Objavljeno u Nacionalu br. 355, 2002-09-04

Autor: Maroje Mihovilović

Svjetski bestseler o 11. rujnu 2001.

Heroji koji su spasili Bijelu kuću

Novinar Jere Longman u knjizi 'Among the Heroes' rekonstruira sudbinu 33 putnika koji su se 11. rujna 2001. suprotstavili teroristima u otetom 'boeingu 757'

Otmičari zrakoplova na letu br. 93Otmičari zrakoplova na letu br. 93Pri vrhu New York Timesove liste najprodavanijih knjiga u SAD-u već tjednima je knjiga “Among the Heroes” Jerea Longmana. Taj sportski novinar New York Timesa, koji je svojedobno objavio nekoliko knjiga, među ostalima i biografiju najpoznatije američke nogometašice Mije Hamm, šokiran terorističkim napadom na New York i Washington 11. rujna 2001., privremeno je napustio sportsko novinarstvo te je napisao knjigu koja je izazvala golemu pozornost čitatelja i kritičara. Nije, međutim, obradio napad na New York, obrušavanje dvaju otetih aviona u nebodere World Trade Centera i pogibiju gotovo 3000 ljudi u tim neboderima, čime se bavila većina autora, a ni obrušavanje trećeg aviona na Pentagon u Washingtonu. Zanimala ga je sudbina četvrtog aviona o kojem se najmanje pisalo i koji je trebao izvršiti još jedan spektakularan napad na Washington, ali se ni danas ne zna je cilj trebala biti Bijela kuća ili Kongres. Avion do svog cilja nije stigao ne zato što otmičari nisu sve učinili kako je trebalo, nego ponajprije stoga što su ih u tome spriječili putnici.

Telefoniranje iz otetog aviona Mnogi putnici imali su mobitele pa su obavijestili obitelj i prijatelje da je avion otet, a jedan je nazvao policiju u ClevelanduUmjesto da se obruši na Bijelu kuću ili Kongres, oteti avion “boeing 757” američke kompanije “United”, na letu 93 od Newarka za San Francisco, srušio se u Pennsylvaniji, nedaleko od mjesta Lambertsvillea, 200 kilometara sjeverozapadno od Washingtona. U prvi trenutak nije se znalo je li pad tog aviona povezan s obrušavanjem aviona u New Yorku i Washingtonu. Nakon što je ustanovljeno da je i on bio otet, te da je trebao sudjelovati u velikoj terorističkoj operaciji, čule su se razne teorije o tome zašto je umjesto na odredište, pao u Pennsylvaniji. Prvo se govorilo da su ga srušili američki lovci, kojima je, nakon napada na New York i Washington, naređeno da sruše svaki putnički avion koji se ne spusti na najbliži aerodrom. Kada je američko ministarstvo obrane obznanilo da ono nije srušilo avion, čule su se spekulacije da sami otmičari nisu bili dovoljno spretni i osposobljeni da izvrše naređeno – da izvrše samoubojstvo usmjeravanjem aviona na Bijelu kuću ili Kongres, pa su zbog vlastite nespretnosti završili u polju u Pennsylvaniji.

Tek kada su nekoliko dana kasnije na mjestu pada aviona pronađene crne kutije i preslušan snimač glasova, istražitelji su shvatili što se dogodilo: saznavši što otmičari namjeravaju, putnici su, iako su znali da su im šanse male, herojski pokušali svladati otmičare i tako spriječiti stradavanje Bijele kuće ili Pentagona, a možda spasiti i vlastite živote. Iako snimač glasova nije snimio cijelu otmicu, iako su glasovi često nejasni pa ih je teško razaznati, iako je posebno konfuzno ono što se događalo u najdramatičnijim trenucima neposredno prije samog kraja, nema sumnje da je riječ o herojskom činu putnika. Otkriće je povećalo osjećaj ponosa među Amerikancima, a i predsjednik George W. Bush – kojeg su otmičari možda i željeli, zabijanjem aviona u Bijelu kuću, ubiti, što im ne bi uspjelo jer on tog jutra nije bio u Washingtonu – o tome je, odajući počast hrabrosti i žrtvi putnika, rekao:

“Ono što se događalo tijekom leta 93, mislim da je redefiniralo cjelokupni pojam žrtvovanja. Sada kada znamo da se mala grupa ljudi žrtvovala da bi spasila Bijelu kuću, mene ili Kongres, sigurno je da će se i drugi Amerikanci u teškim situacijama žrtvovati da spase zemlju.”

