnog rada i truda, što se ne poštuju rezultati. Svoje sam košarkaške klubove redovito dovodio u viši rang natjecanja, no drugi su treneri dobivali priliku za napredovanje, a mene se podcjenjivalo i zapostavljalo. Shvatio sam da za trenersku promociju nije dovoljan samo marljiv rad, stručnost i uspjesi. Kada sam se uvjerio da neću dobiti priliku za napredovanje, da će to ugrabiti neki drugi ljudi, odlučio sam se posvetiti Mirni i njenu bratu Dinku. Odabrao sam plivanje jer je to kraljevski sport: uspjesi ovise isključivo o pojedincu i njegovoj spremnosti za rad. Plivanje je egzaktan sport, pobjednike određuje elektronika, a ne suci. Plivači imaju samo svoj startni blok, svoju prugu, nitko im ne može pomoći ni odmoći, čak ni publika koju ne čuju dok su u vodi. Sami, dakle, odlučuje o svojoj sudbini. Doduše, to je i iznimno težak sport, posebice za psihu: nije lako izdržati treninge koji traju više sati, a ti ništa ne čuješ, ne možeš komunicirati – jedino gledaš u pločice na dnu bazena.”

Ante Kostelić na gotovo isti način objašnjavao je za Nacional 1996. zašto je napustio trenerski posao u rukometu i posvetio se treniranju svoje djece. “Nisam želio da o meni i mojoj djeci odlučuju neznalice i nesposobnjakovići. Trenirat ću svoju djecu koja će me slušati i pokazati što vrijedi Gips. Bavit ćemo se skijanjem jer o uspjesima neće odlučivati suci i šarlatani, nego štoperica i egzaktni rezultati. Više neće drugi procjenjivati valjam li ja i moja djeca – sam ću kreirati njihove uspjehe. U nas se nikad nisu cijenili uporni i marljivi sportaši, uvijek su bili u prednosti western-treneri i sportaši koji su dane provodili po birtijama ispijajući pivo i gemište. I u skijanju ima svega, nepravdi i nepoštenja, ali u njemu se točno zna koliko je prolazno vrijeme, a na kraju postoji rezultat zabilježen na elektronici. Štoperica pokazuje kakav je tko skijaš, istakao je Ante Kostelić.

Igračke i trenerske frustracije njihovih očeva bile su glavni pokretač uspjeha Janice Kostelić i Mirne Jukić. Jedino su trenirajući vlastitu djecu Ante Kostelić i Željko Jukić mogli ostvariti svoj životni san, da bez utjecaja sa strane i sufliranja neznalica treniraju sa svojom djecom na način za koji su držali da će najprije dovesti do vrhunskih rezultata. Nedostatak novaca nadoknađivali su, pak, vlastitim znanjem i mukotrpnim radom, a Ante Kostelić i beskrajnim odricanjima.

Željko Jukić je ispričao za Nacional kako su se Ante i on posljednji put susreli početkom ove godine u Schladmingu u Austriji na noćnom slalomu na kojemu se Ivica Kostelić primakao samo na korak od titule za svjetskog prvaka u slalomu. Naime, sportski i životni putovi Ante Kostelića i Željka Jukića na zanimljiv su se način isprepleli potkraj osamdesetih u Osijeku. Željko Jukić kaže: “Mirna je inzistirala da posjetimo Janicu i Ivicu jer su se naša djeca družila u sportskoj dvorani u Borovu: tada je Ante trenirao rukometašice Osijeka, a ja košarkaše Borova. Janica, Mirna i Ivica igrali su se zajedno u dvorani dok smo mi trenirali, a Ivica je čak u dvorani pisao zadaće. Negdje o pola dva ujutro Ante mi je u Schladmingu sav ponosan kazao: ‘Napokon nas dvojica imamo svoje igrače. Možemo ih trenirati bez straha da će nam ih oteti nekakvi menedžeri i mešetari, bez bojazni da će nas uprave klubova bez ikakva razloga i opravdanja zamijeniti drugim trenerima.’”

“Ante je potpuno u pravu”, zaključio je Željko Jukići i dodao: “U kolektivnim sportovima nemoguće je stvarati i imati vlastite igrače, jer na njih oko odmah bacaju razni menedžeri, kupci i prekupci talenata. Taman kad kao trener pomisliš da si posložio momčad, nekolicina igrača ode u druge klubove, i ti moraš krenuti ispočetka. I tako svake godine iznova. Naravno da je u takvim uvjetima nemoguće ostvariti vrhunske rezultate. No za to nisku krivi treneri, nego uprave i ljudi oko sporta. Preko noći ruše ti koncepciju na kojoj si godinama mukotrpno radio. Struka trpi, pa ti ne preostaje drugo nego da poslušno nastaviš dalje i trpiš podcjenjivanja i omalovažavanja ili da se nakloniš i odeš. Ja sam učinio ovo drugo i posvetio se sportskom odgoju svoje djece”, zaključio je Željko Jukić.

