Berislav ŠipušMaestro Riccardo Muti je srce, duša i mozak svake predstave u milanskoj Scali – rekao nam je zagrebački dirigent i nagrađivani skladatelj Berislav Šipuš (44), koji je punih 12 godina radio kao pijanist korepetitor u toj čuvenoj opernoj kući, što znači kao najbliži suradnik jednog od najvećih, najslavnijih i najomiljenijih dirigenata današnjice. O Mutiju, koji 23. rujna s Filharmonijskim orkestrom Scale gostuje prvi put u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog, razgovarali smo sa Šipušem na neočekivanome mjestu – arheološkom lokalitetu Vučedol, pokraj Vukovara. Zagrebački arheolog dr. Aleksandar Durman na tom je mjestu pronašao vučedolsku golubicu, jedan od najvažnijih arheoloških nalaza u Europi. Sada nastavlja istraživanja u suradnji s Muzejom Vukovar jer želi realizirati Arheološko-turistički park Vučedol. Ondje je boravio Berislav Šipuš, ravnatelj Zagrebačke filharmonije i Muzičkog biennala te profesor na Muzičkoj akademiji, zato što se intenzivno zanima za arheologiju, povijest i likovnu umjetnost. Čak je i studirao povijest i povijest umjetnosti i tom je afinitetu ostao vjeran do danas. Stoga mu je istraživanje na lokalitetu Vučedol odmor od dnevnih obveza.

Mutti je težak čovjek ali zašto ne bi bio: popularan je poput rock zvijezde, vodi najveći i najskuplji tetar na svijetu, i oko sjega se vrte milijuni dolara Mutti zna biti i veliki showman: jednom kad je orkestar Scale štrajkao sam je na klaviru odsvirao cijelu predstavu. Publika je vrištala, svi su bili u transu NACIONAL: Kada ste prvi put sreli Riccarda Mutija i kakav je na vas ostavio dojam? – Maestra Riccarda Mutija prvi sam put sreo potkraj studenog 1989., nakon što sam položio audiciju u milanskoj Scali i počeo službeno raditi kao pijanist korepetitor. Stigao sam pred kraj proba za Verdijevu operu “Vespri Siciliani”, što je bila prva produkcija koju sam radio u Scali, a u kojoj veliku ulogu ima balet čiji sam bio član. Scala uvijek otvara glavnu sezonu 7. prosinca, na Dan sv. Ambrozija, koji je zaštitnik Milana, i to je veliki spektakl na koji obvezno dođe predsjednik talijanske republike i sva kulturna krema grada. Bio sam gotovo šokiran što se uopće nalazim na takvome mjestu i što mogu biti uz maestra Mutija koji je već tada bio jedna od najvećih dirigentskih super zvijezda. Iako sam Mutija i prije volio kao dirigenta, tada me fascinirao i kao glazbenik.

NACIONAL: Zašto vas je maestro Muti toliko fascinirao i kao glazbenik i kao osoba? – Maestro Muti je fantastičan animator. Kad je pred orkestrom, on ima nevjerojatnu, gotovo razarajuću energiju kojom uspijeva potegnuti za sobom cijeli orkestar i uvjeriti cijeli golemi aparat Scale da je njegova ideja ona najbolja. Svi postaju jedno tijelo i rade sve samo da predstava uspije i bude najbolja. Drugo, jako me se dojmilo kada sam otkrio da odnos maestra Mutija prema glazbi nije nimalo šminkerski ili pseudointelektualni, nego vrlo promišljen, naime, on argumentirano brani svoje umjetničke interpretacije. Puno radi na tome, ali se nikada ne razmeće i ne hvali s muzikološkim istraživanjima. On je vrhunski praktičar, odlično svira klavir, a tekstove i note opere, simfonije ili bilo kojega glazbenog djela uvijek prati u originalnom rukopisu. Znači, vjeran je skladatelju i njegovoj ideji, i želi približiti u najvećoj mogućoj mjeri ono što je skladatelj htio reći. Također, on nikada ništa ne prekraja i zapravo radi obrnuto od svih velikih “krojača” u glazbi: svira sve što je skladatelj napisao! Dakle, najviše su me fascinirali njegova iskrenost, pristup partituri “uvijek do kraja” i odnos prema dirigiranju, koji se može nazvati do kosti, do srži, te razarajuća energija.