Kao što je već poznato, teroristički vođa Osama Bin Laden i njegovi najbliži suradnici osmislili su plan dotad neviđene terorističke akcije, kojom će zadati neviđen udar SAD-u. Plan je bio da se istodobno nakon polijetanja s raznih aerodroma u istočnom dijelu SAD-a otmu četiri putnička aviona, i potom u samoubilačkoj akciji, puni goriva, usmjere na četiri važna simbolična cilja u New Yorku i Washingtonu. Plan nije u potpunosti uspio jer njihova akcija nije bila uspješna u slučaju četvrtog aviona. Tri su razloga zbog kojih otmičari aviona na letu 93 nisu uspjeli: u avionu su bila samo četiri a ne petorica otmičara kao u drugim avionima pa oni nisu mogli kontrolirati putnike, avion je zbog nepredvidivih razloga kasnio pa su putnici saznali za već otete avione, a u avionu su bili i ljudi odlučni pružiti otpor.

Teroristički plan bila je istodobna otmica četiriju aviona, među kojima je bio i avion “boeing 757” kompanije “United” na letu 93 iz Newarka u New Jerseyu za San Francisca. Newark je u neposrednoj blizini New Yorka, pa preko tamošnjeg aerodroma putuju i mnogi Newyorčani. Iako “boeing 757” prima 180 putnika, tog dana ih je u avionu bilo samo 37, uz dva pilota i pet stjuardesa. Desetoro ih je putovalo prvom klasom pa su bili u prednjem dijelu aviona, iza pilotske kabine, a ostalih 27 putnika bili su u prostranom stražnjem dijelu aviona, namijenjenom putnicima ekonomske klase. Među desetoro putnika prve klase četvorica mladih Arapa – Saeed Alghamdi, Ahmed Ibrahim Alhaznawi, Ahmed Alnami i njihov vođa Ziad Samid Jarrah, imali su jednosmjerne karte. S njima je trebao i peti otmičar, francuski državljanin marokanskog porijekla Zacarias Moussaoui, ali je on od kraja kolovoza bio u zatvoru u Minneapolisu jer je tamošnja policija sasvim slučajno otkrila neke nepravilnosti oko njegove vize.

Avion je trebao poletjeti u osam sati, ali je zbog neočekivane magle i poteškoća na vrlo prometnom aerodromu u Newarku, poletio tek u 8,44. Iz aviona koji polijeću iz Newarka vidi se New York. Da je avion kasnio još deset ili više minuta, putnici na letu 93 vidjeli bi kako se oteti putnički avioni zabijaju u nebodere World Trade Centera. Tri aviona koja su otmičari tog jutra oteli nisu kasnili, i otmičari su izvršili svoje samoubilačke akcije tek kada se avion na letu 93 udaljavao od Newarka.

Otmičari u “boeingu 757” kompanije “United” nisu preuzeli avion odmah nakon polijetanja, a pogodan trenutak bio je tek u 9,28 minuta, dakle, 44 minute nakon polijetanja kada je avion već bio blizu Clevelanda. Otmičari su upali u pilotsku kabinu i pomoću noževa preuzeli kontrolu nad avionom. Različite su verzije tog događaja: prema jednoj, otmičari su u pilotskoj kabini ubili pilote, prerezavši im grkljan, a prema drugoj, pilote su samo istjerali iz pilotske kabine i vezali. pouzdano se zna da je u tim prvim trenucima otmice bilo nasilja i da je najmanje jedna osoba ozlijeđena nožem, a vjerojatno i ubijena. Putnici su znali da se nešto dramatično događa, a četiri minute nakon otmice, otmičari su ih obavijestili da je avion otet. Međutim, slagali su im da je u avionu bomba pa da se zbog toga vraćaju na aerodrom, gdje će se pregovarati o nekim njihovim zahtjevima. Avion se počeo vraćati, ali ne zato da bi se spustio u Newark nego zato da se obrušio na Bijelu kuću ili Kongres.