Stanko Majoli i Marinko Lučić nikad se nisu bavili sportom, prije rođenja svoje djece nisu imali reket u rukama, ni sada ne znaju igrati tenis. Nisu završili ni trenerske škole, nisu vodili neke stare sportske bitke kao Kostelić i Jukić, pa nisu bili fanatizirani u sportskom smislu: oni su treniranje svoje djece naprosto doživljavali kao sredstvo da dođu do novca i slave te da bogato naplate sav trud, muku i ulaganja. Anti Kosteliću i Željku Jukiću to nije bila prvenstvena zadaća. Oni su preko svoje djece željeli pokazati koliko je okolina bila nepravedna prema njima jer u njima i njihovoj djeci nisu prepoznali stvarne vrijednosti. Uz to, Kostelić je želio imati posve slobodne ruke: oduvijek je uživao modelirati mlade sportaše, istraživati koliko se fizičkim tretmanom čovjek može mijenjati i jačati. Kostelić je uvijek isticao: “Ne može se pri spustu od 100 km na sat filozofirati o psihologiji, održati se mogu samo utrenirani i snažni natjecatelji.”

Za razliku od Ive Majoli, Mirjane Lučić i Janice Kostelić, koje su svakodnevno bez predaha satima trenirale, sportski put Mirne Jukić neusporedivo je do sada bio lakši i komotniji. I to ponajviše zahvaljujući ocu. Dok su očevi Ive Majoli, Mirjane Lučić i Janice Kostelić zarana sve stavili na jednu kartu – uspjeh u sportu, Željko Jukić nijednog trenutka nije ni pomislio da njegova Mirna mora napustiti školu ako želi postati vrhunskom sportašicom. Čak i sada kad je postala europska prvakinja, Željko Jukić potiče Mirnu da upiše i završi fakultet. Zbog toga su njeni uspjesi jedinstveni i u svjetskim razmjerima, a njena karijera bitno se razlikuje od one ostalih vrhunskih sportašica. Iva Majoli, Mirjana Lučić i Janica Kostelić, primjerice, zarana su, već poslije dvanaeste godine, napustile redovito školovanje, te su sate i sate dnevno provodile na treninzima, a tjedne i mjesece na putovanjima i natjecanjima. Bile su odvojene od majki, ostatka obitelji i vršnjaka, okružene jedino očevima, braćom i trenerima. Janica je godišnje provodila i do 200 dana u brdima na snijegu, Iva je živjela s ocem i bratom na Floridi, dok je Mirjana Lučić bila isključivo u društvu sparing partnera ili oca. Nisu imale vremena družiti se s drugom djecom, zabavljati se, odlaziti u disco klubove, steći ozbiljnije prijatelje.

Stanko Majoli, Marinko Lučić i Ante Kostelić svoju djecu nisu štedjeli: Iva, Mirjana i Janica trenirale su više i napornije od svojih vršnjakinja, također vrhunskih sportašica. Očevi su iz njih izvlačili maksimum, iscrpljivali su im organizme do krajnjih granica.

Na Mirninu sreću, Željko Jukić ima posve drugačije stajalište prema treninzima mladih djevojaka.
“Imam samo dvoje djece i prema njima moram biti vrlo obazriv. Ne želim iscrpljivati Mirnu i eksperimentirati s njom. Ona vježba upola manje od drugih vrhunskih sportašica naprosto zbog toga što još nije vrijeme da ju izvrgnem većim naporima. Pa ni pod cijenu da postiže još bolje rezultate. Kao otac presretan sam što je Mirna odličan đak, čak i najbolja u školi, što odlično izgleda, što je zdrava u svakom pogledu… To mi je najvažnije. Sretan sam što Mirna raste u normalnim uvjetima, što ide u školu, druži se s ostalom djecom, što ima vremena za zabavu, izlaske…”

Za takav obazriv odnos prema svom djetetu, Željko Jukić ima dva razloga. Jedan je taj što plivanje nije tako unosan sport kao što su tenis i skijanje, a drugi vuče korijene iz tragedije obitelji Jukić: prvo im je dijete umrlo odmah nakon poroda, a Mirna i njen brat Dinko rođeni su prerano, carskim rezom, gotovo u dramatičnim uvjetima bitke za život. Stoga Željko danas toliko bdije, pa i strepi, nad sudbinom svoje djece.

Malo je vjerojatno da će između Željka Jukića i njegove Mirne ikad doći do sporova, pa i sukoba, kako je to bilo svojedobno u slučaju Mirjane Lučić i Ive Majoli. Nakon desetak godina zajedničkog života i treniranja, kada su bez ikakvih sumnji i otpora ispunjavale sve roditeljske želje, kod Mirjane i Ive došlo je najprije do zasićenja, potom do prvih sporova s očevima, koji su u slučaju Mirjane Lučić, na kraju prerasli u fizičke obračune i raspad obitelji. Kod obitelji Lučić do loma je došlo vrlo rano: Mirjana se oduprla ocu već u 16 godini, dok se Iva oduprla tek u dvadesetoj. Upravo njihovi slučajevi pokazuju koliko su složeni i slojeviti te prepuni opasnosti odnosi između očeva trenera kćeri natjecateljki.