NACIONAL: Za njega kažu da nije lak niti jednostavan karakter. Kakav je zapravo kao osoba? – On je vrhunski dirigent i u središtu je velikog biznisa – vodi jedan od najvećih i najskupljih teatara na svijetu, iza njega stoji velika diskografska industrija u kojoj se vrte milijuni dolara, zapravo, po tome je nalik na rock zvijezdu, ali na drukčijoj duhovnoj razini. Zna se i otkvačiti, može biti vrlo duhovit i odličan vic maher, ali teško daje intervjue. Vrlo je senzibilna osoba, jako je nepovjerljiv, morate dugo i puno raditi da biste postali njegov suradnik. Ja sam prošao sito i rešeto u Scali da bih mu na kraju asistirao kao pomoćni dirigent, dakle, kao dirigent koji mu priprema predstave. Najveća stvar koja mi se dogodila u životu bilo je pripremanje “Otella”, koji je izveden 7. prosinca 2001., s Barbarom Fritolli, Placidom Domingom i Leom Nuccijem, dakle s vrhunskim i fantastično pripremljenim pjevačima s kojima se zapravo nema što raditi. Svi moji kontakti s njim tijekom rada bili su vrlo šturi, jer on nije puno izražavao svoje želje, dao mi je veliku slobodu. Na primjer, kada sam jednom tražio njegov metronom za probe, kazao je neka učinim ono što mislim da je najbolje, što pruža veliku mogućnost da napravite što želite, ali istodobno ste u velikoj opasnosti jer se u vašoj interpretaciji morate približiti onome što on želi. No kad smo pripremali balet “Poljubac vile” Stravinskog, ipak je rekao nakon diskusije da će puno ići na sličnost s dirigentom Ernestom Ansermetom, koji je praizveo gotovo sve njegove balete. I uistinu je Muti dirigirao gotovo isto kao Ansermet: to su bila tempa kakva su vjerojatno bila u vrijeme Đagiljeva, iz predstava Balleta Russes u Monte Carlu na kojima je bio i sam Stravinski. Dakle, iako sam dirigirao tim probama i svirao na njima, nikada nisam dobio veliku pohvalu: on bi mi samo lagano stisnuo ruku, rekao kratko “grazie” ili namignuo.

NACIONAL: Potječe li maestro Muti iz glazbene obitelji i jesu li njegova djeca nastavila očevim stopama? – Muti je rođen u Bariju na jadranskoj obali, ali se s obitelji kao dječak odselio u Napulj gdje je odrastao i završio škole, a onda se uputio na sjever. Premda mislim da ne potječe iz muzičke obitelji, na jugu je bio stalno okružen glazbom, što se osjeća u njegovu dirigiranju i temperamentu, koji on, doduše, racionalizira. Bavi se i sportom, ima odličnu kondiciju što se vidi na njegovu izgledu, tipičnom za latinskog muškarca. Jako ga voli ženski dio publike, orkestra i zbora, čak i krojačice i frizerke u Scali. Njegova supruga je rodom iz Ravenne, iz stare i imućne talijanske obitelji. Kada su se vjenčali, Muti je kao mladi dirigent karijeru počeo u inozemstvu pa su puno putovali i živjeli u inozemstvu. On je zapravo već bio planetarno poznat, a u Italiji nije imao važno mjesto muzičkog direktora. Tada je u Ravenni osnovao ljetni Ravenna Music Festival, koji danas sjajno funkcionira. Ima troje djece – dva sina i kćer. Stariji sin je arhitekt, a kći Chiara Muti vrlo je talentirana kazališna i filmska glumica. Za svog mlađeg sina Daniellea sam Muti kaže da je jedini od njegovo troje djece shvatio da je sin Riccarda Mutija, dakle, on – uživa. Sam Muti je skroman, ne razbacuje se svojim blagostanjem i privatni život drži daleko od javnosti. Nikada nije bio tema žutog tiska, u takvim novinama čak nije bilo ni jedne njegove fotografije.