Iako je u avionu bilo malo putnika, četiri otmičara nisu ih mogla kontrolirati, a čini se da nisu bili odviše energični. Nisu putnicima naredili da mirno sjede na svojim mjestima, da gledaju u pod, nisu ih vezali niti im prekrili oči nego su im dopustili da gledaju što se događa, razgovaraju, čak i da šeću avionom. Nisu intervenirali u još jednoj stvari: mnogi putnici imali su mobitele pa su obavijestili svoju obitelj ili prijatelje da je avion otet. Jedan putnik nazvao je čak i telefon za hitne pozive policijskog centra u Clevelandu. Iz ostalih aviona, otetih tog jutra, nije bilo takvih telefonskih poziva.

Bili su to ponajviše emocionalni razgovori uzbuđenih i uplašenih putnika s bračnim partnerima, roditeljima ili djecom, posebno kada je bilo jasno da će završiti tragično. No, u razgovorima su izmijenjene i neke konkretne informacije. Tako su neki putnici svojim sugovornicima ispričali i detalje o događajima u avionu, na temelju čega su istražitelji kasnije donekle rekonstruirali otmicu aviona. No, mnogo je važnije ono što su putnici saznali od svojih sugovornika, koji su već čuli za to da su se dva aviona zabila u nebodere World Trade Centera, te da je nekoliko aviona bilo istodobno.

Putnici u avionu na letu 93 ubrzo su saznali da ovo nije jedini oteti avion, da su se dva oteta aviona zabila u nebodere World Trade Centera i nije im bilo teško zaključiti da će otmičari i taj avion pokušati obrušiti na neki strateški važan cilj, pri čemu će svi u avionu izginuti. U tim dramatičnim trenucima neki su shvatili da treba brzo reagirati. Tako su i njihovi sugovornici na Zemlji čuli kako se pojedini putnici dogovaraju kako svladati otmičare, znajući da im je to jedina nada za spas.

Mnogo detalja o dogovorima nisu zabilježeni u telefonskim razgovorima, pa se ne zna tko je u njima sudjelovao. Ipak, Jere Longman, koji je razgovarao s rođacima putnika u avionu, uspio je na temelju toga donekle rekonstruirati tko je to bio. Ne zna se točno što se u avionu posljednjih minuta događalo. Avion nije išao prema Newarku nego prema Washingtonu. Letio je vrlo nisko, a nešto prije deset sati, kada je od Washingtona bio udaljen samo dvadesetak minuta, počeo se naglo spuštati i srušio se par minuta poslije. Budući da je tada letio velikom brzinom, udar u tlo bio je strašan. Vatrogasci i policajci koji su prvi stigli da pomognu unesrećenima naišli su na neobičan prizor. Lako su pronašli mjesto gdje je avion pao, ali aviona tamo nije bilo: on se od udarca raspao na komadiće veličine knjige. Kasnije su otkriveni veći komadi koji su bili dugački nekoliko metara. Leševa nije bilo, ponegdje su spasitelji vidjeli ljudske ostatke i, od strašnog udara, rastrgane komade. Na temelju ostataka nije bilo moguće rekonstruirati što se događalo u avionu, a i ljudski ostaci, čak i kada su se uz pomoć DNA metode identificirani, nisu mogli pokazati kako je netko poginuo: da li od otmičarskog noža, u borbi u avionu ili pri udaru aviona o tlo. Istražiteljima su preostale samo tzv. crne kutije, koje su istražitelji jedva pronašli jer su, zbog udara, bile zakopane na mjestu gdje je glavni dio aviona udario u tlo. Jere Longman je na temelju razgovora snimljenih u pilotskoj kabini uspio djelomično rekonstruirati što se događalo u otetom avionu.