Pokazalo se da je strahoviti tempo pa i način vježbanja koje je Mirjani Lučić nametnuo njezin otac, za nju bio preteško breme pa je kao svjetska juniorska prvakinja naprosto pobjegla od oca zajedno s cijelom obitelji. Bio je to sredinom 1999. najveći sportski skandal u Hrvatskoj. Premda je imala sjajne uvjete za treninge, osiguranu egzistenciju i neophodan mir, sukob s ocem ostavio je neizbrisiv trag. Čak je neko vrijeme, iz straha od očeve osvete, putovala SAD-om u pratnji tjelohranitelja. Stoga ne čudi što Mirjana Lučić nikako da dostigne nekadašnju igru i rezultate, pa polako pada u zaborav.

Između Stanka i Ive Majoli nije bilo tako žestokih sukoba, jer se otac, čim je osjetio da je došlo do zasićenja, mirno povukao i prepustio Ivu njenu bratu Dadi. Nakon što je Iva Majoli osvojila ATP turnir u Rolland Garrosu, što je bila kruna njezine sportske karijere, više nije bila spremna na tolike žrtve: počela se zabavljati, otkrila je da uz tenis postoji i neki drugi život, zanimljiviji i opušteniji od onoga kojeg je dotad upoznala. To je razočaralo Stanka Majolija koji se 1998. požalio Nacionalu: “Iva bi mogla biti najbolja na svijetu, ali, nažalost, ne radi dovoljno. Igrač koji želi biti prvi na svijetu mora trenirati najmanje četiri sata dnevno, a ona trenira najviše dva sata. To je premalo za vrhunske rezultate. Moja Iva voli uspjehe, ona spada među one koji uživaju u popularnosti i slavi, koji bez toga ne mogu. Takvi ljudi govore da im je dosta novinara, a ne mogu bez njih. Očito je da smo se Iva i ja zamorili, zasitili se jedno drugog. Ne mogu je više mijenjati, ne mogu na nju utjecati niti joj pomoći, a ne mogu je, niti to želim, prisiljavati na nešto što kod nje izaziva otpor. Stoga ću prepustiti drugima da ju treniraju”, zaključio je tada rezignirano Stanko Majoli.

Koliko god je zbog toga bio osobno razočaran, upravo je razumno i tolerantno stajalište Stanka Majolija spasilo njegov odnos s Ivom. Na primjerima Ive Majoli i Mirjane Lučić potvrđuje se da ne stoji teza ”što gori očevi treneri, to bolje kćeri sportašice”.

Iva je nastavila, uz bratovu pomoć, svojim putem. Nije vježbala punim intenzitetom, pa nije postala ni najboljom na svijetu. Premda si ne uskraćuje zabavu i opuštanje, Iva Majoli ipak je još u svjetskom vrhu i sjajno zarađuje. Zbog toga je Iva Majoli danas, za razliku od Mirjane Lučić, sretna djevojka i sportašica.

Iva Majoli, Mirjana Lučić, Janica Kostelić i Mirna Jukić iznuđeni su sportski fenomeni. U drugim sredinama one bi zasigurno imale sve mogućnosti za ravnomjeran i prirodan sportski razvoj, uspjele bi bez tolikih žrtava i odricanja njihovih roditelja, njihov talent bi bio dovoljan da se za njih pobrinu sportski savezi, bogati sponzori… Sasvim sigurno ne bi bile izložene takvim stresovima i traumama kakvima su bile izložene u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj, naime, više nitko ne ulaže ozbiljno u sportski odgoj djece. Društvo, opće siromaštvo, udarilo je negativan pečat, posebice individualnim sportovima kojima se mogu baviti samo djeca imućnih roditelja. Neimaština je postala ograničavajući čimbenik razvoju sporta: uspjesi djece ovise isključivo o materijalnom statusu roditelja i njihovoj spremnosti na žrtve. Stoga su način i sredstva kojima su Iva Majoli, Mirjana Lučić, Janica Kostelić i Mirna Jukić postigle svjetske uspjehe logična posljedica stanja u hrvatskom sportu. Kao što je, uostalom, bilo neminovno da zbog toga danas Mirjana Lučić i Mirna Jukić nastupaju pod američkom, odnosno austrijskom zastavom.

TRENERSKO DOKAZIVANJE
Ante Kostelić i Željko Jukić trenirajući svoju djecu dokazivali su da su bili nepravedno podcjenjivani kao treneri

ODLAZAK IZ HRVATSKE
Mirjana Lučić nastupa pod maeričkom, a Mirjana Jukić pod austrijskom zastavom: to je logična posljedica stanja u hrvatskom sportu

FINANCIJSKI RAZLOZI
Stanko Majoli i Marinko Lučić nisu se nikad bavili sportom pa im je financijska dobit bila glavni motiv

SPECIFIČNOST MIRNE JUKIĆ
Mirna Jukić jedina nije prekinula školovanje: družila se s ostalom djecom, zabavljala i izlazila