NACIONAL: Što je specifično za maestra Muti dok priprema predstavu? – On u tim trenucima zna biti vrlo strog i dosljedan sebi, a dolazi na probe fantastično pripremljen. Ali ne na prve probe na kojima rade njegovi asistenti, na primjer Dante Mazzola, prvi asistent koji radi s njim dvadeset i više godina, ili neki drugi kolege, pa i ja dok sam bio u Milanu, nego puno kasnije, i onda dovede predstavu do kraja. Naime, on je mozak, srce i duša svake predstave, što mu neki bez razloga predbacuju. Njegovi suradnici moraju točno znati svaku notu, zarez, frazu i pokret gdje će ubrzati ili usporiti, te zašto će baš to učiniti. On ne dopušta puno slobode, pa čak ni interpretativne; drži sve konce u rukama, drži se originalnog teksta, nema zamagljivanja, nego će uvijek biti onako kako on odluči. Zanimljivo je da maestro Muti čak ni redateljima ne ostavlja puno slobode. Sjećam se njegove suradnje s Grahamom Vickom, velikim režiserom s kojim je radio “Macbeth”, a lani i “Otella”. Sve je lijepo izgledalo za vrijeme klavirskih proba, no kada je maestro Muti stao za pult i počeo dirigirati, odmah je počeo pozivati pjevače naprijed ili natrag, ili je rekao Vicku da to neće biti tako nego ovako. Zbog toga neki kažu da je pomalo rigidan jer ne dopušta pjevačima slobodu; traži od njih da ga poštuju kao apsolutni autoritet što im nije uvijek lako.

NACIONAL: Maestro Muti je poznat po fantastičnim predavanjima, koja drži i za vrijeme proba, ali i na sveučilištu. – Na probama, koje su se u starom Teatru alla Scala održavale u “Sala Gialla” – žutoj dvorani, i trajale od tri do pet sati, uvijek prisustvuju samo najbliži suradnici, te oni koji su pozvani; k maestru Mutiju ne može na probe doći svatko. U Scalu dolaze fantastično pripremljeni pjevači, no Muti smatra da oni znaju note, ali ne i ono što je iza nota. Prvo ih sluša, a dirigentsku palicu prepušta asistentu. Kad uoči da su odlično pripremljeni, počinje nadugačko objašnjavati što stoji iza tog teksta, zašto bi on htio da na tome mjestu bude sporiji tempo ili što je Verdi htio reći. Odjednom počinje izvlačiti nevjerojatno zanimljive priče i to je možda najljepša škola o tome kako naučiti “Traviatu” i kako osjetiti pravog talijanskog skladatelja o kojem govori drugi pravi Talijan. Muti je dirigent velikog dinamičkog raspona i kolorita, odlično pjeva, ima krasan bariton tenor, dok radi pjeva sve uloge, odlično svira klavir i voli predavati, ali ne predaje na muzičkoj akademiji. No čest je i drag gost na milanskom sveučilištu. Jednom su mu uoči otvaranja sezone u auli sveučilišta stavili klavir i on je tri i pol sata svirao i pjevao Wagnera, te objašnjavao, dizao se, gestikulirao i pričao dok je dvije tisuće studenata sjedilo po podu. To je bilo senzacionalno! Ima izraženu pedagošku dimenziju, često otvori probe za studente i drži im sjajna predavanja.