Longman u svojoj knjizi kaže da većina onog što se dogodilo posljednjih minuta leta spada u nejasno područje pretpostavki, a to tvrde i istražitelji koji su preslušali snimke razgovora u crnoj kutiji. Posljednji trenuci gube se u raznim interpretacijama. Crna kutija ne daje jasnu sliku o tome što se točno dogodilo. Snimač glasova u crnoj kutiji ne snima sve što se dogodilo u avionu nego, zbog vrpce koja traje samo pola sata, presnimava već snimljeno, pa je na njemu zabilježeno samo posljednjih pola sata. Osim toga, na nj su ugrađeni mikrofoni koji nemaju stereokvalitetu, pa se ne može točno odrediti dolazi li zvuk iz mikrofona na slušalicama pilota ili s mikrofona na krovu pilotske kabine. Zato nema definitivnog, točnog odgovora koji bi obitelji željele: kako su otmičari ušli u pilotsku kabinu, jesu li piloti odmah ubijeni, jesu li putnici uspjeli ući u pilotsku kabinu i svladati otmičare, koji su to putnici bili, je li tada izgubljena kontrola nad avionom ili su otmičari uspjeli avion usmjeriti k Zemlji? Zvukovi na vrpci doimaju se sporadični, mnogi su izmiješani i potpuno nerazumljivi.

Posljednjih pola sata na snimaču zvukova počinje u 9,32 minute. Na početku se čuje glas koji lošim engleskim kaže nekome da sjedne. Potom se čuje ženski glas kako na dobrom engleskom kaže: “Nemojte to činiti, ne želim umrijeti.” Očito su to riječi stjuardese koja je molila otmičara da je ne ubije, a što je poslije bilo, ne može se razaznati.

Kada je avion otet, jedna stjuardesa uspjela je pritisnuti tajni gumb na uređaju za unutrašnju komunikaciju u avionu, kojim se obavijest o otmici automatski šalje centrali kompanije “United” u San Franciscu. Obavijestila ih je da jedan otmičar članovima posade prijeti nožem. Postoje indicije da je najmanje jedna stjuardesa bila vezana. Patrick Walsh, suprug stjuardese Deborah Welsh, koja je bila blagajnica u avionu i posluživala putnike u prednjem dijelu aviona, ispričao je da su mu predstavnici kompanije rekli da je jedna stjuardesa ubijena nožem na početku otmice. Pretpostavlja da je to bila njegova žena, koja je vjerojatno pokušala spriječiti otmičare da uđu u pilotsku kabinu: “Poznavajući Debby, znam da bi se ona sigurno suprotstavila. Nju nije bilo lako natjerati na bilo što. Bila je to odlučna, snažna, izvanredna žena. Ona je znala samostalno postupiti.”

U 9.39 Ziad Jarrah, vođa otmičara, koji je preuzeo pilotiranje, na lošem engleskom je rekao da je on sada kapetan aviona, da je u avionu bomba te da se vraćaju na aerodrom. “Dali smo im naše zahtjeve”, kazao je, zahtijevajući od putnika da budu mirni.

Na početku trake čuju se zvukovi koji upućuju na to da se nešto događa u pilotskoj kabini, ali se zatim situacija smirila. Unatoč onom što je Jarrah rekao, to nije bila obična otmica: nikakvi zahtjevi nisu postavljeni, jer ih otmičari nisu ni imali. Vidljivo je neiskustvo otmičara. Čuje ih se kako izdaju naređenja, kako se mole, pritišću gumbe na komandnoj ploči aviona, okreću papire, čuje se zvuk vrata pilotske kabine, kašalj i kako netko nešto pije. Čuje se muški glas koji na engleskom kaže: “Oh, Bože”, kao da se začudio što je vidio nekog mrtvog ili ranjenog.

Čuje se i dvotonski zvuk da je isključen automatski pilot, zatim zvuk alarma kada je avion neposredno prije pada počeo letjeti mnogo većom brzinom od dopuštene na toj visini. Prema mišljenju nekih stručnjaka, avion je u pojedinim trenucima probio zvučni zid. Čuje se i kako se miče hidraulika, a neprestano se čuje snažan zvuk vjetra, što ga je stvarao avion dok je letio tako nisko.

U polovici snimljenog razgovora čuje se kako jedan otmičar kaže drugom: “Neka momci sada uđu”, očito govoreći da i ostali otmičari uđu u pilotsku kabinu. Čuje se i nejasna naredba da se i pilot dovede u kabinu. Ne zna se je li im on trebao kako bi isključio alarm autopilota ili da postavi novi kurs, ili je trebalo njegovo tijelo unijeti u pilotsku kabinu, ili se to odnosilo na pilota među otmičarima?