NACIONAL: Možete li objasniti sukob između mutijanaca i abadijanaca? – Sukob je preteška riječ, jer je Italija takva, barokna zemlja u kojoj je uobičajeno da publika s balkona viče “Bu!”, “Zašto si došao?” ili “Odi van!” Riječ je o različitoj interpretaciji i pristupu dvaju dirigenata – Riccarda Mutija i Claudija Abada, te o različitom ocjenjivanju njihovih doprinosa Scali od samih Talijana. Abado je veliki muzičar; on je s nepunih 34 godine postao muzički šef Scale i u tijeku više od 12 godina koliko je tamo bio počeo je revolucionirati njezin repertoar. Odjednom su se uz talijanske klasike poput Verdija počeli svirati Berg i Stockhausen, a Scala je s Rossinijevom predstavom “Put u Reims” izašla na otvoreni prostor. Dakle, Abado je i režiserima dopuštao revolucionarne postupke. Muti je, uz sve to, doveo orkestar i nivo muziciranja Scale – orkestra i zbora, na svjetsku razinu, što mu ova druga struja ne želi priznati. Naime, Scalin orkestar nekad nije imao simfonijski repertoar. Danas maestro Muti s tim orkestrom odlazi na velike svjetske turneje na kojima najnormalnije svira simfonijski, operni i baletni repertoar. Scala danas ima gotovo dvije postave orkestra; radio je puno audicija, ali i sam tražio i pronalazio nove ljude, te jako pomladio tim. Priznajem, ja sam mutijanac, vjerujem mu kao glazbeniku, držim se njegova puta, što ne znači da i drugi putovi ne vode do slušatelja i do otvaranja novih glazbenih slika. Mislim da je Muti zadužio Scalu, Milano i Italiju baš podižući na svjetsku razinu orkestar opere i zbor. Naime, talijanski orkestri prije nisu bili na cijeni, osim u slučaju Toscaninija ili De Sabate, koji su znali rigidno voditi Scalu. Svaki razboriti muzičar trebao bi smatrati velikim pomakom to što današnji orkestar Scale može izvoditi Beethovena, Brahmsa, Schuberta, Čajkovskog ili Verdijev “Requiem” bez ikakvog straha od kritike. Dapače, orkestar Scale danas osvaja takve vrhunce kakvi su nekad bili nezamislivi za talijanske orkestre.

NACIONAL: Možete li ispričati anegdotu kada je Muti ispao gotovo kao štrajkolomac? – To se dogodilo prilikom obnove “Traviate” koju je režirala Liliana Cavani, a koja je postavljena prije nekoliko godina. U Scali ta opera nije postavljena 26 godina zbog dirigentskog straha od fijaska jer je zadnja “Traviata” s Mariom Callas i von Karajanom bila izviždana. Na dan kada je Muti objavio da će raditi svoju “Traviatu”, Milano je osvanuo oblijepljen plakatima s crnim rubom, znači, s osmrtnicama, na kojima se najavljuje smrt “Traviate” u izvedbi Riccarda Mutija. To je bila užasno neugodna situacija, plakati su se brže bolje skidali, no on se bez ikakvog kompleksa sjurio na predstavu, koja je bila fantastična. S njom smo obišli Japan, Kinu, SAD, i svuda je doživjela velike ovacije. Zanimljivo je i to što je on tada lansirao mladu sopranisticu Tizianu Fabriccini: sakrio je njezine nedostatke, a izvukao njezinu kvalitetu – boju glasa nalik na onu Marije Callas. I kada je trebala biti izvedena zadnja predstava, poslijepodne je orkestar najavio štrajk, što je bilo u skladu sa sindikalnim pravilima. Muti se nije jako uznemirio niti je postao nervozan. Naredio je da se postavi scena za prvi čin “Traviate”, da se na nju postavi klavir i da pjevači sjede kostimirani na stolcima te da se podigne zavjesa. Maestro Muti je tada čitavu predstavu odsvirao na klaviru, a maestro Giuseppe Montanari mu je pomagao okretati note. To je bila senzacija; publika je vrištala, svi su bili u transu, a tada snimljena piratska kaseta i danas kruži među suradnicima Scale. Svi mediji, državni i privatni, objavili su da je Muti sam odsvirao predstavu, a ne da je orkestar štrajkao. Zapravo, ispao je najveći štrajkolomac, iako on jako poštuje svoje muzičare, a čak je izjavljivao u javnosti da se slaže sa zahtjevima muzičkog sindikata jer je svjestan njihova velikog angažmana. Ta epizoda pokazuje Mutija i kao odličnog showmana.

NACIONAL: Kako je Muti prihvaćen na svjetskim pozornicama? – Mislim da je Muti danas jedan od najomiljenijih svjetskih dirigenata. Beč i Salzburg ga obožavaju, vrlo dobro stoji u Francuskoj i Engleskoj, a u SAD-u je prošle godine imao koncertni debi s Newyorškom filharmonijom nakon čega su odmah počele kružiti glasine da bi Muti mogao biti njihov novi direktor. No on je to odmah elegantno otklonio. U Japanu je Muti svojevrsni idol; vidio sam pred kazalištem u Tokiju repine od tri stotine ljudi koji su ga strpljivo čekali na izlazu da bi dobili od njega autogram, a on se strpljivo potpisivao. U Japanu čak postoji idolopoklonstvo prema Scali. Naime, postoje udruženja koja se brinu da se europska kultura i baština u originalnom obliku približi Japancima. To znači da se oni brinu da milanski Teatro alla Scala dođe u Japan i tamo izvodi talijanske opere na talijanskom jeziku. To je užasno skupo; na put kreće više od 600 ljudi, transportiraju se kompletna scenografija i kostimi, no i kuhinja i tehnika, jer te turneje traju mjesecima, a onda putuju zbor, orkestar i solisti. Oko dva tjedna prije predstave stiže “poglavica” i onda počinje proizvodnja. Kad smo treći put izveli “Rigoletta” 2000. u Tokiju, tako se sve poklopilo da je publika pljeskala i urlala dvadeset minuta. Na zadnjem poklonu publici očito se vidjelo da je Muti neprijeporni kralj dirigenata u Japanu.

NACIONAL: Pregovarate s maestrom Mutijem da 2005. na Muzičkom biennalu izvede nekog hrvatskog autora? – Muti je načelno prihvatio poziv, a osobito mu se svidio termin – 2005. godina, kada su Zagreb i Hrvatska dobili organizaciju World Music Daysa, velike svjetske manifestacije suvremene glazbe. Mi smo taj festival pridružili Muzičkom biennalu Zagreb. Na repertoaru bi bila skladba jednog reprezentativnog talijanskog autora, autora međunarodne reputacije, te jednog hrvatskog skladatelja, možda čak i njegova praizvedba. Tko će to biti nismo još odlučili. Također, Muzički biennale i World Music Days zatvorio bi drugi velikan – Valerij Gergijev s orkestrom Marijinskog teatra. Oni su vrlo dobri prijatelji i često surađuju, a kazališta čak izmjenjuju predstave i režije. Baš sada ide “Romeo i Julija” iz Scale u Sankt Peterburg.

Šipuš
Skladatelj i dirigent Berislav Šipuš (44) rođen je u Zagrebu. Studij kompozicije završio je kod profesora Stanka Horvata na Muzičkoj akademiji 1988. Usavršavao se u Italiji, Parizu i u Austriji. Radio je kao pijanist korepetitor u Baletu HNK u Zagrebu, Gradskom baletu na Bermudima, a kao producent programa i u dvorani “Vatroslav Lisinski”. Od 1989. je bio pijanist korepetitor u milanskoj Scali, gdje je 1997. debitirao kao dirigent. Od 1997. je programski direktor Muzičkog biennala, docent je na Muzičkoj akademiji. Za svoje skladbe dobio je brojne nagrade, npr. Nagradu rektora Sveučilišta u Zagrebu 1985. te “Josip Štolcer Slavenski”. Nastupa širom svijeta.

Muti- 1941. rođen u Bariju u Italiji – diplomirao je klavir kod Vincenza Vitale na konzervatoriju San Pietro a Majella u Napulju, a onda kompoziciju i dirigiranje kod Brune Bettinellija i Antonina Votta u Milanu – 1967. stekao svjetsku slavu kada je kao prvi Talijan pobijedio na natjecanju Guido Cantelli Prize – 1969./81. bio je glavni dirigent i muzički dirigent Maggio Musicale Fiorentino – 1980/92. bio je muzički direktor Philadelphijskog orkestra – 1986. postao je muzički direktor milanske Scale, a od iduće godine i asistent glavnog dirigenta Filharmonijskog orkestra u Scali – radio je opere u Philadelphiji, New Yorku, Munchenu, Beču, Londonu i Ravenni, najviše Giuseppea Verdija; nastupao je širom svijeta, čak u Sarajevu, Bejrutu, Jeruzalemu, Moskvi, Erevanu i Istanbulu, kada je pokazao svoju građansku solidarnost – dobio je brojne nagrade i počasti, član je važnih muzičkih udruženja, čak ga je britanska kraljica Elizabeta 2000. u Milanu proglasila vitezom Britanskog kraljevstva