Sudbina pilota Jasona Dahla i LeRoya Homera ne može se odrediti na temelju snimača glasova, jer se ne čuje što se događalo u 9.28, kada su otmičari preuzeli avion, nego snimka počinje četiri minute kasnije. Preko radija, s kojim je avion u trenutku otmice bio povezan s kontrolom leta, čula se samo zlokobna gruba naredba: “Gubite se odavde!” Neki istražitelji uvjereni su da su otmičari nahrupili u pilotsku kabinu i ubili pilote, prerezavši im grkljane. Nisu imali razloga da ih drže na životu, jer nije im trebao netko da ih preveze u neku drugu državu.

Drugi istražitelji, misle da ih nisu odmah ubili, jer bi u protivnom otmičari teško uklonili njihova tijela iz uskog prostora pilotske kabine, koja bi zbog krvi postala prljava i ljepljiva. Možda su se i plašili da bi istodobno ubojstvo pilota i kopilota izazvalo revolt putnika. Možda su ubili samo jednog pilota, a drugog vezali. Napad su počeli kada je jedan pilot izašao iz pilotske kabine da bi otišao u toalet: jednog su ubili, a drugog vezali kada je izašao iz toaleta. Piloti sigurno nisu pružali otpor, jer su bili izvježbani da se mirno ponašaju u takvim trenucima, da slušaju otmičare, pokušaju ih umiriti, izvršavajući njihove naredbe, nudeći novac, hranu, piće i sve ono što bi ih moglo umiriti. To je bila uobičajena procedura jer do tada se nije dogodilo da su otmičari znali pilotirati i da piloti nisu bili potrebni.

Nakon nejasne naredbe da se pilot vrati u kabinu, neko vrijeme ništa se bitno na snimaču glasova ne čuje. Otmičari u pilotskoj kabini šute, ali se istodobno mnogo toga događa među putnicima koji su se ubrzano dogovarali o tome da pokušaju svladati otmičare. “Boeing 757” ima samo jedan uski prolaz među sjedalima, dovoljan za prolaz jednog čovjeka pa više putnika nije moglo jurnuti prema pilotskoj kabini. Morali su krenuti jedan iza drugog, a prvi je, možda, ispred sebe gurao teška kolica na kojima stjuardese voze jelo za putnike. Nema sumnje da su herojski krenuli u beznadnu bitku. Da bi ih spriječili, otmičari su počeli njihati avion, prijetili su da imaju bombu u avionu, no, nisu ih uspjeli zaustaviti. Na kraju su putnici svladali otmičare. Kako, to se nikada neće saznati.

Iako se glasovi slabo čuju, snimač glasova je ipak dokaz da se to dogodilo. U 9,53 otmičari su se uznemirili, čuje se kako uzbuđeno pitaju što se to među putnicima događa. Jedan otmičar daje uputu drugome da s avionskom sjekirom, koja služi da se u slučaju nesreće ili požara na tlu razbije oplata aviona kako bi putnici izašli, stane na vrata pilotske kabine i tako preplaši putnike. Drugi je predložio da je bolje da se zaključaju u pilotsku kabinu, a da sjekiru drže s unutarnje strane vrata kako bi je putnici mogli vidjeti ako budu gledali kroz ”špijunku” na vratima. U 9,57 čuje se zabrinuti glas jednog otmičara, koji pita što se događa izvan pilotske kabine. Tada su putnici već krenuli u protunapad, želeći pod bilo koju cijenu ponovno preuzeti kontrolu nad avionom. Čuje se drugi otmičar, koji je gledao kroz špijunku na vratima pilotske kabine, kako odgovara na upit svog kolege što se događa: “Krenuli su!”

Nakon toga se čuju samo snažni zvukovi meteža, povici na engleskom i arapskom, gušenje, udarci, rasprskavanje stakla, razbijanje tanjura. Čini se da su putnici kolicima za prijevoz hrane razbili vrata pilotske kabine i počeli na otmičare bacati tanjure. Možda tresak stakla i posuđa dolazi od toga što je neko posuđe palo iz kolica kada su otmičari počeli njihati avion. Bilo je 9,58 kada se bitka za kontrolu nad avionom rasplamsala. Putnici su pokušavali upasti u pilotsku kabinu, otmičari su ih pokušavali zaustaviti. “U pilotsku kabinu! U pilotsku kabinu!”, odzvanja na engleskom jeziku. Potom nešto pada, čuje se muški povik na arapskom, zvuči kao da je jedan od otmičara svladan. “Stani!”, čuje se na engleskom, a nekima koji su slušali vrpcu činilo se kao da je to jednoglasno viknulo nekoliko putnika. “Zaustavi ga, uhvatimo ga”, viče netko na engleskom. “Pilotska kabina!”, viče treći glas,”ako u tome ne uspijemo, svi ćemo umrijeti!”

Čuju se i otmičari. Jedan moli na arapskom: “Bog je velik!”, drugi viče: “Prekinimo dovod kisika u putničku kabinu”, ne shvaćajući da bi to imalo malo efekta jer je avion već letio nisko. “Završimo ovaj let!”, čuje se kako na arapskom viče drugi otmičar. “Još ne”, kaže u općoj gužvi drugi.

Pri kraju vrpce zvukovi postaju sve glasniji, povici sve uzbuđeniji, ali i sve nerazumljiviji. Čuje se kako netko na engleskom kaže: “Ranjen sam.” Nakon kraće stanke i smirivanja situacije čuje se kako netko na engleskom viče: “Povuci to!” Zatim se čuje: “Podigni ga!” To se čuje nekoliko puta. Kao da su putnici već preuzeli kontrolu nad pilotskom kabinom pa netko želi ispraviti avion koji leti prema tlu. Zatim se čuje snažna buka i u 10,03 nastaje muk – ništa se više ne čuje.

Naravno, svi ti zvukovi mogu se različito interpretirati, pa će biti i onih koji će tvrditi da se iz te vrpce ništa konačno ne može zaključiti. No, oni koji poznaju putnike, njihovu osobnost i karakter, misle da je sasvim jasno što se tu dogodilo – ti prkosni ljudi, unatoč opakosti otmičara, odlučili su pružiti otpor, znajući da će i ako ne pruže otpor, svi izginuti, da su male šanse da uspiju, a ako i ne uspiju, barem će pokušati spriječiti još veću tragediju. Izgleda da su uspjeli ući u pilotsku kabinu, a i da nisu uspjeli preuzeti kontrolu nad avionom, to ne bi umanjilo njihovo herojstvo. Nikada se neće saznati do kud su došli, ali je sigurno da su došli dokle god su mogli.

Jere Longman na samom kraju svoje knjige piše:
“Krenuli su tog dana na put kao poslovni ljudi, studenti ili umirovljenici koji idu na odmor, željni da napuste svoj užurbani grad i krenu u druge prostore, a među njima i jedan tugujući očuh, koji je išao po posmrtne ostatke svojeg posinka. Našli su se u strašnoj situaciji. U posljednjim trenucima svojih života mislili su na svoje najbliže, željeli su im reći koliko ih vole, ali su i pokušali napraviti sve da im se ipak sretno vrate. Njihova osobna smjelost prerasla je u šire herojstvo. Već njihov pokušaj predstavlja herojstvo. Bili su u strahu, ali nisu dopustili da ih strah paralizira. Znali su da su im šanse male, ali su ipak krenuli u akciju ne samo da bi spasili sebe, nego da spriječe teroriste da unište svoj cilj. Kada se saznalo što su napravili u trenucima kada su se Sjedinjene Države osjećale tako nemoćnim prema dotad nepoznatom neprijatelju, putnici i članovi posade leta 93 pružili su cijeloj naciji svojim prkosom utjehu. Uzvratili su teroristima, te tako nezamisliv poraz pretvorili u pobjedu ”.

Vezane vijesti

SAD čestitao Hrvatskoj Dan državnosti

SAD čestitao Hrvatskoj Dan državnosti

Sjedinjene Države uputile su Hrvatskoj čestitku u povodu Dana državnosti 25. lipnja. "U ime predsjednika Baracka Obame i naroda Sjedinjenih Država,… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika